USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, u povodu prijedloga za pokretanje postupaka za ocjenu ustavnosti, na sjednici održanoj 8. srpnja 1999., donio je

RJEŠENJE

Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti odredbi članka 367. stavka 3. i članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96) i članka 221. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama (»Narodne novine«, broj 91/96).

1. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u cijelosti i Zakona o zemljišnim knjigama u cijelosti.

2. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, i to odredbi:

- članka 18. stavak 2.,

- članka 43.,

- članka 159. stavak 4.,

- članka 202. stavak 1.,

- članka 204. stavak 2.,

- članka 359. stavak 2.,

- članka 366. stavak 3.,

- članka 370.,

- članka 372.,

- članka 373.,

- članka 380. stavak 2. i

- članka 383.

3. Prijedlog za obustavu izvršenja svih radnji koje bi se stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu mogle provoditi i prijedlog za obustavu stupanja na snagu odredbi članka 43. i članaka 370., 371., 372. i 373. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odbacuju se.

1. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o zemljišnim knjigama (»Narodne novine«, broj 91/96), i to odredbi:

- članka 215. stavka 1. alineje 2.,

- članka 216.,

- članka 220. stavaka 1. i 2., i

- članka 222. stavka 1.

2. Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti odredbi članka 371. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i odredbi članka 225. Zakona o zemljišnim knjigama.

Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

1. Predlagatelji 1) Martina, Željka i Želimir Mance iz Varaždina, 2. »Amec« d.o.o. Karlovac, zastupan po direktoru Nebojši Laliću, 3) Bruno Ružička iz Zagreba, 4) Atlantida i Ozren Roje iz Splita, 5) Udruženje za denacionalizaciju - Split, Split, zastupano po predsjedniku Miroslavu Slaviću, 6) Jagoda Nast iz Splita, 7) Marko Pilipović iz Splita, 8) Antica Filipi iz Betine, 9) »Rumat« d.o.o. iz Rijeke, zastupan po odvjetničkom društvu Pauković-Kovačević-Koren-Penda iz Rijeke, 10) Stjepan i Ivka Miloš iz Zagreba, zastupani po punomoćniku Branku Ivanoviću, odvjetniku iz Zagreba i 11) Živko Petričić iz Hvara, podnijeli su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: Zakon o vlasništvu), predlagatelji pod 3), 5) i 6), podnijeli su i prijedloge za pokretanje postupka ocjene ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, a predlagatelj pod 11) podnio je prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o vlasništvu i Zakona o zemljišnim knjigama u cijelosti.

2. U tijeku postupka Sud je o prijedlozima zatražio odgovor od Hrvatskoga državnog sabora kao donositelja tih zakona, a od Ministarstva pravosuđa stručno mišljenje. Hrvatski državni sabor izvijestio je Sud da je prijedloge uputio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, koji Sudu nije dostavio odgovor.

Ministarstvo pravosuđa dostavilo je mišljenje na prijedloge, u bitnom, kako slijedi.

a) Glede prijedloga predlagatelja pod 1) za ocjenu ustavnosti odredbi članka 43. i odredbi čl. 370. do 373. Zakona o vlasništvu, navodi da prijedlogu ne bi trebalo udovoljiti, jer da se sustav u kojem je uspostavljena jedinstvenost nekretnine ne može narušavati bez teških posljedica, koje bi pogodile nositelje prava vlasništva, pa ako bi se udovoljilo prijedlogu, time se situacija ne bi za bivše vlasnike promijenila, budući da Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, broj 92/96, dalje: Zakon o naknadi) ne predviđa mogućnost vraćanja bivšim vlasnicima podruma, tavana i sl.

