KONVENCIJA O ZAŠTITI MAJČINSTVA (REVIDIRANA)

NN 3/2000 (23.2.2000.), KONVENCIJA O ZAŠTITI MAJČINSTVA (REVIDIRANA)

MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE SKRBI

1. Na temelju točke III. Odluke o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (»Narodne novine - Međunarodni ugovori« broj 6/95), Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske objavljuje tekst Konvencije o zaštiti majčinstva (revidirana).

2. Tekst Konvencije u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

Convention No. 103

CONVENTION CONCERNING MATERNITY PROTECTION (Revised 1952)

The General Conference of the International Labour Organisation,

Having been convened at Geneva by the Governing Body of the International Labour Office, and having met in its Thirty-fifth Session on 4 June 1952, and

Having decided upon the adoption of certain proposals with regard to maternity protection, which is the seventh item on the agenda of the session, and

Having determined that these proposals shall take the form of an international Convention, adopts this twenty-eighth day of June of the year one thousand nine hundred and fifty-two, the following Convention, which may be cited as the Maternity Protection Convention (Revised), 1952.

Article 1

1. This Convention applies to women employed in industrial undertakings and in nonindustrial and agriculture occupations, including women wage earners working at home.

2. For the purpose of this Convention, the term »industrial undertaking« comprises public and private undertakings and any branch thereof and includes particularly

(a) mines, quarries, and other works for the extraction of minerals from the earth;

(b) undertakings in which articles are manufactured, altered, cleaned, repaired, ornamented, finished, adapted for sale, broken up or demolished, or in which materials are transformed, including undertakings engaged in shipbuilding, or in the generation, transformation or transmission of electricity or motive power of any kind;

(c) undertakings engaged in building and civil engineering work, including constructional, repair, maintenance, alteration and demolition work;

(d) undertakings engaged in the transport of passengers or goods by road, rail, sea, inland waterway or air, including the handling of goods at docks, quays, wharves, warehouses or airports.

3. For the purpose of this Convention, the term »non-industrial occupations« includes all occupations which are carried on in or in connection with the following undertakings or services, whether public or private:

(a) commercial establishments;

(b) postal and telecommunication services;

(c) establishments and administrative services in which the persons employed are mainly engaged in clerical work;

(d) newspaper undertakings;

(e) hotels, boarding houses, restaurants, clubs, cafés and other refreshment houses;

(f) establishments for the treatment and care of the sick, infirm or destitute and of orphans;

(g) theatres and places of public entertainment;

(h) domestic work for wages in private households; and any other non-industrial occupations to which the competent authority may decide to apply the provisions of the Convention.

4. For the purpose of this Convention, the term »agricultural occupations« includes all occupations carried on in agricultural undertakings, including plantations and large-scale industrialised agricultural undertakings.

5. In any case in which it is doubtful whether this Convention applies to an undertaking, branch of an undertaking or occupation, the question shall be determined by the competent authority after consultation with the representative organisations of employers and workers concerned where such exist.

6. National laws or regulations may exempt from the application of this Convention undertakings in which only members of the employeržs family, as defined by national laws or regulations, are employed.

Article 2

For the purpose of the Convention, the term »woman« means any female person, irrespective of age, nationality, race or creed, whether married or unmarried, and the term »child« means any child whether born of marriage or not.

Article 3

1. A woman to whom this Convention applies shall, on the production of a medical certificate stating the presumed date of her confinement, be entitled to a period of maternity leave.

2. The period of maternity leave shall be at least twelve weeks, and shall include a period of compulsory leave after confinement.

3. The period of compulsory leave after confinement shall be prescribed by national laws or regulations, but shall in no case be less than six weeks; te remainder of the total period of maternity leave may be provided before the presumed date of confinement or following expiration of the compulsory leave period or partly before the presumed date of confinement and partly following the expiration of the compulsory leave period as may be prescribed by national laws or regulations.

4. The leave before the presumed date of confinement shall be extended by any period elapsing between the presumed date of confinement and the actual date of confinement and the period of compulsory leave to be taken after confinement shall not be reduced on that account.

