Vjerodostojno tumačenje članka 14. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica ("Narodne novine", br. 96/93 i 39/95

NN 29/1999, Vjerodostojno tumačenje članka 14. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica ("Narodne novine", br. 96/93 i 39/95

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske i članka 113. stavka 1. Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora 12. ožujka 1999., dao je

VJERODOSTOJNO TUMAČENJE

ČLANKA 14. ZAKONA O STATUSU PROGNANIKA I IZBJEGLICA ("Narodne novine", br. 96/93. i 39/95.)

Kako se u primjeni odredaba članka 14. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica ("Narodne novine", br. 96/93. i 39/95.) pojavila dvojba u svezi korištenja kuća i stanova odnosno uporabe stvari u vlasništvu treće osobe od strane prognanika i izbjeglica pri čemu je upitno primjenjuju li se na te odnose propisi o obveznopravnim odnosima ili propisi o vlasničkim odnosima, utvrđuje se da se na te odnose trebaju primjenjivati odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dakle da se prognanici i izbjeglice smatraju poštenim, zakonitim i istinitim posjednicima. Prema tome prognanici i izbjeglice nisu dužni odnosno nisu bili dužni davati naknadu za korištenje kuće ili stana, odnosno uporabu stvari u vlasništvu treće osobe, jer su bili korisnici na temelju valjane pravne osnove dok će se u slučaju usmenog sporazuma vlasnika i korisnika za slučaj spora valjati utvrditi prava volja vlasnika.

Obrazloženje

Povodom rasprave o prijedlogu zakona kojim se predlagalo dopuniti odredbe članka 14. Zakona o prognanicima i izbjeglicama Odbor je na temelju raspoloživih podataka prosudio da se dvojbena pitanja mogu razriješiti davanjem vjerodostojnog tumačenja.

Sudovi su donijeli određeni broj presuda po podnesenim tužbama vlasnika kuća i stanova, koje su bile pod privremenom upravom Republike Hrvatske, kojima se obvezuju posjednici tih nekretnina i to uglavnom prognanici i izbjeglice na plaćanje novčanog iznosa naknade s naslova "najamnine", i naknada za korištenje namještaja i drugih stvari u kućama i stanovima. Većina tužitelja je stekla vlasništvo predmetnih stanova ili kuća od 1991. do 1998. godine, kupnjom ili zamjenom nekretnina.

Tužitelji koji su vlasnici stanova ili kuća postali kupnjom ili zamjenom nekretnina postavljaju zahtjev za naknadu od dana stjecanja vlasništva, a ostali tužitelji od dana kada su tuženici ušli u posjed nekretnine (od 1991. do 1998. godine).

Vlasnici svoj tužbeni zahtjev temelje na različitim pravnim osnovama, i to:

- plaćanje najamnine,

- naknade štete (i izmakle koristi),

- stjecanje bez osnove,

- s osnove neosnovanog bogaćenja.

Većina tuženika su prognanici i izbjeglice koji su u posjed predmetnih stanova ili kuća ušli na temelju akata nekoga državnog tijela (vojnih ili civilnih stambenih komisija ili drugih odgovarajućih tijela), na temelju pisanih ili usmenih ugovora o najmu, korištenju ili podstanarstvu, te uz suglasnost ili odobrenje vlasnika, odnosno nekog od njegovih rođaka. Određeni broj tuženika ušlo je u posjed predmetnih stanova ili kuća bez valjane pravne osnove, ili su u njima ostali i nakon što im je valjana pravna osnova prestala.

Neke presude temelje se na stajalištu da se tužiteljima prizna pravo na naknadu, a koje se utvrđuje u skladu s odredbama bivšega Zakona o stambenim odnosima (članak 116.) i Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", br. 91/96. i 99/96.), pa su u tom smislu donošene i presude prema kojima su tuženici (prognanici i izbjeglice - korisnici stanova ili kuća) dužni platiti tužiteljima (vlasnicima stanova ili kuća) naknadu za korištenje stanova ili kuća u visini stanarine, tj. zaštićene najamnine.

Takve presude sudovi su temeljili uglavnom na odredbama članka 189. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96. i 91/96.).

Sudovi su temeljem Ustava Republike Hrvatske samostalni i neovisni, te ne postoji namjera utjecati na donošenje sudskih odluka. Međutim, prosuđuje se da se pri donošenju ovakvih presuda nije vodilo dovoljno računa o sveukupnim ratnim uvjetima i načinu zbrinjavanja brojnih prognanika i izbjeglica te o različitim pravnim okvirima zbrinjavanja prognanika i izbjeglica u vremenu od 1991. godine do 3. lipnja 1992., odnosno do 4. rujna 1995., od 3. lipnja 1992., odnosno od 4. rujna 1995. do 26. rujna 1997.; te od 26. rujna 1997. do 5. kolovoza 1998.

