Zakon o potvrđivanju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, Protokola za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje krijumčarenja ljudi, posebice žena i djece

NN 14/2002, Zakon o potvrđivanju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, Protokola za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje krijumčarenja ljudi, posebice žena i djece

HRVATSKI SABOR

 

162

Na teme­­­­­lju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOGA ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA, PROTOKOLA ZA SPRJEČAVANJE, SUZBIJANJE I KAŽNJAVANJE KRIJUMČARENJA LJUDI, POSEBICE ŽENA I DJECE TE PROTOKOLA PROTIV KRIJUMČARENJA MIGRANATA KOPNOM, MOREM I ZRAKOM, KOJIMA SE DOPUNJUJE KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOGA ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA

Proglašavam Zakon o potvrđiva­­­­­nju Konvencije Ujedi­­­­­njenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, Protokola za sprječava­­­­­nje, suzbija­­­­­nje i kaž­­­­­njava­­­­­nje krijumčare­­­­­nja ­­­­­ljudi, posebice žena i djece te Protokola protiv krijumčare­­­­­nja migranata kopnom, morem i zrakom, kojima se dopu­­­­­njuje Konvencija Ujedi­­­­­njenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 7. studenoga 2002.

Broj: 01-081-02-3531/2
Zagreb, 11. studenoga 2002.

Predsjednik
Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, v. r.

 

ZAKON

O POTVRĐIVANJU KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOGA ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA, PROTOKOLA ZA SPRJEČAVANJE, SUZBIJANJE I KAŽNJAVANJE KRIJUMČARENJA LJUDI, POSEBICE ŽENA I DJECE TE PROTOKOLA PROTIV KRIJUMČARENJA MIGRANATA KOPNOM, MOREM I ZRAKOM, KOJIMA SE DOPUNJUJE KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOGA ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA

Članak 1.

Potvrđuje se Konvencija Ujedi­­­­­njenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, Protokola za sprječava­­­­­nje, suzbija­­­­­nje i kaž­­­­­njava­­­­­nje krijumčare­­­­­nja ­­­­­ljudi, posebice žena i djece te Prokol protiv krijumčare­­­­­nja migranata kopnom, morem i zrakom, kojima se dopu­­­­­njuje Konvencija Ujedi­­­­­njenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, sastav­­­­­ljeni u New Yorku, 15. studenog 2000. u izvorniku na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i špa­­­­­njolskom jeziku, a koje je Republika Hrvatska potpisala 12. prosinca 2000. u Palermu.

Članak 2.

Tekst Konvencije i Protokola iz članka 1. ovoga Zakona u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

 

UNITED NATIONS CONVENTION AGAINST TRANSNATIONAL ORGANIZED CRIME

Article 1

STATEMENT OF PURPOSE

The purpose of this Convention is to promote cooperation to prevent and combat transnational organized crime more effectively.

Article 2

USE OF TERMS

For the purposes of this Convention:

(a) »Organized criminal group« shall mean a structured group of three or more persons, existing for a period of time and acting in concert with the aim of committing one or more serious crimes or offences established in accordance with this Convention, in order to obtain, directly or indirectly, a financial or other material benefit;

(b) »Serious crime« shall mean conduct constituting an offence punishable by a maximum deprivation of liberty of at least four years or a more serious penalty;

(c) »Structured group« shall mean a group that is not randomly formed for the immediate commission of an offence and that does not need to have formally defined roles for its members, continuity of its membership or a developed structure;

(d) »Property« shall mean assets of every kind, whether corporeal or incorporeal, movable or immovable, tangible or intangible, and legal documents or instruments evidencing title to, or interest in, such assets;

(e) »Proceeds of crime« shall mean any property derived from or obtained, directly or indirectly, through the commission of an offence;

(f) »Freezing« or »seizure« shall mean temporarily prohibiting the transfer, conversion, disposition or movement of property or temporarily assuming custody or control of property on the basis of an order issued by a court or other competent authority;

(g) »Confiscation«, which includes forfeiture where applicable, shall mean the permanent deprivation of property by order of a court or other competent authority;

(h) »Predicate offence« shall mean any offence as a result of which proceeds have been generated that may become the subject of an offence as defined in article 6 of this Convention;

(i) »Controlled delivery« shall mean the technique of allowing illicit or suspect consiguments to pass out of, through or into the territory of one or more States, with the knowledge and under the supervision of their competent authorities, with a view to the investigation of an offence and the identification of persons involved in the commission of the offence;

(j) »Regional economic integration organization« shall mean an organization constituted by sovereign States of a given region, to which its member States have transferred competence in respect of matters governed by this Convention and which has been duly authorized, in accordance with its internal procedures, to sign, ratify, accept, approve or accede to it; references to »States Parties« under this Convention shall apply to such organizations within the limits of their competence.

Article 3

SCOPE OF APPLICATION

1. This Convention shall apply, except as otherwise stated herein, to the prevention, investigation ad prosecution of:

(a) The offences established in accordance with articles 5, 6, 8 and 23 of this Convention; and

(b) Serious crime as defined in article 2 of this Convention;

where the offence is transnational in nature and involves an organized criminal group.

2. Ford the purpose of paragraph 1 of this article, an offence is transnational in nature if:

(a) It is committed in more than one State;

(b) It is committed in one State but a substantial part of its preparation, planning, direction or control takes place in another State;

(c) It is committed in one State but involves an organized criminal group that engages in criminal activities in more than one State; or

(d) It is committed in one State but has substantial effects in another State.

Article 4

PROTECTION OF SOVEREIGNTY

1. States Parties shall carry out their obligations under this Convention in a manner consistent with the principles of sovereign equality and territorial integrity of States and that of non-intervention in the domestic affairs of other States.

2. Nothing in this Convention entitles a State Party to undertake in the territory of another State the exercise of jurisdiction and performance of functions that are reserved exclusively for the authorities of that other State by its domestic law.

Article 5

CRIMINALIZATION OF PARTICIPATION IN AN ORGANIZED CRIMINAL GROUP

1. Each State Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences, when committed intentionally:

(a) Either or both of the following as criminal offences distinct from those involving the attempt or completion of the criminal activity;

(i) Agreeing with one or more other persons to commit a serious crime for a purpose relating directly or indirectly to the obtainin of a financial or other material benefit and, where required by domestic law, involving an act undertaken by one of the participants in furtherance of the agreement or involving an organized criminal group;

(ii) Conduct by a person who, with knowledge of either the aim and general criminal activity of an organized criminal group or its intention to commit the crimes in question, takes an active part in:

a. Criminal activities of the organized criminal group;

b. Other activities of the organized criminal group in the knowledge that his or her participation will contribute to the achievement of the above-described criminal aim;

(b) Organizing, directing, aiding, abetting, facilitating or counselling the commission of serious crime involving an organized criminal group.

2. The knowledge, intent, aim, purpose or agreement referred to in paragraph 1 of this article may be inferred from objective factual circumstances.

3. States Parties whose domestic law requires involvement of an organized criminal group for purposes of the offences established in accordance with paragraph 1 (a) (i) of this article shall ensure that their domestic law covers all serious crimes involving organized criminal groups. Such States Parties, as well as States Parties whose domestic law requires an act in furtherance of the agreement for purposes of the offences established in accordance with paragraph 1 (a) (i) of this article, shall so inform the Secretary-General of the United Nations at the time of their signature or of deposit of their instrument of ratification, acceptance or approval of or accession to this Convention.

Article 6

CRIMINALIZATION OF THE LAUNDERING OF PROCEEDS OF CRIME

1. Each State Party shall adopt, in accordance with fundamental principles of its domestic law, such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences, when committed intentionally:

(a) (i) The conversion or transfer of property, knowing that such property is the proceeds of crime, for the purpose of concealing or disguising the illicit origin of the property or of helping any person who is involved in the commission of the predicate offence to evade the legal consequences of his or her action;

(ii) The concealment or disguise of the true nature, source, location, disposition, movement or ownership of or rights with respect to property, knowing that such property is the proceeds of crime;

(b) Subject to the basic concepts of its legal system:

(i) The acquisition, possession or use of property, knowing, at the time of receipt, that such property is the proceeds of crime;

(ii) Participation in, association with or conspiracy to commit, attempts to commit and aiding, abetting, facilitating and counselling the commission of any of the offences established in accordance with this article.

2. For purpose of implementing or applying paragraph 1 of this article:

(a) Each State Party shall seek to apply paragraph 1 of this article to the widest range of predicate offences;

(b) Each State Party shall include as predicate offences all serious crime as defined in article 2 of this Convention and the offences established in accordance with articles 5, 8 and 23 of this Convention. In the case of States Parties whose legislation sets out a list of specific predicate offences, they shall, at a minimum, include in such list a comprehensive range of offences associated with organized criminal groups;

(c) For the purposes of subparagraph (b), predicate offences shall include offences committed both within and outside the jurisdiction of the State Party in question. However, offences committed outside the jurisdiction of a State Party shall constitute predicate offences only when the relevant conduct is a criminal offence under the domestic law of the State where it is committed and would be a criminal offence under the domestic law of the State Party implementing or applying this article had it been committed there;

(d) Each State Party shall furnish copies of its laws that give effect to this article and of any subsequent changes to such laws or a description thereof to the Secretary-General of the United Nations;

(e) If required by fundamental principles of the domestic law of a State Party, it may be provided that the offences set forth in paragraph 1 of this article do not apply to the persons who committed the predicate offence;

(f) Knowledge, intent or purpose required as an element of an offence set forth in paragraph 1 of this article may be inferred from objective factual circumstances.

Article 7

MEASURES TO COMBAT MONEY-LAUNDERING

1. Each State Party:

(a) Shall institute a comprehensive domestic regulatory and supervisory regime for banks and non-bank financial institutions and, where appropriate, other bodies particularly susceptible to money-laundering, within its competence, in order to deter and detect all forms of money-laundering, which regime shall emphasize requirements for customer identification, record-keeping and the reporting of suspicious transactions;

(b) Shall, without prejudice to articles 18 and 27 of this Convention, ensure that administrative, regulatory, law enforcement and other authorities dedicated to combating money-laundering (including, where appropriate under domestic law, judicial authorities) have the ability to cooperate and exchange information at the national and international levels within the conditions prescribed by its domestic law and, to that end, shall consider the establishment of a financial intelligence unit to serve as a national centre for the collection, analysis and dissemination of information regarding potential money-laundering.

2. States Parties shall consider implementing feasible measures to detect and monitor the movement of cash and appropriate negotiable instruments across their borders, subject to safeguards to ensure proper use of information and without impeding in any way the movement of legitimate capital. Such measures may include a requirement that individuals and businesses report the cross-border transfer of substantial quantities of cash and appropriate negotiable instruments.

3. In establishing a domestic regulatory and supervisory regime under the terms of this article, and without prejudice to any other article of this Convention, States Parties are called upon to use as a guideline the relevant initiatives of regional, interregional and multilateral organizations against money-laundering.

4. States Parties shall endeavour to develop and promote global, regional, subregional and bilateral cooperation among judicial, law enforcement and financial regulatory authorities in order to combat money-laundering.

Article 8

CRIMINALIZATION OF CORRUPTION

1. Each State Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences, when committed intentionally:

(a) The promise, offering or giving to a public official, directly or indirectly, of an undue advantage, for the official himself or herself or another person or entity, in order that the official act or refrain from acting in the exercise of his or her official duties;

(b) The solicitation or acceptance by a public official, directly or indirectly, of an undue advantage, for the official himself or herself or another person or entity, in order that the official act or refrain from acting in the exercise of his or her official duties.

2. Each State Party shall consider adopting such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences conduct referred to in paragraph 1 of this article involving a foreign public official or international civil servant. Likewise, each State party shall consider establishing as criminal offences other forms of corruption.

3. Each State Party shall also adopt such measures as may be necessary to establish as a criminal offence participation as an accomplice in an offence established in accordance with this article.

4. For the purposes of paragraph 1 of this article and article 9 of this Convention, »public official« shall mean a public official or a person who provides a public service as defined in the domestic law and as applied in the criminal law of the State Party in which the person in question performs that function.

Article 9

MEASURES AGAINST CORRUPTION

1. In addition to the measures set forth in article 8 of this Convention, each State Party shall, to the extent appropriate and consistent with its legal system, adopt legislative, administrative or other effective measures to promote integrity and to prevent, detect and punish the corruption of public officials.

2. Each State Party shall take measures to ensure effective action by its authorities in the prevention, detection and punishment of the corruption of public officials, indlucing providing such authorities with adequate independence to deter the expertion of inappropriate influence on their actions.

Article 10

LIABILITY OF LEGAL PERSONS

1. Each State Party shall adopt such mesures as may be necessary, consistent with its legal principles, to establish the liability of legal persons for participation in serious crimes involving an organized criminal group and for the offences established in accordance with articles 5, 6, 8 and 23 of this Convention.

2. Subject to the legal principles of the State Party, the liability of legal persons may be criminal, civil or administrative.

3. Such liability shall be without prejudice to the criminal liability of the natural persons who have commmitted the offences.

4. Each State Party shall, in particular, ensure that legal persons held liable in accordance with this article are subject to effective, proportionate and dissuasive criminal or non-criminal sanctions, including monetary sanctions.

Article 11

PROSECUTION, ADJUDICATION AND SANCTIONS

1. Each State Party shall make the commission of an offence established in accordance with articles 5, 6, 8, and 23 of this Convention liable to sanctions that take into account the gravity of that offence.

2. Each State Party shall endeavour to ensure that any discretionary legal powers under its domestic law relating to the prosecution of persons for offences covered by this Convention are exercised to maximize the effectiveness of law enforcement measures in respect of those offences and with due regard to the need to deter the commission of such offences.

3. In the case of offences established in accordance with articles 5, 6, 8 and 23 of this Convention, each State Party shall take appropriate measures, in accordance with its domestic law and with due regard to the rights of the defence, to seek to ensure that conditions imposed in connection with decisions on release pending trial or appral take into consideration the need to ensure the presence to the defendant at subsequent criminal proceedings.

4. Each State Party shall ensure that its courts or other competent authorities bear in mind the grave nature of the offences covered by this Convention when considering the eventuality of early release or parole of persons convicted of such offences.

5. Each State Party shall, where appropriate, establish under its domestic law a long statute of limitations period in which to commence proceedings for any offence covered by this Convention and a longer period where the alleged offender has evaded the administation of justice.

6. Nothing contained in this Convention shall affect the principle that the description of the offences established in accordance with this Convention and of the applicable legal defences or ofter legal principles controlling the lawfulness of conduct is reserved to the domestic law of a State Party and that such offences shall be prosecuted and punished in accordance with that law.

Article 12

CONFISCATION AND SEIZURE

1. States Parties shall adopt, to the greatest extent possible within their domestic legal systems, such measures as may be necessary to enable confiscation of:

(a) Proceeds of crime derived from offences covered by this Convention or property the value of which corresponds to that of such proceeds;

(b) Property, eqipment of other instrumentalities used in or destined for use in offences covered by this Convention.

2.  States Parties shall adopt such measures as may be necessary to enable the identification, tracing, freezing or seizure of any item referred to in paragraph 1 of this article for the purpose of eventual confiscation.

3. If proceeds of crime have been transformed or converted, in part or in full, into other property, such property shall be liable to the measures referred to in this article instead of the proceeds.

4. If proceeds of crime have been intermingled with property acquired from legitimate sources, such property shall, without prejudice to any powers relating to freezing or seizure, be liable to confiscation up to the assessed value of the intermingled proceeds.

5. Income or other benefits derived from proceeds of crime, from property into which proceeds of crime have been transformed or converted or from property with which proceeds of crime have been intermingled shall also be liable to the measures referred to in this article, in the same manner and to the same extent as proceeds of crime.

6. For the purposes of this article and article 13 of this Convention, each State Party shall empower its courts or other competent authorities to order that bank, financial or commercial records be made available or be seized. States Parites shall not decline to act under the provisions of this paragraph on the ground of bank secrecy.

7. States Parties may consider the possibility of requiring that an offender demonstrate the lawful origin of alleged proceeds of crime or other property liable to confiscation, to the extent that such a requirement is consistent with the principles of their domestic law and with the nature of the judical and other proceedings.

8. The provisions of this article shall not be construed to prejudice the rights of bona fide third parties.

9. Nothing contained in this article shall affect the principle that the measures to which it refers shall be defined and implemented in accordance with and subject to the provisions of the domestic law of a State Party.

Article 13

INTERNATIONAL COOPERATION FOR PURPOSES OF CONFISCATION

1. A State Party that has received a request from another State Party having jurisdiction over an offence covered by this Convention for confiscation of proceeds of crime, property, equipment or other instrumentalities referred to in article 12, paragraph 1, of this Convention situated in its territory shall, to the greatest extent possible within its domestic legal system:

(a) Submit the request to its competent authorities for the purpose of obtaining an order of confiscation and, if such an order is granted, give effect to it; or

(b) Submit to its competent authorities, with a view to giving effect to it to the extent requested, an order of confiscation issued by a court in the territory of the requesting State Party in accordance with article 12, paragraph 1, of this Convention insofar as it relates to proceeds of crime, property, equipment or other instrumentalities referred to in article 12, paragraph 1, situated in the territory of the requested State Party.

2. Following a request made by another State Party having jurisdiction over an offence covered by this Convention, the requested State Party shall take measures to identify, trace and freeze or seize proceeds of crime, property, equipment or other instrumentalities referred to in article 12, paragraph 1, of this Convention for the purpose of eventual confiscation to be ordered either by the requesting State Party or, pursuant to a request under paragraph 1 of this article, by the requested State Party.

3. The provisions of article 18 of this Convention are applicable, mutatis mutandis, to this aritcle. In addition to the information specified in article 18, paragraph 18, requests made pursuant to this article shall contain:

(a) In the case of a request pertaining to paragraph 1 (a) of this article, a description of the property to be confiscated and a statement of the facts relied upon by the requesting State Party sufficient to enable the requested State Party to seek the order under its domestic law;

(b) In the case of a request pertaining to paragraph 1 (b) of this article, a legally admissible copy of an order of confiscation upon which the request is based issued by requesting State Party, a statement of the facts and information as to the extent to which execution of the order is requested;

(c) In the case of a request pertaining to paragraph 2 of this article, a statement of the facts relied upon by the requesting State Party and a description of the actions requested.

4. The decisions or actions provided for in paragraphs 1 and 2 of this article shall be taken by the requested State Party in accordance with and subject to the provisions of its domestic law and its procedural rules or any bilateral or multilateral treaty, agreement or arrangement to which it may be bound in relation to the requesting State Party.

5. Each State Party shall furnish copies of its laws and regulations that give effect to this article and of any subsequent changes to such laws and regulations or a description thereof to the Secretary-General of the United Nations.

6. If a State Party elects to make the taking of the measures referred to in paragraphs 1 and 2 of this article conditional on the existence of a relevant treaty, that State Party shall consider this Convention the necessary and sufficient treaty basis.

7. Cooperation under this article may be refused by a State Party if the offence to which the request relates is not an offence covered by this Convention.

8. The provisions of this article shall not be construed to prejudice the rights of bona fide third parties.

9. States Parties shall consider concluding bilateral or multilateral treaties, agreements or arrangements to enhance the effectiveness of international cooperation undertaken pursuant to this article.

Article 14

DISPOSAL OF CONFISCATED PROCEEDS OF CRIME OR PROPERTY

1. Proceeds of crime or property confiscated by a State Party pursuant to articles 12 or 13, paragraph 1, of this Convention shall be disposed of by that State Party in accordance with its domestic law and administrative procedures.

2. When acting on the request made by another State Party in accordance with article 13 of this Convention, States Parties shall, to the extent permitted by domestic law and if so requested, give priority consideration to returning the confiscated proceeds of crime or property to the requesting State Party so that it can give compensation to the victims of the crime or return such proceeds of crime or property to their legitimate owners.

3. When acting on the request made by another State Party in accordance with articles 12 and 13 of this Convention, a State Party may give special consideration to concluding agreements or arrangements on:

(a) Contributing the value of such proceeds of crime or property or funds derived from the sale of such proceeds of crime or property or a part thereof to the account designated in accordance with article 30, paragraph 2 (c), of this Convention and to intergovernmental bodies specializing in the fight against organized crime;

(b) Sharing with other States Parties, on a regular or case-by-case basis, such proceeds of crime or property, or funds derived from the sale of such proceeds of crime or property, in accordance with its domestic law or administrative procedures.

Article 15

JURISDICTION

1. Each State Party shall adopt such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over the offences established in accordance with articles 5, 6, 8 and 23 of this Convention when:

(a) The offence is committed in the territory of that State Party; or

(b) The offence is committed on board a vessel that is flying the flag of that State Party or an aircraft that is registered under the laws of that State Party at the time that the offence is committed.

2. Subject to article 4 of this Convention, a State Party may also establish its jurisdiction over any such offence when:

(a) The offence is committed against a national of that State Party;

(b) The offence is committed by a national of that State Party or stateless person who has his or her habitual residence in its territory; or

(c) The offence is:

(i) One of those established in accordance with article 5, paragraph 1, of this Convention and is committed outside its territory with a view to the commission of a serious crime within its territory;

(ii) One of those established in accordance with article 6, paragraph 1 (b) (ii), of this Convention and is committed outside its territory with a view to the commission of an offence established in accordance with article 6, paragraph 1 (a) (i) or (ii) or (b) (i), of this Convention within its territory.

3. For the purposes of article 16, paragraph 10, of this Convention, each State Party shall adopt such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over the offences covered by this Convention when the alleged offender is present in its territory and it does not extradite such person solely on the ground that he or she is one of its nationals.

4. Each State Party may also adopt such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over the offences covered by this Convention when the alleged offender is present in its territory and it does not extradite him or her.

5. If a State Party exercising its jurisdiction under paragraph 1 or 2 of this article has been notified, or has otherwise learned, that one or more other States Parties are conducting an investigation, prosecution judicial proceeding in respect of the same conduct, the competent authorities of those States Parties shall, as appropriate, consult one another with a view to coordinating their actions.

6. Without prejudice to norms of general international law, this Convention does not exclude the exercise of any criminal jurisdiction established by a State Party in accordance with its domestic law.

Article 16

EXTRADITION

1. This article shall apply to the offences covered by this Convention or in cases where an offence referred to in article 3, paragraph 1 (a) or (b), involves an organized criminal group and the person who is the subject of the request for extradition is located in the territory of the requested State Party, provided that the offence for which extradition is sought is punishable under the domestic law of both the requesting State Party and the requested State Party.

2. If the request for extradition includes several separate serious crimes, some of which are not covered by this article, the requested State Party may apply this article also in respect of the latter offences.

3. Each of the offences to which this article applies shall be deemed to be included as an extraditable offence in any extradition treaty existing between States Parties. States Parties undertake to include such offences as extraditable offences in every extradition treaty to be concluded between them.

4. If a State Party that makes extradition conditional on the existence of a treaty receives a request for extradition from another State Party with which it has no extradition treaty, it may consider this Convention the legal basis for extradition in respect of any offence to which this article applies.

5. States Parties that make extradition conditional on the existence of a treaty shall:

(a) At the time of deposit of their instrument of ratification, acceptance, approval of or accession to this Convention, inform the Secretary-General of the United Nations whether they will take this Convention as the legal basis for cooperation on extradition with other States Parties to this Convention; and

(b) If they do not take this Convention as the legal basis for cooperation on extradition, seek, where appropriate, to conclude treaties on extradition with other States Parties to this Convention in order to implement this article.

6. States Parties that do not make extradition conditional on the existence of a treaty shall recognize offences to which this article applies as extraditable offences between themselves.

7. Extradition shall be subject to the conditions provided for by the domestic law of the requested State Party or by applicable extradition treaties, including, inter alia, conditions in relation to the minimum penalty requirement for extradition and the grounds upon which the requested State Party may refuse extradition.

8. Status Parties shall, subject to their domestic law, endeavour to expedite extradition procedures and to simplify evidentiary requirements relating thereto in respect of any offence to which this article applies.

9. Subject to the provisions of its domestic law and its extradition treaties, the requested State Party, may, upon being satisfied that the circumstances so warrant and are urgent and at the request of the requesting State Party, take a person whose extradition is sought and who is present in its territory into custody or take other appropriate measures to ensure his or her presence at extradition proceedings.

10. A State Party in whose territory an alleged offender is found, if it does not extradite such person in respect of an offence to which this article applies solely on the ground that he or she is one of its nationals, shall, at the request of the State Party seeking extradition, be obliged to submit the case without undue delay to its competent authorities for the purpose of prosecution. Those authorities shall take their decision and conduct their proceedings in the same manner as in the case of any other offence of a grave nature under the domestic law of that State Party. The States Parties concerned shall cooperate with each other, in particular on procedural and evidentiary aspects, to ensure the efficiency of such prosecution.

11. Whenever, a State Party is permitted under its domestic law to extradite or otherwise surrender one of its nationals only upon the condition that the person will be returned to that State Party to serve the sentence imposed as a result of the trial or proceedings for which the extradition or surrender of the person was sought and that State Party and the State Party seeking the extradition of the person agree with this option and other terms that they may deem appropriate, such conditional extradition or surrender shall be sufficient to discharge the obligation set forth in paragraph 10 of this article.

12. If extradition, sought for purposes of enforcing a sentence, is refused because the person sought is a national of the requested State Party, the requested Party shall, if its domestic law so permits and in conformity with the requirements of such law, upon application of the requesting Party, consider the enforcement of the sentence that has been imposed under the domestic law of the requesting Party or the remainder thereof.

13. Any person regarding whom proceedings are being carried out in connection with any of the offences to which this article applies shall be guaranteed fair treatment at all stages of the proceedings, including enjoyment of all the rights and guarantees provided by the domestic law of the State Party in the territory of which that person is present.

14. Nothing in this Convention shall be interpreted as imposing an obligation to extradite if the requested State Party has substantial grounds for believing that the request has been made for the purpose of prosecuting or punishing a person on account of that personžs sex, race, religion, nationality, ethnic origin or political opinions or that compliance with the request would cause prejudice to that personžs position for any one of these reasons.

15. States Parties may not refuse a request for extradition on the sole ground that the offence is also considered to involve fiscal matters.

16. Before refusing extradition, the requested State Party shall, where appropriate, consult with the requesting State Party to provide it with ample oportunity to present its opinions and to provide information relevant to its alle­gation.

17. States Parties shall seek to conclude bilateral and multilateral agreements or arrangements to carry out or to enhance the effectiveness of extradition.

Article 17

TRANSFER OF SENTENCED PERSONS

States Parties may consider entering into bilateral or multilateral agreements or arrangements on the transfer to their territory of persons sentenced to imprisonment or other forms of deprivation of liberty for offences covered by this Convention, in order that they may complete their sentences there.

Article 18

MUTUAL LEGAL ASSISTANCE

1. States Parties shall afford one another the widest measure of mutual le­gal assistance in investigations, prosecutions and judicial proceedings in relation to the offences covered by this Convention as provided for in article 3 and shall reciprocally extend to one another similar assistance where the requesting State Party has reasonable grounds to suspect that the offence referred to in article 3, paragraph 1 (a) or (b), is transnational in nature, including that victims, witnesses, proceeds, instrumentalities or evidence of such offences are located in the requested State Party and that the offence involves an organized criminal group.

2. Mutual le­gal assistance shall be afforded to the fullest extent possible under relevant laws, treaties, agreements and arrangements of the requested State Party with respect to investigations, prosecutions and judicial proceedings in relation to the offences for which a le­gal person may be held liable in accordance with article 10 of this Convention in the requesting State Party.

3. Mutual le­gal assistance to be afforded in accordance with this article may be requested for any of the following purposes:

(a) Taking evidence or statements from persons;

(b) Effecting service of judicial documents;

(c) Executing searches and seizures, and freezing;

(d) Examining objects and sites;

(e) Providing information, evidentiary items and expert evaluations;

(f) Providing originals or certified copies of relevant documents and records, including guvernment, bank, financial, corporate or business records;

(g) Identifying or tracing proceeds of crime, property, instrumentalities or other things for evidentiary purposes;

(h) Facilitating the voluntary appearance of persons in the requesting State Party;

(i) Any other type of assistance that is not contrary to the domestic law of the requested State Party.

4. Without prejudice to domestic law, the competent authorities of a State Party may, without prior request, transmit information relating to criminal matters to a competent authority in another State Party where they believe that such information could assist the authority in undertaking or successfully concluding inquiries and criminal proceedings or could result in a request formulated by latter State Party pursuant to this Convention.

5. The transmission of information pursuant to paragraph 4 of this article shall be without prejudice to inquiries and criminal proceedings in the State of the competent authorities providing the information. The competent authorities receiving the information shall comply with a request that said information remain confidential, even temporarily, or with restrictions on its use. However, this shall not prevent the receiving State Party from disclosing in its proceedings information that is exculpatory to an accused person. In such a case, the receiving State Party shall notify the transmitting State Party prior to the disclosure and, if so requested, consult with the transmitting State Party. If, in an exceptional case, advance notice is not possible, the receiving State Party shall inform the transmitting State Party of the disclosure without delay.

6. The provisions of this article shall not affect the obligations under any other treaty, bilateral or multilateral, that governs or will govern, in whole or in part, mutual le­gal assistance.

7. Paragraphs 9 to 29 of this article shall apply to requests made pursuant to this article if the States Parties in question are not bound by a treaty of mutual le­gal assistance. If those States Parties are bound by such a treaty, the corresponding provisions of that treaty shall apply unless the States Parties agree to apply paragraphs 9 to 29 of this article in lieu thereof. States Parties are strongly encouraged to apply these paragraphs if they facilitate cooperation.

8. States Parties shall not decline to render mutual le­gal assistance pursuant to this article on the ground of bank secrecy.

9. States Parties may decline to render mutual le­gal assistance pursuant to this article on the ground of absence of dual criminality. However, the requested State Party may, when it deems appropriate, provide assistance, to the extent it decides at its discretion, irrespective of whether the conduct would constitute an offence under the domestic law of the requested State Party.

10. A person who is being detained or is serving a sentence in the territory of one State Party whose presence in another State Party is requested for purposes of identification, testimony or otherwise providing assistance in obtaining evidence for investigations, prosecutions or judicial proceedings in relation to offences covered by this Convention may be transferred if the following conditions are met:

(a) The person freely gives his or her informed consent;

(b) The competent authorities of both States Parties agree, subject to such conditions as those States Parties may deem appropriate.

