USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe B. B. iz Š., na sjednici održanoj dana 21. travnja 1999. godine, donio je sljedeću

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba te se ukida:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-5427/1995-4 od 16. listopada 1996. godine;

- rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-42-UP/II-376/1-1995 od 24. svibnja 1995. godine;

- rješenje Policijske uprave š., Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-13-05-Up-16/17-95 od 16. veljače 1995. godine.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

B. B. iz Š., podnijela je ustavnu tužbu povodom presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-5427/1995-4 od 16. listopada 1996. godine. Tom je presudom odbijena njena tužba podnijeta protiv rješenja tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-42-UP/II-376/1-1995 od 24. svibnja 1995. godine, a kojim je rješenjem odbijena žalba podnositeljice podnijeta protiv rješenja Policijske uprave š., broj: 511-13-05-Up-16/17-95 od 16. veljače 1995. godine. Tim se rješenjem, temeljem odredbe članka 42. stavka 1. točke 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca (»Narodne novine«, broj 53/91, 22/92, 26/93, 29/94), podnositeljici kao državljanki Bosne i Hercegovine, s trajnim nastanjenjem u Republici Hrvatskoj, otkazuje boravak u Republici Hrvatskoj jer da je svojim ponašanjem ispunila zakonski opis članka 42. stavka 1. točke 3. istoga Zakona. Istim rješenjem podnositeljici je naloženo da, u roku od 30 dana, napusti teritorij Republike Hrvatske, uz zabranu povratka u Republiku Hrvatsku u trajanju od 1 (jedne) godine.

Podnositeljica smatra da su joj osporenim odlukama upravnih tijela kao i odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske povrijeđena ustavna prava iz članka 14. stavka 2. Ustava (svi su pred zakonom jednaki), članka 18. Ustava (o jamstvu prava na žalbu - stavak 1., odnosno da pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita - stavak 2.), članka 19. stavka 2. Ustava (kojim se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti), članka 26. Ustava (po kojem su svi građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti) i članka 35. Ustava Republike Hrvatske (kojim se svakom čovjeku i građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti).

Navodi dalje podnositeljica da je stara preko sedamdeset godina, prvenstveno zabrinuta za zdravlje svoga supruga I. B. - hrvatskog državljanina, s kojim je u braku pedeset godina. Ističe da nikada nije pozivana pred bilo koje državno tijelo koje bi protiv nje provodilo bilo kakav postupak (prekršajni ili krivični), zbog bilo koje pa i zbog najsitnije povrede propisa. Jedini postupci u kojima sudjeluje jesu postupci za dopuštenje boravka u Republici Hrvatskoj i za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Posebno ističe da joj nikada nisu bili priopćeni razlozi za tvrdnje o povredi navedenih propisa pa da joj nikada nije bilo omogućeno niti zakonito izjašnjenje o bilo kakovim povredama propisa.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/1991) svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

Iz navoda ustavne tužbe, osporene presude i rješenja upravnih tijela, razvidno je da je Upravni sud Republike Hrvatske prihvatio utvrđenja u rješenjima upravnih tijela u kojima osim pukog parafraziranja zakonskih odredaba nije naveden niti jedan valjani razlog temeljem kojega su nadležna upravna tijela i Upravni sud Hrvatske imali osnova donijeti osporene odluke.

Osporena presuda kao i rješenja upravnih tijela (I. i II. stupnja) temelje se na odredbama članka 42. Zakona o kretanju i boravku stranaca.

Tako je odredbom članka 42. stavka 1. točke 3. narečenog Zakona utvrđeno da će se otkazati boravak strancu koji ima odobreno trajno nastanjenje ako to zahtijevaju razlozi zaštite nacionalne sigurnosti ili pravnog poretka, a prema odredbi stavka 3. te zakonske odredbe, u rješenju kojim se otkazuje boravak na osnovi točke 3., nadležno tijelo ne mora navesti razloge kojima se rukovodilo pri donošenju rješenja.

U takvom sklopu okolnosti pod kojima se otkazuje boravak trajno nastanjenom strancu, potpuno i pravilno utvrđenje činjenica izravno utječe na ostvarenje prava koja sve građane i strance izjednačavaju pred sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Naprotiv, iz obrazloženja osporenih odluka upravnih tijela i suda proizlazi da su iste donijete na pretpostavci ponašanja podnositeljice koje bi, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, imalo za posljedicu ispunjenje zakonskog opisa članka 42. stavka 1. točke 3. naprijed navedenoga Zakona.

Takvim odlučivanjem, od strane nadležnih upravnih tijela i suda podnositeljici je onemogućeno učinkovito ostvarenje prava na žalbu (članak 18. Ustava), ali se isto tako dovodi u pitanje i ustavno pravo jednakosti građana i stranaca pred sudovima i drugim državnim tijelima (članak 26. Ustava).

Naime, iz ovih ustavnih odredaba slijedi da se pravo na žalbu može učinkovito ostvarivati samo ako tijelo koje je donijelo rješenje navede razloge za to rješenje, koji se onda mogu pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa. Jer, samo građanin kojemu su razlozi rješenja poznati može ga uspješno pobijati, ali isto tako i doći do uvjerenja o bezizglednosti žalbe protiv takvog rješenja, čime se pridonosi načelima efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Nadalje, nenavođenjem razloga za određeno rješenje vrijeđa se i ustavna odredba članka 26., jer su u povoljnijem položaju pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima, koja imaju javne ovlasti, osobe koje se žale protiv pojedinačnih akata što sadrže i razloge na kojima se zasnivaju, od onih osoba koje su prisiljene svoja prava štititi pravnim sredstvima protiv pojedinačnih akata koji razloge u takvim obrazloženjima ne sadrže.

Konačno, po ocjeni ovoga Suda, osporenim odlukama, vrijeđa se i odredba članka 35. Ustava, kojom se jamči pravna zaštita obiteljskog života s obzirom na interes obitelji da živi zajedno.

Naprotiv, osporenim odlukama obiteljski život podnositeljice onemogućava se u potpunosti.

Budući je ovaj Sud utvrdio da su podnositeljici osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava na koja ista u svojoj ustavnoj tužbi upućuje, to je slijedom navedenog, a temeljem članka 59. u svezi članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 29/94), odlučeno kao u izreci.

Objava ove Odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91).

Broj: U-III-728/1997
Zagreb, 21. travnja 1999.