b) Glede prijedloga predlagatelja pod 2) za ocjenu ustavnosti članka 159. stavka 2. Zakona o vlasništvu, Ministarstvo pravosuđa također smatra da ga ne treba prihvatiti. U odgovoru navodi da se pobijanom odredbom ne uspostavlja neravnopravnost među pravnim subjektima, nego upravo obrnuto - osobama koje, kao što pokazuje iskustvo, nisu u stanju dovoljno brzo zaštititi svoje pravo vlasništva, ostavljaju duži rok u kojem mogu zatražiti zaštitu protiv posjednika svojih stvari. Dalje ističe da kada tog dužeg roka ne bi bilo, te bi osobe bile u neravnopravnom položaju u odnosu na sve one koje su od njih različite, koje su okrenute stjecanju dobiti, pa su i organizirane tako da se mogu dovoljno brzo i efikasno brinuti za svoju imovinu. Smatra da ono što izgleda kao neravnopravnost, zapravo je nastojanje da se uspostavi ravnopravnost - staviti nejednake pravne subjekte u jednaki položaj, ne dovodi u svim okolnostima do neravnopravnosti, nego upravo služi ravnopravnosti te da je pobijana odredba inspirirana onom iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika, koja je takvu zaštitu pružila svim pravnim osobama iz istog razloga, a pobijana je odredba suzila krug zaštićenih pravnih osoba samo na neprofitne. Konačno navodi da Ustav jamči vlasništvo, ali ne i stjecanje prava vlasništva, pa pobijana odredba nije ograničenje ničijeg vlasništva te se njome niti ne dira u ustavne odredbe o ograničenju vlasništva.

c) Glede prijedloga predlagatelja pod 3) za ocjenu ustavnosti odredbi članka 367. stavka 3. i članka 371. Zakona o vlasništvu, Ministarstvo pravosuđa također smatra da mu ne treba udovoljiti. Smatra da je nemoguće uspostaviti uređenje u kojem postoji pravno jedinstvo nekretnine, a da se ne ukine situacija u kojoj se zgrade pojavljuju kao zasebna zemljišnoknjižna tijela. Da bi se uspostavilo pravno jedinstvo nekretnine - zemljišta i svih zgrada koje su na njemu sagrađene, smatra da je potrebno uspostaviti suvlasništvo, čime da se ništa ne mijenja, i da time nisu ni najmanje ugrožena postojeća prava vlasništva, da se samo predmnijeva da su suvlasnički dijelovi jednaki, ali da svaki od suvlasnika može zahtijevati da se utvrdi kolika je veličina dijelova (članak 367. stavak 4. Zakona o vlasništvu). Ističe da, ako suvlasnička zajednica bilo kojemu od suvlasnika ne odgovara, svaki od suvlasnika može, kad god to zaželi, ishoditi razvrgnuće suvlasništva i njime uspostaviti situaciju u kojoj će biti samovlasnik određene čestice zemljišta i zgrade te da će se samo spajanje tijela u jedno, provoditi samo na zahtjev, a tek će se prigodom osnivanja, obnavljanja, dopunjavanja ili preoblikovanja zemljišne knjige provesti to spajanje po službenoj dužnosti (članak 221. Zakona o zemljišnim knjigama).

d) Glede prijedloga predlagatelja pod 4) za ocjenu ustavnosti odredbe članka 366. stavka 3. Zakona o vlasništvu Ministarstvo pravosuđa smatra da prijedlogu ne bi nipošto trebalo udovoljiti. Navodi da je nemoguće uspostaviti uređenje u kojem postoji pravno jedinstvo nekretnine, a da na temelju pravnih poslova nastaju pravni učinci koji bi bili suprotni tome načelu. Pobijana odredba da ne djeluje retroaktivno, ne dira u pravni posao, nego samo u učinke koje bi on trebao izazivati ubuduće. Da time ne bi bila povrijeđena ničija već stečena prava, priznato je pravo na »pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak otklonio« (članak 336. stavak 4. Zakona o vlasništvu).

e) Glede prijedloga predlagatelja pod 5) i 6) za ocjenu ustavnosti odredbe članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu, Ministarstvo pravosuđa također smatra da mu ne bi nipošto trebalo udovoljiti. Navodi da bi udovoljavanje prijedlogu išlo na štetu predlagatelja - odredba koju predlagatelj pobija ima upravo suprotno značenje od onoga koje mu predlagatelj pripisuje - ona služi tome da rezervira prava za (buduće) ovlaštenike prava na naknadu za oduzetu imovinu.

f) Ministarstvo pravosuđa dostavilo je i odgovor glede prijedloga za ocjenu ustavnosti odredbi članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 221. stavka 1., članka 220. stavka 2., članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama. To Ministarstvo smatra da prijedlozima ne bi trebalo udovoljiti, ali u slučaju da se podvrgne ustavnosudskoj kontroli cijeli kompleks pretvorbe, da bi u obzir trebalo uzeti i predmetne prijedloge.

3.1. Po prijedlozima za ocjenu pojedinih odredbi Zakona o vlasništvu, pokrenut je postupak samo u odnosu na odredbe članka 367. stavka 3. i članka 388. stavka 4., a za Zakon o zemljišnim knjigama samo u odnosu na odredbu članka 221. stavka 1.