11. For the purposes of paragraph 10 of this article:

(a) The State Party to which the person is transferred shall have the authority and obligation to keep the person transferred in custody, unless otherwise requested or authorized by the State Party from which the person was transferred;

(b) The State Party to which the person in transferred shall without delay implement its obligation to return the person to the custody of the State Party from which the person was transferred as agreed beforehand, or as otherwise agreed, by the competent authorities of both States Parties;

(c) The State Party to which the person is transferred shall not require the State Party from which the person was transferred to initiate extradition proceedings for the return of the person;

(d) The person transferred shall receive credit for service of the sentence being served in the State from which he or she was transferred for time spent in the custody of the State Party to which he or she was transferred.

12. Unless the State Party from which a person is to be transferred in accordance with paragraphs 10 and 11 of this article so agrees, that person, whatever his or her nationality, shall not be prosecuted, detained, punished or subjected to any other restriction of his or her personal liberty in the territory of the State to which that person is transferred in respect of acts, omissions or convictions prior to his or her departure from the territory of the State from which he or she was transferred.

13. Each State Party shall designate a central authority that shall have the responsibility and power to receive requests for mutual le­gal assistance and either to execute them or to transmit them to the competent authorities for execution. Where a State Party has a special re­gion or territory with a separate system of mutual le­gal assistance, it may designate a distinct central authority that shall have the same function for that re­gion or territory. Central authorities shall ensure the speedy and proper execution or transmission of the requests received. Where the central authority transmits the request to a competent authority for execution, it shall encourage the speedy and proper execution of the request by the competent authority. The Secretary-General of the United Nations shall be notified of the central authority designated for this purpose at the time each State Party deposits its instrument of ratification, acceptance or approval of or accession to this Convention. Requests for mutual le­gal assistance and any communication related thereto shall be transmitted to the central authorities designated by the States Parties. This requirement shall be without prejudice to the right of a State Party to require that such requests and communications be addressed to it through diplomatic channels and, in urgent circumstances, where the States Parties agree, through the International Criminal Police Organization, if possible.

14. Requests shall be made in writing or, where possible, by any means capable of producing a written record, in a language acceptable to the requested State Party, under conditions allowing that State Party to establish authenticity. The Secretary-General of the United Nations shall be notified of the language or languages acceptable to each State Party at the time it deposits its instrument of ratification, acceptance or approval of or accession to this Convention. In urgent circumstances and where agreed by the States Parties, requests may be made orally, but shall be confirmed in writing forthwith.

15. A request for mutual le­gal assistance shall contain:

(a) The identity of the authority making the request;

(b) The subject matter and nature of the investigation, prosecution or judicial proceeding to which the request relates and the name and functions of the authority conducting the investigation, prosecution or judicial proceeding;

(c) A summary of the relevant facts, except in relation to requests for the purpose of service of judicial documents;

(d) A description of the assistance sought and details of any particular procedure that the requesting State Party wishes to be followed;

(e) Where possible, the identity, location and nationality of any person concerned; and

(f) The purpose for which the evidence, information or action is sought.

16. The requested State Party may request additional information when it appears necessary for the execution of the request in accordance with its domestic law or when it can facilitate such execution.

17. A request shall be executed in accordance with the domestic law of the requested State Party and, to the extent not contrary to the domestic law of the requested State Party and where possible, in accordance with the procedures specified in the request.

18. Wherever possible and consistent with fundamental principles of domestic law, when an individual is in the territory of a State Party and has to be heard as a witness or expert by the judicial authorities of another State Party  the first State Party may, at the request of the other, permit the hearing to take place by video conference if it is not possible or desirable for the individual in question to appear in person in the territory of the requesting State Party. States Parties may agree that the hearing shall be conducted by a judicial authority of the requesting State Party and attended by a judicial authority of the requested State Party.

19. The requesting State Party shall not transmit or use information or evidence furnished by the requested State Party for investigations, prosecutions or judicial proceedings other than those stated in the request without the prior consent of the requested State Party. Nothing in this paragraph shall prevent the requesting State Party from disclosing in its proccedings information or evidence that is exculpatory to an accused person. In the latter case, the requesting State Party shall notify the requested State Party prior to the disclosure and, if so requested, consult with the  requested State Party. If, in an exceptional case, advance notice is not possible, the requesting State Party shall inform the requested State Party of the disclosure without delay.

20. The requesting State Party may require that the requested State Party keep confidential the fact and substance of the request, except to the extent necessary to execute the request. If the requested State Party cannot comply with the requirement of confidentiality, it shall promptly inform the requesting State Party.

21. Mutual legal assistance may be refused:

(a) If the request is not made in conformity with the provisions of this article;

(b) If the requested State Party considers that execution of the request is likely  to prejudice its sovereignty, security, ordre public or other essential interests,

(c) If the authorities of the requested State Party would be prohibited by its domestic law from carrying out the action requested with regard to any similar offence, had it been subject to investigation, prosecution or judicial proceedings under their own jurisdiction;

(d) If it would be contrary to the legal system of the requested State Party relating to mutual legal assistance for the request to be granted.

22. States Parties may not refuse a request for mutual legal assistance on the sole ground that the offence is also considered to involve fiscal matters.

23. Reasons shall be given for any refusal of mutual legal asistance.

24. The requested State Party shall execute the request for mutual legal assistance as soon as possible and shall take as full account as possible of any deadlines suggested by the requesting State Party  and for which reasons are given, preferably in the request. The request State Party  shall respond to reasonable requests by the  requesting  State Party on progress of its handling of the request. The requesting State Party shall promptly inform the requested State Party when the assistance sought is no longer required.

25. Mutual legal assistance may be postponed by the requested State Party on the ground that it interferes with an ongoing investigation, prosecution or judicial proceeding.

26. Before refusing a request pursuant to paragraph 21 of this article or postponing its execution pursuant to paragraph 25 of this article, the requested State Party shall consult with the requesting State Party to consider whether assistance may be granted subject to such terms and conditions as it deems necessary. If the requesting State Party accepts assistance subject to those conditions, it shall comply with the conditions.

27. Without prejudice to the application of paragraph 12 of this article, a witness, expert or other person who, at the request of the requesting State Party, consents to give evidence in a proceeding or to assist in an investigation, prosecution or judicial proceeding in the territory of the requesting State Party shall not be prosecuted, detained, punished or subjected to any other restriction of his or her personal liberty in that territory in respect of acts, omissions or convictions prior to his or her departure from the territory of the requested State Party. Such safe conduct shall cease when the witness, expert or other person having had, for a period of fifteen consecutive days or for any period agreed upon by the States Parties from the date on which he or she has been officially informed that his or her presence is no longer required by the judicial authorities, an opportunity of leaving, has nevertheless remained voluntarily in the territory of the requesting State Party or, having left it, has returned of his or her own free will.

28. The ordinary costs of executing a request shall be borne by the requested State Party, unless otherwise agreed by the States Parties concerned. If expenses of a substantial or extraordinary nature are or will be required to fulfil the request, the States Parties shall consult to determine the terms and conditions under which the request will be executed, as well as the manner in which the costs shall be borne.

29. The requested State Party:

(a) Shall provide to the requesting State Party copies of government records, documents or information in its possession that under its domestic law are available to the general public;

(b) May, at its discretion, provide to the requesting State Party in whole, in part or subject to such conditions as it deems appropriate, copies of any government records, documents or information in its possession that under its domestic law are not avilable to the general public.

30. States Parties shall consider, as may be necessary, the possibility of concluding bilateral or multilateral agreements or arrangements that would serve the purposes of, give practical effect to or enhance the provisions of this article.

Article 19

JOINT INVESTIGATIONS

States Parties shall consider concluding bilateral or multilateral agreements or arrangements whereby, in relation to matters that are the subject of investigations, prosecutions or judicial proceedings in one or more States, the competent authorities concerned may establish joint investigative bodies. In the absence of such agreements or arrangements, joint investigations may be undertaken by agreement on a case-by-case basis. The States Parties involved shall ensure that the sovereignty of the State Party in whose territory such investigation is to take place is fully respected.

Article 20

SPECIAL INVESTIGATIVE TECHNIQUES

1. If permitted by the basic principles of its domestic legal system, each State Party shall, within its possibilities and under the conditions prescribed by its domestic law, take the necessary measures to allow for the appropriate use of controlled delivery and, where it deems appropriate, for the use of other special investigative techniques, such as electronic or other forms of surveillance and undercover operations, by its competent authorities in its territory for the purpose of effectively combating organized crime.

2. For the purpose of investigating the offences covered by this Convention, States Parties are encouraged to conclude, when necessary, appropriate bilateral or multilateral agreements or arrangements for using such special investigative techniques in the context of cooperation at the international level. Such agreements or arrangements shall be concluded and implemented in full compliance with the principle of sovereign equality of States and shall be carried out strictly in accordance with the terms of those agreements or arrangements.

3. In the absence of an agreement or arrangement as set  forth in paragraph 2 of this article, decisions to use such special investigative techniques at the international level shall be made on a case-by-case basis and may, when necessary, take into consideration financial arrangements and understandings with respect to the exercise of jurisdiction by the States Parties concerned.

4. Decisions to use controlled delivery at the international level may, with the consent of the States Parties concerned, include methods such as intercepting and allowing the goods to continue intact or be removed or replaced in whole or in part.

Article 21

TRANSFER OF CRIMINAL PROCEEDINGS

States Parties shall consider the possibility of transferring to one another proceedings for the prosecution of an offence covered by this Convention in cases where such transfer is considered to be in the interests of the proper administration of justice, in particular in cases where several jurisdictions are involved, with a view to concentrating the prosecution.

Article 22

ESTABLISHMENT OF CRIMINAL RECORD

Each State Party may adopt such legislative or other measures as may be necessary to take into consideration, under such terms as and for the purpose that it deems appropriate, any previous conviction in another State of an alleged offender for the purpose of using such information in criminal proceedings relating to an offence covered by this Convention.

Article 23

CRIMINALIZATION OF OBSTRUCTION OF JUSTICE

Each State Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences, when committed intentionallly:

(a) The use of physical force, threats or intimidation or the promise, offering or giving of an undue advantage to induce false testimony or to interfere in the giving of testimony or the production of evidence in a proceeding in relation to the commission of offences covered by this Convention;

(b) The use of physical force, threats or intimidation to interfere with the exercise of official duties by a justice or law enforcement official in relation to the commission of offences covered by this Convention. Nothing in this subparagraph shall prejudice the right of States Parties to have legislation that protects other categories of public officials.

Article 24

PROTECTION OF WITNESSES

1. Each State party shall take appropriate measures within its means to provide effective protestion from potential retaliation or intimidation for witnesses in criminal proceedings who give testimony concerning offences covered by the Convention and, as appropriate, for their relatives and other persons close to them.

2. The measures envisaged in paragraph 1 of this article may include, inter alia, without prejudice to the rights of the defendant, including the right to due process:

(a) Establishing procedures for the physical protection of such persons, such as, to the extent necessary and feasible, relocating them and permitting, where appropriate, non-disclosure or limitations on the disclosure of information concerning the identity and whereabouts of such persons;

(b) Providing evidentiary rules to permit witness testimony to be given in a manner that ensures the safety of the witness, such as permitting testimony to be given through the use of communications technology such as video links or other adequate means.

3. States Parties shall consider entering into agreements or arrangements with other States for the relocation of persons referred to in paragraph 1 of this article.

4. The provisions of this article shall also apply to victims insofar as they are witnesses.

Article 25

ASSISTANCE TO AND PROTECTION OF VICTIMS

1. Each State Party shall take appropriate measures within its means to provide assistance and protection to victims of offences covered by this Convention, in particular in cases of threat of retaliation or intimidation.

2. Each State Party shall establish appropriate procedures to provide access to compensation and restitution for victims of offences covered by this Convention.

3. Each State Party shall, subject to its domestic law, enable views and concerns of victims to be presented and considered at appropriate stages of criminal proceedings against offenders in a manner not prejudicial to the rights of the defence.

Article 26

MEASURES TO ENHANCE COOPERATION WITH LAW ENFORCEMENT AUTHORITIES

1. Each State Party shall take appropriate measures to encourage persons who participate or who have participated in organized criminal groups:

(a) To supply information useful to competent authorities for investigative and evidentiary purposes on such matters as:

(i) The identity, nature, composition, structure, location or activities of organized criminal groups;

(ii) Links, including international links, with other organized criminal groups;

(iii) Offences that organized criminal groups have committed or may commit;

(b) To provide factual, concrete help to competent authorities that may contribute to depriving organized criminal groups of their resources or of the proceeds of crime.

2. Each State Party shall consider providing for the possibility, in appropriate cases, of mitigating punishment of an accused person who provides substantial cooperation in the investigation or prosecution of an offence covered by this Convention.

3. Each State Party shall consider providing for the possibility, in accordance with fundamental principles of its domestic law, of granting immunity from prosecution to a person who provides substantial cooperation in the investigation or prosecution of an offence covered by this Convention.

4. Protection of such persons shall be as provided for in article 24 of this Convention.

5. Where a person referred to in paragraph 1 of this article located in one State Party can provide substantial cooperation to the competent authorities of another State Party, the States Parties concerned may consider entering into agreements or arrangements, in accordance with their domestic law, concerning the potential provision by the other State Party of the treatment set forth in paragraphs 2 and 3 of this article.

Article 27

LAW ENFORCEMENT COOPERATION

1. States Parties shall cooperate closely with one another, consistent with their respective domestic le­gal and administrative systems, to enhance the effectiveness of law enforcement action to combat the offences covered by this Convention. Each State Party shall, in particular, adopt effective measures:

(a) To enhance and, where necessary, to establish channels of communication between their competent authorities, agencies and services in order to facilitate the secure and rapid exchange of information concerning all aspects of the offences covered by this Convention, including, if the States Parties concerned deem it appropriate, links with other criminal activities;

(b) To cooperate with other States Parties in conducting inquiries with respect to offences covered by this Convention concerning:

(i) The identity, whereabouts and activities of persons suspected of involvement in such offences or the location of other persons concerned;

(ii) The movement of proceeds of crime or property derived from the commission of such offences;

(iii) The movement of property, equipment or other instrumentalities used or intended for use in the commission of such offences;

(c) To provide, when appropriate, necessary items or quantities of substances for analytical or investigative purposes;

(d) To facilitate effective corrdination between their competent authorities, agencies and services and to promote the exchange of personnel and other experts, including, subject to bilateral agreements or arrangements between the States Parties concerned, the posting of liaison officers;

(e) To exchange information with other States Parties on specific means and methods used by organized criminal groups, including, where applicable, routes and conveyances and the use of false identities, altered or false documents or other means of concealing their activities;

(f) To exchange information and coordinate administrative and other measures taken as appropriate for the purpose of early identification of the offences covered by this Convention.

2. With a view to giving effect to this Convention, States Parties shall consider entering into bilateral or multilateral agreements or arrangements on direct cooperation between their law enforcement agencies and, where such agreements or arrangements already exist, amending them. In the absence of such agreements or arrangements between the States Parties concerned, the Parties may consider this Convention as the basis for mutual law enforcement cooperation in respect of the offences covered by this Convention. Whenever appropriate, States Parties shall make full use of agreements or arrangements, including international or re­gional organizations, to enhance the cooperation between their law enforcement agencies.

3. States Parties shall endeavour to cooperate within their means to respond to transnational organized crime committed through the use of modern technology.

Article 28

COLLECTION, EXCHANGE AND ANALYSIS OF INFORMATION ON THE NATURE OF ORGANIZED CRIME

1. Each State Party shall consider analysing, in consultation with the scientific and academic communities, trends in organized crime in its territory, the circumstances in which organized crime operates, as well as the professional groups and technologies involved.

2. States Parties shall consider developing and sharing analytical expertise concerning organized criminal activities with each other and through international and re­gional organizations. For that purpose, common definitions, standards and methodologies should be developed and applied as appropriate.

3. Each State Party shall consider monitoring its policies and actual measures to combat organized crime and making assessments of their effectiveness and efficiency.

Article 29

TRAINING AND TECHNICAL ASSISTANCE

1. Each State Party shall, to the extent necessary, initiate, develop or improve specific training programmes for its law enforcement personnel, including prosecutors, investigating magistrates and customs personnel, and other personnel charged with the prevention, detection and control of the offences covered by this Convention. Such programmes may include secondments and exchanges of staff. Such programmes shall deal, in particular and to the extent permitted by domestic law, with the following:

(a) Methods used in the prevention, detection and control of the offences covered by this Convention;

(b) Routes and techniques used by persons suspected of involvement in offences covered by this Convention, including in transit States, and appropriate countermeasures;

(c) Monitoring of the movement of contraband;

(d) Detection and monitoring of the movements of proceeds of crime, property, equipment or other instrumentalities and methods used for the transfer, concealment or disguise of such proceeds, property, equipment or other instrumentalities, as well as methods used in combating money-laundering and other financial crimes;

(e) Collection of evidence;

(f) Control techniques in free trade zones and free ports;

(g) Modern law enforcement equipment and techniques, including electronic surveillance, controlled deliveries and undercover operations;

(h) Methods used in combating transnational organized crime committed through the use of computers, telecommunications networks or other forms of modern technology; and

(i) Methods used in the protection of victims and witnesses.

2. States Parties shall assist one another in planning and implementing research and training programmes designed to share expertise in the areas referred to in paragraph 1 of this article and to that end shall also, when appropriate, use re­gional and international conferences and seminars to promote cooperation and to stimulate discussion on problems of mutual concern, including the special problems and needs of transit States.

3. States Parties shall promote training and technical assistance that will facilitate extradition and mutual le­gal assistance. Such training and technical assistance may include language training, secondments and exchanges between personnel in central authorities or agencies with relevant responsibilities.

4. In the case of existing bilateral and multilateral agreements or arrangements, States Parties shall strengthen, to the extent necessary, efforts to maximize operational and training activities within international and re­gional organizations and within other relevant bilateral and multilateral agreements or arrangements.

Article 30

OTHER MEASURES: IMPLEMENTATION OF THE CONVENTION THROUGH ECONOMIC DEVELOPMENT AND TECHNICAL ASSISTANCE

1. States Parties shall take measures conducive to the optimal implementation of this Convention to the extent possible, through international cooperation, taking into account the ne­gative effects of organized crime on society in general, in particular on sustainable development.

2. States Parties shall make concrete efforts to the extent possible and in coordination with each other, as well as with international and re­gional organizations:

(a) To enhance their cooperation at various levels with developing countries, with a view to strengthening the capacity of the latter to prevent and combat transnational organized crime;

(b) To enhance financial and material assistance to support the efforts of developing countries to fight transnational organized crime effectively and to help them implement this Convention successfully;

(c) To provide technical assistance to developing countries and countries with economies in transition to assist them in meeting their needs for the implementation of this Convention. To that end, States Parties shall endeavour to make adequate and re­gular voluntary contributions to an account specifically designated for that purpose in a United Nations funding mechanism. States Parties may also give special consideration, in accordance with their domestic law and the provisions of this Convention, to contributing to the aforementioned account a percentage of the money or of the corresponding value of proceeds of crime or property confiscated in accordance with the provisions of this Convention;

(d) To encourage and persuade other States and financial institutions as appropriate to join them in efforts in accordance with this article, in particular by providing more training programmes and modern equipment to developing countries in order to assist them in achieving the objectives of this Convention.

3. To the extent possible, these measures shall be without prejudice to existing foreign assistance commitments or to other financial cooperation arrangements at the bilateral, re­gional or international level.

4. States Parties may conclude bilateral or multilateral agreements or arrangements on material and logistical assistance, taking into consideration the financial arrangements necessary for the means of international cooperation provided for by this Convention to be effective and for the prevention, detection and control of transnational organized crime.

Article 31

PREVENTION

1. States Parties shall endeavour to develop and evaluate national projects and to establish and promote best practices and policies aimed at the prevention of transnational organized crime.

2. States Parties shall endeavour, in accordance with fundamental principles of their domestic law, to reduce existing or future opportunities for organized criminal groups to participate in lawful markets with proceeds of crime, through appropriate le­gislative, administrative or other measures. These measures should focus on:

(a) The strengthening of cooperation between law enforcement agencies or prosecutors and relevant private entities, including industry;

(b) The promotion of the development of standards and procedures designed to safeguard the integrity of public and relevant private entities, as well as codes of conduct for relevant professions, in particular lawyers, notaries public, tax consultants and accountants;

(c) The prevention of the misuse by organized criminal groups of tender procedures conducted by public authorities and of subsidies and licences granted by public authorities for commercial activity;

(d) The prevention of the misuse of legal persons by organized criminal groups; such measures could include:

(i) The establishment of public records on legal and natural persons involved in the establishment, management and funding of legal persons;

(ii) The introduction of the possibility of disqualifying by court order or any appropriate means for a reasonable period of time persons convicted of offences covered by this Convention from acting as directors of legal persons incorporated within their jurisdiction;

(iii) The establishment of national records of persons disqualified from acting as directors of legal persons; and

(iv) The exchange of information contained in the records referred to in subparagraphs (d) (i) and (iii) of this paragraph with the competent authorities of other States Parties.

3. States Parties shall endeavour to promote the reintegration into society of persons convicted of offences covered by this Convention.

4. States Parties shall endeavour to evaluate periodically existing relevant legal instruments and administrative practices with a view to detecting their vulnerability to misuse by organized criminal groups.

5. States Parties shall endeavour to promote public awareness regarding the existence, causes and gravity of and the threat posed by transnational organized crime. Information may be disseminated where appropriate through the mass media and shall include measures to promote public participation in preventing and combating such crime.

6. Each State Party shall inform the Secretary-General of the United Nations of the name and address of the authority or authorities that can assist other States Parties in developing measures to prevent transnational organized crime.

7. States Parties shall, as appropriate, collaborate with each other and relevant international and regional organizations in promoting and developing the measures referred to in this article. This includes participation in international projects aimed at the prevention of transnational organized crime, for example by alleviating the circumstances that render socially marginalized groups vulnerable to the action of transnational organized crime.

Article 32

CONFERENCE OF THE PARTIES TO THE CONVENTION

1. A Conference of the Parties to the Convention is hereby established to improve the capacity of States Parties to combat transnational organized crime and to promote and review the implementation of this Convention.

2. The Secretary-General of the United Nations shall convene the Conference of the Parties not later than one year following entry into force of this Convention. The Conference of the Parties shall adopt rules of procedure and rules governing the activities and forth in paragraphs 3 and 4 of this article (including rules concerning payment of expenses incurred in carrying out those activities).

3. The Conference of the Parties shall agree upon mechanisms for achieving the objectives mentioned in paragraph 1 of this article, including:

(a) Facilitating activities by States Parties under articles 29, 30 and 31 of this Convention, including by encouraging the mobilization of voluntary contributions;

(b) Facilitating the exchange of information among States Parties on patterns and trends in transnational organized crime and on successful practices for combating it;

(c) Cooperating with relevant international and regional organizations and non-governmental organizations;

(d) Reviewing periodically the implementation of this Convention;

(e) Making recommendations to improve this Convention and its implementation.

4. For the purpose of paragraphs 3 (d) and (e) of this article, the Conference of the Parties shall acquire the necessary knowledge of the measures taken by States Parties in implementing this Convention and the difficulties encountered by them in doing so through information provided by them and through such supplemental review mechanisms as may be established by the Conference of the Parties.

5. Each State Party shall provide the Conference of the Parties with information on its programmes, plans and practices, as well as legislative and administrative measures to implement this Convention, as required by the Conference of the Parties.

Article 33

SECRETARIAT

1. The Secretary-General of the United Nations shall provide the necessary secretariat services to the Conference of the Parties to the Convention.

2. The secretariat shall:

(a) Assist the Conference of the Parties in carrying out the activities set forth in article 32 of this Convention and make arrangements and provide the necessary services for the sessions of the Conference of the Parties;

(b) Upon request, assist States Parties in providing information to the Conference of the Parties as envisaged in article 32, paragraph 5, of this Convention; and

(c) Ensure the necessary coordination with the secretariats of relevant international and regional organizations.

Article 34

IMPLEMENTATION OF THE CONVENTION

1. Each State Party shall take the necessary measures, including legislative and administrative measures, in accordance with fundamental principles of its domestic law, to ensure the implementation of its obligations under this Convention.

2. The offences established in accordance with articles 5, 6, 8 and 23 of this Convention shall be established in the domestic law of each State Party independently of the transnational nature or the involvement of an organized criminal group as described in article 3, paragraph 1, of this Convention, except to the extent that article 5 of this Convention would require the involvement of an organized criminal group.

3. Each State Party may adopt more strict or severe measures than those provided for by this Convention for preventing and combating transnational organized crime.

Article 35

SETTLEMENT OF DISPUTES

1. States Parties shall endeavour to settle disputes concerning the interpretation or application of this Convention through negotiation.

2. Any dispute between two or more States Parties concerning the interpretation or application of this Convention that cannot be settled through negotiation within a reasonable time shall, at the request of one of those States Parties, be submitted to arbitration. If, six months after the date of the request for arbitration, those States Parties are unable to agree on the organization of the arbitration, any one of those States Parties may refer the dispute to the International Court of Justice by request in accordance with the Statute of the Court.

3. Each State Party may, at the time of signature, ratification, acceptance or approval of or accession to this Convention, declare that it does not consider itself bound by paragraph 2 of this article. The other States Parties shall not be bound by paragraph 2 of this article with respect to any State Party that has made such a reservation.

4. Any State Party that has made a reservation in accordance with paragraph 3 of this article may at any time withdraw that reservation by notification to the Secretary–General of the United Nations.

Article 36

SIGNATURE, RATIFICATION, ACCEPTANCE, APPROVAL AND ACCESSION

1. This Convention shall be open to all States for signature from 12 to 15 December 2000 in Palermo, Italy, and thereafter at United Nations Headquarters in New York until 12 December 2002.

2. This Convention shall also be open for signature by regional economic integration organizations provided  that at least one member State of such organization has signed this Convention in accordance with paragraph 1 of this article.

3. This Convention is subjects to ratification, acceptance or approval. Instruments of ratification, acceptance or approval shall be deposited  with the Secretary-General of the United Nations. A regional economic integration organization may deposit its instrument of ratification, acceptance or approval if at least one of its member States has done likewise. In that instrument of ratification, acceptance or approval, such organization shall declare the extent of its competence with respect to the matters governed by this Convention. Such organization shall also inform the depositary of any relevant modification in the extent of its competence.

4. This Convention is open for accession by any State or any regional economic integration organization of which at least one member State is a Party to this Convention. Instruments of accession shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations. At the time of its accession, a regional economic integration organization shall declare the extent of its competence with respect to matters governed by this Convention. Such organization shall also inform the depositary of any relevant modification in the extent of its competence.

Article 37

RELATION WITH PROTOCOLS

1. This Convention may be supplemented by one or more protocols.

2. In order to become a Party to a protocol, a State or a regional economic integration organization must also be a Party to this Convention.

3. A State Party to this Convention is not bound by a protocol unless it becomes a Party to the protocol in accordance with the provisions thereof.

4. Any protocol to this Convention shall be interpreted together with this Convention, taking into account the purpose of that protocol.

Article 38

ENTRY INTO FORCE

1. This Convention shall enter into force on the ninetieth day after the date of deposit of the fortieth instrument of ratification, acceptance, approval or accession. For the purpose of this paragraph, any instrument deposited by a regional economic integration organization shall not be counted as additional to those deposited by member States of such organization.

2. For each State regional economic integration organization ratifying, accepting, approving or acceding to this Convention after the deposit of the fortieth instrument of such action, this Convention shall enter into force on the thirtieth day after the date of deposit by such State or organization of the relevant instrument.

Article 39

AMENDMENT

1. After the expiry of five years from the entry into force of this Convention, a State Party may propose an amendment and file it with the Secretary-General of the United Nations, who shall thereupon communicate the proposed amendment to the States Parties and to the Conference of the Parties to the Convention for the purpose of considering and deciding on the proposal. The Conference of the Parties shall make every effort to achieve consensus on each amendment. If all efforts at consensus have been exhausted and no agreement has been reached, the amendment shall, as a last resort, require for its adoption a two-thirds majority vote of the States Parties present and voting at the meeting of the Conference of the Parties.

2. Regional economic integration organizations, in matters within their competence, shall exercise their right to vote under this article with a number of votes equal to the number of their member States that are Parties to this Convention. Such organizations shall not exercise their right to vote if their member States exercise theirs and vice versa.

3. An amendment adopted in accordance with paragraph 1 of this article is subject to ratification, acceptance or approval by States Parties.

4. An amendment adopted in accordance with paragraph 1 of this article shall enter into force in respect of a State Party ninety days after the date of the deposit with the Secretary-General of the United Nations of an instrument of ratification, acceptance or approval of such amendment.

5. When an amendment entersinto  force, it shall be binding on those States Parties which have expressed their consent to be bound by it. Other States Parties shall still be bound by the provisions of this Convention and any earlier amendments that they have ratified, accepted or approved.

Article 40

DENUNCIATION

1. A State Party may denounce this Convention by written notification to the Secretary-General of the United Nations. Such denunciation shall become effective one year after the date of receipt of the notification by the Secretary-General.

2. A regional economic integration organization shall cease to be a Party to this Convention when all of its member States have denounced it.

3. Denunciation of this Convention in accordance with paragraph 1 of this article shall entail the denunciation of any protocols thereto.

Article 41

DEPOSITARY AND LANGUAGES

1. The Secretary-General of the United Nations is designated depositary of this Convention.

2. The original of this Convention, of which the Arabic, Chinese, English, French, Russian and Spanish texts are equally authentic, shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

IN WITNESS WHEREOF, the undersigned plenipotentiaries, being duly authorized thereto by their respective Governments, have signed this Convention.

            PROTOCOL TO PREVENT, SUPPRESS AND PUNISH TRAFFICKING IN PERSONS, ESPECIALLY WOMEN AND CHILDREN, SUPPLEMENTING THE UNITED NATIONS CONVENTION AGAINST
TRANSNATIONALORGANIZED CRIME

PREAMBLE

The States Parties to this Protocol,

Declaring that effective action to prevent and combat trafficking in persons, especially women and children, requires a comprehensive international approach in the countries of origin, transit and destination that includes measures to prevent such trafficking, to punish the traffickers and to protect the victims of such trafficking, including by protecting their internationally recognized human rights,

Taking into account the fact that, despite the existence of a variety of international instruments containing rules and practical measures to combat the exploitation of persons, especially women and children, there is no universal instrument that addresses all aspects of trafficking in persons, Concerned that, in the absence of such an instrument, persons who are vulnerable to trafficking will not be sufficiently protected,

Recalling General Assembly resolution 53/111 of 9 December 1998, in which the Assembly decided to establish an open-ended intergovernmental ad hoc  committee for the purpose of elaborating a comprehensive international convention against transnational organized crime and of discussing the elaboration of, inter alia, an international instrument addressing trafficking in women and children,

Convinced that supplementing the United Nations Convention against Transnational Organized Crime with an international instrument for the prevention, suppression and punishment of trafficking in persons, especially women and children, will be useful in preventing and combating that crime,

Have agreed as follows:

I. GENERAL PROVISIONS

Article 1

RELATION WITH THE UNITED NATIONS CONVENTION AGAINST TRANSNATIONAL ORGANIZED CRIME

1. This Protocol supplements the United Nations Convention against Transnational Organized Crime. It shall be interpreted together with the Convention.