5. In case of illness medically certified arising out of pregnancy, national laws or regulations shall provide for additional leave before confinement, the maximum duration of which may be fixed by the competent authority.

6. In case of illness medically certified arising out of confinement, the woman shall be entitled to an extension of the leave after confinement, the maximum duration of which may be fixed by the competent authority.

Article 4

1. While absent from work on maternity leave in accordance with the provisions of Article 3, the woman shall be entiled to receive cash and medical benefits.

2. The rates of cash benefit shall be fixed by national laws or regulations so as to ensure benefits sufficient for the full and healthy maintenance of herself and her child in accordance with a suitable standard of living.

3. Medical benefits shall include pre-natal, confinement and post-natal care by qualified midwives or medical practitioners as well as hospitalisation care where necessary; freedom of choice of doctor and freedom of choice between a public and private hospital shall be respected.

4. The cash and medical benefits shall be provided either by means of compulsory social insurance or by means of public funds; in either case they shall be provided as a matter of right to all women who comply with the prescribed conditions.

5. Women who fail to qualify for benefits provided as a matter of right shall be entitled, subject to the means test required for social assistance, to adequate benefits our of social assistance funds.

6. Where cash benefits provided under compulsory social insurance are based on previous earnings, they shall be at a rate of not less than two-thirds of the womanžs previous earnings taken into account for the purpose of computing benefits.

7. Any contribution due under a compulsory social insurance scheme providing maternity benefits and any tax based upon payrolls which is raised for the purpose of providing such benefits shall, whether paid both by the employer and the employees or by the employer, be paid in respect of the total number of men and women employed by the undertakings concerned, without distinction of sex.

8. In no case shall the employer be individually liable for the cost of such benefits due to women employed by him.

Article 5

1. If a woman in nursing her child she shall be entitled to interrupt her work for this purpose at a time or times to be prescribed by national laws or regulations.

2. Interruptions of work for the purpose of nursing are to be counted as working hours and remunerated accordingly in cases in which the matter is governed by or in accordance with laws and regulations; in cases in which the matter is governed by collective agreement, the position shall be as determined by the relevant agreement.

Article 6

While a woman is absent from work on maternity leave in accordance with the provisions of Article 3 of this Convention, it shall not be lawful for her employer to give her notice of dismissal during such absence, or to give her notice of dismissal at such a time that the notice would expire during such absence.

Article 7

1. Any Member of the International Labour Organisation which ratifies this Convention may, by a declaration accompanying its ratification, provide for exceptions from the application of the Convention in respect of

(a) certain categories of non-industrial occupations;

(b) occupations carried on in agricultural undertakings, other than plantations;

(c) domestic work for wages in private households;

(d) women wage earners working at home;

(e) undertakings engaged in the transport of passengers or goods by sea.

2. The categories of occupations or undertakings in respect of which the Member proposes to have recourse to the provisions of paragraph 1 of this Article shall be specified in the declaration accompanying its ratification.

3. Any Member which has made such a declaration may at any time cancel that declaration, in whoe or in part, by a subsequent declaration.

4. Every Member for which a declaration made under paragraph 1 of this Article is in force shall indicate each year in its annual report upon the application of this Convention the position of its law and practice in respect of the occupations or undertakings to which paragraph 1 of this Article applies in virtue of the said declaration and the extent to which effect has been given or is proposed to be given to the Convention in respect of such occupations or undertakings.

5. At the expiration of five years from the first entry into force of this Convention the Governing Body of the International Labour Office shall submit to the Conference a special report concerning the application of these exceptions, containing such proposals as it may think appropriate for further action in regard to the matter.

Article 8

The formal ratifications of this Convention shall be communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration.

Article 9

1. This Convention shall be binding only upon those Members of the International Labour Organisation whose ratifications have been registered with the Director-General.

2. It shall come into force twelve months after the date on which the ratifications of two Members have been registered with the Director-General.

3. Thereafter, this Convention shall come into force for any Member twelve months after the date on which its ratifications has been registered.