3.2. Prijedlozi za ocjenu ustavnosti odredbi članka 18. stavak 2., članka 43., članka 159. stavak 4., članka 202. stavak 1., članka 204. stavak 2., članka 359. stavak 2., članka 366., stavak 3., članka 370., članka 372., članka 373., članka 380. stavak 2., i članka 383. Zakona o vlasništvu, i prijedlozi za ocjenu ustavnosti odredaba članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 220. stavka 1. i 2., i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, kao neosnovani nisu prihvaćeni.

3.3. Postupak za ocjenu ustavnosti odredbi članka 371. Zakona o vlasništvu i odredbi članka 225. Zakona o zemljišnim knjigama, obustavljen je, jer su te odredbe prestale važiti stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 68/98).

3.4. Predlagatelji pod 1) predlažu temeljem odredbe članka 18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91), da Sud obustavi sve radnje koje bi se stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu mogle provoditi, odnosno da obustavi stupanje na snagu odredbi članka 43. i odredbi članaka 370. do 373. Zakona o vlasništvu, do donošenja konačne odluke Suda.

Prijedlog za privremenu obustavu izvršenja nije osnovan, a za obustavu stupanja na snagu odredbi članka 43. i odredbi članaka 370. do 373. Zakona o vlasništvu, nije dopušten.

Naime, prema odredbi članka 18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Ustavni sud može do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugog propisa, čija se ustavnost odnosno zakonitost ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teško otklonjive posljedice.

Predlagatelji ne označavaju pojedinačne akte ili radnje koje predlažu obustaviti od izvršenja do konačne odluke Suda, a za obustavu stupanja na snagu osporavanih odredbi do odluke Suda, Sud nema ovlasti, pa su ti prijedlozi odbačeni.

3.5. Predlagatelj pod 11) podnio je Sudu prijedlog da se utvrdi ustavnost, između ostalih, i Zakona o vlasništvu i Zakona o zemljišnim knjigama. Prijedlog nije sastavljen u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 29/94), pa je predlagatelj temeljem odredbe članka 25. stavka 1. toga Poslovnika, pozvan na dopunu prijedloga.

Predlagatelj, međutim, ni u prijedlogu, a ni u dopuni nije podastro i obrazložio argumente koji bi dovodili u sumnju ustavnost osporenih zakona u cijelosti, pa prijedlog nije prihvaćen.

4. Sud uvodno ističe da je pri ocjenjivanju ustavnosti osporavanih propisa - s obzirom na sadržaj i obrazloženje pojedinih prijedloga, osobito onih koji su izražavali gledišta bivših vlasnika nacionaliziranih, konfisciranih ili na drugi način oduzetih nekretnina (stvari) - imao na umu i ustavnu obvezu usklađivanja zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 8/98 - pročišćeni tekst, dalje: Ustav), prema odredbi članka 4. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 34/92 - pročišćeni tekst, 91/92, 62/93, 50/94, 105/95 i 110/96), što je u oblasti uređivanja vlasničkih odnosa bilo posebno izraženo, budući da Ustav ne poznaje ni društveno vlasništvo, ni ostala tzv. nova stvarna prava koja su postojala u bivšem režimu društvenog vlasništva (pravo upravljanja, pravo raspolaganja i pravo korištenja, pa i posebno stanarsko pravo).

U tranzicijskom razdoblju donesen je niz propisa radi pretvorbe društvenog vlasništva u vlasništvo, pa je tako donesen Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91, 83/92, 84/92), koji je bio u funkciji pretvorbe poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeća kojima će biti određen vlasnik; Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine« br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96) bio je i u funkciji pretvorbe društvenog vlasništva nad stanovima u privatno vlasništvo, itd. U tim zakonima, s obzirom na područje koje su uređivali, propisana su i određena ograničenja njihove primjene, upravo radi očekivane denacionalizacije, u koju svrhu su donijeti i određeni posebi zakoni, kao npr. Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine«, br. 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93).

Konačno, donesen je i Zakon o naknadi. Sud nalazi potrebnim reći da je Zakon o naknadi stupio na snagu 1. siječnja 1997., dakle istoga dana kada i Zakon o vlasništvu, što je u ovom postupku nametnulo potrebu dodatnog opreza, jer se krenulo od pretpostavke da konkurencije odredbi ta dva zakona u njihovom tumačenju i primjeni, ne bi smjelo biti.