2. The provisions of the Convention shall apply, mutatis mutandis, to this Protocol unless otherwise provided herein.

3. The offences established in accordance with article 5 of this Protocol shall be regarded as offences established in accordance with the Convention.

Article 2

STATEMENT OF PURPOSE

The purposes of this Protocol are:

(a) To prevent and combat trafficking in persons, paying particular attention to women and children;

(b) To protect and assist the victims of such trafficking, with full respect for their human rights; and

(c) To promote cooperation among States Parties in order to meet those objectives.

Article 3

USE OF TERMS

For the purposes of this Protocol:

(a) »Trafficking in persons« shall mean the recruitment, transportation, transfer, harbouring or receipt of persons, by means of the threat or use of force or other forms of coercion, of abduction, of fraud, of deception, of the abuse of power or of a position of vulnerability or of the giving or receiving of payments or benefits to achieve the consent of a person having control over another person, for the purpose of exploitation. Exploitation shall include, at a minimum, the exploitation of the prostitution of others or other forms of sexual exploitation, forced labour or services, slavery or practices similar to slavery, servitude or the removal of organs;

(b) The consent of a victim of trafficking in persons to the intended exploitation set forth in subparagraph (a) of this article shall be irrelevant where any of the means set forth in subparagraph (a) have been used;

(c) The recruitment, transportation, transfer, harbouring or receipt of a child for the purpose of exploitation shall be considered »trafficking in persons« even if this does not involve any of the means set forth in subparagraph (a) of this article;

(d) »Child« shall mean any person under eighteen years of age.

Article 4

SCOPE OF APPLICATION

This Protocol shall apply, except as otherwise stated herein, to the prevention, investigation and prosecution of the offences established in accordance with article 5 of this Protocol, where those offences are transnational in nature and involve an organized criminal group, as well as to the protection of victims of such offences.

Article 5

CRIMINALIZATION

1. Each State Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences the conduct set forth in article 3 of this Protocol, when committed intentionally.

2. Each State Party shall also adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences:

(a) Subject to the basic concepts of its legal system, attempting to commit an offence established in accordance with paragraph 1 of this article;

(b) Participating as an accomplice in an offence established in accordance with paragraph 1 of this article; and

(c) Organizing or directing other persons to commit an offence established in accordance with paragraph 1 of this article.

II. PROTECTION OF VICTIMS OF TRAFFICKING IN PERSONS

Article 6

ASSISTANCE TO AND PROTECTION OF VICTIMS OF TRAFFICKING IN PERSONS

1. In appropriate cases and to the extent possible under its domestic law, each State Party shall protect the privacy and identity of victims of trafficking in persons, including, inter alia, by making legal proceedings relating to such trafficking confidential.

2. Each State Party shall ensure that its domestic legal or administrative system contains measures that provide to victims of trafficking in persons, in appropriate cases:

(a) Information on relevant court and administrative proceedings;

(b) Assistance to enable their views and concerns to be presented and considered at appropriate stages of criminal proceeedings against offenders, in a manner not prejudicial to the rights of the defence.

3. Each State Party shall consider implementing measures to provide for the physical, psychological and social recovery of victims of trafficking in persons, including, in appropriate cases, in cooperation with non-governmental organizations, other relevant organizations and other elements of civil society, and, in particular, the provision of:

(a) Appropriate housing;

(b) Counselling and information, in particular as regards their legal rights, in a language that the victims of trafficking in persons can understand;

(c) Medical, psychological and material assistance; and

(d) Employment, educational and training opportunities.

4. Each State Party shall take into account, in applying the provisions of this article, the age, gender and special needs of victims of trafficking in persons, in particular the special needs of children, including appropriate housing, education and care.

5. Each State Party shall endeavour to provide for the physical safety of victims of trafficking in persons while they are within its territory.

6. Each State Party shall ensure that its domestic legal system contains measures that offer victims of trafficking in persons the possibility of obtaining compensation for damage suffered.

Article 7

STATUS OF VICTIMS OF TRAFFICKING IN PERSONS IN RECEIVING STATES

1. In addition to taking measures pursuant to article 6 of this Protocol, each State Party shall consider adopting legislative or other appropriate measures that permit victims of trafficking in persons to remain in its territory, temporarily or permanently, in appropriate cases.

2. In implementing the provision contained in paragraph 1 of this article, each State Party shall give appropriate consideration to humanitarian and compassionate factors.

Article 8

REPATRIATION OF VICTIMS OF TRAFFICKING IN PERSONS

1. The State Party of whic a victim of trafficking in persons is a national or in which the person had the right of permanent residence at the time of entry into the territory of the receiving State Party shall facilitate and accept, with due regard for the safety of that person, the return of that person without undue or unreasonable delay.

2. When a State Party returns a victim of trafficking in persons to a State Party of which that person is a national or in which he or she had, at the time of entry into the territory of the receiving State Party, the right of permanent residence, such return shall be with due regard for the safety of that person and for the status of any legal proceedings related to the fact that the person is a victim of trafficking and shall preferably be voluntary.

3. At the request of a receiving State Party, a requested State Party shall, without undue or unreasonable delay, verify whether a person who is a victim of trafficking in persons is its national or had the right of permanent residence in its territory at the time of entry into the territory of the receiving State Party.

4. In order to facilitate the return of a victim of trafficking in persons who is without proper documentation, the State Party of which that person is a national or in which he or she had the right of permanent residence at the time of entry into the territory of the receiving State Party shall agree to issue, at the request of the receiving State Party, such travel documents or other authorization as may be necessary to enable the person to travel to and re-enter its territory.

5. This article shall be without prejudice to any right afforded to victims of trafficking in persons by any domestic law of the receiving State Party.

6. This article shall be without prejudice to any applicable bilateral or multilateral agreement or arrangement that governs, in whole or in part, the return of victims of trafficking in persons.

III. PREVENTION, COOPERATION AND OTHER MEASURES

Article 9

PREVENTION OF TRAFFICKING IN PERSONS

1. States Parties shall establish comprehensive policies, programmes and other measures:

(a) To prevent and combat trafficking in persons; and

(b) To protect victims of trafficking in persons, especially women and children, from revictimization.

2. States Parties shall endeavour to undertake measures such as research, information and mass media campaigns and social and economic initiatives to prevent and combat trafficking in persons.

3. Policies, programmes and other measures established in accordance with this article shall, as appropriate, include cooperation with non-governmental organizations, other relevant organizations and other elements of civil society.

4. States Parties shall take or strengthen measures, including through bilateral or multilateral cooperation, to alleviate the factors that make persons, especially women and children, vulnerable to trafficking, such as poverty, underdevelopment and lack of equal opportunity.

5. States Parties shall adopt or strengthen le­gislative or other measures, such as educational, social or cultural measures, including through bilateral and multilateral cooperation, to discourage the demand that fosters all forms of exploitation of persons, especially women and children, that leads to trafficking.

Article 10

INFORMATION EXCHANGE AND TRAINING

1. Law enforcement, immigration or other relevant authorities of States Parties shall, as appropriate, cooperate with one another by exchanging information, in accordance with their domestic law, to enable them to determine:

(a) Whether individuals crossing or attempting to cross an international border with travel documents belonging to other persons or without travel documents are perpetrators or victims of trafficking in persons;

(b) The types of travel document that individuals have used or attempted to use to cross an international border for the purpose of trafficking in persons; and

(c) The means and methods used by organized criminal groups for the purpose of trafficking in persons, including the recruitment and transportation of victims, routes and links between and among individuals and groups engaged in such rafficking, and possible measures for detecting them.

2. States Parties shall provide or strengthen training for law enforcement, immigration and other relevant officials in the prevention of trafficking in persons. The training should focus on methods used in preventing such trafficking, prosecuting the traffickers and protecting the rights of the victims, including protecting the victims from the traffickers. The training should also take into account the need to consider human rights and child- and gender-sensitive issues and it should encourage cooperation with non-governmental organizations, other relevant organizations and other elements of civil society.

3. A State Party that receives information shall comply with any request by the State Party that transmitted the information that places restrictions on its use.

Article 11

BORDER MEASURES

1. Without prejudice to international commitments in relation to the free movement of people, States Parties shall strengthen, to the extent possible, such border controls as may be necessary to prevent and detect trafficking in persons.

2. Each State Party shall adopt le­gislative or other appropriate measures to prevent, to the extent possible, means of transport operated by commercial carriers from being used in the commission of offences established din accordance with article 5 of this Protocol.

3. Where appropriate, and without prejudice to applicable international conventions, such measures shall include establishing the obligation of commercial carriers, including any transportation company or the owner or operator of any means of transport, to ascertain that all passengers are in possession of the travel documents required for entry into the receiving State.

4. Each State Party shall take the necessary measures, in accordance with its domestic law, to provide for sanctions in cases of violation of the obligation set forth in paragraph 3 of this article.

5. Each State Party shall consider taking measures that permit, in accordance with its domestic law, the denial of entry or revocation of visas of persons implicated in the commission of offences established in accordance with this Protocol.

6. Without prejudice to article 27 of the Convention, States Parties shall consider strengthening cooperation among border control agencies by, inter alia, establishing and maintaining direct channels of communication.

Article 12

SECURITY AND CONTROL OF DOCUMENTS

Each State Party shall take such measures as may be necessary, within available means:

(a) To ensure that travel or identity documents issued by it are of such quality that they cannot easily be misused and cannot readily be falsified or unlawfully altered, replicated or issued; and

(b) To ensure the inte­grity and security of travel or identity documents issued by or on behalf of the State Party and to prevent their unlawful creation, issuance and use.

Article 13

LEGITIMACY AND VALIDITY OF DOCUMENTS

At the request of another State Party, a State Party shall, in accordance with its domestic law, verify within a reasonable time the le­gitimacy and validity of travel or identity documents issued or purported to have been issued in its name and suspected of being used for trafficking in persons.

IV. FINAL PROVISIONS

Article 14

SAVING CLAUSE

1. Nothing in this Protocol shall affect the rights, obligations and responsibilities of States and individuals under international law, including humanitarian law and international human rights law and, in particular, where applicable, the 1951 Convention and the 1967 Protocol relating to the Status of Refugees and the principle of non-refoulement as contained therein.

2. The measures set forth in this Protocol shall be interpreted and applied in a way that is not discriminatory to persons on the ground that they are victims of trafficking in persons. The interpretation and application of those measures shall be consistent with internationally recognized principles of non-discrimination.

Article 15

SETTLEMENT OF DISPUTES

1. States Parties shall endeavour to settle disputes concerning the interpretation or application of this Protocol through ne­gotiation.

2. Any dispute between two or more States Parties concerning the interpretation application of this Protocol that cannot be settled through ne­gotiation within a reasonable time shall, at the request of one of those States Parties, be submitted to arbitration. If, six months after the date of the request for arbitration, those States Parties are unable to agree on the organization of the arbitration, any one of those States Parties may refer the dispute to the International Court of Justice by request in accordance with the Statute of the Court.

3. Each State Party may, at the time of signature, ratification, acceptance or approval of or accession to this Protocol, declare that it does not consider itself bound by paragraph 2 of this article. The other States Parties shall not be bound by paragraph 2 of this article with respect to any State Party that has made such a reservation.

4. Any State Party that has made a reservation in accordance with paragraph 3 of this article may at any time withdraw that reservation by notification to the Secretary-General of the United Nations.

Article 16

SIGNATURE, RATIFICATION, ACCEPTANCE, APPROVAL AND ACCESSION

1. This Protocol shall be open to all States for signature from 12 to 15 December 2000 in Palermo, Italy, and thereafter at United Nations Headquarters in New York until 12 December 2002.

2. This Protocol shall also be open for signature by regional economic inte­gration organizations provided that at least one member State of such organization has signed this Protocol in accordance with paragraph 1 of this article.

3. This Protocol is subject to ratification, acceptance or approval. Instruments of ratification, acceptance or approval shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations. A re­gional economic inte­gration organization may deposit its instrument of ratification, acceptance or approval if at least one of its member States has done likewise. In that instrument of ratification, acceptance or approval, such organization shall declare the extent extent of its competence with respect to the matters governed by this Protocol. Such organization shall also inform the depositary of any relevant modification in the extent of its competence.

4. This Protocol is open for accession by any State or any re­gional economic inte­gration organization of which at least one member State is a Party to this Protocol. Instruments of accession shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations. At the time of its accession, a re­gional economic inte­gration organization shall declare the extent of its competence with respect to matters governed by this Protocol. Such organization shall also inform the depositary of any relevant modification in the extent of its competence.

Article 17

ENTRY INTO FORCE

1. This Protocol shall enter into force on the ninetieth day after the date of deposit of the fortieth instrument of ratification, acceptance, approval or accession, except that it shall not enter into force before the entry into force of the Convention. For the purpose of this paragraph, any instrument deposited by a regional economic inte­gration organization shall not be counted as additional to those deposited by member States of such organization.

2. For each State or re­gional economic inte­gration organization ratifying, accepting, approving or acceding to this Protocol after the deposit of the fortieth instrument of such action, this Protocol shall enter into force on the thirtieth day after the date of deposit by such State or organization of the relevant instrument or on the date this Protocol enters into force pursuant to paragraph 1 of this article, whichever is the later.

Article 18

AMENDMENT

1. After the expiry of five years from the entry into force of this Protocol, a State Party to the Protocol may propose an amendment and file it with the Secretary-General of the United Nations, who shall thereupon communicate the proposed amendment to the States Parties and to the Conference of the Parties to the Convention for the purpose of considering and deciding on the proposal. The States Parties to this Protocol meeting at the Conference of the Parties shall make every effort to achieve consensus on each amendment. If all efforts at consensus have been exhausted and no agreement has been reached, the amendment shall, as a last resort, require for its adoption a two-thirds majority vote of the States Parties to this Protocol present and voting at the meeting of the Conference of the Parties.

2. Re­gional economic inte­gration organizations, in matters within their competence, shall exercise their right to vote under this article with a number of votes equal to the number of their member States that are Parties to this Protocol. Such organizations shall not exercise their right to vote if their member States exercise theirs and vice versa.

3. An amendment adopted in accordance with paragraph 1 of this article is subject to ratification, acceptance or approval by States Parties.

4. An amendment adopted in accordance with paragraph 1 of this article shall enter into force in respect of a State Party ninety days after the date of the deposit with the Secretary-General of the United Nations of an instrument of ratification, acceptance or approval of such amendment.

5. When an amendment enters into force, it shall be binding on those States Parties which have expressed their consent to be bound by it. Other States Parties shall still be bound by the provisions of this Protocol and any earlier amendments that they have ratified, accepted or approved.

Article 19

DENUNCIATION

1. A State Party may denounce this Protocol by written notification to the Secretary-General of the United Nations. Such denunciation shall become effective one year after the date of receipt of the notification by the Secretary-General.

2. A re­gional economic inte­gration organization shall cease to be a Party to this Protocol when all of its member States have denounced it.

Article 20

DEPOSITARY AND LANGUAGES

1. The Secretary-General of the United Nations is designated depositary of this Protocol.

2. The original of this Protocol, of which the Arabic, Chinese, English, French, Russian and Spanish texts are equally authentic, shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

IN WITNESS WHEREOF, the undersigned plenipotentiaries, being duly authorized thereto by their respective Governments, have signed this Protocol.

PROTOCOL AGAINST THE SMUGGLING OF MIGRANTS BY LAND, SEA AND AIR,
SUPPLEMENTING THE UNITED NATIONS CONVENTION AGAINST TRANSNATIONAL ORGANIZED CRIME

PREAMBLE

The States Parties to this Protocol,

Declaring that effective action to prevent and combat the smuggling of migrants by land, sea and air requires a comprehensive international approach, including cooperation, the exchange of information and other appropriate measures, including socio-economic measures, at the national, regional and international levels,

Recalling General Assembly resolution 54/212 of 22 December 1999, in which the Assembly urged Member States and the United Nations system to strengthen international cooperation in the area of international migration and development in order to address the root causes of migration, especially those related to poverty, and to maximize the benefits of international migration to those concerned, and encouraged, where relevant, interregional, regional and subregional mechanisms to continue to address the question of migration and development,

Convinced of the need to provide migrants with humane treatment and full protection of their rights,

Taking into account the fact that, despite work undertaken in other international forums, there is no universal instrument that addresses all aspects of smuggling of migrants and other related issues,

Concerned at the significant increase in the activities of organized criminal groups in smuggling of migrants and other related criminal activities set forth in this Protocol, which bring great harm to the States concerned,

Also concerned that the smuggling of migrants can endanger the lives or security of the migrants involved,

Recalling General Assembly resolution 53/111 of 9 December 1998, in which the Assembly decided to establish an open-ended intergovernmental ad hoc committee for the purpose of elaborating a comprehensive international convention against transnational organized crime and of discussing the elaboration of, inter alia, an international instrument addressing illegal trafficking in and transporting of migrants, including by sea,

Convinced that supplementing the United Nations Convention against Transnational Organized Crime with an international instrument against the smuggling of migrants by land, sea and air will be useful in preventing and combating that crime,

Have agreed as follows:

I. General provisions

Article 1

RELATION WITH THE UNITED NATIONS CONVENTION AGAINST TRANSNATIONAL ORGANIZED CRIME

1. This Protocol supplements the United Nations Convention against Transnational Organized Crime. It shall be interpreted together with the Convention.

2. The provisions of the Convention shall apply, mutatis mutandis, to this Protocol unless otherwise provided herein.

3. The offences established in accordance with article 6 of this Protocol shall be regarded as offences established in accordance with the Convention.

Article 2

STATEMENT OF PURPOSE

The purpose of this Protocol is to prevent and combat the smuggling of migrants, as well as to promote cooperation among States Parties to that end, while protecting the rights of smuggled migrants.

Article 3

USE OF TERMS

For the purposes of this Protocol:

(a) »Smuggling of migrants« shall mean the procurement, in order to obtain, directly or indirectly, a financial or other material benefit, of the illegal entry of a person into a State Party of which the person is not a national or a permanent resident;

(b) »Illegal entry« shall mean crossing borders without complying with the necessary requirements for legal entry into the receiving State;

(c) »Fraudulent travel or identity document« shall mean any travel or identity document:

(i) That has been falsely made or altered in some material way by anyone other than a person or agency lawfully authorized to make or issue the travel or identity document on behalf of a State; or

(ii) That has been improperly issued or obtained through misrepresentation, corruption or duress or in any other unlawful manner; or

(iii) That is being used by a person other than the rightful holder;

(d) »Vessel« shall mean any type of water craft, including non-displacement craft and seaplanes, used or capable of being used as a means of transportation on water, except a warship, naval auxiliary or other vessel owned or operated by a Government and used, for the time being, only on government non-commercial service.

Article 4

SCOPE OF APPLICATION

This Protocol shall apply, except as otherwise stated herein, to the prevention, investigation and prosecution of the offences established in accordance with article 6 of this Protocol, where the offences are transnational in nature and involve an organized criminal group, as well as to the protection of the rights of persons who have been the object of such offences.

Article 5

CRIMINAL LIABILITY OF MIGRANTS

Migrants shall not become liable to criminal prosecution under this Protocol for the fact of having been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol.

Article 6

CRIMINALIZATION

1. Each State Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences, when committed intentionally and in order to obtain, directly or indirectly, a financial or other material benefit:

(a) The smuggling of migrants;

(b) When committed for the purpose of enabling the smuggling of migrants:

(i) Producing a fraudulent travel or identity document;

(ii) Procuring, providing or possessing such a document;

(c) Enabling a person who is not a national or a permanent resident to remain in the State concerned without complying with the necessary requirements for legally remaining in the State by the means mentioned in subparagraph (b) of this paragraph or any other illegal means.

2. Each State Party shall also adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as criminal offences:

(a) Subject to the basic concepts of its legal system, attempting to commit an offence established in accordance with paragraph 1 of this article;

(b) Participating as an accomplice in an offence established in accordance with paragraph 1 (a), (b) (i) or (c) of this article and, subject to the basic concepts of its legal system, participating as an accomplice in an offence established in accordance with paragraph 1 (b) (ii) of this article;

(c) Organizing or directing other persons to commit an offence established in accordance with paragraph 1 of this article.

3. Each State Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to establish as aggravating circumstances to the offences established in accordance with paragraph 1 (a), (b) (i) and (c) of this article

and, subject to the basic concepts of its legal system, to the offences established in accordance with paragraph 2 (b) and (c) of this article, circumstances:

(a) That endanger, or are likely to endanger, the lives or safety of the migrants concerned; or

(b) That entail inhuman or degrading treatment, including for exploitation, of such migrants.

4. Nothing in this Protocol shall prevent a State Party from taking measures against a person whose conduct constitutes an offence under its domestic law.

II. SMUGGLING OF MIGRANTS BY SEA

Article 7

COOPERATION

States Parties shall cooperate to the fullest extent possible to prevent and suppress the smuggling of migrants by sea, in accordance with the international law of the sea.

Article 8

MEASURES AGAINST THE SMUGGLING OF MIGRANTS BY SEA

1. A State Party that has reasonable grounds to suspect that a vessel that is flying its flag or claiming its registry, that is without nationality or that, though flying a foreign flag or refusing to show a flag, is in reality of the nationality of the State Party concerned is engaged in the smuggling of migrants by sea may request the assistance of other States Parties in suppressing the use of the vessel for that purpose. The States Parties so requested shall render such assistance to the extent possible within their means.

2. A State Party that has reaonable grounds to suspect that a vessel exercising freedom of navigation in accordance with international law and flying the flag or displaying te marks of registry of another State Party is engaged in the smuggling of migrants by sea may so notify the flag State, request confirmation of registry and, if confirmed, request authorization from the flag State to take appropriate measures with regard to that vessel. The flag State may authorize the requesting State, inter alia:

(a) To board the vessel;

(b) To search the vessel; and

(c) If evidence is found that the vessel is engaged in the smuggling of migrants by sea, to take appropriate measures with respect to the vessel and persons and cargo on board, as authorized by the flag State.

3. A State Party that has taken any measure in accordance with paragraph 2 of this article shall promptly inform the flag State concerned of the results of that measure.

4. A State Party shall respond expeditiously to request from another State Party to  determine whether a vessel thatis claiming its registry or flying its flag is entitled to do so and o a request for authorization made in accordance with paragraph 2 of this article.

5. A flag State may, consistent with article 7 of this Protocol, subject its authorization to conditions to be agreed by it and the requesting State, including conditions relating to responsibility and the extend of effective measures to be taken. A State Party shall take no additional measures without the express authorization of the flag State, except those necessary to relieve imminent danger to the lives of persons or those which derive from relevant bilateral or multilateral agreements.

6. Each State Party shall designate an authority or, where necessary, authorities to receive and respond to requests for assistance, for confirmation of registry or of the right of a vessel to fly its flag and for authorization to take appropriate measures. Such designation shall be notified through the Secretary-General to all other States Parties within one month of the designation.

7. A State Party that has reasonable grounds to suspect that a vessel is engaged in the smuggling of migrants by sea and is without nationality or may be assimilated to a vessel without nationality may board and search the vessel. If evidence confirming the suspicion is found, that State Party shall take appropriate measures in accordance with relevant domestic and international law.

Article 9

SAFEGUARD CLAUSES

1. Where a State Party takes measures against a vessel in accordance with article 8 of this Protocol, it shall:

(a) Ensure the safety and humane treatment of the persons on board;

(b) Take due account of the need not to endanger the security of the vessel or its cargo;

(c) Take due account of the need not to prejudice the commercial or legal interests of the flag State or any other interested State;

(d) Ensure, within available means, that any measure taken with regard to the vessel is environmentally sound.

2. Where the grounds for measures taken pursuant to article 8 of this Protocol prove to be unfounded, the vessel shall be compensated for any loss or damage that may have been sustained, provided that the vessel has not committed any act justifying the measures taken.

3. Any measure taken, adopted or implemented in accordance with this chapter shall take due account of the need not to interfere with or to affect:

(a) The rights and obligations and the exercise of jurisdiction of coastal States in accordance with the international law of the sea; or

(b) The authority of the flag State to exercise jurisdiction and control in administrative, technical and social matters involving the vessel.

4. Any measure taken at sea pursuant to this chapter shall be carried out only by warships or military aircraft, or by other ships or aircraft clearly marked and identifiable as being on government service and authorized to that effect.

III. PREVENTION, COOPERATION AND OTHER MEASURES

Article 10.

INFORMATION

1. Without prejudice to articles 27 and 28 of the Convention, States Parties, in particular those with common borders or located on routes along which migrants are smuggled, shall, for the purpose of achieving the objectives of this Protocol, exchange among themselves, consistent with their respective domestic legal and administrative systems, relevant information on matters such as:

(a) Embarkation and destination points, as well as routes, carriers and means of transportation, known to be or suspected of being used by an organized criminal group engaged conduct set forth in article 6 of this Protocol;

(b) The identity and methods of organizations or oganized criminal groups known to be or suspected of being engaged in conduct set forth in article 6 of this Protocol;

(c) The authenticity and proper form of travel documents issued by a State Party and the theft or related misuse of blank travel or identity documents;

(d) Means and methods of concealment and transportation of persons, the unlawful alteration, reproduction or acquisition or other misuse of travel or identity documents used in conduct set forth in article 6 of this Protocol and ways of detecting them;

(e) Legislative experiences and practices and measures to prevent and combat the conduct set forth in article 6 of this Protocol; and

(f) Scientific and technological information useful to law enforcement, so as to enhance each otheržs ability to prevent, detect and investigate the conduct set forth in article 6 of this Protocol and to prosecute those involved.

2. A State Party that receives information shall comply with any request by the State Party that transmitted the information that places restrictions on its use.

Article 11

BORDER MEASURES

1. Without prejudice to international commitments in relation to the free movement of people, States Parties shall strengthen, to the extent possible, such border controls as may be necessary to prevent and detect the smuggling of migrants.

2. Each State Party shall adopt legislative or other appropriate measures to prevent, to the extent possible, means of transport operated by commercial carriers from being used in the commission of the offence established in accordance with article 6, paragraph 1 (a), of this Protocol.

3. Where appropriate, and without prejudice to applicable international conventions, such measures shall include establishing the obligation of commercial carriers, including any transportation company or the owner or operator of any means of transport, to ascertain that all passengers are in possession of the travel documents required for entry into the receiving State.

4. Each State Party shall take the necessary measures, in accordance with its domestic law, to provide for sanctions in cases of violation of the obligation set forth in paragraph 3 of this article.

5. Each State Party shall consider taking measures that permit, in accordance with its domestic law, the denial of entry or revocation of visas of persons implicated in the commission of offences established in accordance with this Protocol.

6. Without prejudice to article 27 of the Convention, States Parties shall consider strengthening cooperation among border control agencies by, inter alia, establishing and maintaining direct channels of communication.

Article 12

SECURITY AND CONTROL OF DOCUMENTS

Each State Party shall take such measures as may be necessary, within available means:

(a) To ensure that travel or identity documents issued by it are of such quality that they cannot easily be misused and cannot readily be falsified or unlawfully altered, replicated or issued; and

(b) To ensure the integrity and security of travel or identity documents issued by or on behalf of the State Party and  to prevent their unlawful creation, issuance and use.

Article 13

LEGITIMACY AND VALIDITY OF DOCUMENTS

At the request of another State Party, a State Party shall, in accordance with its domestic law, verify within a reasonable time the legitimacy and validity of travel or identity documents issued or purported to have been issued in its name and suspected of being used for purposes of conduct set forth in article 6 of this Protocol.

Article 14

TRAINING AND TECHNICAL COOPERATION

1. States Parties shall provide or strengthen specialized training for immigration and other relevant officials in preventing the conduct set forth in article 6 of this Protocol and in the humane treatment of migrants who have been the object of such conduct, while respecting their rights as set forth in this Protocol.

2. States Parties shall cooperate with each other and with competent international organizations, non-governmental organizations, other relevant organizations and other elements of civil society as appropriate to ensure that there is adequate personnel training in their territories to prevent, combat and eradicate the eradicate the conduct set forth in article 6 of this Protocol and to protect the rights of migrants who have been the object of such conduct. Such training shall include:

(a) Improving the security and quality of travel documents;

(b) Recognizing and detecting fraudulent travel or identity documents;

(c) Gathering criminal intelligence, relating in particular to the identification of organized criminal groups known to be or suspected of being engaged in conduct set forth in article 6 of this Protocol, the methods used to transport smuggled migrants, the misuse of travel or identity documents for purposes of conduct set forth in article 6 and the means of concealment used in the smuggling of migrants;

(d) Improving procedures for detecting smuggled persons at conventional and non-conventional points of entry and exit; and

(e) The humane treatment of migrants and the protection of their rights as set forth in this Protocol.

3. States Parties with relevant expertise shall consider providing technical assistance to States that are frequently countries of origin or transit for persons who have been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol. States Parties shall make every effort to provide the necessary resources, such as vehicles, computer systems and document readers, to combat the conduct set forth in article 6.

Article 15

OTHER PREVENTION MEASURES

1. Each State Party shall take measures to ensure that it provides or strengthens information programmes to increase public awareness of the fact that the conduct set forth in article 6 of this Protocol is a criminal activity frequently perpetrated by organized criminal groups for profit and that is poses serious risks to the migrants concerned.

2. In accordance with article 31 of the Convention, States Parties shall cooperate in the field of public information for the purpose of preventing potential migrants from falling victim to organized criminal groups.

3. Each State Party shall promote or strengthen, as appropriate, development programmes and cooperation at the national, regional and international levels, taking into account the socioeconomic realities of migration and paying special attention to economically and socially depressed areas, in order to combat the root socio-economic causes of the smuggling of migrants, such as poverty and underdevelopment.