Article 10

1. Declarations communicated to the Director-General of the International Labour Office in accordance with paragraph 2 of article 35 of the Constitution of the International Labour Organisation shall indicate

a) the territories in respect of which the Member concerned undertakes that the provisions of the Convention shall be applied without modification;

b) the territories in respect of which it undertakes that the provisions of the Convention shall be applied subject to modifications, together with details of the said modifications;

c) the territories in respect of which the Convention is inapplicable and in such cases the grounds on which it is inapplicable;

d) the territories in respect of which it reserves its decision pending further consideration of the position.

2. The undertakings referred to in subparagraphs (a) and (b) of paragraph 1 of this Article shall be deemed to be an integral part of the ratification and shall have the force of ratification.

3. Any Member may at any time by a subsequent declaration cancel in whole or in part any reservation made in its original declaration in virtue of subparagraph (b), (c) or (d) of paragraph 1 of this Article.

4. Any Member may, at any time at which the Convention is subject to denunciation in accordance with the provisions of Article 12, communicate to the Director-General a declaration modifying in any other respect the terms of any former declaration and stating the present position in respect of such territories as it may specify.

Article 11

1. Declarations communicated to the Director-General of the International Labour Office in accordance with paragraph 4 or 5 of article 35 of the Constitution of the International Labour Organisation shall indicate whether the provisions of the Convention will be applied in the territory concerned without modification or subject to modifications; when the declaration indicates that the provisions of the Convention will be applied subject to modifications, it shall give details of the said modifications.

2. The Member, Members or international authority concerned may at any time by a subsequent declaration renounce in whole or in part the right to have recourse to any modification indicated in any former declaration.

3. The Member, Members or international authority concerned may, at any time at which the Convention is subject to denunciation in accordance with the provisions of Article 12, communicate to the Director-General a declaration modifying in any other respect the terms of any former declaration and stating the present position in respect of the application of the Convention.

Article 12

1. A Member which has ratified this Convention may denounce it after the expiration of ten years from the date on which the Convention first comes into force, by an Act communicated to the Director-General of the International Labour Office for registration. Such denunciation should not take effect until one year after the date on which it is registered.

2. Each Member which has ratified this Convention and which does not, within the year following the expiration of the period of ten years mentioned in the preceding paragraph, exercise the right of denunciation provided for in this Article, will be bound for another period of ten years and, thereafter, may denounce this Convention at the expiration of each period of ten years under the terms provided for in this Article.

Article 13

1. The Director-General of the International Labour Office shall notify all Members of the International Labour Organisation of the registration of all ratifications and denunciations communicated to him by the Members of the Organisation.

2. When notifying the Members of the Organisation of the registration of the second ratification communicated to him, the Director-General shall draw the attention of the Members of the Organisation to the date upon which the Convention will come into force.

Article 14

The Director-General of the International Labour Office shall communicate to the Secretary-General of the United Nations for registration in accordance with Article 102 of the Charter of the United Nations full particulars of all ratifications and acts of denunciation registered by him in accordance with the provisions of the preceding Articles.

Article 15

At such times as may consider necessary the Governing Body of the International Labour Office shall present to the General Conference a report on the working of this Convention and shall examine the desirability of placing on the agenda of the Conference the question of its revision in whole or in part.

Article 16

1. Should the Conference adopt a new Convention revising this Convention in whole or in part, then, unless the new Convention otherwise provides:

a) the ratification by a Member of the new revising Convention shall ipso jure involve the immediate denunciation of this Convention, notwithstanding the provisions of Article 12 above, if and when the new revising Convention shall have come into force;

b) as from the date when the new revising Convention comes into force this Convention shall cease to be open to ratification by the Members.

2. The Convention shall in any case remain in force in its actual form and content for those Members which have ratified it but have not ratified the revising Convention.

Article 17

The English and French versions of the text of this Convention are equally authoritative.

Konvencija 103

KONVENCIJA O ZAŠTITI MAJČINSTVA
(revidirana 1952.)

