USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe D. G. iz R., C. 1, zastupan po punomoćniku Ž. V., odvjetniku iz Z., radi zaštite ustavnih prava na sjednici održanoj dana 11. ožujka 1998. godine, donio je

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba te se ukida:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3374/1995-5 od 17. siječnja 1996. i

- rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj 511-01-42-UP/I-16374/23560/1-93 od 10. veljače 1995.

II. Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak.

III. Ova odluka bit će objavljena u "Narodnim novinama".

D. G. podnio je ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom akata citiranih u izreci ovog rješenja, radi zaštite ustavnih prava iz članka 19. stavak 1. i članka 61. Ustava te zbog povrede odredbe iz članka 115. stavak 3. Ustava. Iako u ustavnoj tužbi nije izričito naznačeno, iz sadržaja ustavne tužbe, proizlazi da podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu povrijeđena i ustavna prava iz članka 14. stavak 2. Ustava.

Osporenim aktima pravomoćno je odbijen zahtjev podnositelja ustavne tužbe za primitak u hrvatsko državljanstvo, s obrazloženjem da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo iz članka 8. stavak 1. točka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 28/92 i 11/93).

Obrazlažući razloge za povredu ustavnih prava podnositelj ustavne tužbe navodi da je rođen u Hrvatskoj od majke, koja je hrvatska državljanka i pripadnica hrvatskog naroda, da je otac troje malodobne djece i da od rođenja stalno živi u Hrvatskoj, tako da se je oduvijek osjećao državljaninom Republike Hrvatske. Smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, jer da je protivno pravnom sustavu Republike Hrvatske iz činjenice što je prije petnaest godina suđen na uvjetnu kaznu od 10 mjeseci zatvora utvrđeno da ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, a da se pritom nije uzelo u obzir njegovo ponašanje zadnjih petnaest godina, a naročito od 1990. nadalje.

Predložio je usvajanje ustavne tužbe.

Temeljem članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) Ustavni sud Republike Hrvatske dostavio je ustavnu tužbu na izjašnjenje Ministarstvu unutarnjih poslova.

Svojim dopisom Ministarstvo unutarnjih poslova broj 511-01-42-UP/I-16374/23560/93 od 23. 12. 1996. osporilo je sve navode iznesene u ustavnoj tužbi, navodeći da je podnositelj ustavne tužbe odbijen sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo, jer da je u postupku utvrđeno da ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske budući da je odgovarao za veći broj kažnjivih djela.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema članku 28. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu, ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

Članak 14. stavak 2. Ustava određuje jednakost svih pred zakonom, članak 19. stavak 1. Ustava određuje da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, članak 61. Ustava određuje da je obitelj pod osobitom zaštitom države, a članak 115. stavak 3. Ustava obvezuje sudove da sude na temelju Ustava i zakona.

Uvidom u osporena rješenja Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje.

Podnositelj ustavne tužbe zatražio je primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te su upravno tijelo i Upravni sud Republike Hrvatske utvrdili da podnositelj ustavne tužbe ispunjava sve pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 8. stavak 1. osim točke 5. tog članka. Tom točkom je određeno da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo osoba iz čijeg se ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

Ocjenjujući osporene odluke Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je odluka prvostupanjskog tijela donesena u postupku u kojem su zanemarena temeljna načela Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91), a što je sve imalo za posljedicu i povrede ustavnih prava iz članka 14. stavak 2., te ustavnih odredbi iz članka 19. stavak 1. i 115. Ustava.

Odluke za odbijanje zahtjeva podnositelja ustavne tužbe temelje se na tvrdnji "da je imenovani u razdoblju od 1971-1981., a i kasnije, evidentiran zbog većeg broja krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv društvene i privatne imovine", a iz čega se zaključuje da podnositelj ustavne tužbe ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske.

Nije sporno da je podnositelj ustavne tužbe bio osuđen za krivično djelo iz članka 130. Krivičnog zakona Republike Hrvatske presudom O. s. u R. broj K-433/81 od 18. studenog 1981. kao mlađi punoljetnik, dakle za djelo učinjeno u ranim mladenačkim danima i da se prije, a i nakon te osude nije vodio i ne vodi u kaznenim evidencijama kao osuđivana osoba.