Article 16

PROTECTION AND ASSISTANCE MEASURES

1. In implementing this Protocol, each State Party shall take, consistent with its obligations under international law, all appropriate measures, including legislation if necessary, to preserve and protect the rights of persons who have been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol as accorded under applicable international law, in particular the right to life and the right not to be subjected to torture or other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment.

2. Each State Party shall take appropriate measures to afford migrants appropriate protection against violence that may be inflicted upon them, whether by individuals or groups, by reason of being the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol.

3. Each State Party shall afford appropriate assistance to migrants whose lives or safety are endangered by reason of being the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol.

4. In applying the provisions of this article, States Parties shall take into account the special needs of women and children.

5. In the case of the detention of a person who has been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol, each State Party shall comply with its obligations under the Vienna Convention on Consular Relations, where applicable, including that of informing the person concerned without delay about the provisions concerning notification to and communication with consular officers.

Article 17

AGREEMENTS AND ARRANGEMENTS

States Parties shall consider the conclusion of bilateral or regional agreements or operational arrangement or understandings aimed at:

(a) Establishing the most appropriate and effective measures to prevent and combat the conduct set forth in article 6 of this Protocol; or

(b) Enhancing the provisions of this Protocol among themselves.

Article 18

RETURN OF SMUGGLED MIGRANTS

1. Each State Party agrees to facilitate and accept, without undue or unreasonable delay, the return of a person who has been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol and who is its national or who has the right of permanent residence in its territory at the time of return.

2. Each State Party shall consider the possibility of facilitating and accepting the return of a person who has been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol and who had the right of permanent residence in its territory at the time of entry into the receiving State in accordance with its domestic law.

3. At the request of the receiving State Party, a requested State Party shall, without undue or unreasonable delay, verify whether a person who has been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol is its national or has the right of permanent residence in its territory.

4. In order to facilitate the return of a person who has been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol and is without proper documentation, the State Party of which that  person is a national or in which he or she has the right of permanent residence shall agree to issue, at the request of the receiving State Party, such travel documents or other authorization as may be necessary to enable the person to travel to and re-enter its terrritory.

5. Each State Party involved with the return of a person who has been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol shall take all appropriate measures to carry out the return in an orderly manner and with due regard for the safety and dignity of the person.

6. States parties may cooperate with relevant international organizations in the implementation of this article.

7. This article shall be without prejudice to any right afforded to persons who have been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol by any domestic law of the receiving State Party.

8. This article shall not affect the obligations entered into under any other applicable treaty, bilteral or multilteral, or any other applicable operational agreement or arrangement that governs, in whole or in part, the return of persons who have been the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol.

IV. FINAL PROVISIONS

Article 19

SAVING CLAUSE

1. Nothing in this Protocol shall affect the other rights, obligations and responsibilities of States and individuals under international law, including internationall humanitarian law and international human rights law and, in particular, where applicable, the 1951 Convention and the 1967 Protocol  relating to the Status of Refugees and the principle of non-refoulement as contained therein.

2. The measures set forth in this Protocol shall be interpreted and applied in a way that is not discriminatory to persons on the ground that they are the object of conduct set forth in article 6 of this Protocol. The interpretation and application of those measures shall be consistent with internationally recognized principles of non-discrimination.

Article 20

SETTLEMENT OF DISPUTES

1. States Parties shall endeavour to settle disputes concerning the interpretation or application of this Protocol through negotiation.

2. Any dispute between two or more States Parties concerning the interpretation or application of this Protocol that cannot be settled through negotiation within a reasonable time shall, at the request of one of those States Parties, be submitted to arbitration. If, six month after the date of the request for arbitration, those States Parties are unable to agree on the organization of the arbitration, any one of those States Parties may refer the dispute to the International Court of Justice by request in accordance with the Statute of the Court.

3. Each State Party may, at the time of signature, ratification, acceptance or approval of or accession to this Protocol, declare that it does not consider itself bound by paragraph 2 of this article. The other States Parties shall not be bound by paragraph 2 of this article with respect to any State Party that has made such a reservation.

4. Any State Party that has made a reservation in accordance with paragraph 3 of this article may at any time withdraw that reservation by notification to the Secretary-General of the United Nations.

Article 21

SIGNATURE, RATIFICATION, ACCEPTANCE, APPROVAL AND ACCESSION

1. This Protocol shall be open to all States for signature from 12 to 15 December 2000 in Palermo, Italy, and thereafter at United Nations Headquarters in New Yor until 12 December 2002.

2. This Protocol shall also be open for signature by regional economic integration organizations provided that at least one member State of such organization has signed this Protocol in accordance with paragraph 1 of this article.

3. This Protocol is subject to ratification, acceptance or approval. Instruments of ratification, acceptance or approval shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations. A regional economic integration organization may deposit its instrument of ratification, acceptance or approval if at least one of its member States has done likewise. In that instrument of ratification, acceptance or approval, such organization shall declare the extent of its competence with respect to the matters governed by this Protocol. Such organization shall also inform the depositary of any relevant modification in the extent of its competence.

4. This Protocol is open for accession by any State or any regional economic integration organization of which at least one member State is a Party to this Protocol. Instruments of accession shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations. At the time of its accession, a regional economic integration organization shall declare the extent of its competence with respect to matters governed by this Protocol. Such organization shall also inform the depositary of any relevant modification in the extent of its competence.

Article 22

ENTRY INTO FORCE

1. This Protocol shall enter into force on the ninetieth day after the date of deposit of the fortieth instrument of ratification, acceptance, approval or accession, except that it shall not enter into force before the entry into force of the Convention. For the purpose of this paragraph, any instrument deposited by a regional economic integration organization shall not be counted as additional to those deposited by member States of such organization.

2. For each State or regional economic integration organization ratifying, accepting, approving or acceding to this Protocol after the deposit of the fortieth instrument of such action, this Protocol shall enter into force on the thirtieth day after the date of deposit by such State or organization of the relevant instrument or on the date this Protocol enters into force pursuant to paragraph 1 of this article, whichever is the later.

Article 23

AMENDMENT

1. After the expiry of five years from the entry into force of this Protocol, a State Party to the Protocol may propose an amendment and file it with the Secretary-General of the United Nations, who shall thereupon communicate the proposed amendment to the States Parties and to the Conference of the Parties to the Convention for the purpose of considering and deciding on the proposal. The States Parties to this Protocol meeting at the Conference of the Parties shall make every effort to achieve consensus on each amendment. If all efforts at consensus have been exhausted and no agreement has been reached, the amendment shall, as a last resort, require for its adoption a two-thirds majority vote of the States Parties to this Protocol present and voting at the meeting of the Conference of the Parties.

2. Regional economic integration organizations, in matters within their competence, shall exercise their right to vote under this article with a number of votes equal to the number of their member States that are Parties to this Protocol. Such organizations shall not exercise their right to vote if their member States exercise theirs and vice versa.

3. An amendment adopted in accordance with paragraph 1 of this article is subject to ratification, acceptance or aporoval by States Parties.

4. An amendment adopted in accordance with paragraph 1 of this article shall enter into force in respect of a State Party ninety days after the date of the deposit with the Secretary-General of the United Nations of an instrument of ratification, acceptance or approval of such amendment.

5. When an amendment enters into force, it shall be binding on those States Parties which have expressed their consent to be bound by it. Other States Parties shall still be bound by the provisions of this Protocol and any earlier amendments that they have ratified, accepted or approved.

Article 24

DENUNCIATION

1. A State Party may denounce this Protocol by written notification to the Secretary-General of the United Nations. Such denunciation shall become effective one year after the date of receipt of the notification by the Secretary-General.

2. A regional economic integration organization shall cease to be a Party to this Protocol when all of its member States have denounced it.

Article 25

DEPOSITARY AND LANGUAGES

1. The Secretary-General of the United Nations is designated depositary of this Protocol.

2. The original of this Protocol, of which the Arabic, Chinese, English, French, Russian and Spanish texts are equally authentic, shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

IN WITNESS WHEREOF, the undersigned plenipotentiaries, being duly authorized thereto by their respective Governments, have signed this Protocol.

 

KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOG ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA

Članak 1.

IZJAVA O SVRSI

Svrha ove Konvencije je promica­­­­­nje surad­­­­­nje radi učinkovitije­g sprječava­­­­­nja i suzbija­­­­­nja transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.

Članak 2.

UPOTREBA IZRAZA

U svrhe ove Konvencije:

(a) »Organizirana zločinačka grupa« znači strukturiranu grupu od tri ili više osoba, koja postoji tijekom određenog razdob­­­­­lja i djeluje složno s ci­­­­­ljem poči­­­­­nje­­­­­nja jednog ili više teških kaznenih djela ili kaznenih djela utvrđenih na teme­­­­­lju ove Konvencije, a u svrhu izravnog ili neizravnog stjeca­­­­­nja financijske ili druge materijalne koristi;

(b) »Teško kazneno djelo« znači ponaša­­­­­nje koje predstav­­­­­lja kazneno djelo kaž­­­­­njivo maksimalnim lišava­­­­­njem slobode u traja­­­­­nju od najma­­­­­nje četiri godine ili težom kaznom;

(c) » Strukturirana grupa« znači grupu koja nije slučajno okup­­­­­ljena radi neposrednog poči­­­­­nje­­­­­nja kaznenog djela i koja ne treba imati formalno utvrđene uloge svojih članova, trajnost članstva ili razrađenu strukturu;

(d) »Imovina« znači imovinu svake vrste, bez obzira je li materijalna ili nematerijalna, pokretna ili nepokretna, ili se radi o pravnim ispravama koje dokazuju vlasnštvo ili neko pravo nad takvom imovinom;

(e) »Korist od kaznenog djela« znači svaku imovinu koja proizlazi ili je pribav­­­­­ljena, izravno ili neizravno, poči­­­­­nje­­­­­njem kaznenog djela;

(f) »Zamrzava­­­­­nje« ili »privremeno oduzima­­­­­nje« znači privremenu zabranu prijenosa, konverzije, raspolaga­­­­­nja ili pre­mješ­ta­­­­­nja imovine ili privremeno preuzima­­­­­nje posjeda i čuva­­­­­nja imovine ili kontrole nad imovinom na teme­­­­­lju naloga koji je izdao sud ili drugo nadležno tijelo;

(g) »Oduzima­­­­­nje« koje, gdje je to primje­­­­­njivo, uk­­­­­ljučuje p­­­­­lje­nidbu, znači trajno oduzima­­­­­nje imovine na teme­­­­­lju naloga suda ili drugog nadležnog tijela;

(h) »Glavno kazneno djelo« znači svako kazneno djelo čijim poči­­­­­nje­­­­­njem je ostvarena korist koja može postati predmetom kaznenog djela iz članka 6. ove Konvencije;

(i) »Nadzirana isporuka« znači tehniku dopušta­­­­­nja da nedo­puštene ili sum­­­­­njive isporuke iziđu, prijeđu preko ili uđu na područje jedne ili više država uz zna­­­­­nje i pod kontrolom ­­­­­njihovih nadležnih tijela u ci­­­­­lju istrage kaznenog djela i identifikacije osoba koje su uk­­­­­ljučene u poči­­­­­nje­­­­­nje kaznenog djela;

(j) »Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju« znači organizaciju koju osnivaju suverene države određene re­gije i na koju su države članice prenijele nadležnost u pogledu stvari uređenih ovom Konvencijom te koja je propisno ovlaštena, u skladu sa svojim internim postupcima, potpisati, ratificirati, prihvatiti, odobriti ili pristupiti istoj; poziva­­­­­nje na »države stranke« ove Konvencije odnosi se na te organizacije u granicama ­­­­­njihove nadležnosti.

Članak 3.

PODRUČJE PRIMJENE

1. Ova Konvencija primje­­­­­njuje se, osim kada je to u ­­­­­njoj dru­gačije utvrđeno, na sprječava­­­­­nje, istragu i progon:

(a) kaznenih djela utvrđenih na teme­­­­­lju članaka 5. 6. 8. i 23. ove Konvencije; i

(b) teškog kaznenog djela iz članka 2. ove Konvencije; kada je kazneno djelo transnacionalne prirode i uk­­­­­ljučuje organiziranu zločinačku grupu.

2. Za potrebe stavka 1. ovog članka, kazneno djelo je trans­nacionalne prirode:

(a) ako je poči­­­­­njeno u više od jedne države;

(b) ako je poči­­­­­njeno u jednoj državi, ali se značajan dio ­­­­­nje­gove pripreme, planira­­­­­nja, uputa ili kontrole odvijao u drugoj državi;

(c) ako je poči­­­­­njeno u jednoj državi, ali uk­­­­­ljučuje organiziranu zločinačku grupu koja se bavi zločinačkim djelova­­­­­njem u više od jedne države; ili

(d) ako je poči­­­­­njeno u jednoj državi, ali ima značajne pos­­­­­ljedice u drugoj državi.

Članak 4.

ZAŠTITA SUVERENITETA

1. Države stranke izvršavaju svoje obveze na teme­­­­­lju ove Konvencije na način koji je u skladu s načelima suverene jednakosti i teritorijalne cjelovitosti država i s načelom nemiješa­­­­­nja u unutar­­­­­nje poslove drugih država.

2. Nijedna odredba iz ove Konvencije ne daje pravo državi stranci da na području druge države poduzima ostvariva­­­­­nje nadležnosti i izvođe­­­­­nje rad­­­­­nji koje su u isk­­­­­ljučivoj nadležnosti tijela te druge držve, na teme­­­­­lju ­­­­­njezinog domaće­g prava.

Članak 5.

INKRIMINIRANJE SUDJELOVANJA U ORGANIZIRANOJ ZLOČINAČKOJ GRUPI

1. Svaka država stranka donijet će zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da bi utvrdila kao kaznena djela, kad su poči­­­­­njena namjerno:

(a) jednu ili obje s­­­­­ljedeće rad­­­­­nje kao kaznena djela koja se razlikuju od onih koja uk­­­­­ljučuju pokušaj ili dovrše­­­­­nje zločinačke aktivnosti:

(i) dogovor s jednom ili više drugih osoba da se počini teško kazneno djelo u svrhu koja se izravno ili neizravno odnosi na stjeca­­­­­nje financijske ili druge materijalne koristi i, kada to zah­tijeva domaće pravo, uk­­­­­ljučuje rad­­­­­nju koju je poduzeo jedan od sudionika radi izvršava­­­­­nja dogovora ili uk­­­­­ljučuje organiziranu zločinačku grupu;

(ii) rad­­­­­nja osobe koja, znajući za ci­­­­­lj ili općenitu zločinačku aktivnost organizirane zločinačke grupe ili ­­­­­njezinu namjeru da počini predmetna kaznena djela, aktivno sudjeluje u:

a. zločinačkim aktivnostima organizirane zločinačke grupe;

b. drugim aktivnostima organizirane zločinačke grupe, zna­jući da će njezino sudjelova­­­­­nje doprinijeti ostvariva­­­­­nju gore opisanog zločinačnog ci­­­­­lja;

(b) organizira­­­­­nje, upućiva­­­­­nje na, pomaga­­­­­nje pri, potica­­­­­nje na, olakšava­­­­­nje ili savjetova­­­­­nje radi poči­­­­­nje­­­­­nja teškog kaznenog djela koje uk­­­­­ljučuje organiziranu zločinačku grupu.

2. Zna­­­­­nje, namjera, ci­­­­­lj, svrha ili dogovor iz stavka 1. ovog članka može se izvesti iz objektivnih či­­­­­njeničnih okolnosti.

3. Države stranke čije domaće pravo zahtijeva uk­­­­­ljučenost organizirane zločinačke grupe u svrhu poči­­­­­nje­­­­­nja kaznenih djela utvrđenih na teme­­­­­lju stavka 1. (a) (i) ovog članka, osigurat će da ­­­­­njihovo domaće pravo obuhvaća sve teške zločine koji uk­­­­­ljučuju organizirane zločinačke grupe. Te države stranke, kao i države stranke čije domaće pravo zahtijeva rad­­­­­nju radi izvrše­­­­­nja dogovora u svrhu poči­­­­­nje­­­­­nja kaznenih djela utvrđenih na teme­­­­­lju stavka 1. (a) (i) ovog članka, dužne su obavijestiti o tome glavnog tajnika Ujedi­­­­­njenih naroda u trenutku potpisiva­­­­­nja Konvencije ili polaga­­­­­nja svoje isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobre­­­­­nju ili pristupu Konvenciji.

Članak 6.

INKRIMINIRANJE PRANJA KORISTI OD KAZNENOG DJELA

1. Svaka država stranka donijet će, u skladu s teme­­­­­ljnim načelima svoje­g domaće­g prava, one zakonodavne ili druge mjere koje su nužne radi utvrđiva­­­­­nja da se radi o kaznenim djelima, ako je namjerno poči­­­­­njeno s­­­­­ljedeće:

(a) (i) konverzija ili prijenos imovine, uz zna­­­­­nje da se radi o koristi od kaznenog djela, u svrhu sakriva­­­­­nja ili prikriva­­­­­nja nedopuštenog porijekla imovine ili pomaga­­­­­nja bilo kojoj osobi uk­­­­­ljučenoj u poči­­­­­nje­­­­­nja utvrđenog kaznenog djela da izbje­gne pravne pos­­­­­ljedice svoga djela;

(ii) sakriva­­­­­nje ili prikriva­­­­­nje istinske prirode, izvora, mjesta, rasporeda, kreta­­­­­nja ili vlasništva ili prava koja se odnose na imovinu, znajući da ta imovina predstav­­­­­lja korist od kaznenog djela;

(b) sukladno teme­­­­­ljnim postavkama pravnog sustava dražve stranke:

(i) stjeca­­­­­nje, posjedova­­­­­nje ili korište­­­­­nje imovine, uz sazna­­­­­nje, u vrijeme prima­­­­­nja, da se radi o koristi od kaznenog djela;

(ii) sudjelova­­­­­nje u, udruživa­­­­­nje ili tajno dogovara­­­­­nje poči­­­­­nje­­­­­nja, pokušaj poči­­­­­nje­­­­­nja i pomaga­­­­­nje, potica­­­­­nje, olakšava­­­­­nje i savjetova­­­­­nje radi poči­­­­­nje­­­­­nja bilo koje­g od kaznenih djela iz ovog članka.

2. U svrhu provedbe ili primjene stavka 1. ovog članka:

(a) svaka država stranka nastoji primje­njivati stavak 1. ovog članka na najširi popis glavnih kaznenih djela;

(b) svaka država stranka uk­ljučit će u glavna kaznena djela sve teške zločine iz članka 2. ove Konvencije i kaznena djela predviđena na osnovu članaka 5. 8. i 23. ove Konvencije. Države stranke čije zakonodavstvo je sačinilo popis utvrđenih kaznenih djela, dužne su, u najma­nju ruku, u takav popis uk­ljučiti sveobu­hvatni niz kaznenih djela povezanih s organiziranim zločinačkim grupama;

(c) za potrebe podstavka (b), glavna kaznena djela uk­ljučuju kaznena djela poči­njena i unutar i izvan jurisdikcije države stran­ke o kojoj je riječ. Međutim, kaznena djela poči­njena izvan pod­ručja jurisdikcije neke države stranke predstav­ljaju utvrđena kaznena djela samo kada je predmetno ponaša­nje kazneno djelo prema domaćem pravu države u kojoj je poči­njeno ili bi bilo kazneno djelo prema domaćem pravu države stranke koja bi provela ili primijenila ovaj članak da je kazneno djelo poči­njeno na ­njezi­nom području;

(d) svaka država stranka dužna je glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda dostaviti primjerke svojih zakona koji daju pravnu snagu ovom članku kao i sve naknadne izmjene tih zakona ili ­njihov opis;

(e) ako to zahtijevaju teme­ljna načela domaće­g prava države stranke, može se predvidjeti da se odredbe o kaznenim djelima iz stavka 1. ovog članka ne primje­njuju na osobe koje su počinile glavno kazneno djelo;

(f) sazna­nje, namjera ili svrha, kao element kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka, može se izvesti iz objektivnih či­njeničnih okolnosti.

Članak 7.

MJERE ZA SUZBIJANJE PRANJA NOVCA

1. Svaka država stranka mora:

(a) uspostaviti sveobuhvatni nacionalni re­gulatorni i kontrolni režim za banke i ne-bankovne financijske institucije i, kada je to primje­njivo, druga tijela posebno osjet­ljiva na pra­nje novca, u okviru svoje nadležnosti, a u svrhu sprječava­nja i otkriva­nja svih oblika pra­nja novca; taj režim mora naglašavati zahtjeve za identificira­njem komitenata, vođe­njem evidencije i izvještava­njem o sum­njivim transakcijama;

(b) osigurati, bez utjecaja na članke 18. i 27. ove Konvencije, da upravna, re­gulatorna, izvršna i druga tijela zadužena za suzbija­nje pra­nja novca (uk­ljučujući i pravosudna tijela, ako je to u skladu s domaćim pravom) imaju mogućnost surađivati i razmje­njivati informacije na nacionalnoj i međunarodnoj razini pod uvjetima propisanim domaćim pravom i, u tu svrhu, razmotriti mogućnost osniva­nja jedinice financijske obavještajne službe koja će biti nacionalni centar za prikup­lja­nje, analizu i šire­nje informacija o potencijalnom pra­nju novca.

2. Države stranke razmotrit će provedbu ostvarivih mjera otkriva­nja i praće­nja kreta­nja gotovog novca i odgovarajućih vrijednosnih papira preko njihovih granica, što podrazumijeva jamstva za osigura­nje ispravnog korište­nja informacija, ali tako da se ni na koji način ne sprječava kreta­nje zakonitog kapitala. Te mjere mogu uk­ljučivati zahtjev da pojedinci i tvrtke izvještavaju o prekograničnim transferima značajnijih količina gotovog novca te odgovarajućih vrijednosnih papira.

3. Kod ustanov­ljava­nja domaće­g re­gulatornog i kontrolnog režima u skladu s uvjetima iz ovog članka i bez utjecaja na odredbe bilo koje­ga drugog članka ove Konvencije, države stranke pozivaju se da kao smjernice koriste relevantne inicijative re­gio­nalnih, međure­gionalnih i multilateralnih organizacija za suzbija­nje pra­nja novca.

4. Države stranke nastojat će razvijati i poticati globalnu, re­gionalnu, subre­gionalnu i bilateralnu surad­nju između pravosudnih, izvršnih i financijskih re­gulatornih tijela u ci­lju suzbija­nja pra­nja novca.

Članak 8.

INKRIMINIRANJE KORUPCIJE

1. Svaka država stranka donijet će zakonodavne i druge mje­re koje su potrebne da bi utvrdila kao kaznena djela, kad su poči­njena namjerno:

(a) obeća­nje, nuđe­nje ili dava­nje javnom službeniku, izravno ili neizravno, nepropisne koristi, za ­nje­ga osobno ili za drugu fizičku ili pravnu osobu, kako bi ista djelovala ili propustila djelovati u izvršava­nju svoje službene dužnosti;

(b) nagovara­nje ili prihvaća­nje, izravno ili neizravno, nepropisne koristi od strane javnog službenika za ­nje­ga samog ili za drugu fizičku ili pravnu osobu kako bi taj službenik djelovao ili propustio djelovati u izvršava­nju svoje službene dužnosti.

2. Svaka država stranka razmotrit će usvaja­nje takvih zakonskih i drugih mjera koje su potrebne za utvrđiva­nje ponaša­nja koje je utvrđeno kao kazneno djelo u stavku 1. ovog članka i uk­ljučuje stranog javnog službenika ili međunarodnog državnog službenika. Na isti način svaka će država stranka razmotriti utvrđe­nje drugih oblika korupcije kaznenim djelima.

3. Svaka država stranka usvojit će i mjere koje su potrebne za utvrđiva­nje da je sudjelova­nje u ulozi sudionika također kazneno djelo u skladu s ovim člankom Konvencije.

4. U svrhu stavka 1. ovog članka i članka 9. »javni službenik« je javni službenik ili osoba koja obav­lja javnu djelatnost u skladu s domaćim pravom i na teme­lju kaznenog zakona države stranke u kojoj obav­lja tu dužnost.

Članak 9.

MJERE PROTIV KORUPCIJE

1. Osim mjera iz članka 8. ove Konvencije, svaka država stran­ka usvojit će, u mjeri koja odgovara i u skladu je s ­njezinim pravnim sustavom, zakonodavne, upravne i druge učinkovite mjere za promica­nje inte­griteta i sprječava­nje, otkriva­nje i kaž­njava­nje korumpiranosti javnih službenika.

2. Svaka država stranka poduzet će mjere za osigura­nje učinkovitog djelova­nja ­njezinih tijela u sprječava­nju, otkriva­nju i kaž­njava­nju korupcije javnih službenika, uk­ljučujući i nužnost da tijelima osigura odgovarajuću samostalnost u sprječava­nju vrše­nja nepože­ljnog utjecaja na ­njihovo djelova­nje.

Članak 10.

ODGOVORNOST PRAVNIH OSOBA

1. Svaka država stranka usvojit će nužne mjere, u skladu s ­njenim pravnim načelima, za utvrđiva­nje odgovornosti pravnih osoba za sudjelova­nje u teškim zločinima koji uk­ljučuju organiziranu zločinačku grupu te za kaznena djela utvrđena u člancima 5., 6., 8. i 23. ove Konvencije.

2. Ovisno o pravnim načelima države stranke, odgovornost pravnih osoba može biti kaznena, građanska i upravna.

3. Takva odgovornost nema utjecaja na kaznenu odgovornost fizičkih osoba koje su počinile kazneno djelo.

4. Svaka država stranka posebno će osigurati da pravne osobe koje se smatraju odgovornima na teme­lju ovog članka podliježu učinkovitim, srazmjernim i odvraćajućim kaznenim ili nekaznenim sankcijama, uk­ljučujući novčane sankcije.

Članak 11.

PROGON, SUĐENJE I SANKCIJE

1. Svaka država stranka dužna je utvrditi da poči­nje­nje kaznenog djela u skladu s člancima 5., 6., 8. i 23. ove Konvencije podliježe sankcijama koje vode računa o težini kaznenog djela.

2. Svaka država stranka nastojat će osigurati da se ostvaruju sve diskrecijske zakonske ovlasti prema domaćem pravu glede progona osoba zbog kaznenih djela iz ove Konvencije, kako bi se postigla maksimalna učinkovitost mjera provedbe zakona u odnosu na ta kaznena djela, uz uvažava­nje potrebe da se potencijalne počinite­lje odvrati od poči­nje­nja tih djela.

3. U slučaju kaznenih djela utvrđenih člancima 5., 6., 8. i 23. ove Konvencije, svaka država stranka dužna je poduzimati odgovarajuće mjere, u skladu sa svojim domaćim pravom i uz dužno poštova­nje prava na obranu, kako bi omogućila da uvjeti postav­ljeni u svezi s odlukama o pušta­nju na slobodu do početka prvostupa­njskog ili žalbenog postupka osiguraju prisutnost okriv­ljenika u postupku koji slijedi.

4. Svaka država stranka osigurat će da ­njezini sudovi i druga nadležna tijela vode računa o teškoj prirodi kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom kod razmatra­nja mogućnosti ranije­g ili uvjetnog pušta­nja na slobodu osoba osuđenih zbog tih kaznenih djela.

5. Svaka će država stranka, kad je to primjereno, u svom domaćem pravu propisati duge zastarne rokove za pokreta­nje postupka za svako kazneno djelo predviđeno ovom Konvencijom i još duže rokove u slučaju kada bi pretpostav­ljeni počinite­lj izbje­gao pravdi.

6. Ništa iz ove Konvencije ne utječe na načelo da je opis kaznenih djela, utvrđenih ovom Konvencijom, i primje­njivih zakonitih obrana ili drugih pravnih načela koja nadziru zakonitost ponaša­nja, rezerviran za domaće pravo države stranke te da se takva kaznena djela progone i kaž­njavaju u skladu sa Zakonom.

Članak 12.

ODUZIMANJE I PRIVREMENO ODUZIMANJE

1. Države stranke donijet će, maksimalno u okviru svojih domaćih pravnih sustava, mjere koje su nužne da bi omogućile oduzima­nje.

(a) koristi od kaznenih djela utvrđenih ovom Konvencijom ili imovine čija vrijednost odgovara toj koristi;

(b) imovine, predmeta ili drugih sredstava koja su korištena ili su se namjeravala koristiti u poči­nje­nju kaznenih djela utvrđenih ovom Konvencijom.

2. Države stranke donijet će mjere koje su nužne da bi se omogućila identifikacija, praće­nje, zamrzava­nje ili privremeno oduzima­nje bilo koje­g predmeta iz stavka 1. ovog članka u svrhu moguće­g oduzima­nja.

3. Ako je korist od kaznenog djela djelomično ili u cijelosti zamije­njena ili konvertirana u drugu vrstu imovine, te imovina podliježe mjerama iz ovog članka umjesto primarne koristi.

4. Ako je korist od kaznenog djela izmiješana s imovinom stečenom na zakonit način, ta će imovina, bez utjecaja na ovlast glede zamrzava­nja ili privremenog oduzima­nja, biti predmetom oduzima­nja do procije­njene vrijednosti izmiješane koristi.

5. Dohodak ili druge prednosti dobivene od koristi od kaznenog djela, ili imovine u koju je transformirana ili konvertirana korist od kaznenog djela, ili od imovine s kojom je izmješana korist koja je rezultat kaznenog djela, također će biti predmetom mjera iz ovog članka, na isti način i u istom omjeru kao i u korist od kaznenog djela.

6. U svrhe ovog članka i članka 13. svaka država stranka ovlastit će svoje sudove ili druga nadležna tijela da nalože dostupnost ili p­ljenidbu bankovne, financijske ili komercijalne evidencije. Države stranke neće odustati od postupa­nja u skladu s odredbama ovog stavka zbog povjer­ljivosti podataka banke.

7. Države stranke mogu razmotriti mogućnost zahtijeva­nja da počinite­lj dokaže zakonito porijeklo koristi koja je rezultat kaznenog djela ili druge imovine koja podliježe oduzima­nju, pod uvjetom da je takav zahtjev u skladu s načelima ­njihova domaće­g prava i s prirodom sudskih i drugih postupaka.

8. Odredbe ovoga članka neće se tumačiti na štetu prava trećih osoba stečenih u dobroj vjeri.

9. Ništa iz ovog članka neće utjecati na načelo da mjere na koje se odnosi moraju biti definirane i provedene u skladu i prema odredbama domaće­g zakonodavstva države stranke.

Članak 13.