Uvjeti zbrinjavanja prognanika i izbjeglica u tim razdobljima bili su sljedeći:

1. Razdoblje od 1991. godine do 3. lipnja 1992.
(odnosno do 4. rujna 1995. godine)

U ovom razdoblju dogodila se brutalna jugoslavenska (velikosrpska) agresija na Republiku Hrvatsku s velikim ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima. Republika se Hrvatska, osim ostalih nevolja, suočila i s brojnim prognanicima i izbjeglicama, opljačkanim i protjeranim s okupiranih područja koje je morala negdje smjestiti, a jedan od načina smještaja je bilo davanje praznih kuća i stanova koje su njihovi vlasnici samovoljno napustili kako bi se (uglavnom) pridružili velikosrpskom agresoru. Takve stanove i kuće njihovi su vlasnici osobno koristili do trenutka kada su ih napustili i nisu ih davali u najam, niti su ih namjeravali davati u najam. U tegobama ratnih zbivanja i razaranja, privremeni korisnici napuštenih kuća i stanova su, zapravo, zaštitili i sačuvali te kuće i stanove i stvari u njima.

Većina prognanika i izbjeglica su ove kuće i stanove koristili na temelju valjane pravne osnove, dakle, bili su pošteni, zakoniti i istiniti posjednici, pa se stoga, na takve slučajeve ne bi trebale primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima o naknadi štete odnosno izmakle dobiti (članak 189. stavak 1. i 3.) gdje se "pri ocjeni visine izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem."

Naime, u protivnom, bi bila zanemarena bitna činjenica da posjednik (korisnik) vlasnikove nekretnine u postojećim ratnim okolnostima nije bio nikakav štetnik koji je svojim useljenjem u vlasnikovu nekretninu učinio štetnu radnju, uslijed koje je vlasniku "izmakla određena očekivana korist", već je korisnik bio pošteni posjednik koji je u tim okolnostima pridonio očuvanju vlasnikove imovine.

Da je tome tako, potvrđuje i činjenica da vlasnici ovih kuća i stanova nisu poduzimali odgovarajuće pravne radnje kojima bi zapriječili ulazak prognanika i izbjeglica u te kuće i stanove, a radi korištenja istih u svrhu ostvarenja gospodarskog dobitka "koji bi se mogao osnovano očekivati", nego su često sami ili putem svojih rođaka dogovarali ili su pristajali da se u njihove kuće ili stanove usele određeni prognanici i izbjeglice, bez ikakve naknade.

Dakle, na ove slučajeve mogu se i trebaju primijeniti odredbe članka 162. do 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96.) koje se odnose na vlasničku tužbu i prema kojima (članak 164. stavak 1.) pošteni posjednici nisu dužni dati naknadu za korištenje, odnosno uporabu stvari u vlasništvu treće osobe.

U slučajevima gdje postoji usmeni sporazum vlasnika o ulasku tuženika u posjed njegove nekretnine u dokaznom će postupku trebati utvrditi pravi sadržaj svakoga pojedinog sporazuma, jer je vjerojatno da je u ratnim okolnostima prava volja vlasnika bila usmjerena na zaštitu i čuvanje njegove imovine, pa je moguće da je riječ o sporazumu (ugovoru) o čuvanju (detenciji) nekretnine, a ne o ugovoru o najmu.

2. Razdoblje od 3. lipnja 1992. (odnosno od 4. rujna 1995.) do 26. rujna 1997. godine

U ovom razdoblju su u Republici Hrvatskoj doneseni propisi kojima je bio zabranjen svaki oblik raspolaganja određenom imovinom (među ostalim i davanje u najam kuća i stanova koje su njihovi vlasnici napustili).

Naime, Naredbom za provođenje Rezolucije broj 757 (1992) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na području prometa nekretnina ("Narodne novine", br. 32/92) bilo je zabranjeno raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu odnosno na kojima su pravo korištenja imali državljani tzv. SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Pravni posao sklopljen ili pravni akt donesen protivno ovoj Naredbi bio je ništav. Navedena Naredba stupila je na snagu 3. lipnja 1992. godine i odnosila se samo na državljane SR Jugoslavije.

Nakon toga donesena je Uredba o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 63/95.) koja je stupila na snagu 4. rujna 1995. godine, koja je zamijenjena Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 73/95, i 7/96. koji je stupio na snagu 27. rujna 1995. godine). Člankom 2. toga Zakona pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na korištenje, bila je stavljena imovina:

- koja se nalazila na ranije okupiranom a sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, a koju su vlasnici napustili i osobno je nisu koristili;

- koja se nalazila na teritoriju Republike Hrvatske, a koja je u vlasništvu osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. godine, ili su se nalazile na okupiranom području Republike Hrvatske, ili koje su se nalazile na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), ili na okupiranom teritoriju Bosne i Hercegovine i od dana napuštanja tu imovinu osobno nisu koristile;

- koja se nalazila na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvu državljana SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) koji tu imovinu osobno nisu koristili.