Opća konferencija Međunarodne organizacije rada koju je u Ženevi sazvalo Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada, sastavši se na svom trideset i petom zasjedanju 4. lipnja 1952., i

odlučivši prihvatiti određene prijedloge u vezi sa zaštitom majčinstva, a što je sedma točka dnevnog reda zasjedanja, i

odlučivši da ovi prijedlozi dobiju oblik međunarodne konvencije,

usvaja dvadeset i osmog lipnja tisuću devetsto pedeset i druge godine sljedeću konvenciju koja se naziva Konvencija o zaštiti majčinstva (revidirana) iz 1952.:

Članak 1.

1. Ova Konvencija se primjenjuje na žene zaposlene u industrijskim poduzećima, i na neindustrijskim i poljoprivrednim poslovima, uključujući žene koje zarađuju plaću radeći kod kuće.

2. U svrhu ove Konvencije, izraz »industrijsko poduzeće« podrazumijeva javna i privatna poduzeća i sve njihove podružnice, te obuhvaća osobito

(a) rudnike, kamenolome i druga poduzeća za vađenje minerala iz zemlje;

(b) poduzeća u kojima se roba proizvodi, mijenja, čisti, popravlja, ukrašava, dovršava, prilagođava za prodaju, lomi ili uništava, ili u kojima se prerađuju sirovine, uključujući poduzeća za brodogradnju, ili proizvodnju, transformaciju ili prijenos električne energije ili pogonske snage bilo koje vrste;

(c) poduzeća u kojima se obavljaju poslovi vezani za djelatnost izgradnje i građevinarstva, uključujući poslove izgradnje, popravljanja, održavanja, promjene ili uništavanja;

(d) poduzeća u kojima se obavljaju poslovi vezani za djelatnost prijevoznika putnika ili robe željeznicom, morem, unutarnjim vodenim putevima ili zrakom, uključujući poslove rukovanja robom na dokovima, pristaništima, molovima, u skladištima ili u zračnim lukama.

3. U svrhu ove Konvencije, izraz »neindustrijski poslovi« obuhvaća sve poslove koji se obavljaju u sljedećim poduzećima i službama ili u vezi s njihovom djelatnošću, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu:

(a) trgovačkim poduzećima;

(b) poštanskim i telekomunikacijskim službama;

(c) ustanovama i administrativnim službama u kojima zaposlene osobe obavljaju uglavnom uredske poslove;

(d) novinskim poduzećima;

(e) hotelima, pansionima, restoranima, klubovima, kavanama i drugim ugostiteljskim objektima;

(f) ustanovama za liječenje i njegu bolesnih, nemoćnih ili siromašnih osoba ili siročadi;

(g) kazalištima i mjestima za javnu zabavu;

(h) kućanski posao za plaću u privatnim kućanstvima;

i sve druge neindustrijske poslove na koje nadležna vlast može odlučiti primjenjivati ovu Konvenciju.

4. U svrhu ove Konvencije, izraz »poljoprivredni poslovi« uključuje sve poslove koji se obavljaju u poljoprivrednim poduzećima, uključujući plantaže i velika industrijsko-poljoprivredna poduzeća.

5. U svakom slučaju kada postoji sumnja o tome primjenjuje li se ova Konvencija na određeno poduzeće, podružnicu poduzeća ili posao, to će riješiti nadležna vlast nakon savjetovanja s reprezentativnim organizacijama zainteresiranih poslodavaca i zaposlenika gdje one postoje.

6. Nacionalnim zakonima ili drugim propisima se mogu uz primjene ove Konvencije izuzeti poduzeća u kojima su zaposleni samo članovi poslodavčeve obitelji, definirani kao takovi nacionalnim zakonima ili drugim propisima.

Članak 2.

U svrhu ove Konvencije, izraz »žena« znači svaku žensku osobu, bez obzira na njenu dob, nacionalnost, rasu ili vjeru, bilo da je udana ili neudana, a izraz »dijete« znači svako dijete bilo da je rođeno u braku ili izvan njega.

Članak 3.

1. Žena na koju se ova Konvencija primjenjuje ima pravo na porodni dopust na osnovi liječničke potvrde u kojoj se navodi pretpostavljeni datum njenog poroda.