MEĐUNARODNA SURADNJA U SVRHU ODUZIMANJA

1. Država stranka koja je primila zahtjev druge države stranke nadležne za kazneno djelo obuhvaćeno ovom Konvencijom za oduzima­nje koristi od kaznenog djela, imovine, predmeta ili drugih sredstava iz članka 12. stavak 1. ove Konvencije koji se nalaze na ­njezinom području, dužna je, u najvećoj mogućoj mjeri, u okviru svog domaće­g pravnog sustava i u tu svrhu:

(a) podnijeti zahtjev svojim nadležnim tijelima u svrhu dobi­va­nja naloga za oduzima­nje i, ako je takav nalog dobiven, izvršiti ga; ili

(b) predočiti svojim nadležnim tijelima, s ci­ljem ­nje­gova iz­vr­še­­nja, nalog za oduzima­nje izdan od strane suda s područja države stranke koja je podnijela zahtjev u skladu s člankom 12. stavak 1. ove Konvencije, ukoliko se isti odnosi na kazneno djelo, imovinu, predmet ili druga sredstva iz članka 12. stavak 1. koji se nalaze na području države stranke kojoj je upućen zahtjev.

2. U odgovoru na zahtjev koji je podnijela država stranka nadležna za kazneno djelo obuhvaćeno ovom Konvencijom, država stranka kojoj je zahtjev upućen poduzet će mjere kako bi identificirala, ušla u trag te zamrznula ili privremeno oduzela korist od kaznenog djela, imovinu, opremu ili druga sredstva iz članka 12. stavak 1. ove Konvencije u svrhu eventualnog oduzima­nja koju nalaže podnosite­ljica zahtjeva ili, sukladno zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka, država stranka kojoj je zahtjev upućen.

3. Odredbe članka 18. ove Konvencije primje­njuju se mutatis mutandis na ovaj članak. Osim informacije utvrđene člankom 18. stavak 15. zahtjevi podnijeti u skladu s ovim člankom sadrže:

(a) u slučaju zahtjeva iz stavka 1. (a) ovog članka, opis imovine koju treba konfiscirati i izjavu o či­njenicama na koje se osla­nja podnosite­ljica zahtjeva, a koje su dovo­ljne da omoguće državi primate­ljici zahtjev da zatraži nalog u skladu s domaćim pravom;

(b) u slučaju zahtjeva iz stavka 1. (b) ovog članka, zakonski prihvat­ljiva preslika naloga za oduzima­nje na kojem je uteme­ljem zahtjev podnosite­ljice, izjavu o či­njenicama te informaciju o opse­gu izvrše­nja naloga;

(c) u slučaju zahtjeva iz stavka 2. ovog članka, izjava o či­njenicama na koje se osla­nja država podnosite­ljica zahtjeva i opis zatraženih rad­nji.

4. Odluke ili rad­nje iz stavaka 1. i 2. ovoga članka donosi odnosno poduzima država primate­ljica zahtjeva u skladu s i na teme­lju odredbi ­njezina domaće­g prava i postupovnih pravila, ili dvostranih ili mnogostranih ugovora, Sporazuma ili dogovora na koje se obvezala prema državi podnosite­ljici zahtjeva.

5. Svaka država stranka dostav­lja glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda preslike svojih zakona i propisa kojima se provodi ovaj članak i sve naknadne izmjene tih zakona i propisa ili ­njihov opis.

6. Ako država stranka odluči poduzeti mjere iz stavaka 1. i 2. ovog članka ovisno o postoja­nju relevantnog međunarodnog ugovora, ta će država stranka smatrati ovu Konvenciju nužnim i dovo­ljnim ugovornim teme­ljem.

7. Država stranka može odbiti surad­nju na teme­lju ovog članka, ako kazneno djelo na koje se zahtjev odnosi nije kazneno djelo obuhvaćeno ovom Konvencijom.

8. Odredbe ovog članka neće se tumačiti na štetu prava trećih osoba stečenih u dobroj vjeri.

9. Države stranke razmotrit će sklapa­nje dvostranih ili mnogostranih ugovora, sporazuma ili dogovora kako bi povećale učinkovitost međunarodne surad­nje pokrenute na teme­lju ovoga članka.

Članak 14.

RASPOLAGANJE ODUZETOM KORISTI OD KAZNENOG DJELA ILI ODUZETOM IMOVINOM

1. Korišću od kaznenog djela ili imovinom koju je država stranka oduzela teme­ljem članka 12. ili članka 13. stavak 1. ove Konvencije raspolaže ta država stranka u skladu sa svojim domaćim pravom i upravnim postupcima.

2. Kada postupaju na osnovu zahtjeva druge države stranke i na teme­lju članka 13. ove Konvencije, države stranke će, u onoj mjeri u kojoj to dopušta domaće pravo i na zahtjev, dati prednost razmatra­nju vraća­nja koristi od kaznenog djela ili takve imovine državi podnosite­ljici zahtjeva, kako bi ista mogla obeštetiti žrtve kaznenog djela ili vratiti takvu korist od kaznenog djela ili imovinu ­njihovim zakonskim vlasnicima.

3. Kada postupa na zahtjev druge države stranke u skladu s člancima 12. i 13. ove Konvencije, država stranka može posebno razmotriti sklop­ljene sporazume ili dogovore o:

(a) uplaćiva­nju vrijednosti takve koristi od kaznenog djela ili imovine odnosno sredstava koja su rezultat prodaje takve koristi ili imovine ili njezinog djela na račun otvoren u skladu s člankom 30. stavkom 2. (c) ove Konvencije ili međudržavnim tijelima koja su specijalizirana za borbu protiv organiziranoga kriminaliteta;

(b) podjeli s drugim državama strankama, na redovitoj osnovi ili od slučaja do slučaja, takve koristi od kaznenog djela ili imovine, ili sredstava koja su rezultat prodaje takve koristi od kaznenog djela ili imovine, u skladu s domaćim pravom ili upravnim postupcima.

Članak 15.

NADLEŽNOST

1. Svaka država stranka donijet će mjere koje su nužne za uspostav­lja­nje ­njezine nadležnosti za kaznena djela utvrđena u skladu s člancima 5. 6. 8. i 23. ove Konvencije kada je:

(a) kazneno djelo poči­njeno na području te države stranke:

ili

(b) kazneno djelo poči­njeno na plovilu koje plovi pod zastavom te države stranke ili u zrakoplovu koji je re­gistriran prema zakonima dotične države u vrijeme kada je kazneno djelo poči­njeno.

2. Na teme­lju članka 4. ove Konvencije, država stranka može također uspostaviti nadležnost nad takvim kaznenim djelom ako je:

(a) kazneno djelo poči­njeno protiv držav­ljana te države stran­ke;

(b) kazneno djelo počinio držav­ljanin te države stranke ili osoba bez držav­ljanstva čije je uobičajeno boravište na ­njezinom području; ili

(c) kazneno djelo je:

(i) jedno od onih utvrđenih na teme­lju članka 5. stavka 1. ove Konvencije i poči­njeno izvan ­njezina područja s namjerom poči­nje­nja teškog kaznenog djela na tom području;

(ii) jedno od onih utvrđenih na teme­lju članka 6. stavka 1. (b) (ii) ove Konvencije i poči­njeno izvan ­njezina područja s na­mjerom poči­nje­nja kaznenog djela utvrđenog u skladu s člankom 6. stavak 1. (a) (i) ili (ii) ili (b) (i) ove Kovencije na ­njezinu području.

3. U svrhu članka 16. stavka 10. ove Kovnencije, svaka država stranka donijet će mjere koje su nužne za utvrđiva­nje ­nje­zine nadležnosti nad kaznenim djelima obuhvaćenih ovom Kon­vencijom, kada je navodni počinite­lj prisutan na ­njezinom području i ona ga ne izruči samo zbog toga što je ­njezin držav­ljan.

4. Svaka država stranka može donijeti i mjere koje su nužne za utvrđiva­nje ­njezine nadležnosti za kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom, kada je navodni počinite­lj prisutan na ­njezinu području, a ona ga ne izruči.

5. Ako je država stranka, koja ostvaruje svoju nadležnost na teme­lju stavka 1. ili 2. ovog članka, bila obaviještena ili je na neki drugi način saznala da jedna ili više država stranaka vode istragu, kazneni progon ili sudski postupak zbog istog ponaša­nja, nadležna tijela tih država stranaka na primjeren će način obaviti međusobne konzultacije u svrhu koordinira­nja svoje­ga djelova­nja.

6. Bez utjecaja na norme opće­ga međunarodnoga prava, ova Konvencija ne isk­ljučuje ostvariva­nje bilo koje kaznene nadležnosti države stranke u skladu s ­njezinim domaćim pravom.

Članak 16.

IZRUČENJE

1. Ovaj se članak primje­njuje na kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom ili u slučajevima kada kazneno djelo iz članka 3. satavak 1. (a) ili (b) uk­ljučuje organiziranu zločinačku grupu i osobu čije se izruče­nje zahtijeva, a nalazi se na području države stranke kojoj je upućen zahtjev, pod uvjetom da je kazneno djelo za koje se traži izruče­nje kaž­njivo prema domaćem pravu i države podnosite­ljice zahtjeva i države stranke kojoj je zahtjev upućen.

2. Ako zahtjev za izruče­nje uk­ljučuje nekoliko zasebnih teš­kih kaznenih djela, od kojih neka nisu obuhvaćena ovim člankom, zamo­ljena država može primijeniti ovaj članak i u svezi s tim kaznenim djelima.

3. Svako kazneno djelo na koje se odnosi ovaj članak smatra se kaznenim djelom za koje se traži izruče­nje u bilo kojem ugovoru o izruče­nju sklop­ljenome između država stranaka. Države stranke obvezuju se uk­ljučiti na kaznena djela kao ekstradibilna u sve ugovore o izruče­nju koje će međusobno sklopiti.

4. Ako država stranka koja izruče­nje uvjetuje postoja­njem međunarodnog ugovora, primi zahtjev za izruče­nje od druge drža­ve stranke s kojom nije sklopila ugovor o izruče­nju, može ovu Konvenciju smatrati pravnom osnovom za izruče­nje u slučaju svakog kaznenog djela na koje se ovaj članak primje­njuje.

5. Države stranke koje izruče­nje uvjetuju postoja­njem među­narodnog ugovora dužne su:

(a) u vrijeme polaga­nje svoje isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobre­nju ili pristupu ovoj Konvenciji, obavijestiti glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda o tome hoće li ovu Konvenciju uzeti kao pravnu osnovu za surad­nju pri izruče­nju s drugim državama strankama ove Konvencije; i

(b) ako ne uzmu ove Konvenciju kao pravnu osnovu za surad­nju pri izruče­nju, nastojat će, kada je to primjereno, sklopiti međunarodne ugovore o izruče­nju s drugim državama strankama ove Konvencije u svrhu primjene ovog članka.

6. Države stranke koje izruče­nje ne uvjetuju postoja­njem međunarodnog ugovora, smatrat će kaznena djela na koja se primje­njuje ovaj članak kaznenim djelima koja podliježu izruče­nju.

7. Izruče­nje podliježe uvjetima koje predviđa domaće pravo države stranke koja je primila zahtjev ili odgovarajući među­narodni ugovori o izruče­nju, uk­ljučujući, inter alia, uvjete u vezi s minimalnom kaznom za izruče­nje i razloge zbog kojih država primate­ljica zahtjeva može odbiti izruče­nje.

8. Države stranke će, na teme­lju ­njihovog domaće­g prava, nastojati ubrzati postupak izruče­nja i pojednostavniti zahtjeve za dokaziva­njem s tim u vezi sa svakim kaznenim djelom na koje se primje­njuje ovaj članak.

9. Na teme­lju odredbe svoga domaće­g prava i ugovora o izruče­nju, zamo­ljena država primate­ljica zahtjeva može, nakon što se uvjerila da okolnosti to omogućavaju i da su hitne, te na zah­tjev države podnosite­ljice zahtjeva, pritvoriti osobu čije se izruče­nje traži koja se nalazi na ­njezinom području ili poduzeti druge odgovarajuće mjere radi osigura­nja ­njezine prisutnosti u postupku za izruče­nje.

10. Država stranka na čijem se području zatekao pretpostav­ljeni počinite­lj, ako ga ne izruči zbog kaznenog djela iz ovog članka, i to samo zbog toga što je ­njezin držav­ljanin, na zahtjev države stranke koja traži izruče­nje, mora predati slučaj bez odlaga­nja nadležnim tijelima u svrhu progona. Ta su tijela dužna donijeti odluku i voditi postupak na isti način kao i kod bilo koje­g drugog teškog kaznenog djela na teme­lju domaće­g prava te države stranke. Države stranke o kojima je riječ dužne su surađivati, posebice oko postupovnih i dokaznih aspekata, kako bi se osigurala učinkovitost progona.

11. Kada je državi stranci na osnovi domaće­g prva omo­gućeno izručiti ili na drugi način predati nekog svog držav­ljanina samo pod uvjetom da će isti biti vraćen u tu državu stranku radi izdržava­nja kazne na teme­lju suđe­nja ili postupka u kojem se tražilo izruče­nje ili predaja te osobe te kada se ta država stranka i država stranka molite­ljica suglase s tom mogućnošću i drugim uvjetima koje smatraju primjerenima, tako uvjetovano izruče­nje ili predaja bit će dovo­ljni za izvrše­nje obveze iz stavka 10. ovog članka.

12. Ako je izruče­nje, koje se traži u svrhu izvrše­nja kazne, odbijeno jer je osoba čije se izruče­nje traži držav­ljanin države primate­ljice zahtjeva, te će država, ako joj to domaće pravo dopušta, na zahtjev države podnosite­ljice zahtjeva, uzeti u raz­matra­nje izvrše­nje kazne koja je određena na teme­lju domaće­g prava države podnosite­ljice zahtjeva ili preostalog dijela kazne.

13. Svakoj osobi protiv koje se vodi postupak za bilo koje kazneno djelo na koje se odnosi ovaj članak bit će zajamčeno pošteno suđe­nje u svim fazama postupka, uk­ljučujući uživa­nje svih prava i jamstava koje osigurava domaće pravo države stranke na čijem se području osoba nalazi.

14. Ništa iz ove Konvencije ne može se tumačiti kao nameta­nje obveze izruče­nja, ako država primate­ljica zahtjeva ima osnovane razloge vjerovati da je zahtjev podnijet u svrhu progona ili kaž­njava­nja osobe na osnovu ­njezina spola, rase, vjere, nacionalnosti, etničkog porijekla, političkih uvjere­nja ili da bi udovo­lje­nje tom zahtjevu značilo povredu položaja te osobe iz bilo koje­ga od tih razloga.

15. Države stranke ne smiju odbiti zahtjev za izruče­njem isk­ljučivo zato što smatraju da kazneno djelo uk­ljučuje i financijska pita­nja.

16. Prije odbija­nja izruče­nja, zamo­ljena država će, kada je to primje­njivo, konzultirati državu podnosite­ljicu zahtjeva da joj omogući iznoše­nje miš­lje­nja i osigura informacije koje se odnose na ­njene navode.

17. Države stranke će, kad je to primjereno, nastojati sklopiti dvostrane i mnogostrane sporazume ili dogovore radi izvođe­nja ili poveća­nja učinkovitosti izruče­nja.

Članak 17.

TRANSFER OSUĐENIH OSOBA

Države stranke mogu razmotriti sklapa­nje dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora o transferu na ­njihovo područje osoba osuđenih na zatvorsku kaznu ili druge oblike uskraćiva­nja slobode za kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom, kako bi tamo mogle izdržati kaznu.

Članak 18.

MEĐUSOBNA PRAVNA POMOĆ

1. Države stranke pružat će jedna drugoj najveću moguću međusobnu pravnu pomoć u istrazi, progonu i sudskim postupcima za kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom u skladu s člankom 3. i pružat će jedna drugoj sličnu pomoć kada država podnosite­ljica zahtjeva ima razloga sum­njati da je kazneno djelo iz članka 3. stavak 1. (a) ili (b) međunarodnog karaktera te da se žrtve, svjedoci, korist, sredstva ili dokazi za takva kaznena djela nalaze na području države primate­ljice zahtjeva, te da kazneno djelo uk­ljučuje organiziranu zločinačku grupu.

2. Međusobna pravna pomoć pruža se u najširem mogućem smislu na teme­lju važećih zakona, međunarodnih ugovora, sporazuma i dogovora države primate­ljice zahtjeva glede istrage, progona i sudskih postupaka za kaznena djela za koja se pravna osoba može smatrati odgovornom na teme­lju članka 10. ove Konvencije u državi podnosite­ljici zahtjeva.

3. Međusobna pravna pomoć koju treba osigurati na teme­lju ovog članka može se tražiti za bilo koju od s­ljedećih svrha:

(a) prikup­lja­nje iskaza svjedoka ili izjava od pojedinih osoba;

(b) dostav­lja­nje sudskih dokumenata;

(c) izvrše­nja pretresa i privremenog oduzima­nja ili zamr­zava­nja;

(d) pre­gleda i očevida;

(e) prikup­lja­nja obavijesti, dokaznoga materijala i vještače­nja;

(f) pribav­lja­nja izvornika ili ovjerenih prijepisa isprava i evidencija, uk­ljučujući državnu, bankovnu, financijsku, gospodarsku i poslovnu evidenciju.

(g) utvrđiva­nje ili praće­nje koristi od kaznenog djela, imovine, sredstava ili drugih stvari u svrhu prikup­lja­nja podataka;

(h) olakšava­nje dobrovo­ljnog pojav­ljiva­nja osoba u državi podnosite­ljici zahtjeva;

(i) svaka vrsta pomoći koja nije u suprotnosti s domaćim pravom države podnosite­ljice zahtjeva.

4. Bez utjecaja na odredbe domaće­ga prava, nadležna tijela države stranke mogu, bez prethodnog upućiva­nja zahtjeva, do­stav­l­jati obavijesti koje se odnose na kaznene stvari nadležnom tijelu druge države stranke ako misle da bi te obavijesti mogle pomoći tome tijelu u poduzima­nju i uspješnom vođe­nju ispitiva­nja i kaznenih postupaka, ili bi mogle imati za pos­ljedicu zahtjev koji ta druga država stranka upućuje na teme­lju ove Konvencije.

5. Dostav­lja­nje obavijesti sukladno stavku 4. ovog članka odvijat će se bez utjecaja na istragu i kaznene postupke u državi čija nadležna tijela osiguravaju obavijesti. Nadležna tijela koja primaju te obavijesti dužna su udovo­ljiti zahtjevu da iste ostanu tajne, makar privremeno ili uz ograniče­nje ­njihove upotrebe. Međutim, to ne sprječava državu stranku koja prima obavijesti da tijekom postupka daje obavijesti koje optuženu osobu oslobađaju kriv­nje. U tom slučaju, država primate­ljica zahtjeva dužna je obavijestiti državu stranku koja prenosi obavijest prije takvog odava­nja, i ako se to od ­nje traži, konzultirati se s državom strankom koja prenosi obavijest. Ako, u iznimnom slučaju, nije moguće una­prijed poslati obavijest, zamo­ljena država primate­ljica zah­tjeva obavijestit će državu stranku bez odgode o tom odava­nju obavijesti.

6. Odredbe ovog članka ne utječu na obveze prema bilo kojem ugovoru, dvostranom ili mnogostranom, koji u potpunosti ili djelomično uređuje ili će uređivati međusobnu pravnu pomoć.

7. Stavci od 9. do 29. ovog članka primje­njuju se na zahtjeve koji su sastav­ljeni u skladu s ovim člankom, ako države stranke o kojima je riječ nisu obvezane ugovorom o međusobnoj pravnoj pomoći. Ako su države stranke obvezane takvim ugovorom, primje­njuju se odgovarajuće odredbe tog ugovora, osim ako se države stranke ne slože umjesto toga primje­njivati stavke 29. ovog članka. Državama strankama preporučuje se primjena ovih stavaka ukoliko oni olakšavaju surad­nju.

8. Države stranke ne mogu uskratiti pruža­nje međusobne pravne pomoći na teme­lju ovog članka pozivajući se na bankarsku tajnu.

9. Države stranke mogu odbiti pruža­nje međusobne pravne pomoći u skladu s ovim člankom s obrazlože­njem da ne postoji dvostruka kaž­njivost. Međutim, država primate­ljica zahtjeva mo­že, ako to smatra primjerenim, osigurati pomoć na osnovu vlastite diskrecijske ocjene, bez obzira bi li određeno ponaša­nje predstav­ljalo kazneno djelo prema domaćem pravu države primate­ljice zahtjeva.

10. Osoba koja se nalazi u pritvoru ili izdržava kaznu na području jedne države stranke, a čija se prisutnost zahtijeva u drugoj državi stranci u svrhu identifikacije, svjedoče­nja ili dru­gačije pomoći sa svrhom prikup­lja­nja dokaza tijekom istrage, progona ili sudskog postupka u odnosu na kaznena djela obu­hvaćena ovom Konvencijom, može biti prebačena u tu državu ako su ispu­njeni s­ljedeći uvjeti:

(a) da je osoba dragovo­ljno pristala;

(b) nadležna tijela obiju država stranaka suglasna su, uz primjenu uvjeta koje obje države smatraju odgovarajućima.

11. U svrhu stavka 10. ovog članka:

(a) Država stranka u koju se osoba prebacuje obvezna je čuvati tu osobu u pritvoru, osim ako nije drugačije zatražila ili odobrila država stranka iz koje je osoba prebačena;

(b) Država stranka u koju je osoba prebačena dužna je bez odlaga­nja ispuniti svoju obvezu vraća­nja osobe u pritvor države stranke iz koje je osoba prebačena kao što je ranije dogovoreno, ili su drugačije dogovorila nadležna tijela obiju država stranaka;

(c) Država stranka u koju je osoba prebačena neće zahtijevati od države stranke iz koje je osoba prebačena pokreta­nje postupka izruče­nja radi vraća­nja te osobe;

(d) Osobi koja je prebačena priznaje se odslužena kazna u državi stranci iz koje je prebačena i uračunava se u kaznu pritvora u državi u koju je prebačena.

12. Osim ako država stranka iz koje osoba treba biti prebačena na osnovi stavaka 10. i 11. ovog članka da svoj pristanak, ta osoba, bez obzira na njezino držav­ljanstvo, neće biti pro­go­njena, pritvarana, kaž­njavana ili podvrgnuta bilo kakvom ograničava­nju osobne slobode na području države u koju je prebačena radi djela, propusta ili osude prije ­njezina odlaska s područja zem­lje iz koje je bila prebačena.

13. Svaka država stranka određuje središ­nje tijelo koje je odgovorno i ima ovlast primati zahtjeve za međusobnom pravnom pomoći i koje ih ili izvršava ili prenosi nadležnome tijelu na izvrše­nje. Kada država stranka ima re­giju ili područje s posebnim sustavom međusobne pravne pomoći, može odrediti središ­nje tijelo koje će imati istu funkciju za tu re­giju ili područje. Središ­nja tijela dužna su osigurati brzo i ispravno izvrše­nje ili prijenos prim­ljenih zahtjeva. Kada središ­nje tijelo prenese zahtjev nadležnome tijelu na izvrše­nje, založit će se za brzo i ispravno izvrše­nje zahtjeva od strane nadležnih tijela. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda mora biti obaviješten o središ­njem tijelu odre­đenom u tu svrhu, u vrijeme kada države stranke polože svoju ispravu o ratifikaciji, prihvatu, odobre­nju ili pristupu ovoj Konvenciji. Zahtjevi za međusobnom pravnom pomoći ili bilo koje drugo priopće­nje s tim u svezi prenosi se središ­njim tijelima koje su odredile države stranke. Taj zahtjev ne utječe na pravo države stranke da traži upućiva­nje takvoga zahtjeva ili priopće­nja diplomatskim putem, a u hitnim slučajevima, kada se države stranke tako dogovore, preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije, ako je to moguće.

14. Zahtjevi se podnose u pisanom obliku ili, kada je to moguće, sredstvima koja omogućavaju zapis, na jeziku koji je prihvat­ljiv za državu primate­ljicu zahtjeva, pod uvjetom da ona može utvrditi vjerodostojnost. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda mora biti obaviješten o jeziku ili jezicima koji su prihvat­ljivi za obje države stranke, i to u vrijeme polaga­nja isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobre­nju ili pristupu ovoj Konvenciji. U hitnim sluča­jevima i kada se države stranke tako dogovore, zahtjevi se mogu podnositi usmenim putem, nakon če­ga moraju biti potvrđeni u pisanom obliku.

15. Zahtjev za međusobnom pravnom pomoći sadrži:

(a) točan naziv tijela koje podnosi zahtjev;

(b) predmet i prirodu istrage, progona ili sudskog postupka na koji se zahtjev odnosi te ime i funkciju tijela koje vodi istragu, progon ili sudski postupak;

(c) sažetak mjerodavnih či­njenica, osim u odnosu na zahtjeve u svrhu uruče­nja sudskih dokumenata;

(d) opis zatražene pomoći i pojedinosti o svakom pojedinom postupku čije provođe­nje država podnosite­ljica zahtjeva traži;

(e) ako je moguće, identitet, lokaciju i držav­ljanstvo osobe o kojoj se radi;

i

(f) svrhu zbog koje­g se traže dokazi, informacije ili djelova­nje.

16. Država stranka koja je primila zahtjev može tražiti dodatne informacije koje su potrebne radi izvrše­nja zahtjeva u skladu s ­njezinim domaćim pravom ili kada to može olakšati izvrše­nje.

17. Zahtjev se izvršava u skladu s domaćim pravom države primate­ljice zahtjeva, u mjeri u kojoj to nije protivno ­njenom do­maćem pravu, i kada je to moguće, u skladu s postupcima nazna­čenim u zahtjevu.

18. Kad god je to moguće i u skladu s teme­ljnim načelima domaće­g prava, kada se pojedinac nalazi na području jedne drža­ve stranke i mora biti saslušan kao svjedok na području druge države stranke, prva država stranka može, na zahtjev one druge, dopustiti da se sasluša­nje obavi video sredstvima, ako nije moguće ili pože­ljno da se pojedinac o kojem je riječ osobno pojavi na području države podnosite­ljice zahtjeva. Države stranke mogu se dogovoriti da sasluša­nje vodi sudsko tijelo države podnosite­ljice zahtjeva te da bude prisutno sudsko tijelo države primate­ljice zahtjeva.

19. Država podnosite­ljica zahtjeva neće prenositi ili upotreb­lja­vati informacije ili dokaze koje je pribavila država primate­ljica zahtjeva u svrhu istrage, progona ili sudskog postupka, osim onih navedenih u zahtjevu, bez prethodnog pristanka države primate­ljice zahtjeva. Ništa iz ovog stavka ne sprječava državu pod­nosite­ljicu zahtjeva da u tijeku postupka otkrije informacije ili dokaze koji optuženu osobu oslobađaju kriv­nje. U tom slučaju, država podnosite­ljica zahtjeva dužna je prije takvog otkriva­nja obavijestiti državu primate­ljicu zahtjeva i, ako je to zatraženo, obaviti konzultacije s tom državom strankom. Ako u iznimnom slučaju, prethodna obavijest nije moguća, država podnosite­ljica zahtjeva dužna je bez odlaga­nja obavijestiti državu primate­ljicu zahtjeva o tom otkriva­nju informacija.

20. Država podnosite­ljica zahtjeva može tražiti od države primate­ljice da drži u tajnosti či­njenice i bit zahtjeva, osim u mje­ri koju nalaže potreba izvrše­nja zahtjeva. Ako zamo­ljena država nije u mogućnosti udovo­ljiti zahtjevu o tajnosti, dužna je o tome žurno obavijestiti državu podnosite­ljicu zahtjeva.

21. Međusobna pravna pomoć može biti odbijena:

(a) ako zahtjev nije sastav­ljen u skladu s odredbama ovog članka;

(b) ako država podnosite­ljica zahtjeva smatra da bi ­nje­govo izvrše­nje moglo štetiti ­njezinom suverenitetu, sigurnosti, javnom poretku ili drugim bitnim interesima;

(c) ako bi tijelima države primate­ljice zahtjeva bilo zabra­njeno na teme­lju domaće­g prava izvršiti rad­nju koja se traži u svezi s bilo kojim sličnim kaznenim djelom, da je isto bilo predmetom istrage, progona ili sudskog postupka u okviru ­njezine nadležnosti;

(d) ako bi udovo­ljava­nje tome zahtjevu za pruža­njem među­sobne pravne pomoći bilo protivno pravnom sustavu države primate­ljice zahtjeva.

22. Države stranke ne smiju odbiti zahtjev za pruža­njem međusobne pravne pomoći s jedinim obrazlože­njem da se zahtjev odnosi na fiskalne predmete.

23. Svako odbija­nje međusobne pravne pomoći mora biti obrazloženo.

24. Država primate­ljica zahtjeva za pruža­njem međusobne pravne pomoći dužna je isti izvršiti što je prije moguće i voditi računa o svim rokovima koje je navela država podnosite­ljica zahtjeva i koji bi trebali biti naznačeni u zahtjevu. Država prima­te­ljica zahtjeva dužna je odgovoriti na razumne zahtjeve države podnosite­ljice zahtjeva o napredova­nju u izvršava­nju zahtjeva. Država podnosite­ljica zahtjeva dužna je žurno obavijestiti državu primate­ljicu zahtjeva kada zatražena pomoć više nije potrebna.

25. Država primate­ljica zahtjeva može odgoditi pruža­nje međusobne pravne pomoći s obrazlože­njem da su istraga, progon ili sudski postupak u vezi sa slučajem iz zahtjeva već u tjeku.

26. Prije ne­go što odbije zahtjev u skladu sa stavkom 21. ovog članka ili odloži ­nje­govo izvrše­nje u skladu sa stavkom 25. ovog članka, država primate­ljica zahtjeva dužna je konzultirati se s državom podnosite­ljicom zahtjeva kako bi razmotrile može li se pomoć pružiti u rokovima i uvjetima koje se smatraju neophodnim. Ako država podnosite­ljica zahtjeva prihvati pomoć pod tim uvjetima, dužna ih je ispuniti.