Međutim u izvodu iz kaznene evidencije navedeno je da je isti kao dijete imao nekoliko krivičnih prijava za imovinske delikte, te u kasnijim godinama, ali osim te tvrdnje nema navoda da bi se protiv njega vodio bilo kakav postupak. Valja istaći da prema članku 28. Ustava svatko je nedužan i nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravnomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Prema tome ne može se prihvatiti tvrdnja prvostupanjskog tijela da je isti evidentiran za više krivičnih djela sve dok to nije utvrđeno pravomoćnim odlukama.

Iz kaznene evidencije proizlazi da podnositelj ustavne tužbe od kraja 1981. godine više nije dolazio u sukob sa zakonom, barem u spisu za to nema dokaza.

Članak 86. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/93, 35/93, 108/95 i 28/96), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka određuje:

"Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena Ustavom, zakonom, drugim propisima, općim aktima i kolektivnim ugovorom, te mogu stjecati sva prava osim onih, koja su im ograničena izrečenom sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravnih posljedica osude.

Odredbe stavka 1. ovog članka vrijede i za osobe u uvjetnom otpustu, ako njihova prava nisu ograničena posebnim zakonskim odredbama o uvjetnom otpustu."

Cilj navedene odredbe je puna rehabilitacija osuđenih osoba i njihovo uključivanje u normalan život na slobodi. Iz tih je razloga člankom 88. tada važećeg Osnovnog krivičnog zakona bilo propisano i brisanje osude iz kaznene evidencije nakon proteka određenog vremena. Posebice je stavkom 2. istog članka bilo propisano i brisanje uvjetne osude iz kaznene evidencije kad protekne jedna godina od proteka roka kušnje, ne počini li osuđenik za to vrijeme novo kazneno djelo.

Konačno članak 89. stavak 3. tada važećeg Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske je odredio da kad je osuda brisana iz kaznene evidencije, da se podaci o toj osudi ne daju nikome osim sudu, javnom odvjetništvu i tijelima unutarnjih poslova u svezi s kaznenim postupkom koji se vodi protiv osobe kojoj je osuda izbrisana.

U predmetnom spisu nema podataka je li osuda podnositelja brisana dok je u spisu navedeno da je podnositelj i nakon te osude počinio više kaznenih djela, ali kao što je već istaknuto, to su samo tvrdnje koje nisu potkrijepljene odgovarajućim podacima.

Neupitno je da nečija osuđivanost može ukazivati na određeno nepoštivanje pravnog poretka. Međutim utvrđenje poštuje li neka osoba pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj ili ne, mora se temeljiti na ocjeni ukupnosti ponašanja određene osobe kroz cijeli životni vijek, a ne samo vremensko razdoblje od prije petnaest godina.

U tom je smislu pogrešna ocjena upravnih tijela da podnositelj ne poštuje pravni poredak budući su upravno tijelo, a i Upravni sud Republike Hrvatske, odlučivali o zahtjevu podnositelja ustavne tužbe uzevši samo jedno životno razdoblje od prije petnaest godina (ne utvrdivši niti je li osuda brisana), a da nisu uzeli u obzir podnositeljevo ponašanje zadnjih petnaest godina.

Od hrvatskog je državljanstva u zavisnosti cijeli niz prava (od dobivanja određenih zaposlenja do određenih olakšica u nekim pravnim poslovima), nužno je cijeniti sve činjenice, kako one koje idu u prilog stranci u postupku, a tako i one koje mogu negativno utjecati na ishod postupka.

Ne postupajući u skladu s navedenim ni tijekom upravnog postupka, kao niti u postupku kontrole kroz upravni spor, došlo je u predmetnom slučaju do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe iz članka 14. stavak 2. i članka 19. stavak 1. Ustava te ustavne odredbe iz članka 115. stavak 3. Ustava.

U svezi s iznesenim Ustavni sud Republike Hrvatske je u skladu s člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ustavnu tužbu usvojio i ukinuo osporene akte.

Odluka o objavi pod točkom III. izreke, temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-507/1996
Zagreb, 11. ožujka 1998.