2. Razdoblje porodnog dopusta mora obuhvatiti najmanje dvanaest tjedana i mora uključivati razdoblje obveznog dopusta nakon poroda.

3. Trajanje obveznog dopusta nakon poroda će se propisati nacionalnim zakonima ili drugim propisima, ali u svakom slučaju ne smije biti kraće od šest tjedana; ostatak ukupnog razdoblja porodnog dopusta se može koristiti prije pretpostavljenog datuma poroda ili nakon proteka obveznog dopusta ili djelomično prije pretpostavljenog datuma poroda, a djelomično nakon isteka obveznog dopusta, kako se propiše nacionalnim zakonima ili drugim propisima.

4. Dopust prije pretpostavljenog datuma poroda će se produžiti za cijelo razdoblje između pretpostavljenog datuma poroda i stvarnog datuma poroda, a razdoblje obveznog dopusta koji se koristi nakon poroda ne smije zbog toga biti skraćeno.

5. U slučaju bolesti za koju je liječničkom potvrdom potvrđeno da proizlazi iz trudnoće, nacionalnim zakonima ili drugim propisima mora se propisati dodatni pretporodni dopust čije najduže trajanje može utvrditi nadležna vlast.

6. U slučaju bolesti za koju je liječničkom potvrdom potvrđeno da proizlazi iz poroda, žena ima pravo na produženje poslijeporodnog dopusta čije najduže trajanje može utvrditi nadležna vlast.

Članak 4.

1. Za vrijeme odsutnosti s posla zbog porodnog dopusta u skladu s odredbama članka 3., žena ima pravo na novčana davanja i zdravstvenu zaštitu.

2. Iznos novčanog davanja će se utvrditi nacionalnim zakonima ili drugim propisima na način da bude dostatan za potpuno uzdržavanje žene i njenog djeteta u zdravim uvjetima u skladu s odgovarajućim životnim standardom.

3. Zdravstvena zaštita obuhvaća zaštitu prije, za vrijeme i nakon poroda koju pružaju ovlaštena primalja ili liječnik, kao i bolničku njegu ako je potrebna, pri čemu se sloboda izbora liječnika, kao i sloboda izbora između javne i privatne bolnice mora poštovati.

4. Novčana davanja i zdravstvena zaštita osigurat će se ili putem obveznog socijalnog osiguranja ili iz javnih fondova; u oba slučaja moraju se osigurati kao pravo svih žena koje ispunjavaju propisane uvjete.

5. Žene koje ne ispunjavaju uvjete za stjecanje prava na davanja imat će pravo, uz uvjet provjere imovinskog stanja potrebnog za primanje socijalne pomoći, na odgovarajuća davanja iz sredstava socijalne pomoći.

6. Ako se novčana davanja iz sustava obveznog socijalnog osiguranja određuju na temelju prethodne zarade, ona ne smiju biti manja od dvije trećine ženine prethodne zarade koja se uzima u obzir za izračun davanja.

7. Svaki doprinos u sustav obveznog socijalnog osiguranja koji predviđa davanja za majčinstvo i svaki porez na plaću koji se plaća u svrhu osiguravanja takvih davanja, bez obzira plaćaju li ih i poslodavac i radnici ili samo poslodavac, uplaćivat će se u odnosu na ukupan broj muškaraca i žena zaposlenih u dotičnom poduzeću, bez razlike prema spolu.

8. Niti u jednom slučaju poslodavac nije osobno odgovoran pokriti troškove davanja na koje ima pravo žena zaposlena kod njega.

Članak 5.

1. Ako žena doji dijete ona ima pravo prekinuti rad u tu svrhu i koristiti to pravo odjednom ili u više navrata, a trajanje prekida će se propisati nacionalnim zakonima ili drugim propisima.

2. Razdoblja prekida rada u svrhu dojenja ubrajaju se u radno vrijeme i sukladno tome se naknađuju u slučajevima kad se ova materija uređuje zakonima ili drugim propisima ili u skladu s njima; u slučajevima kad se materija uređuje kolektivnim ugovorima uređenje tog pitanja utvrđuju odgovarajući kolektivni ugovori.