27. Bez utjecaja na primjenu stavka 12. ovog članka, svje­dok, vještak ili druga osoba, koja na zahtjev države podnosite­ljice zahtjeva pristane svjedočiti u postupku ili pomoći u istrazi, progonu ili sudskom postupku na području države stranke podnosite­ljice zahtjeva, neće biti progo­njena, pritvarana, kaž­njena ili pod­vr­gavana drugim ograniče­njima osobne slobode na tom području zbog djela, propusta ili osuda prije ­njezina napušta­nja područja države primate­ljice zahtjeva. Takva zaštita prestaje nakon što je svjedok, vještak ili druga osoba koja je imala mogućnost otići, imajući na raspolaga­nju razdob­lje od petnaest uzastopnih dana ili bilo koje drugo razdob­lje koje su države stranke dogovorile, nakon datuma službenog obavještava­nja od strane pravosudnih tijela da ­njezina prisutnost više nije nužna, ali je usprkos tome dobrovo­ljno ostala na području države stranke, ili se, nakon što je već bila otišla, ponovo dobrovo­ljno vratila.

28. Redovite troškove povezane s izvrše­njem zahtjeva snosi zamo­ljena država, ukoliko se države stranke nisu drugačije sporazumjele. Ako su potrebni značajni ili izvanredni izdaci pri izvrše­nju zahtjeva, države stranke utvrđuju rokove i uvjete pod kojima će zahtjev biti izvršen, te način na koji će se troškovi snositi.

29. Zamo­ljena država:

(a) dužna je osigurati državi podnosite­ljici zahtjeva preslike državne evidencije, dokumentacije ili informacija koje posjeduje i koje su na teme­lju domaće­g prava dostupne javnosti;

(b) može, na osnovu vlastite diskrecijske ocjene, osiguran državi stranci potpune, djelomične ili prema vlastitom nahođe­nju, preslike bilo koje državne evidencije, dokumentacije ili informacije kojima raspolaže, a koje prema ­njezinom domaćem pravu nisu dostupne javnosti.

30. Države stranke će, prema potrebi, razmotriti mogućnost sklapa­nja dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora u svrhu praktičnog provođe­nja ili pobo­ljša­nja odredbi ovog članka.

Članak 19.

ZAJEDNIČKE ISTRAGE

Države stranke razmotrit će sklapa­nje dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora na osnovu kojih, u odnosu na stvari koje su predmetom istrage, progona ili sudskih postupaka u jednoj ili više država, nadležna tijela o kojima je riječ mogu osnivati zajednička istražna tijela. U nedostatku takvih sporazuma ili dogovora, zajedničke istrage mogu se poduzimati ugovara­njem od slučaja do slučaja. Države stranke dužne su osigurati da suverenitet države, na čijem se području istraga vodi, bude u potpunosti poštovan.

Članak 20.

POSEBNE ISTRAŽNE TEHNIKE

1. Ako to dopuštaju teme­ljna načela domaće­g pravnog sustava, svaka država stranka će, u okviru vlastitih mogućnosti i pod uvjetima propisanim  domaćim pravom, poduzeti potrebne mjere kako bi omogućila ispravno korište­nje nadzirane isporuke i, gdje je to potrebno, korište­nje drugih posebnih istražnih tehnika, kao što su elektronski i drugi oblici prismotre te prikrivene operacije od strane nadležnih tijela na ­njezinu području, a u svrhu učin­kovitog suzbija­nja organiziranog kriminaliteta.

2. U svrhu istrage kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom, države stranke se potiču na sklapa­nje, kada je to potrebno, odgovarajućih dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora radi korište­nja takvih posebnih istražnih tehnika u kontekstu surad­nje na međunarodnoj razini. Takvi sporazumi i dogovori sklapaju se i primje­njuju u skladu s načelima suverene ravnopravnosti država i izvode se strogo u skladu s uvjetima iz tih sporazuma ili dogovora.

3. U nedostatku sporazuma ili dogovora opisanih u stavku 2. ovog članka, odluka o primjeni posebnih istražnih tehnika na međunarodnoj razini donosi se od slučaja do slučaja pri čemu, kada je to potrebno, treba uzeti u obzir financijske dogovore i sporazume u okviru nadležnosti zainteresiranih država stranaka.

4. Odluke o korište­nju nadzirane isporuke na međunarodnoj razini mogu, uz pristanak država stranaka o kojima je riječ, uk­ljučivati metode poput presreta­nja i omogućava­nja da roba nastavi putovati netaknuta ili da se u potpunosti ili djelomično ukloni ili zamijeni.

Članak 21.

USTUPANJE KAZNENOG POSTUPKA

Države stranke razmotrit će mogućnost međusobnog ustupa­nja postupka progona za kazneno djelo obuhvaćeno ovom Konvencijom kada se smatra da je ustupa­nje u interesu što bo­lje primjene prava, posebice u slučajevima kada je uk­ljučeno više nadležnosti, a u svrhu objedi­njava­nja progona.

Članak 22.

OSNIVANJE KAZNENE EVIDENCIJE

Svaka država stranke može donijeti zakonske i druge mjere radi uzima­nja u razmatra­nje, pod uvjetima i u svrhu koju smatra prikladnom, svih prethodnih osuda pretpostav­ljenog počinite­lja u drugoj državi, a u svrhu korište­nja tih informacija u kaznenom postupku za kazneno djelo obuhvaćeno ovom Konvencijom.

Članak 23.

INKRIMINIRANJE OMETANJA PRAVDE

Svaka država stranka donijet će zakonske i druge mjere nuž­ne za inkriminira­nje namjerno poči­njenih kaznenih djela u s­lje­dećim slučajevima:

(a) upotreba fizičke sile, prijet­nje ili zastrašiva­nje, obećava­nje, nuđe­nje ili dava­nje protuzakonite koristi radi nagovara­nja na lažno svjedoče­nje ili miješa­nje u svjedoče­nje, ili izvođe­nje dokaza u postupku u svezi s poči­nje­njem kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom;

(b) upotreba fizičke sile, prijet­nje ili zastrašiva­nje radi mije­ša­nja u izvršava­nju službene dužnosti pravosudnog ili izvrš­nog djelatnika u svezi s poči­nje­njem kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Ništa iz ovog podstavka ne  utječe na prava država stranaka da uspostave zakonodavstvo radi zaštite ostalih kate­gorija javnih službenika.

Članak 24.

ZAŠTITA SVJEDOKA

1. Svaka država stranka poduzima odgovarajuće mjere u okviru svojih mogućnosti kako bi osigurala učinkovitu zaštitu od moguće odmazde ili zastrašiva­nja svjedoka u kaznenim postupcima, u slučajevima svjedoče­nja o kaznenim djelima obuhvaćenim ovom Konvencijom i, kada je to primjereno, ­njihovih srodnika i drugih bliskih im osoba.

2. Mjere predviđene u stavku 1. ovog članka mogu uk­lju­čivati, inter alia, bez utjecaja na prava okriv­ljenika i uk­ljučujući pravo na zakonski postupak:

(a) uspostav­lja­nje postupaka radi osigura­nja fizičke zaštite takvih osoba, u opse­gu koji je nužan i ostvariv, ­njihovo premješ­ta­nje i, gdje je to nužno, zabra­njiva­nje otkriva­nja ili ograničava­nje otkriva­nja informacija glede identiteta i kreta­nja tih osoba;

(b) osigurava­nje dokaznih pravila koja omogućavaju da svjedoče­nje svjedoka bude dano na način koji jamči ­njihovu sigurnost, kao što je svjedoče­nje pomoću komunikacijskih tehnika poput video veza ili drugih prikladnih sredstava.

3. Države stranke razmotrit će sklapa­nje sporazuma ili dogovora s drugim državama radi premješta­nja osoba iz stavka 1. ovog članka.

4. Odredbe ovog članka primje­njuju se i na žrtve koje su u ulozi svjedoka.

Članak 25.

POMOĆ ŽRTVAMA I NJIHOVA ZAŠTITA

1. Svaka država stranka poduzima odgovarajuće mjere u okviru svojih mogućnosti kako bi osigurala pomoć i zaštitu žrtava kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom, posebice u slučajevima prijet­nji odmazdom ili zastrašiva­nja.

2. Svaka država stranka dužna je ustanoviti odgovarajuće postupke kako bi osigurala naknadu ili odštetu žrtvama kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom.

3. Svaka država stranke će, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, omogućiti da stajališta i problemi žrtava budu predstav­ljeni i razmatrani u primjerenim fazama kaznenog postupka protiv počinite­lja na način koji ne šteti pravima obrane.

Članak 26.

Mjere za potica­nje surad­nje s tijelima zaduŽenim za provedbu zakona

1. Svaka država stranka poduzeti će odgovarajuće mjere kako bi potakla osobe koje sudjeluju ili su sudjelovale u organiziranim zločinačkim grupama na:

(a) pruža­nje informacija koje koriste nadležnim tijelima prilikom istrage i dokaznog postupka o stvarima kao što su:

(i) identitet, priroda, sastav, ustroj, lokacija ili aktivnosti organizirane zločinačke grupe;

(ii) veze, uk­ljučujući međunarodne veze, s drugim organiziranim zločinačkim grupama;

(iii) kaznena djela koja je organizirana zločinačka grupa počinila ili može počiniti;

(b) pruža­nje či­njenične, stvarne pomoći nadležnim tijelima koja će doprinijeti oduzima­nju sredstava ili zločinom stečene koristi organizirane zločinačke grupe.

2. Svaka država stranka razmotrit će mogućnost, u primjerenim slučajevima, ublažava­nja kazne optuženoj osobi koja pruži značajnu surad­nju u istrazi ili progonu za kazneno djelo obuhva­ćeno ovom Konvencijom.

3. Svaka će država stranka, u skladu s teme­ljnim načelima domaće­g prava, razmotriti mogućnost osigurava­nja imuniteta osobi koja ponudi značajnu surad­nju u istrazi i progonu za kazneno djelo obuhvaćeno ovom Konvencijom.

4. Zaštita takvih osoba predviđena je člankom 24. ove Konvencije.

5. Ako osoba iz stavka 1. ovog članka, koja se nalazi u jednoj državi stranci, može pružiti značajnu surad­nju nadležnim tije­lima druge države stranke, države stranke o kojima je riječ mogu razmotriti sklapa­nje sporazuma ili dogovora u skladu s njihovim domaćim pravom o mogućnosti  da druga država stranka osigura postupak opisan u stavcima 2. i 3. ovoga članka.

Članak 27.

SURADNJA NA PROVEDBI ZAKONA

1. Države stranke usko će surađivati u skladu sa svojim do­maćim pravnim i upravnim sustavima kako bi povećale učinko­vitost provedbe zakona u ci­lju suzbija­nja kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Svaka država stranka donijet će učinkovitost mjere kako bi:

(a) pobo­ljšala i, gdje je to potrebno, uspostavila komunikacij­ske kanale između nadležnih tijela, agencija i službi radi olakšava­nja i osigurava­nja brze razmjene informacija koje se tiču svih as­pekata kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom, uk­lju­čujući, ako dotične državne stranke to smatraju prikladnim, veze s drugim zločinačkim aktivnostima;

(b) surađivala s drugim državama strankama u vođe­nju istrage o kaznenim djelima obuhvaćenim ovom Konvencijom koja se tiču:

(i) identiteta, kreta­nja i aktivnosti osoba za koje se sum­nja da su umiješane u kaznena djela te mjesta na kojima se nalaze druge osobe o kojima je riječ:

(ii) kreta­nje koristi koja je rezultat kaznenog djela ili imovine koja je nastala poči­nje­njem kaznenih djela;

(iii) kreta­nje imovine, opreme ili drugih sredstava koja se koriste ili su namije­njena upotrebi prilikom poči­nje­nja kaznenih djela;

(c) davala, kada je to primjereno, potrebnih predmeta ili koli­čina tvari u svrhu analize ili istrage;

(d) olakšala učinkovitu koordinaciju između nadležnih tijela, agencija ili službi i unapređiva­nja razmjene osob­lja i drugih struč­njaka, uk­ljučujući i postav­lja­nje djelatnika za vezu, što je predmet dvostranih sporazuma ili dogovora između država stranaka;

(e) razmje­njivala informacije s drugim državama strankama o posebnim sredstvima i metodama koje koriste organizirane zloči­načke grupe, uk­ljučujući i gdje je primjereno, informacije o pravcima i sredstvima prijevoza, te korište­nju lažnog identiteta, izmije­njenih ili krivotvorenih osobnih isprava i drugih načina prikriva­nja ­njihovih zločinačkih aktivnosti;

(f) razmje­njivala informacije i uskladila upravne i druge mjere koje se smatraju prikladnima u svrhu ranog otkriva­nja kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom;   

2. U svrhu primjene ove Konvencije, države stranke razmotrit će sklapa­nje dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora o izravnoj surad­nji između svojih tijela za provedbu zakona, a u slučajevima kada takvi sporazumi ili dogovori već postoje, ­njihovih izmjena i dopuna. U nedostatku takvih sporazuma ili dogovora između država stranaka o kojima je riječ, države stranke mogu ovu Konvenciju smatrati teme­ljem međusobne surad­nje na provedbi zakona glede kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Kada je to primjereno, države stranke u potpunosti će koristiti sporazume i dogovore, uk­ljučujući i međunarodne ili re­gionalne organizacije, kako bi pospješile surad­nju između svojih tijela za provedbu zakona.

3. Države stranke nastojat će surađivati u okviru svojih mogućnosti kako bi odgovorile na transnacionalni organizirani kriminalitet upotrebom moderne tehnologije.

Članak 28.

PRIKUPLJANJE, RAZMJENA I ANALIZA INFORMACIJA O PRIRODI ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA

1. Svaka država stranka razmotrit će, uz konzultacije sa znanstvenim i akademskim zajednicama, potrebu analizira­nja tren­dova u organiziranom kriminalitetu na svom području, okolnosti u kojima on djeluje, te profesionalnih grupa i primije­njenih tehnika.

2. Države stranke razmotrit će razvija­nje i razmjenu korište­nja analitičke ekspertize koja se tiče aktivnosti organiziranog kriminaliteta međusobno i pomoću međunarodnih i re­gionalnih organizacija. U tu svrhu potrebno je razviti zajedničke definicije, standarde i metodologije te primjenjivati ih u skladu s potrebama.

3. Svaka država stranka razmotrit će praće­nje svoje politike i stvarnih mjera za suzbija­nje organiziranog kriminaliteta te pro­cje­njivati ­njihovu učinkovitost i efikasnost.

Članak 29.

IZOBRAZBA I TEHNIČKA POMOĆ

1. Svaka država stranka će, u opse­gu u kojem je to potrebno, inicirati, razvijati i pobo­ljšavati posebne programe izobrazbe ­nje­zinog osob­lja za provedbu zakona, uk­ljučujući i državne od­vjet­nike, istražne suce i carinike, te drugo osob­lje zaduženo za sprječava­nje, otkriva­nje i kontrolu kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Ti programi mogu uk­ljučivati upućiva­nje i razmjenu osob­lja. Bavit će se posebice, u opse­gu koji dopušta domaće pravo, s­ljedećim aspektima:

(a) metodama sprječava­nja, otkriva­nja i kontrole kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom;

(b) pravcima i tehnikama koje koriste osobe osum­njičene za umiješanost u kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom, uk­ljučujući tranzitne države, te odgovarajuće protumjere;

(c) praće­njem kreta­nja krijumčarene robe;

(d) otkriva­njem i praće­njem kreta­nja koristi od kaznenog djela i imovine, opreme ili drugih sredstava i metoda koje se koriste za transfer, skriva­nje ili prikriva­nje takve koristi, imovine, opreme i drugih sredstava, te metoda koje se koriste u suzbija­nju pra­nja novca i drugih vrsta financijskog kriminaliteta;

(e) prikup­lja­njem dokaza;

(f) tehnikama nadzora u slobodnim trgovinskim zonama i slobodnim lukama;

(g) modernom opremom i tehnikama za provedbu zakona, uk­ljučujući elektronsko praće­nje, nadzirane isporuke i prikrivene operacije;

(h) metodama koje se koriste u suzbija­nju transnacionalnog organiziranog kriminaliteta poči­njenog putem računala, telekomunikacijskih mreža i drugih vrsta moderne tehnologije; i

(i) metodama koje se koriste u zaštiti žrtava i svjedoka.

2. Države stranke pomagat će jedna drugoj u planira­nju i provedbi programa istraživa­nja i izobrazbe čija je svrha razmjena stručnog zna­nja u područjima iz stavka 1. ovog članka i u tu svrhu će, kada je to primjereno, organizirati re­gionalne i međunarodne skupove i seminare u ci­lju potica­nja surad­nje i razgovora o problemima od zajedničkog interesa, uk­ljučujući i posebne probleme i potrebe tranzitnih zema­lja.

3. Države stranke poticat će izobrazbu i tehničku pomoć koja će olakšati izruče­nja i međusobnu pravnu pomoć. Takva izobrazba i tehnička pomoć može uk­ljučivati uče­nje jezika, upućiva­nje i raz­mjenu osob­lja u središ­njim tijelima ili agencijama s odgo­varajućim zadacima.

4. U slučaju postoja­nja dvostranih i mnogostranih sporazuma ili dogovora, države stranke će u potrebnom opse­gu jačati napore kako bi maksimalno povećale operativne i obrazovne aktivnosti unutar međunarodnih i re­gionalnih organizacija i u okviru relevantnih dvostranih i mnogostranih sporazuma i dogovora.

Članak 30.

OSTALE MJERE: PROVEDBA KONVENCIJE KROZ EKONOMSKI RAZVITAK I TEHNIČKU POMOĆ

1. Države stranke poduzimat će mjere čiji je ci­lj optimalna provedba ove Konvencije u mogućem opse­gu i kroz međunarodnu surad­nju, vodeći računa o ne­gativnim učincima organiziranog kriminaliteta za društvo općenito, a posebice za održivi razvitak.

2. Države stranke ulagat će konkretne napore u potica­nje međusobne surad­nje te surad­nje s međunarodnim i re­gionalnim organizacijama u svrhu:

(a) jača­nja surad­nje na različitim razinama sa zem­ljama u razvoju, s ci­ljem jača­nja ­njihovih sposobnosti za sprječava­nje i suzbija­nje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta;

(b) poveća­nja financijske i materijalne pomoći radi pruža­nja potpore naporima zema­lja u razvoju da se učinkovito bore protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta i pomaga­nja tim zem­ljama da uspješno provode ovu Konvenciju;

(c) osigurava­nja tehničke pomoći zem­ljama u razvoju i zem­ljama u tranziciji kako bi im se pomoglo da odgovore na potrebu primjene ove Konvencije. U tu svrhu, države stranke nastojat će pružati odgovarajući i redoviti dobrovo­ljni doprinos na račun koji je otvoren u tu svrhu u okviru mehanizma za financira­nje pri Ujedi­njenim narodima. U skladu s ­njihovim domaćim pravom i odredbama ove Konvencije, države stranke mogu posebno razmotriti mogućnost uplaćiva­nja na gore spomenuti račun postotka ili vrijednosti koja odgovara koristi od kaznenog djela ili imovini koja je oduzeta u skladu s odredbama ove Konvencije;

(d) ohrabriva­nja i potica­nja drugih država i financijskih institucija da im se pridruže u naporima utvrđenim u ovom članku, posebice organizira­njem veće­ga broja programa izobrazbe i osigurava­njem moderne opreme za zem­lje u razvoju, kako bi im se pomoglo u postiza­nju ci­ljeva ove Konvencije.

3. U opse­gu u kojem je to moguće, ove mjere ne dovode u pita­nje postojeću inozemnu pomoć ili druge dogovore o financijskoj surad­nji na bilateralnoj, re­gionalnoj i međunarodnoj razini.

4. Države stranke mogu sklopiti dvostrane ili mnogostrane sporazume ili dogovore o financijskoj i logističkoj pomoći, uz uvažava­nje financijskih dogovora koji su nužni kako bi oblici međunarodne surad­nje predviđeni ovom Konvencijom bili učinkoviti, i kako bi se mogao sprječavati, otkrivati i kontrolirati transnacionalni organizirani kriminalitet.

Članak 31.

PREVENCIJA

1. Države stranke nastojat će razvijati i ocje­njivati nacionalne projekte te ustanov­ljavati i poticati najbo­lje načine i politiku usmjerenu na sprječava­nje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.

2. Države stranke nastojat će, u skladu s teme­ljnim načelima ­njihovog domaće­g prava, sma­njiti sadaš­nju i buduću mogućnost da organizirane zločinačke grupe sudjeluju na zakonitim tržištima s korišću koja je rezultat njihova kriminalnoga djelova­nja, tako što će primje­njivati odgovarajuće zakonske, administrativne i druge mjere. Te bi se mjere morale usredotočiti na s­ljedeće:

(a) jača­nje surad­nje između tijela za provedbu zakona, državnih odvjetnika i relevantnih privatnih entiteta, uk­ljučujući industriju;

(b) potica­nje razvija­nja standarda i postupaka usmjerenih na čuva­nje inte­griteta javnih i relevantnih privatnih entiteta, kao i kodekse ponaša­nja relevantnih struka, posebice odvjetnika, javnih bi­lježnika, poreznih savjetnika i računovođa;

(c) sprječava­nje zloporabe javnih natječaja od organiziranih zločinačkih grupa, te dotacija i licenci koje dodjeluju javne vlasti u svrhu komercijalnih aktivnosti;

(d) sprječava­nje zloporabe pravnih osoba od strane organiziranih zločinačkih grupa; te mjere mogu uk­ljučivati:

(i) osniva­nje javnih evidencija pravnih i fizičkih osoba koje se bave osniva­njem, uprav­lja­njem i financira­njem pravnih osoba;

(ii) uvođe­nje mogućnosti zabrane djelova­nja na osnovi sud­skog naloga ili drugim odgovarajućim načinom, osobama osuđe­nim za kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom, kako kroz određeno razdob­lje ne bi mogle raditi na mjestu rukovodite­lja pravnih osoba osnovanih na području pod jurisdikcijom država stranaka;

(iii) osniva­nje nacionalnih evidencija osoba kojima je zabra­njeno uprav­lja­nje pravnim osobama; i

(iv) razmjenu informacija koje se nalaze u evidencijama iz podstavka (d) (i) i (iii) ovog stavka s nadležnim tijelima drugih država stranaka.

3. Države stranke nastojat će poticati reinte­grira­nje u društvo osoba osuđenih za kaznena djela obuhvaćena ovom Konvencijom.

4. Države stranke nastojat će periodički ocje­njivati postojeće relevantne pravne instrumente i upravnu praksu s ci­ljem otkriva­nja ­njihove osjet­ljivosti na zloporabu od strane organiziranih zločinačkih grupa.

5. Države stranke nastojat će poticati javnu svijest o postoja­nju, uzrocima, ozbi­ljnosti i opasnosti koja prijeti od organiziranih zločinačkih grupa. Informacije se mogu prenositi, kada je to prikladno, putem medija i trebaju uk­ljučivati mjere potica­nja surad­nje javnosti u sprječava­nju i suzbija­nju takvog kriminaliteta.

6. Svaka država stranka dužna je obavijestiti glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda o nazivu i adresi tijela koje može pomoći drugim državama strankama u utvrđiva­nju mjera za sprječava­nje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.

7. Države stranke će, prema potrebi, surađivati međusobno i s relevantnim međunarodnim i re­gionalnim organizacijama na potica­nju i primjeni mjera iz ovog članka. To uk­ljučuje sudje­lova­nje u međunarodnim projektima čiji je ci­lj sprječava­nje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, na primjer ublažava­njem okolnosti koje društveno marginalizirane grupe čine osjet­ljivima na djelova­nje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.

Članak 32.

KONFERENCIJA STRANAKA OVE KONVENCIJE

1. Ovime je osnovana Konferencija stranaka ove Konvencije kako bi se povećala ­njihova sposobnost borbe protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta te potakla i pratila provedba ove Konvencije.

2. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda sazvat će Konferenciju stranaka najkasnije godinu dana nakon stupa­nja na snagu ove Konvencije. Konferencija stranaka usvojit će poslovnik i pravila koja uređuju aktivnosti opisane u stavcima 3. i 4. ovog članka (uk­ljučujući pravila koja se tiču plaća­nja troškova nastalih pri izvođe­nju tih aktivnosti).

3. Konferencija stranaka utvrdit će mehanizme za postiza­nje ci­ljeva spomenutih u stavku 1. ovog članka, uk­ljučujući:

(a) olakšava­nje aktivnosti koje provode države stranke iz članaka 29., 30. i 31. ove Konvencije, uk­ljučujući potica­nje na uplaćiva­nje dobrovo­ljnih priloga;

(b) olakšava­nje razmjene informacija između država stranaka o obrascima i trendovima unutar transnacionalnog organiziranog kriminaliteta i uspješnim načinima ­nje­gova suzbija­nja;

(c) surađiva­nje s relevantnim međunarodnim i re­gionalnim organizacijama i nevladinim udrugama;

(d) povremeno praće­nje provedbe ove Konvencije;

(e) dava­nje preporuka za pobo­ljša­nje Konvencije i ­njene provedbe.

4. U svrhu stavaka 3 (d) i (e) ovog članka, Konferencija stranaka stjecat će potrebna zna­nja o mjerama koje poduzimaju drža­ve stranke u provedbi ove Konvencije te teškoćama s kojima se pritom susreću, putem informacija koje osiguravaju te pomoću dodatnih mehanizama praće­nja koje će utvrditi Konferencija stranaka.

5. Svaka država stranka osigurat će Konferenciji stranaka informacije o svojim programima, planovima i praksi, kao i zakonodavnim i administrativnim mjerama za provedbu ove Konvencije, a na zahtjev Konferencije stranaka.

Članak 33.

TAJNIŠTVO

1. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda osigurat će potrebne tajničke usluge Konferenciji stranaka Konvencije.

2. Tajništvo će:

(a) pružiti pomoć Konferenciji stranaka u izvođe­nju aktivnosti opisanih u članku 32. ove Konvencije, postizati dogovore i osiguravati potrebne usluge za sjednice Konferencije stranaka;

(b) na zahtjev, pomagati državama strankama u pruža­nju informacija Konferenciji stranaka kao što je predviđeno člankom 32. stavak 5. ove Konvencije; i

(c) osigurati potrebnu koordinaciju s tajništvima relevantnih međunarodnih i re­gionalnih organizacija.

Članak 34.

PROVEDBA KONVENCIJE

1. Svaka država stranka poduzimat će potrebne mjere, uk­ljučujući zakonodavne i upravne, u skladu s teme­ljnim načelima svog domaće­g prava, kako bi osigurala provedbu svojih obveza prema ovoj Konvenciji.

2. Kaznena djela utvrđena u člancima 5., 6., 8. i 23. ove Konvencije bit će utvrđena u domaćem pravu svake države stranke neovisno o međunarodnoj prirodi ili umiješanosti organizirane zločinačke grupe kao što je opisano u članku 3. stavak 1. ove Konvencije, osim u onoj mjeri u kojoj članak 5. ove Konvencije pretpostav­lja uk­ljučenost organizirane zločinačke grupe.

3. Svaka država stranka može usvojiti strože i jače mjere od onih predviđenih ovom Konvencijom radi sprječava­nja i suzbija­nja transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.

Članak 35.

RJEŠAVANJE SPOROVA

1. Države stranke nastojat će dogovorno rješavati sporove koji se tiču tumače­nja ili primjene ove Konvencije.

2. Svi sporovi između dvije ili više država stranaka koji se tiču tumače­nja ili primjene ove Konvencije, a ne mogu se riješiti dogovorno i u razumnom roku, predaju se arbitraži na zahtjev jedne od država stranaka o kojima je riječ. Ako šest mjeseci nakon podnoše­nja zahtjeva za arbitražom, države stranke ne mogu postići dogovor o organizaciji koja će provesti arbitražu, bilo koja od dvije države stranke može spor predati Među­narodnom sudu pravde na teme­lju zahtjeva u skladu sa Statutom suda.

3. Svaka država stranka može, u vrijeme potpisiva­nja, ratifikacije, prihvata, odobre­nja ili pristupa ovoj Konvenciji, izjaviti da se ne smatra vezanom stavkom 2. ovog članka. Ostale države stranke neće biti vezane stavkom 2. ovog članka u odnosu na bilo koju državu potpisnicu koja je stavila takvu rezervu.

4. Svaka država stranka koja je stavila rezervu u vezi sa stavkom 3. ovog članka, može u svako doba povući rezervu sla­njem obavijesti glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda.

Članak 36.

POTPISIVANJE, RATIFIKACIJA, PRIHVAT, ODOBRENJE I PRISTUP

1. Ova Konvencija bit će otvorena za potpisiva­nje svim državama od 12. do 15. prosinca 2000. u Palermu, Italija, a nakon toga u sjedištu Ujedi­njenih naroda u New Yorku do 12. prosinca 2002.

2. Ova Konvencija bit će otvorena za potpisiva­nje i re­gionalnim organizacijama za ekonomsku inte­graciju pod uvjetom da je najma­nje jedna država članica takve organizacije potpisala Konvenciju u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

3. Ova Konvencija podliježe ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju. Isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju polažu se kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda. Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju može položiti svoju ispravu o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju ako je najma­nje jedna njezina država članica to već učinila. U toj ispravi o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju, takva organizacija mora naznačiti opse­g svoje nadležnosti u odnosu na pita­nja koja uređuje ova Konvencija. Ta je organizacija dužna izvijestiti depozitara o svim relevantnim promjenama u pogledu opse­ga svoje nadležnosti.

4. Ova Konvencija otvorena je za pristup bilo koje države ili re­gionalne organizacije za ekonomsku inte­graciju čija je najma­nje jedna država članica stranka ove Konvencije. Isprave o pristupu polažu se kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda. U vrijeme pristupa, re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju dat će izjavu o opse­gu svoje nadležnosti u odnosu na pita­nja koje uređuje ova Konvencija. Takva će organizacija također izvijestiti depozitara o svim relevantnim promjenama opse­ga svoje nadležnosti.

Članak 37.

ODNOS PREMA PROTOKOLIMA

1. Ova se Konvencija može dopuniti jednim ili više protokola.

2. Da bi postala strankom protokola, država ili re­gionalna or­ga­nizacija za ekonomsku inte­graciju mora također biti strankom ove Konvencije.

3. Država stranka ove Konvencije nije vezana protokolom osim ako nije postala strankom protokola u skladu s ­nje­govim odredbama.

4. Svi protokoli uz ovu Konvenciju tumačit će se zajedno s ovom Konvencijom, uz uvažava­nje svrhe protokola.

Članak 38.

STUPANJE NA SNAGU

1. Ova Konvencija stupa na snagu devedesetog dana od datuma polaga­nja četrdesete isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobre­nju ili pristupu. Za potrebe ovog stavka, svaka isprava koju položi re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju neće se pribrajati onima koje su položile države članice te organizacije.