Cilj tih propisa kojima je imovina navedenih osoba stavljena pod privremenu upravu Republike Hrvatske bio je dvojak.

S jedne strane time je osigurana mogućnost predaje u posjed te imovine, odnosno davanja na privremeno korištenje prognanicima i izbjeglicama radi njihova smještaja i zbrinjavanja, a s druge strane na taj se način štitila i čuvala imovina u vlasništvu osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku, odnosno koje su se nalazile na teritoriju SR Jugoslavije.

Člankom 8. toga Zakona bilo je propisano da za vrijeme dok se imovina nalazi pod privremenom upravom Republike Hrvatske vlasnik ne može njome raspolagati (otuđiti, zamijeniti, dati u zakup, dati u najam, na privremeno besplatno ili naplatno korištenje, opteretiti hipotekom ili drugim teretom) s tim da je Vlada Republike Hrvatske iznimno mogla na prijedlog ministra pravosuđa izuzeti određenu imovinu od zabrane raspolaganja.

Dakle, u razdoblju od 4. rujna 1995. godine (a za državljane SR Jugoslavije od 3. lipnja 1992.) do 26. rujna 1997. godine, pravno je bila isključena mogućnost davanja u najam imovine koja se nalazila pod privremenom upravom Republike Hrvatske, pa vlasnici te imovine nemaju zakonsku osnovu za ubiranje najamnine u tom razdoblju bez obzira jesu li korisnici te imovine imali pravnu osnovu za njezino korištenje (primjerice, rješenje Komisije, sukladno članku 5. Zakona o privremenom preuzimanju i korištenju određene imovine) ili nisu.

3. Razdoblje od 26. rujna 1997. do 5. kolovoza 1998. godine

Ustavni je sud Republike Hrvatske 25. rujna 1997. godine donio Odluku (broj: U-I-1037/1995., U-I-179/1996., U-I-639/1997., U-I-837/1997. i U-I-948/1997., - "Narodne novine", br. 100/97. od 26. rujna 1997.) kojom su ukinute odredbe članka 8. te članka 9. stavka 2. i članka 11. stavka 1. (koje se odnose na članak 2. stavak 1. i 2.) i stavka 4. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom.

To je značilo da se nakon donošenja navedene Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, imovina osoba iz članka 2. navedenoga Zakona, koji tu imovinu osobno nisu koristili, i nadalje nalazila pod privremenom upravom Republike Hrvatske (s obzirom da odredba članka 2. toga Zakona nije ukinuta) ali su njezini vlasnici od 26. rujna 1997. godine mogli njome slobodno raspolagati (prodati je, zamijeniti, darovati i sl.) i za to im raspolaganje više nije potrebna suglasnost bilo kakvog tijela državne vlasti Republike Hrvatske, dok će se pitanje vraćanja u posjed i na korištenje privremeno preuzete imovine državljana SR Jugoslavije urediti posebnim sporazumom između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije.

Posjednici te imovine, koji su predmetnu imovinu koristili na temelju akta nekoga od tijela državne vlasti Republike Hrvatske (kao i uz suglasnost samih vlasnika), imaju pravni položaj poštenog posjednika koji je trajao sve dok se odlukom nadležnoga upravnog tijela isti akt nije ukinuo po zahtjevu vlasnika.

Kako pošteni, zakoniti i istiniti posjednici tuđe stvari, u smislu odredbe članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nisu dužni dati naknadu za korištenje odnosno uporabu stvari u vlasništvu treće osobe, to su tužbeni zahtjevi za plaćanje "najamnine" protivni toj odredbi.

Napominje se da je donesen i da je 5. kolovoza 1998. godine stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 101/98.), nakon čega se pitanje vraćanja u posjed stanova i kuća njihovim vlasnicima rješava prema Programu povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba ("Narodne novine", br. 92/98.).

U odnosu na nositelje stanarskog prava koji su napustili stanove u društvenom vlasništvu, koji su im bili dodijeljeni na korištenje, smatra se da su oni najmanje pozvani na podnošenje tužbi za plaćanje "najamnine" od strane sadašnjih posjednika, budući da je ranije važeći Zakon o stambenim odnosima mogućnost iznajmljivanja stana predvidio samo uz suglasnost davatelja stana na korištenje.

Očekuje se da će se na temelju vjerodostojnog tumačenja utvrditi opće stajalište kojim će se ujednačiti sudska praksa i osigurati jedinstvena primjena zakona kako u postupku donošenja sudskih odluka, tako i u postupku po podnesenim pravnim lijekovima te u postupku ovrhe.

Klasa: 019-04/95-01/05
Zagreb, 12. ožujka 1999.

ZASTUPNIČKI DOM
HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Potpredsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskoga državnog sabora
Vladimir Šeks, dipl. iur., v. r.