Članak 6.

Dok je žena odsutna s posla zbog porodnog dopusta u skladu s odredbama članka 3. ove Konvencije, bit će nezakonito ako joj poslodavac utvrdi prestanak radnog odnosa tijekom takove odsutnosti ili ako joj otkaže uz otkazni rok koji bi, s obzirom na dan dostave otkaza, istekao dok ta odsutnost traje.

Članak 7.

1. Svaka članica Međunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju može, izjavom priloženom uz njenu ratifikaciju, predvidjeti izuzetke od primjene ove Konvencije u odnosu na:

(a) određene kategorije neindustrijskih poslova;

(b) poslove koji se obavljaju u poljoprivrednim poduzećima, osim plantaža;

(c) kućanski posao za plaću u privatnim kućanstvima;

(d) žene koje zarađuju plaću radeći kući;

(e) poduzeća koja se bave pomorskim prijevozom putnika i robe.

2. Kategorije poslova ili poduzeća u odnosu na koje članica odluči primjenjivati odredbe stavka 1. ovoga članka moraju se navesti u izjavi priloženoj uz ratifikaciju.

3. Svaka članica koja je dala takvu izjavu može uvijek poništiti tu izjavu, u cijelosti ili djelomično, naknadnom izjavom.

4. Svaka članica u odnosu na koju je na snazi izjava dana na temelju stavka 1. ovoga članka mora svake godine u svom godišnjem izvješću o primjeni ove Konvencije naznačiti stanje u svom zakonodavstvu ili praksi u odnosu na poslove ili poduzeća na koje se primjenjuje stavak 1. ovoga članka na osnovi te izjave, te navesti u kojem se opsegu Konvencija primjenjuje ili se namjerava primjenjivati na te poslove ili poduzeća.

5. Nakon proteka pet godina od stupanja na snagu ove Konvencije Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada će podnijeti Konferenciji posebno izvješće o primjeni tih izuzetaka sa takvim prijedlozima koje bude smatralo prikladnim za daljnje djelovanje u vezi s tim pitanjem.

Članak 8.

Formalne ratifikacije ove Konvencije priopćavaju se glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije.

Članak 9.

1. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada čije su ratifikacije registrirane kod glavnog ravnatelja.

2. Ona stupa na snagu dvanaest mjeseci nakon datuma kada su kod glavnog ravnatelja registrirane ratifikacije dviju članica.

3. Nakon toga, ova Konvencija stupa na snagu u odnosu na svaku članicu dvanaest mjeseci nakon datuma registracije njene ratifikacije.

Članak 10.

1. U izjavama priopćenim glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada u skladu sa člankom 35, stavkom 2. Statuta Međunarodne organizacije rada naznačit će se:

(a) teritoriji u odnosu na koje se dotična članica obvezuje da će se odredbe Konvencije primjenjivati bez izmjene;

(b) teritoriji u odnosu na koje se ona obvezuje da će se odredbe ove Konvencije primjenjivati s izmjenama, kao i pojedinosti o tim izmjenama;

(c) teritoriji u odnosu na koje je ova Konvencija neprimjenjiva, te u tim slučajevima razloge zbog kojih je neprimjenjiva;

(d) teritoriji u odnosu na koje ona zadržava pravo donošenja konačne odluke dok ne razmotri svoje stajalište.

2. Obveze predviđene stavkom 1., podstavcima (a) i (b) ovoga članka se smatraju sastavnim dijelom ratifikacije i imaju snagu ratifikacije.

3. Svaka članica može uvijek, naknadnom izjavom, odustati u cijelosti ili djelomično od svake rezerve koju je stavila u izvornoj izjavi u skladu sa stavkom 1., podstavcima (b), (c) i (d) ovoga članka.