2. Za svaku državu ili re­gionalnu organizaciju za ekonomsku inte­graciju koja ratificira, prihvati ili odobri ovu Konvenciju ili joj pristupi nakon što bude položena četrdeseta isprava u tu svrhu, Konvencija stupa na snagu tridesetog dana od datuma kad ta država ili organizacija položi mjerodavnu ispravu.

Članak 39.

IZMJENA

1. Po isteku roka od pet godina od stupa­nja na snagu ove Konvencije, država stranka može predložiti izmjenu i dostaviti je glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda koji će predloženu izmjenu proslijediti državama strankama i Konferenciji stranaka Konvencije na razmatra­nje i odlučiva­nje o prijedlogu. Konferencija stranaka uložit će svaki napor kako bi postigla konsenzus o svakoj izmjeni. Ako su iscrp­ljena sva nastoja­nja oko postiza­nja konsenzusa i nije postignut sporazum, za izmjenu će biti potrebna, kao pos­ljed­nja mogućnost, dvotrećinska većina država stranaka koje su prisutne i glasuju na zasjeda­nju Konferencije stranaka.

2. Re­gionalne organizacije za ekonomsku inte­graciju, u stvarima u okviru ­njihove nadležnosti, ostvaruju svoje pravo glasova­nja u skladu s ovim člankom, s brojem glasova koji odgovara broju ­njihovih država članica koje su stranke Konvencije. Te organizacije ne ostvaruju svoje pravo glasova­nja ako ­njihove države članice ostvare svoje pravo i obrnuto.

3. Izmjena usvojena u skladu sa stavkom 1. ovog članka pod­liježe ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju država stranaka.

4. Izmjena usvojena u skladu sa stavkom 1. ovog članka stupa na snagu s obzirom na državu stranku devedeset dana nakon datuma polaga­nja kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju te izmjene.

3. Kada izmjena stupi na snagu, obvezujuća je za države stranke koje su izrazile pristanak da ­njome budu vezane. Ostale države stranke i da­lje će biti vezane odredbama ove Konvencije i svake prijaš­nje izmjene koje su ratificirale, prihvatile ili odobrile.

Članak 40.

OTKAZ

1. Država stranka može otkazati ovu Konvenciju pisanom obaviješću glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda. Takav otkaz proizvodi učinak godinu dana od datuma primitka te obavijesti od strane glavnog tajnika.

2. Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju prestaje biti strankom ove Konvencije ako su je otkazale sve ­njezine države članice.

3. Otkaz ove Konvencije u skladu sa stavkom 1. ovog članka povlači za sobom i otkaz ­njezinih protokola.

Članak 41.

DEPOZITAR I JEZICI

1. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda određen je za depozitara ove Konvencije.

2. Izvornik ove Konvencije, čiji su tekstovi na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i špa­njolskom jeziku jednako vjerodostojni, pohra­njen je kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda.

U POTVRDU TOGA, potpisani opunomoćenici, propisno ovlaš­teni od svojih odnosnih vlada, potpisali su ovu Konvenciju.

Protokol za sprjeČava­nje, suzbija­nje i kaŽnjava­nje krijumČare­nja ­ljudi, posebice Žena i djece, kojim se
dopu­njuje Konvencija Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta

PREAMBULA

Države stranke ovog Protokola,

Izjav­ljujući da učinkovito djelova­nje u borbi protiv krijumčare­nja osoba, posebice žena i djece, traži sveobuhvatan međunarodni pristup u državama podrijetla, tranzita i odredišta, koji uk­ljučuje mjere za sprječava­nje takvog krijumčare­nja, za kaž­njava­nje kri­jum­čara i za zaštitu žrtava takvog krijumčare­nja, uk­ljučujući zaš­titu ­njihovih međunarodno priznatih ­ljudskih prava,

Uzimajući u obzir či­njenicu da, usprkos postoja­nju raznih među­narodnih instrumenata koji sadrže pravila i praktične mjere za borbu protiv izrab­ljiva­nja osoba, osobito žena i djece, ne postoji univerzalni instrument koji bi se bavio svim aspektima krijum­čare­nja osoba,

Zabrinute da, u nedostatku takvog instrumenta, osobe koje su podložne krijumčare­nju neće biti dovo­ljno zaštićene,

Podsjećajući na rezoluciju Opće skupštine 53/111 od 9. prosinca 1998., u kojoj je Skupština odlučila da se osnuje poseban međudržavni odbor s neograničenim sastavom s ci­ljem izrade sveobuhvatne međunarodne konvencije protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta i rasprave o izradi, među ostalim, međunarodnog instrumenta koji bi se odnosio na krijumčare­nje žena i djece,

Uvjerene da će dopuna Konvencije Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta međunarodnim instrumentom za sprječava­nje, suzbija­nje i kaž­njava­nje krijumčare­nja osoba, posebice žena i djece, biti korisna u borbi protiv tog kriminala,

Sporazumjele su se kako slijedi:

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

ODNOS PREMA KONVENCIJI UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOG ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA

1. Ovaj Protokol dopu­njuje Konvenciju Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta. On će se tumačiti zajedno s Konvencijom.

2. Odredbe Konvencije Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta primje­njivat će se, mutatis mutandis, na ovaj Protokol, osim ako ovdje nije drugačije odre­đeno.

3. Kaznena djela utvrđena u skladu sa člankom 5. ovoga Protokola smatrat će se kaznenim djelima utvrđenima u skladu s Konvencijom.

Članak 2.

SVRHA

Svrha ovoga Protokola je:

a) sprječava­nje i borba protiv krijumčare­nja ­ljudi, posebice žena i djece;

b) zaštita i pomoć žrtvama takvog krijumčare­nja, poštujući u potpunosti ­njihova ­ljudska prava; i

c) promica­nje surad­nje između država stranaka kako bi se ispunili ti ci­ljevi.

Članak 3.

UPORABA POJMOVA

U svrhe ovoga Protokola:

a) »krijumčare­nje osoba« znači vrbova­nje, prijevoz, transfer, pruža­nje utočišta i prihvat osoba, pomoću prijet­nje ili uporabe sile ili drugih oblika prinude, otmice, prijevare, zloporabe ovlasti ili položaja bespomoćnosti ili dava­nje ili prima­nje plaća­nja ili sredstava da bi se postigla privola osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, u svrhu izrab­ljiva­nja. Izrab­ljiva­nje će minimalno uk­ljučiti, iskorištava­nje prostitucije drugih ili drugih oblika seksualnog iskorištava­nja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili odnose slične ropstvu, podči­njava­nje ili odstra­njiva­nje organa.

b) Privola žrtve krijumčare­nja osoba na namjeravano iskorištava­nje iz stavka a) ovoga članka neće se uzimati u obzir tamo gdje je bilo korišteno bilo koje sredstvo iz stavka a).

c) Vrbova­nje, prijevoz, transfer, pruža­nje utočišta ili prihvat nekog djeteta u svrhu izrab­ljiva­nja smatrat će se »krijumčare­njem osoba« čak i ako to ne uk­ljučuje bilo koje sredstvo iz stavka a) ovoga članka;

d) »Dijete« označava bilo koju osobu mlađu od 18 godina.

Članak 4.

OPSEG PRIMJENE

Ovaj se Protokol primje­njuje, osim ako nije drugačije odre­đeno, na sprječava­nje, istragu i progon kaznenih djela utvrđenih u skladu s člankom 5. ovog Protokola, u slučajevima kad ta djela imaju transnacionalna obi­lježja i gdje uk­ljučuju neku organiziranu zločinačku grupu, kao i na zaštitu žrtava takvih kaznenih djela.

Članak 5.

INKRIMINIRANJE

1. Svaka država stranka usvojit će zakonske i druge mjere koje su nužne da se utvrdi kao kazneno djelo, ponaša­nje utvrđeno u članku 3. ovoga Protokola, kada je poči­njeno namjerno.

2. Svaka država stranka usvojit će također zakonske i druge mjere koje su neophodne da se kao kaznena djela utvrde:

a) sukladno teme­ljnim pojmovima svoje­ga pravnog sustava, pokušaj poči­nje­nja kaznenog djela utvrđenog u stavku 1. ovoga članka;

b) sudioništvo u kaznenom djelu utvrđenom u stavku 1. ovoga članka; i

c) organizira­nje ili potica­nje drugih osoba da počine kazneno djelo utvrđeno u stavku 1. ovog članka.

II. ZAŠTITA ŽRTAVA KRIJUMČARENJA OSOBA

Članak 6.

POMOĆ ŽRTVAMA KRIJUMČARENJA OSOBA I NJIHOVA ZAŠTITA

1. U odgovarajućim slučajevima i u opse­gu koji omo­gu­ćavaju domaći pravni propisi, svaka država stranka štitit će privatnost i identitet žrtava krijumčare­nja osoba uk­ljučujući, među ostalim, tajno vođe­nje postupaka u svezi takvog krijum­čare­nja.

2. Svaka država stranka osigurat će da ­njen domaći pravni ili upravni sustav sadrži mjere koje omogućavaju žrtvama krijum­čare­nja osoba, u odgovarajućim slučajevima:

a) informaciju o primje­njivom sudskom i upravnom postup­ku;

b) pomoć kako bi se omogućilo da ­njihova gledišta i brige budu predstav­ljeni i razmatrani na odgovarajućem stup­nju kaznenog postupka protiv počinite­lja, na način da ne budu na štetu prava obrane.

3. Svaka država stranka razmotrit će provedbu mjera čiji je ci­lj fizički, psihički i društveni oporavak žrtava krijumčare­nja osoba uk­ljučujući, u odgovarajućim slučajevima, surad­nju s ne­vla­dinim organizacijama, drugim relevantnim organizacijama i dru­gim elementima građanskog društva, a posebno pruža­nje:

a) odgovarajuće­g smještaja;

b) savjetova­nje i informira­nje, posebno u svezi ­njihovih zakonskih prava, na jeziku koji žrtve krijumčare­nja osoba mogu razumjeti;

c) medicinsku, psihološku i materijalnu pomoć; i

d) mogućnosti zapoš­ljava­nja, odgoja i obrazova­nja.

4. Svaka država stranka uzet će u obzir, pri primjeni odredaba ovoga članka, dob, spol i posebne potrebe žrtava krijumčare­nja osoba, osobito posebne potrebe djece, uk­ljučujući odgovarajući smještaj, obrazova­nje i skrb.

5. Svaka država stranka nastojat će pružiti fizičku sigurnost žrtvama krijumčare­nja osoba dok se nalaze na ­njezinu državnome području.

6. Svaka država stranka osigurat će da ­njezin pravni sustav sadrži mjere koje nude žrtvama krijumčare­nja osoba mogućnost dobiva­nja naknade za pretrp­ljenu štetu.

Članak 7.

STATUS ŽRTAVA KRIJUMČARENJA OSOBA U DRŽAVAMA PRIMATELJICAMA

1. Uz poduzima­nje mjera u skladu sa člankom 6. ovog Protokola, svaka država stranka razmotrit će prihvaća­nje zakonskih ili drugih odgovarajućih mjera kojima se dopušta žrtvama krijumčare­nja osoba da ostanu na ­njezinu državnome području, privremeno ili stalno, u odgovarajućim slučajevima.

2. U provedbi odredbe iz stavka 1. ovoga  članka, svaka država stranka razmotrit će na odgovarajući način okolnosti humanitarne i osobne naravi.

Članak 8.

REPATRIJACIJA ŽRTAVA KRIJUMČARENJA OSOBA

1. Država stranka čiji je držav­ljanin žrtva krijumčare­nja osoba ili u kojoj ima trajno boravište u vrijeme ulaska na državno područje države stranke primate­ljice, olakšat će i prihvatiti, uz dužno poštiva­nje sigurnosti te osobe, ­njezin povratak bez preko­mjernog ili neopravdanog odugovlače­nja.

2. Kada država stranka vrati žrtvu krijumčare­nja osoba državi stranki čiji je ta osoba držav­ljanin ili u kojoj ima, u vri­jeme ulaska na državno područje države stranke primate­ljice, pravo na trajno boravište, takav povratak bit će proveden uz dužnu brigu o sigurnosti te osobe i o sta­nju bilo kakvoga kaznenog postupka u svezi sa či­njenicom da je ta osoba žrtva krijumčare­nja i bit će, po mogućnosti, dobrovo­ljan.

3. Na zahtjev države stranke primate­ljice, zamo­ljena država stranka provjerit će, bez nepotrebnog i neopravdanog oduglavače­nja, da li je osoba koja je žrtva krijumčare­nja osoba ­njezin držav­ljanin ili da li je imala trajno boravište na ­njezinu državnome području u vrijeme ulaska u državno područje države stranke primate­ljice.

4. Kako bi se olakšao povratak žrtve krijumčare­nja osoba koja je bez odgovarajućih isprava, država stranka čija je ta osoba držav­ljanin ili u kojoj je imala trajno boravište u vrijeme ulaska na državno područje države stranke primate­ljice, izdat će na zahtjev države stranke primate­ljice takve putne isprave ili drugo odobre­nje koje može biti neophodno za putova­nje te osobe i ponovni ulazak na ­njezino državno područje.

5. Ovaj članak ne utječe na bilo koje pravo žrtava krijum­čare­nja osoba u skladu s bilo kojim domaćim zakonom države stranke primate­ljice.

6. Ovaj članak ne utječe na bilo koje­g primje­njivi dvostrani ili mnogostrani sporazum ili dogovor koji uređuje, u cijelosti ili djelomično, povratak žrtava krijumčare­nja osoba.

III. SPRJEČAVANJE, SURADNJA I DRUGE MJERE

Članak 9.

SPRJEČAVANJE KRIJUMČARENJA OSOBA

1. Države stranke utvrdit će sveobuhvatnu politiku, programe i druge mjere:

a) za sprječava­nje i borbu protiv krijumčare­nja osoba; i

b) za zaštitu žrtava krijumčare­nja osoba, posebice žena i djece, od ponovnog postaja­nja žrtvom.

2. Države stranke nastojat će poduzeti mjere kao što su istraživa­nja, informativne kampa­nje i korište­nje masovnih medija te društvene i gospodarske inicijative za sprječava­nje i borbu protiv krijumčare­nja osoba.

3. Politike, programi i druge mjere utvrđeni u skladu s ovim člankom uk­ljučivat će, prema potrebi, surad­nju s nevladinim organizacijama, drugim relevantnim organizacijama i drugim elementima građanskog društva,

4. Države stranke usvojit će ili pojačati mjere, uk­ljučujući bilateralnu i multilateralnu surad­nju, za ublažava­nje čimbenika poput siromaštva, nerazvijenosti i nepostoja­nja jednakih moguć­nosti, koji čine osobe, posebice žene i djecu, podložnima krijum­čare­nju.

5. Države stranke usvojit će ili pojačati pravne i druge mjere poput onih na obrazovnom, društvenom i kulturnom po­lju, uk­lju­čujući bilateralnu i multilateralnu surad­nju, za sma­njivanje­ potra­ž­nje koja potiče sve oblike izrab­ljiva­nja osoba, posebice žena i djece, što dovodi do krijumčare­nja.

Članak 10.

RAZMJENA INFORMACIJA I IZOBRAZBA

1. Tijela zadužena za provedbu zakona, imigracijska i druga mjerodavna tijela država stranaka međusobno će surađivati, na prikladan način, razmje­njujući informacije, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom, kako bi one mogle utvrditi:

a) da li su pojedinci koji prelaze ili pokušavaju prijeći međunarodnu granicu s putnim ispravama koje pripadaju drugim osobama ili bez putnih isprava počinite­lji ili žrtve krijumčare­nja osoba;

b) vrste putnih isprava koje osobe koriste ili pokušavaju koristiti da bi prešle međunarodnu granicu u svrhu krijumčare­nja osoba; i

c) sredstva i metode koje koriste organizirane zločinačke skupine za krijumčare­nje osoba, uk­ljučujući vrbova­nje i prijevoz žrtava, putove i veze između pojedinaca i skupina upletenih u takvo krijumčare­nje te moguće mjere za ­njihovo otkriva­nje.

2. Države stranke pružit će ili pojačati stručno usavršava­nje službenika zaduženih za provedbu zakona i nadzor nad imigracijom te drugih ovlaštenih službenika koji rade na sprječava­nju krijumčare­nja osoba. Izobrazba se treba usredotočiti na metode koje se koriste u sprječava­nju takvog krijumčare­nja, progonu krijumčara i zaštiti prava žrtava, uk­ljučujući zaštitu žrtava od krijumčara. Izobrazba također treba uzeti u obzir potrebu vođe­nja računa o ljudskim pravima i pita­njima koja se tiču spola i djece te potaknuti surad­nju s nevladinim organizacijama, drugim relevantnim organizacijama i drugim elementima građanskog društva.

3. Država stranka koja prima informacije udovo­ljit će sva­kom zahtjevu države stranke koja je poslala informacije glede ograniče­nja ­njihovog korište­nja.

Članak 11.

MJERE NA GRANICI

1. Bez utjecaja na međunarodne obveze u svezi slobodnog kreta­nja ljudi, države stranke utvrdit će, u najvećoj mogućoj mjeri, granične kontrole koje su neophodne za sprječava­nje i otkriva­nje krijumčare­nja ­ljudi.

2. Svaka država stranka usvojit će zakonske i druge odgo­varajuće mjere kako bi se spriječilo, u najvećoj mogućoj mjeri, da prijevozna sredstva komercijalnih prijevoznika budu korištena za poči­nje­nje kaznenih utvrđenih djela utvrđenih u skladu s člankom 5. ovoga Protokola.

3. Gdje je moguće, i bez utjecaja na odredbe primje­njivih međunarodnih konvencija, takve će mjere uk­ljučivati utvrđiva­nje obveze komercijalnih prijevoznika, uk­ljučujući bilo koje podu­zeće za prijevoz ili vlasnika ili operatera bilo koje­g prijevoznog sredstva, da provjeri posjeduju li svi putnici putne isprave potrebne za ulazak u državu primate­ljicu.

4. Svaka država stranka poduzet će neophodne mjere u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom da se odrede sankcije u slučajevima krše­nja obveze utvrđene u stavku 3. ovoga članka.

5. Svaka država stranka razmotrit će poduzima­nje mjera koje dozvo­ljavaju, u skladu s ­njezinim domaćim zakonodavstvom, odbija­nje ulaska ili otkaziva­nje viza osobama upletenim u poči­nje­nje kaznenih djela utvrđenih ovim Protokolom.

6. Bez utjecaja na odredbe članka 27. Konvencije, države stranke razmotrit će jača­nje surad­nje između službi granične kontrole, među ostalim, uspostavom i održava­njem izravnih putova komunikacije.

Članak 12.

SIGURNOST I KONTROLA ISPRAVA

Svaka država stranka poduzet će mjere koje su neophodne, u skladu s raspoloživim sredstvima:

a) kako bi se osiguralo da putne ili osobne isprave koje je izdala budu takve kvalitete da se ne mogu lako zlorabiti te da se ne mogu lako krivotvoriti ili nezakonito mije­njati, umnožavati ili izdati; i

b) kako bi se osigurala cjelovitost i sigurnost putnih ili osobnih isprava izdanih od, ili u ime države stranke te spriječila ­njihova nezakonita izrada, izdava­nje i korište­nje.

Članak 13.

VALJANOST I VAŽENJE ISPRAVA

Na zahtjev druge države stranke, država stranka će, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom, provjeriti u razumnom roku va­ljanost i važe­nje putnih ili osobnih isprava izdanih ili navodno izdanih u njezino ime, a za koje se sum­nja da su korištene za krijumčare­nje osoba.

IV. ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 14.

KLAUZULA IZUZEĆA

1. Ništa u ovome Protokolu neće utjecati na prava, obveze i odgovornosti država i pojedinaca prema međunarodnom pravu, uk­ljučujući međunarodno humanitarno pravo i međunarodno pravo o ­ljudskim pravima, a posebice, gdje je primje­njivo, Konvenciju iz 1951. i Protokol iz 1967., u svezi sa statusom izbje­glica i načelom neodbija­nja prihvata, navedeno u tim dokumentima.

2. Mjere utvrđene ovim Protokolom bit će tumačene i pri­mije­njene na način da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što je žrtva krijumčare­nja osoba. Tumače­nje i primjena tih mjera bit će u skladu s međunarodno priznatim načelima nediskriminacije.

Članak 15.

RJEŠAVANJE SPOROVA

1. Države stranke nastojat  će pre­govorima riješiti sporove u svezi s tumače­njem ili primjenom ovoga Protokola.

2. Bilo koji spor između dviju ili više stranaka u svezi s tumače­njem ili primjenom ovoga Protokola koji se ne može riješiti pre­govorima u razumnom vremenskom roku bit će dostav­ljen na arbitražu na zahtjev jedne od tih stranaka. Ako, šest mjeseci nakon datuma zahtjeva za arbitražu, te države stranke nisu u mogućnosti složiti se glede organizacije arbitraže, bilo koja od tih država stranaka može predati spor Međunarodnom sudu pravde zahtjevom u skladu sa Statutom Suda.

3. Svaka država stranka može, u vrijeme potpisiva­nja ratifikacije, prihvata ili odobre­nja ili pristupa ovome Protokolu, izjaviti da se ne smatra vezanom stavkom 2. ovoga članka. Druge države stranke neće biti vezane stavkom 2. ovoga članka u odnosu na bilo koju državu stranku koja je stavila takvu rezervu.

4. Bilo koja država stranka koja je stavila rezervu u skladu sa stavkom 3. ovoga članka može u bilo koje vrijeme povući tu rezervu sla­njem obavijesti glavnome tajniku Ujedi­njenih naroda.

Članak 16.

POTPISIVANJE, RATIFIKACIJA, PRIHVAT, ODOBRENJE I PRISTUP

1. Ovaj Protokol bit će otvoren za potpisiva­nje svim državama od 12. do 15. prosinca 2000. u Palermu, Italija, a nakon toga u sjedištu Ujedi­njenih naroda u New Yorku do 12. prosinca 2002.

2. Ovaj Protokol bit će otvoren za potpisiva­nje i re­gionalnim organizacijama za ekonomsku inte­graciju pod uvjetom da je najma­nje jedna država članica takve organizacije potpisala Konvenciju u skladu sa stavkom 1. ovoga članka.

3. Ovaj Protokol podliježe ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju. Isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju polažu se kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda. Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju može položiti svoju ispravu o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju ako je najma­nje jedna njezina država članica to već učinila. U toj ispravi o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju, takva organizacija naznačit će opse­g svoje nadležnosti u odnosu na pita­nja koja uređuje ovaj Protokol. Ta je organizacija dužna izvijestiti depozitara o svim relevantim promjenama u pogledu opse­ga svoje nadležnosti.

4. Ovaj Protokol otvoren je za pristup bilo koje države ili re­gionalne organizacije za ekonomsku inte­graciju čija je najma­nje jedna država članica stranka ovoga Protokola. Isprave o pristupu polažu se kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda. U vrijeme pristupa, re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju dat će izjavu o opse­gu svoje nadležnosti u odnosu na pita­nja koje uređuje ova Konvencija. Takva će organizacija također izvijestiti depozitara o svim relevantnim promjenama opse­ga svoje nadležnosti.

Članak 17.

STUPANJE NA SNAGU

1. Ovaj Protokol stupa na snagu devedesetoga dana od datuma polaga­nja četrdesete isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobre­nju ili pristupu, ali neće stupiti na snagu prije stupa­nja na snagu Konvencije. Za potrebe ovoga stavka, svaka isprava koju položi re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju neće se pribrajati onima koje su položile države članice te organizacije.

2. Za svaku državu ili re­gionalnu organizaciju za ekonomsku inte­graciju koja ratificira, prihvati ili odobri ovaj Protokol ili mu pristupi nakon što bude položena četrdeseta isprava u tu svrhu, Protokol stupa na snagu tridesetoga dana od datuma kad ta država ili organizacija položi mjerodavnu ispravu, ili na dan stupa­nja na snagu ovoga Protokola u skladu s odredbama stavka 1. ovoga članka, prema tome koji je datum kasniji.

Članak 18.

IZMJENA

1. Po isteku roka od pet godina od stupa­nja na snagu ovoga Protokola, država stranka Protokola može predložiti izmjenu i dostaviti je glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda koji će predloženu izmjenu proslijediti državama strankama i Konferenciji stranaka Konvencije na razmatra­nje i odlučiva­nje o prijedlogu. Države stranke ovoga Protokola, okup­ljene na Konferenciji stranaka, uložit će svaki napor kako bi postigle konsenzus o svakoj izmjeni. Ako su iscrp­ljena sva nastoja­nja oko postiza­nja konsenzusa i nije postignut sporazum, za izmjenu će biti potrebna, kao pos­ljed­nja mogućnost, dvotrećinska većina država stranaka ovoga Protokola koje su prisutne i glasuju na zasjeda­nju Konferencije stranaka.

2. Re­gionalne organizacije za ekonomsku inte­graciju, u stvarima u okviru ­njihove nadležnosti, ostvaruju svoje pravo glasova­nja u skladu s ovim člankom, s brojem glasova koji odgovara broju ­njihovih država članica koje su stranke ovoga Protokola. Te organizacije ne ostvaruju svoje pravo glasova­nja ako ­njihove države članice ostvare svoje pravo i obrnuto.

3. Izmjena usvojena u skladu sa stavkom 1. ovoga članka podliježe ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju država stranaka.

4. Izmjena usvojena u skladu sa stavkom 1. ovog članka stupa na snagu s obzirom na državu stranku devedeset dana nakon datuma polaga­nja kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju te izmjene.

5. Kada izmjena stupi na snagu, obvezujuća je za države stranke koje su izrazile pristanak da ­njome budu vezane. Ostale države stranke i da­lje će biti vezane odredbama ovoga Protokola i svake prijaš­nje izmjene koju su ratificirale, prihvatile ili odobrile.

Članak 19.

OTKAZ

1. Država stranka može otkazati ovu Konvenciju pisanom obaviješću glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda. Takav otkaz pro­izvodi učinak godinu dana od datuma primitka te obavijesti od strane glavnog tajnika.

2. Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju prestaje biti strankom ovoga Protokola ako su ga otkazale sve ­njezine države članice.

Članak 20.

DEPOZITAR  I JEZICI

1. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda određen je za depozitara ovoga Protokola.

2. Izvornik ovoga Protokola, čiji su tekstovi na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i špa­njolskom jeziku jednako vjerodostojni, pohra­njen je kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda.

U POTVRDU TOGA, potpisani opunomoćenici, propisno ovlaš­teni od svojih odnosnih vlada, potpisali su ovaj Protokol.

Protokol protiv krijumČare­nja migranata kopnom, morem i zrakom, kojim se dopu­njuje Konvencija Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta

PREAMBULA

Države stranke ovog Protokola,

Izjav­ljujući da učinkovito djelova­nje s ci­ljem sprječava­nje i borbe protiv krijumčare­nja migranata zem­ljom, morem i zrakom traži sveobuhvatni međunarodni pristup, uk­ljučujući surad­nju, raz­mje­nu informacija i drugih odgovarajućih mjera, uk­ljučujući društve­no-ekonomske mjere na nacionalnim, re­gionalnim i međunarod­nim razinama,

Podsjećajući na rezoluciju Opće skupštine 54/212 od 22. prosinca 1999. u kojoj je Skupština požurila države članice i sustav Ujedi­njenih naroda da pojačaju međunarodnu surad­nju na području međunarodne migracije i razvoja kako bi se bavili teme­ljnim uzrocima migracije, naročito onima povezanim sa siromaštvom, te da maksimalno iskoriste prednosti međunarodne migracije u korist onih kojih se to tiče i u kojoj je potaknula, tamo gdje je to relevantno, međure­gionalne, re­gionalne i subre­gionalne mehanizme da se nastave baviti pita­njem migracije i razvoja,

Uvjerene u potrebu da se migrantima pruži humani postupak i potpuna zaštita ­njihovih prava,

Uzimajući u obzir či­njenicu da usprkos poduzetom djelova­nju u drugim međunarodnim forumima, ne postoji univerzalni instrument koji se bavi svim aspektima krijumčare­nja migranata i drugim pita­njima s tim u svezi,

Zabrinute zbog znatnoga poveća­nja aktivnosti organiziranih zločinačkih grupa u krijumčare­nju migranata i drugih kriminalnih aktivnosti povezanih s time, navedenih u ovome Protokolu, koje nanose veliku štetu državama u kojima takve grupe djeluju,

Također zabrinute da krijumčare­nje migranata može dovesti u opasnost živote i sigurnost samih migranata,

Podsjećajući na rezoluciju Opće skupštine 53/111 od 9. prosinca 1998. u kojoj je Skupština odlučila osnovati poseban međudr­žavni odbor s neograničenim sastavom s ci­ljem izrade sveobuhvatne međunarodne konvencije protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta i rasprave o izradi, među ostalim, među­narodnog instrumenta koji bi se odnosio na ile­galno krijumčare­nje i prijevoz migranata, uk­ljučujući morem,

Uvjerene da će dopuna Konvencije Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta međunarodnim instrumentom protiv krijumčare­nja migranata zem­ljom, morem i zra­kom biti korisna u sprječava­nju i u borbi protiv te vrste kriminaliteta,

Sporazumjele su se kako slijedi:

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

ODNOS PREMA KONVENCIJI UJEDINJENIH NARODA PROTIV TRANSNACIONALNOG ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA

1. Ovaj Protokol dopu­njuje Konvenciju Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta. On će se tuma­čiti zajedno s Konvencijom.

2. Odredbe Konvencije Ujedi­njenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta primje­njivat će se, mutatis mutan­dis, na ovaj Protokol, osim ako ovdje nije drugačije odre­đeno.

3. Kaznena djela utvrđena u skladu sa člankom 6. ovoga Pro­to­kola smatrat će se kaznenim djelima utvrđenima u skladu s Konvencijom.

Članak 2.

IZJAVA O SVRSI

Svrha ovoga Protokola je sprječava­nje i borba protiv krijum­čare­nja migranata te promica­nje surad­nje između država stranaka radi ostvariva­nja toga ci­lja i zaštite prava krijumčarenih migranata.

Članak 3.

UPORABA POJMOVA

U svrhe ovoga Protokola:

(a) »Krijumčare­nje migranata« znači posredova­nje, u svrhu izravnog ili neizravnog stjeca­nja financijske ili druge materijalne koristi od nezakonitog ulaska osobe u državu stranku koje ta osoba nije držav­ljanin ili u ­njoj nema trajno boravište;

(b) »Nezakoniti ulazak« znači prelaže­nje granica bez udovo­lje­nja uvjetima nužnim za zakonit ulazak u državu primate­ljicu;

(c) »Lažna putna ili identifikacijska isprava« znači bilo koju putnu ili osobnu ispravu:

(i) koja je lažna ili krivotvorena na neki materijalan način od strane bilo koga osim osobe ili tijela zakonito ovlaštenih za izradu ili izdava­nje putnih ili osobnih isprava u ime države; ili

(ii) koja je neispravno izdana ili dobivena lažnim predstav­lja­njem, korupcijom ili pod prinudom ili na bilo koji drugi nezakoniti način; ili

(iii) koju koristi osoba koja nije ­njezin zakoniti vlasnik.

(d) »Plovilo« znači bilo koju vrstu vodenog plovila, uk­lju­čujući plovilo koje se ne premješta i hidroavione, koji se koristi ili se može koristiti kao prijevozno sredstvo na vodi, osim ratnog broda, pomoćnog vojnog plovila ili drugog plovila u vlasništvu vlade ili na korište­nju vlade, koje se koristi samo za vladine nekomercijalne službe.

Članak 4.

OPSEG PRIMJENE

Ovaj se Protokol primje­njuje, osim ako ovdje nije drugačije određeno, na sprječava­nje, istragu i progon kaznenih djela utvr­đenih u skladu s člankom 6. ovoga Protokola, u slučajevima kada ta djela imaju transnacionalna obi­lježja i gdje uk­ljučuju neku organiziranu zločinačku grupu, kao i na zaštitu prava osoba koje su objekt takvih kaznenih djela.

Članak 5.

KAZNENA ODGOVORNOST MIGRANATA

Migranti neće biti podložni kaznenom progonu prema ovom Protokolu zbog či­njenice da su objekt ponaša­nja navedenog u članku 6.

Članak 6.

INKRIMINIRANJE

1. Svaka država stranka prihvatit će takve zakonske i druge mjere koje su potrebne da se utvrde kao kaznena djela, kada su poči­njena namjerno i u ci­lju stjeca­nja, izravno ili neizravno, financijske ili druge materijalne koristi:

(a) krijumčare­nje migranata;

(b) kada je poči­njeno u svrhu omogućava­nja krijumčare­nja migranata:

(i) izrada lažne putne ili osobne isprave;

(ii) nabav­lja­nje, dava­nje ili posjedova­nje takve isprave;

(c) omogućava­nje osobi koja nije držav­ljanin ili koja nema dozvolu trajnog boravka da ostane u toj državi, bez udovo­ljava­nja uvjetima nužnim za zakonit ostanak u državi, pomoću sredstava navedenih u podstavku (b) ovoga stavka ili bilo kojih drugih nezakonitih sredstava.

2. Svaka država stranka prihvatit će također takve zakonske i druge potrebne mjere da se utvrdi kao kazneno djelo:

(a) sukladno teme­ljnim pojmovima ­njezina pravnoga sustava, pokušaj poči­nje­nja kaznenog djela u skladu sa stavkom 1. ovoga članka;

(b) suučesništvo u nekom kaznenom djelu koje je utvrđeno u skladu sa stavkom 1. (a), (b) (i) ili (c) ovoga članka, sukladno teme­ljnim pojmovima njezina pravnoga sustava, sudjelova­nje u nekom kaznenom djelu utvrđenom u skladu sa st. 1 (b) (ii) ovoga članka;

(c) organizira­nje ili navođe­nje drugih osoba da počine neko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka.

3. Svaka država stranka usvojit će takve zakonske ili druge mjere nužne da se kao otežavajuće okolnosti u odnosu na kaznena djela utvrđena u skladu sa stavkom 1 (a), (b), (i) i (c) ovoga članka i, podložno teme­ljnim pojmovima ­njezina pravnog sustava, u odnosu na kaznena djela utvrđena u skladu sa stavkom 2 (b) i (c) ovoga članka, utvrde:

(a) Okolnosti koje dovode u opasnost ili za koje postoji vjerojatnost da će dovesti u opasnost živote ili sigurnost dotičnih migranata; ili

(b) Nečovječno ili ponižavajuće postupa­nje, uk­ljučujući iz­rab­­ljiva­nje takvih migranata.

4. Ništa u ovom Protokolu neće spriječiti državu stranku od poduzima­nja mjera protiv osobe čije ponaša­nje predstav­lja kazneno djelo prema domaćem pravu.

II. KRIJUMČARENJE MIGRANATA MORSKIM PUTEM

Članak 7.

SURADNJA

Države stranke surađivat će u najvećoj mogućoj mjeri na sprječava­nju i suzbija­nju krijumčare­nja migranata morem, u skladu sa međunarodnim pravom mora.

Članak 8.

MJERE PROTIV KRIJUMČARENJA MIGRANATA MOREM

1. Država stranka koja ima opravdane razloge za sum­nju da plovilo koje plovi pod ­njezinom zastavom ili tvrdi da je re­gistrirano u ­njoj, koje je bez držav­ljanstva ili koje, iako plovi pod stranom zastavom ili odbija pokazati zastavu, u stvari ima držav­ljan­stvo te države stranke, a bavi se krijumčare­njem migranata morem, može zatražiti pomoć drugih država stranaka radi sprje­čava­nja uporabe toga plovila u te svrhe. Države stranke od kojih se to zatraži pružit će takvu pomoć u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na sredstva kojima raspolažu.

2. Država stranka, koja ima opravdane razloge za sum­nju da se plovilo koje slobodno plovi u skladu s međunarodnim pravom i koje plovi pod zastavom ili ima re­gistracijske oznake neke druge države članice, bavi krijumčare­njem migranata morem, može o tome obavijestiti državu pod čijom zastavom plovilo plovi, zatražiti potvrdu o re­gistraciji i, ako je dobije, zatražiti ovlašte­nje države pod čijom zastavom plovilo plovi da poduzme odgovarajuće mjere u vezi tog plovila. Država pod čijom zastavom plovilo plovi može ovlastiti državu koja podnosi zahtjev, između ostalog:

(a) da se ukrca na to plovilo;

(b) da pretraži to plovilo; i

(c) ako se pronađu dokazi da se plovilo bavi krijumčare­njem migranata morem, poduzme odgovarajuće mjere u odnosu na to plovilo te na osobe i teret na tome plovilu, u skladu s ovlašte­njem dobivenim od države pod čijom zastavom plovilo plovi.

3. Država stranka koja je poduzela bilo koju mjeru u skladu sa stavkom 2. ovoga članka žurno će obavijestiti državu pod čijom zastavom plovilo plovi o rezultatima tih mjera.

4. Država stranka žurno će odgovoriti na zahtjev druge države stranke da se utvrdi je li plovilo koje tvrdi da je re­gistrirano ili plovi pod ­njezinom zastavom ima pravo na to, kao i na zahtjev za ovlaš­te­nje u skladu sa stavkom 2. ovoga članka.

5. Država pod čijom zastavom plovilo plovi može, u skladu sa člankom 7. ovoga Protokola, podvrgnuti svoje ovlašte­nje uvjetima o kojima treba postići sporazum s državom koja je podnijela zahtjev, uk­ljučujući uvjete koji se odnose na odgovornost i na opse­g djelotvornih mjera koje treba poduzeti. Država stranka neće poduzeti dodatne mjere bez izričitog ovlašte­nja države pod čijom zastavom plovilo plovi, osim onih nužnih za ukla­nja­nje neposredne opasnosti po život osoba ili onih koje proizlaze iz relevantnih dvostranih i mnogostranih sporazuma.

6. Svaka država stranka odredit će tijelo ili, tamo gdje je potrebno, tijela koja će primati i odgovarati na zahtjeve za pruža­nje pomoći, za potvrđiva­nje re­gistracije ili prava plovila da plovi pod ­njezinom zastavom te za ovlašte­nje da se poduzmu odgo­varajuće mjere. O tome će, preko glavnog tajnika, biti obaviješ­tene sve druge države stranke u roku od mjesec dana od određiva­nja.

7. Država stranka koja ima opravdane razloge za sum­nju da se plovilo bavi krijumčare­njem migranata morem te da je bez držav­ljanstva ili da bi moglo biti smatrano plovilom bez držav­ljanstva, može se ukrcati i pretražiti to plovilo. Ako se pronađu dokazi koji potvrđuju sum­nju, država stranka poduzet će odgova­rajuće mjere u skladu s relevantnim domaćim i međunarodnim pravom.

Članak 9.

ZAŠTITNE KLAUZULE

1. Kada država stranka poduzima mjere protiv plovila u skladu sa člankom 8. ovoga Protokola, ona će:

(a) osobama na plovilu jamčiti sigurnost i čovječni postupak;

(b) dužnu pozornost obratiti na potrebu da se ne dovede u opasnost sigurnost plovila ili ­nje­gova tereta;

(c) dužnu pozornost obratiti na potrebu da ne naškodi komercijalnim ili pravnim interesima države pod čijom zastavom plovila plovi ili bilo koje druge zainteresirane države;

(d) osigurati, u okviru dostupnih sredstava, da sve poduzete mjere s obzirom na plovilo, budu u skladu sa zaštitom okoliša.

2. Ako se pokaže da su razlozi za mjere koje su poduzete u skladu sa člankom 8. ovoga Protokola bili neuteme­ljeni, plovilu će biti nadoknađena svaka šteta ili gubitak koju je pretrpjelo, pod uvjetom da plovilo nije počinilo ništa što bi opravdalo poduzima­nje tih mjera.

3. Svaka mjera koja je poduzeta, prihvaćena ili provedena u skladu s ovim poglav­ljem, vodit će računa o potrebi da se ne miješa u ili ne djeluje na:

(a) prava i obaveze na ostvariva­nje jurisdikcije obalnih drža­va u skladu s međunarodnim pravom mora; ili

(b) ovlast države pod čijom zastavom plovilo plovi na ostva­riva­nje jurisdikcije i kontrole u vezi administrativnih, tehničkih i društvenih pita­nja koja se odnose na plovilo.

4. Svaku mjeru poduzetu na moru u skladu s ovim poglav­ljem provodit će samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji su jasno označeni i koji se mogu identificirati kao oni koji su u službi vlade i koji su za to ovlašteni.

III. SPRJEČAVANJE, SURADNJA I DRUGE MJERE

Članak 10.

INFORMACIJE

1. Bez utjecaja na odredbe članaka 27. i 28. Konvencije, države stranke, naročito one sa zajedničkim granicama ili koje se nalaze na putovima duž kojih se migranti krijumčare, međusobno će razmijeniti, u svrhu postiza­nja ci­ljeva ovoga Protokola, relevantne informacije koje su u skladu s ­njihovim domaćim pravnim i upravnim sustavima, kao što su:

(a) točke ukrcaja i odredišta, kao i putovi, prijevoznici i pri­je­vozna sredstva, za koje se zna ili sum­nja da ih koristi organizirana zločinačka grupa umiješana u ponaša­nje navedeno u članku 6. ovoga Protokola;

(b) identitet i metode organizacija ili organiziranih zločinač­kih grupa za koje se zna ili sum­nja da su umiješane u ponaša­nje navedeno u čl. 6. ovog Protokola;

(c) vjerodostojnost i propisani obrazac putnih isprava izdanih od strane države stranke te krađa ili povezana zlouporaba bianco putnih ili osobnih dokumenata;

(d) sredstva i metode sakriva­nja i prijevoza osoba, nezakonita izmjena, reprodukcija ili stjeca­nje ili druga zlouporaba putnih ili identifikacijskih isprava koji se koriste za ponaša­nje navedeno u članku 6. ovoga Protokola, kao i načini za ­njihovo otkriva­nje;

(e) zakonska iskustva i prakse te mjere za sprječava­nje i bor­bu protiv ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola; i

(f) znanstvene i tehnološke informacije korisne službama za provedbu zakona, radi jača­nja međusobne sposobnosti za sprječa­va­nje, otkriva­nje i istragu ponaša­nja navedenog u članku 6. ovog Protokola, kao i progon umiješanih osoba.

2. Država stranka koja prima informacije postupit će u skladu sa svim zahtjevima države stranke koja je dostavila informacije i koja traži ograniče­nja u ­njihovoj uporabi.

Članak 11.

MJERE NA GRANICI

1. Bez utjecaja na međunarodne obveze u svezi slobodnog kreta­nja ­ljudi, države stranke učvrstit će, u najvećoj mogućoj mjeri, granične kontrole koje su neophodne za sprječava­nje i otkriva­nje krijumčare­nja migranata.

2. Svaka država stranka usvojit će zakonske i druge odgo­varajuće mjere kako bi se spriječilo, u najvećoj mogućoj mjeri, da prijevozna sredstva komercijalnih prijevoznika budu korištena za poči­nje­nje kaznenih djela utvrđenih u skladu s člankom 6. stavkom 1 (a) ovoga Protokola.

3. Gdje je moguće, i bez utjecaja na odredbe primje­njivih međunarodnih konvencija, takve će mjere uk­ljučivati utvrđiva­nje obveze komercijalnih prijevoznika, uk­ljučujući bilo koje podu­zeće za prijevoz ili vlasnika ili operatera bilo koje­g prijevoznog sredstva, da provjeri posjeduju li svi putnici putne isprave potrebne za ulazak u državu primate­ljicu.

4. Svaka država stranka poduzet će neophodne mjere u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom da se odrede sankcije u slučajevima krše­nja obveze utvrđene u stavku 3. ovoga članka.

5. Svaka država stranka razmotrit će poduzima­nje mjera koje dozvo­ljavaju, u skladu s ­njezinim domaćim zakonodavstvom, od­bi­ja­nje ulaska ili otkaziva­nje viza osobama upletenim u poči­nje­nje kaznenih djela utvrđenih ovim Protokolom.

6. Bez utjecaja na odredbe članka 27. Konvencije, države stranke razmotrit će jača­nje surad­nje između službi granične kontrole, među ostalim, uspostavom i održava­njem izravnih putova komunikacije.

Članak 12.

SIGURNOST I KONTROLA ISPRAVA

Svaka država stranka poduzet će mjere koje su neophodne, u skladu s raspoloživim sredstvima:

a) kako bi se osiguralo da putne ili osobne isprave koje je izdala budu takve kvalitete da se ne mogu lako zlorabiti te da se ne mogu lako krivotvoriti ili nezakonito mije­njati, umnožavati ili izdati; i

b) kako bi se osigurala cjelovitost i sigurnost putnih ili osobnih isprava izdanih od, ili u ime države stranke te spriječila ­njihova nezakonita izrada, izdava­nje i korište­nje.

Članak 13.

VALJANOST I VAŽENJE ISPRAVA

Na zahtjev druge države stranke, država stranka će, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom, provjeriti u razumnom roku va­ljanost i važe­nje putnih ili osobnih isprava izdanih ili navodno izdanih u ­njezino ime, a za koje se sum­nja da su korištene u svrhe ponaša­nja utvrđenog u članku 6. ovoga Protokola

Članak 14.

IZOBRAZBA I TEHNIČKA SURADNJA

1. Države stranke omogućit će ili pojačati specijalizirano izo­brazbu za službenike koji rade na pita­njima migracije i drugih mjerodavnih službenika radi sprječava­nja ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola, čovječnoga postupa­nja s migrantima koji su objekt takvoga ponaša­nja i poštiva­nja ­njihovih prava kao što su navedena u ovom Protokolu.

2. Države stranke surađivat će međusobno i s nadležnim međunarodnim organizacijama, nevladinim organizacijama, drugim odgovarajućim organizacijama i drugim elementima građan­skog društva kako bi osigurale odgovarajuću izobrazbu osob­lja na ­njihovu državnome području radi sprječava­nja, borbe protiv i iskorje­njiva­nja ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola, kao i zaštitu prava migranata koji su objekt takvog ponaša­nja. Takva izobrazba treba uk­ljučivati:

(a) pobo­ljša­nje sigurnosti i kvalitete putnih isprava;

(b) prepoznava­nje i otkriva­nje lažnih putnih ili identifikacijskih isprava;

(c) prikup­lja­nje kriminalističkih obavijesti, naročito u svezi s identifikacijom organiziranih zločinačkih grupa za koje se zna ili sum­nja da su upletene u ponaša­nje navedeno u članku 6. ovoga Protokola, metodama koje se koriste za prijevoz krijumčarenih migranata, zlouporabom putovnice ili identifikacijskih isprava radi poči­nje­nja djela predviđenih u članku 6. sredstvima za skri­va­nje koja se koriste kod krijumčare­nja migranata;

(d) pobo­ljša­nje postupaka za otkriva­nje krijumčarenih osoba na uobičajenim i izvanrednim mjestima ulaska i izlaska; i

(e) čovječni postupak s migrantima i zaštitu ­njihovih prava utvrđenih ovim Protokolom.

3. Države stranke s odgovarajućom stručnošću razmotrit će pruža­nje tehničke pomoći državama koje su često zem­lje podrijetla ili tranzitne države za osobe koje su predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola. Države stranke uložit će svaki napor da osiguraju potrebna sredstva kao što su vozila, računalni sustavi i čitači dokumenata za borbu protiv ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola.

Članak 15.

DRUGE PREVENTIVNE MJERE

1. Svaka država stranka poduzet će mjere za osigura­nje ili jača­nje programa informira­nja radi podiza­nja javne svijesti u svezi či­njenice da je ponaša­nje utvrđeno u članku 6. ovoga Protokola kriminalna djelatnost koju redovito više organizirane zločinačke grupe zbog profita te da ona predstav­lja ozbi­ljan rizik za dotične migrante.

2. U skladu sa člankom 32. Konvencije, države stranke surađivat će na po­lju javnog informira­nja u ci­lju sprječava­nja da potencijalni migranti postanu žrtve organiziranih zločinačkih grupa.

3. Svaka država stranka na odgovarajući će način promicati ili jačati razvoj programa i surad­nju na nacionalnoj, re­gionalnoj i međunarodnoj razini, uzimajući u obzir društveno-ekonomske realnosti migracija te obratiti posebnu paž­nju na ekonomska i društveno zaostala područja, radi borbe protiv korijena društveno-
-eko­nomskih uzroka krijumčare­nja migranata, kao što su siro­maštvo i nerazvijenost.

Članak 16.

MJERE ZAŠTITE I POMOĆI

1. U provedbi ovoga Protokola svaka država stranka poduzet će, u skladu sa svojim obvezama prema međunarodnom pravu, sve odgovarajuće mjere, uk­ljučujući zakonodavne mjere ako je potrebno, radi čuva­nja i zaštite prava osoba koje su predmet ponaša­nja utvrđenog u članku 6. ovoga Protokola, kao što je utvrđeno primje­njivim međunarodnim pravom, naročito pravo na život i pravo da se ne bude podvrgnut muče­nju ili drugom okrutnom nečovječnom ili ponižavajućem postupa­nju ili kaž­njava­nju.

2. Svaka država stranka poduzet će odgovarajuće mjere da omogući migrantima odgovarajuću zaštitu od nasi­lja kojemu bi mogli biti podvrgnuti, bilo od pojedinaca ili grupa, zbog toga što su bili predmet ponaša­nja navedenog u čl. 6. ovog Protokola.

3. Svaka država stranka pružit će odgovarajuću pomoć migrantima čiji su život ili sigurnost u opasnosti zbog toga što su predmet ponaša­nja navedenog u čl. 6. ovoga Protokola.

4. U primjeni odredaba ovoga članka, države stranke uzet će u obzir posebne potrebe žena i djece.

5. U slučaju pritvora osobe koja je predmet ponaša­nja utvrđenog u čl. 6. ovoga Protokola, svaka država stranka postupat će u skladu sa svojim obvezama prema Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima tamo gdje je primje­njiva, uk­ljučujući i obvezu obavještava­nja osobe na koju se to odnosi, bez odgađa­nja, o od­red­bama glede obavještava­nja i komunicira­nja s konzularnim službenicima.

Članak 17.

SPORAZUMI I DOGOVORI

Države stranke razmotrit će sklapa­nje dvostranih ili re­gio­nalnih sporazuma ili operativnih dogovora ili suglasnosti čiji je ci­lj:

(a) utvrđiva­nje mjera koje su najdjelotvornije i najpogodnije za sprječava­nje i borbu protiv ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola, ili

(b) međusobno pobo­ljšava­nje odredaba ovoga Protokola.

Članak 18.

POVRATAK KRIJUMČARENIH MIGRANATA

1. Svaka država stranka pristaje olakšati i prihvatiti, bez nepotrebnog ili neopravdanog odgađa­nja, povratak osobe koja je predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola i koja je ­njezin držav­ljanin ili ima trajno boravište na ­njezinu državnome području u vrijeme povratka.

2. Svaka država stranka razmotrit će, u skladu s ­njezinim domaćim zakonodavstvom, mogućnost olakšava­nja i prihvaća­nja povratka osobe koja je predmet ponaša­nja utvrđenog u članku 6. i koja je imala trajno boravište na ­njezinu državnome području u vrijeme ulaska u državu primate­ljicu.

3. Na zahtjev države stranke primate­ljice, zamo­ljena država stranka provjerit će, bez nepotrebnog ili neopravdanog odgađa­nja, da li je osoba koja je predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola ­njezin držav­ljanin ili ima trajno boravište na ­njezinu državnome području.

4. Kako bi olakšala povratak osobe koja je predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola i koja je bez odgovarajućih isprava, država stranka čiji je ta osoba držav­ljanin ili u ­njoj ima trajno boravište, pristat će izdati, na zahtjev države stranke primate­ljice, takve putne isprave ili drugo dopuštenje koje može biti potrebno za putova­nje te osobe i ­njezin ponovni ulazak na ­njezino državno područje. 

5. Svaka država stranka uk­ljučena u povratak osobe koja je predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola poduzet će sve odgovarajuće mjere za provođe­nje povratka na redovan način i poštujući sigurnost i dostojanstvo te osobe.

6. Države stranke mogu surađivati s odgovarajućim među­narodnim organizacijama na provedbi ovoga članka.

7. Odredbe ovoga članka ne utječu na bilo koje pravo dano osobama koje su predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola bilo kojim domaćim zakonom države stranke primate­ljice.

8. Odredbe ovoga članka ne utječu na obveze nastale prema bilo kojem drugom primje­njivom ugovoru, dvostranom ili mnogostranom ili bilo kojem drugom primje­njivom operativnom sporazumu ili dogovoru, kojim je uređen, u cijelosti ili djelomice, povratak osoba koje su predmet ponaša­nja navedenog u članku 6. ovoga Protokola.

IV. ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 19.

KLAUZULA IZUZEĆA

1. Ništa u ovome Protokolu neće utjecati na druga prava, obveze i odgovornosti država i pojedinaca prema međunarodnom pravu, uk­ljučujući međunarodno humanitarno pravo i među­narod­no pravo o ­ljudskim pravima, a posebice, gdje je primje­njivo, Konvenciju iz 1951. i Protokol iz 1967., u svezi sa statusom izbje­glica i načelom ne odbija­nja prihvata, navedeno u tim dokumentima.

2. Mjere utvrđene ovim Protokolom bit će tumačene i primije­njene na način da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što je objekt ponaša­nja navedenoga u članku 6. ovoga Protokola. Tumače­nje i primjena tih mjera bit će u skladu s međunarodno priznatim načelima nediskriminacije.

Članak 20.

RJEŠAVANJE SPOROVA

1. Države stranke nastojat će pre­govorima riješiti sporove u svezi s tumače­njem ili primjenom ovoga Protokola.

2. Bilo koji spor između dviju ili više stranaka u svezi s tumače­njem ili primjenom ovoga Protokola koji se ne može riješiti pre­govorima u razumnom vremenskom roku bit će dostav­ljen na arbitražu na zahtjev jedne od tih stranaka. Ako, šest mjeseci nakon datuma zahtjeva za arbitražu, te države stranke nisu u mogućnosti složiti se glede organizacije arbitraže, bilo koja od tih država stranaka može predati spor Međunarodnom sudu pravde zahtjevom u skladu sa Statutom Suda.

3. Svaka država stranka može, u vrijeme potpisiva­nja, ratifikacije, prihvata ili odobre­nja ili pristupa ovome Protokolu, izjaviti da se ne smatra vezanom stavkom 2. ovoga članka. Druge države stranke neće biti vezane stavkom 2. ovoga članka u odnosu na bilo koju državu stranku koja je stavila takvu rezervu.

4. Bilo koja država stranka koja je stavila rezervu u skladu sa stavkom 3. ovoga članka može u bilo koje vrijeme povući tu rezervu sla­njem obavijesti glavnome tajniku Ujedi­njenih naroda.

Članak 21.

POTPISIVANJE, RATIFIKACIJA, PRIHVAT, ODOBRENJE I PRISTUP

1. Ovaj Protokol bit će otvoren za potpisiva­nje svim državama od 12. do 15. prosinca 2000. u Palermu, Italija, a nakon toga u sjedištu Ujedi­njenih naroda u New Yorku do 12. prosinca 2002.

2. Ovaj Protokol bit će otvoren za potpisiva­nje i re­gionalnim organizacijama za ekonomsku inte­graciju pod uvjetom da je najma­nje jedna država članica takve organizacije potpisala Konvenciju u skladu sa stavkom 1. ovoga članka.

3. Ovaj Protokol podliježe ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju. Isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju polažu se kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda. Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju može položiti svoju ispravu o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju ako je najma­nje jedna njezina država članica to već učinila. U toj ispravi o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju, takva organizacija naznačit će opse­g svoje nadležnosti u odnosu na pita­nja koja uređuje ovaj Protokol. Ta je organizacija dužna izvijestiti depozitara o svim relevantnim promjenama u pogledu opse­ga svoje nadležnosti.

4. Ovaj Protokol otvoren je za pristup bilo koje države ili re­gionalne organizacije za ekonomsku inte­graciju čija je najma­nje jedna država članica stranka ovoga Protokola. Isprave o pristupu polažu se kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda. U vrijeme pristupa, re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju dat će izjavu o opse­gu  svoje nadležnosti u odnosu na pitanaj koja ure­đu­je ova Konvencija. Takva će organizacija također izvijestiti depozitara o svim relevantnim promjenama opse­ga svoje nadležnosti.

Članak 22.

STUPANJE NA SNAGU

1. Ovaj Protokol stupa na snagu devedesetoga dana od datuma polaga­nja četrdesete isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobre­nju ili pristupu, ali neće stupiti na snagu prije stupa­nja na snagu Konvencije. Za potrebe ovoga stavka, svaka isprava koju položi re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju neće se pribrajati onima koje su položile države članice te organizacije.

2. Za svaku državu ili re­gionalnu organizaciju za ekonomsku inte­graciju koja ratificira, prihvati ili odobri ovaj Protokol ili mu pristupi nakon što bude položena četrdeseta isprava u tu svrhu, Protokol stupa na snagu tridesetoga dana od datuma kad ta država ili organizacija položi mjerodavnu ispravu, ili na dan stupa­nja na snagu ovoga Protokola u skladu s odredbama stavka 1. ovoga članka, prema tome koji je datum kasniji.

Članak 33.

IZMJENA

1. Po isteku roka od pet godina od stupa­nja na snagu ovoga Protokola, država stranka Protokola može predložiti izmjenu i dostaviti je glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda koji će predloženu izmjenu proslijediti državama strankama i Konferenciji stranaka Konvencije na razmatra­nje i odlučiva­nje o prijedlogu. Države stranke ovoga Protokola okup­ljene na Konferenciji stranaka, uložit će svaki napor kako bi postigle konsenzus o svakoj izmjeni. Ako su iscrp­ljena sva nastoja­nja oko postiza­nja konsenzusa i nije postignut sporazum, za izmjenu će biti potrebna, kao pos­ljed­nja mogućnost, dvotrećinska većina država stranaka ovoga Protokola koje su prisutne i glasuju na zasjeda­nju Konferencije stranaka.

2. Re­gionalne organizacije za ekonomsku inte­graciju, u stvarima u okviru ­njihove nadležnosti, ostvaruju svoje pravo glasova­nja u skladu s ovim člankom, s brojem glasova koji odgovara broju ­njihovih država članica koje su stranke ovoga Protokola. Te organizacije ne ostvaruju svoje pravo glasova­nja ako ­njihove države članice ostvare svoje pravo i obrnuto.

3. Izmjena usvojena u skladu sa stavkom 1. ovog članka podliježe ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju država stranaka.

4. Izmjena usvojena u skladu sa stavkom 1. ovoga članka stupa na snagu s obzirom na državu stranku devedeset dana nakon datuma polaga­nja kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobre­nju te izmjene.

5. Kada izmjena stupi na snagu, obvezujuća je za države stranke koje su izrazile pristanak da ­njome budu vezane. Ostale države stranke i da­lje će biti vezane odredbama ovoga Protokola i svake prijaš­nje izmjene koju su ratificirale, prihvatile ili odobrile.

Članak 24.

OTKAZ

1. Država stranka može otkazati ovu Konvenciju pisanom obaviješću glavnom tajniku Ujedi­njenih naroda. Takav otkaz proizvodi učinak godinu dana od datuma primitka te obavijesti od strane glavnog tajnika.

2. Re­gionalna organizacija za ekonomsku inte­graciju prestaje biti strankom ovoga Protokola ako su ga otkazale sve ­njezine države članice.

Članak 25.

DEPOZITAR I JEZICI

1. Glavni tajnik Ujedi­njenih naroda određen je za depozitara ovoga Protokola.

2. Izvornik ovoga Protokola, čiji su tekstovi na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i špa­njolskom jeziku jednako vjerodostojni, pohra­njen je kod glavnog tajnika Ujedi­njenih naroda.

U POTVRDU TOGA, potpisani opunomoćenici, propisno ovlaš­teni od svojih odnosnih vlada, potpisali su ovaj Protokol.

 

Članak 3.

Konvenciju i protokole iz članka 1. ovoga Zakona izvršavaju Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo financija, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo prosvjete i športa, Ministarstvo zdravstva, zatim sudbena tijela, državno odvjetništvo te ostala nadležna tijela državne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Članak 4.

Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, Konvencija i Protokoli iz članka 1. ovoga Zakona nisu na snazi, te će se podatak o stupanju na snagu istih u odnosu na Republiku Hrvatsku, objaviti naknadno, u skladu s člankom 20. stavkom 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora.

Članak 5.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 018-05/02-01/11
Zagreb, 7. studenoga 2002.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.