4. Svaka članica može, uvijek kada je ovu Konvenciju moguće otkazati na temelju članka 12., dostaviti glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada izjavu kojom mijenja u bilo kojem pogledu uvjete bilo koje prijašnje izjave i u kojoj navodi sadašnje stajalište u odnosu na određene teritorije.

Članak 11.

1. U izjavama dostavljenim glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada u skladu sa stavcima 4. ili 5 članka 35. Statuta Međunarodne organizacije rada mora se naznačiti hoće li se odredbe ove Konvencije na dotični matični teritorij primjenjivati bez izmjene ili s izmjenama; i kada se u izjavi navodi da će se odredbe Konvencije primjenjivati uz izmjene, moraju se priopćiti pojedinosti o narečenim izmjenama.

2. Jedna ili više članica ili zainteresirano međunarodno tijelo mogu se u svako doba naknadnom izjavom, u cijelosti ili djelomično, odreći prava na svaku izmjenu navedenu u bilo kojoj prijašnjoj izjavi.

3. Jedna ili više članica ili zainteresirano međunarodno tijelo mogu, uvijek kad je ovu Konvenciju moguće otkazati na temelju članka 12., dostaviti glavnom ravnatelju izjavu kojom mijenjaju u svakom drugom pogledu uvjete iz bilo koje prijašnje izjave i u kojoj se navodi sadašnje stajalište u odnosu na primjenu ove Konvencije.

Članak 12.

1. Članica koja je ratificirala ovu Konvenciju može je otkazati nakon proteka razdoblja od deset godina od datuma kada je Konvencija stupila na snagu, aktom kojeg dostavlja glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada radi registracije. Takav otkaz počinje djelovati godinu dana nakon datuma kad je registriran.

2. Svaka članica koja je ratificirala ovu Konvenciju, i koja u roku od godine dana nakon proteka razdoblja od deset godina iz prethodnog stavka ne otkaže Konvenciju prema odredbi ovoga članka, bit će obvezana za još jedno razdoblje od deset godina, a nakon toga može otkazati Konvenciju po proteku svakog novog razdoblja od deset godina prema uvjetima utvrđenim ovim člankom.

Članak 13.

1. Glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada notificira svim članicama Međunarodne organizacije rada registraciju svih ratifikacija, izjava i otkaza što su mu priopćile članice Organizacije.

2. Notificirajući članicama Organizacije registracije druge priopćene mu ratifikacije, glavni ravnatelj će upozoriti članice Organizacije na datum kada Konvencija stupa na snagu.

Članak 14.

Glavni ravnatelj Međunarodnog ureda rada priopćuje glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, radi registracije u skladu sa člankom 102. Povelje Ujedinjenih naroda, potpune podatke o svim ratifikacijama i aktima o otkazivanju što ih je registrirao u skladu s odredbama prethodnih članaka.

Članak 15.

Kada to bude smatralo potrebnim, Upravno vijeće Međunarodnog ureda rada podnijet će Općoj konferenciji izvješća o primjeni ove Konvencije i razmotrit će potrebu uvrštavanja pitanja njene potpune ili djelomične revizije na dnevni red Konferencije.

Članak 16.

1. Ako Konferencija usvoji novu konvenciju, koja bi ovu Konvenciju revidirala u cijelosti ili djelomično, tada, ako se novom konvencijom ne odredi drukčije:

(a) ratifikacija nove revidirajuće konvencije od strane članice ipso iure znači otkazivanje ove Konvnecije bez obzira na odredbu članka 12., ako, i kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu;

(b) od datuma kada nova revidirajuća konvencija stupi na snagu, ova Konvencija prestaje biti otvorena za ratifikaciju članicama.

2. Ova Konvencija u svakom slučaju ostaje na snazi u sadašnjem obliku i sadržaju za one članice koje su je ratificirale, a koje nisu ratificirale revidirajuću konvenciju.

Članak 17.

Engleski i francuski tekst ove Konvencije jednako su vjerodostojni.

Klasa: 910-01/99-01/177
Urbroj: 524-02/3-00-48
Zagreb, 8. veljače 2000.

Ministar
rada i socijalne skrbi
Davorko Vidović, v. r.