S obzirom na to da se usklađivanje zakonodavstva iz područja stvarnog prava provodilo, kao što je već rečeno, u tijeku tranzicijskog razdoblja pretvorbe i privatizacije, zakonodavcu (državi) se nije moglo odreći pravo, jer je to bila i njegova obveza, da pri uređivanju predmetnih odnosa uvažava rezultate tranzicijskih propisa koji su, također u skladu s Ustavom, uređivali pitanja vlasništva i drugih stvarnih prava. Takvim načelnim pristupom koji istovremeno transformira i ograničava suprotstavljene interese (vlasnika, bivših vlasnika, svih vrsta stvarnopravnih ovlaštenika iz ranijeg pravnog sustava), a izvire iz ustavnog načela (članak 16.) prema kojem se prava jednih mogu zakonom ograničiti da bi se zaštitila prava drugih ljudi te pravni poredak, ne povrijeđuju se najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, kao što su jednakost, socijalna pravda i nepovredivost vlasništva.

1. Predlagateljica pod 8), predlaže pokrenuti postupak ocjene ustavnosti odredbe članka 18. stavka 2., druge rečenice Zakona o vlasništvu, prema kojoj posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet.

Predlagateljica navodi da se iz navedene odredbe vidi da se do posjeda dolazi i neistinom i da je neistina ozakonjena.

Predlaže ukinuti odredbu članka 18. stavka 2., drugu rečenicu Zakona o vlasništvu.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljica ne ukazuje s kojom bi ustavnom odredbom osporavana odredba bila u nesuglasju, niti sam Sud može iz prijedloga, niti po vlastitoj pobudi utvrditi da bi ta odredba bila u nesuglasju s Ustavom. Valja, naime, imati u vidu da je posjed pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima glede određene stvari, socijalna realnost bez obzira ima li temelj u subjektivnom pravu ili ga nema. Istovremeno, posjed je i provizorij koji se, radi pravnog reda, privremeno štiti.

Stoga Sud ocjenjuje da odredba članka 18. stavka 2. druge rečenice Zakona o vlasništvu, nije nesuglasna Ustavu.

2. Predlagatelji pod 1), predlažu ocijeniti ustavnost i zakonitost članka 43. Zakona o vlasništvu, čije odredbe glase:

»(1) Sastoji li se nekretnina od zemljišta sa zgradom, suvlasnik čiji je suvlasnički dio te nekretnine dovoljno velik za to ovlašten je uz suglasnost ostalih suvlasnika i pod daljnjim pretpostavkama iz glave 4. trećega dijela ovoga Zakona uspostaviti i sa svojim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenog dijela te nekretnine (etažno vlasništvo).

(2) Uspostavom vlasništva određenoga posebnoga dijela nekretnine ne dira se u suvlasništvo, ali se izvršavanje ovlasti i dužnosti suvlasnika s čijim se suvlasničkim dijelom povezalo etažno vlasništvo usredotočuje u prvom redu na taj posebni dio nekretnine, ograničavajući ujedno izvršavanje ovlasti ostalih suvlasnika nekretnine na tom njezinu posebnom dijelu, prema odredbama sadržanim u glavi 4. trećega dijela ovoga Zakona.

(3) Ako je barem i na samo jednom posebnom dijelu nekretnine uspostavljeno etažno vlasništvo, pravne odnose suvlasnika te nekretnine, kako međusobno tako i prema trećima, uređuju u prvom redu posebne odredbe glave 4. trećega dijela ovoga Zakona i na njihovu temelju doneseni pravni akti, a tek podredno opća pravila o suvlasništvu sadržana u ovoj glavi Zakona, ako nije što drugo određeno.

(4) Suvlasnici nekretnine mogu suglasno odlučiti da će svoja vlasnička prava ograničiti tako da će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo određenoga posebnoga dijela (etažno vlasništvo) suvlasničke nekretnine, pa makar taj suvlasnički dio i nije toliko velik koliko se inače traži za odgovarajući suvlasnički dio po odredbama članka 74. stavka 1. i 2. ovoga Zakona.

(5) Suglasno očitovanje volje svih suvlasnika da će uspostaviti vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine u korist nekoga suvlasničkog dijela, smatra se do uspostave vlasništva posebnoga dijela njihovim sporazumom o podjeli posjeda i izvršavanju suvlasničkih ovlasti.

(6) Što vrijedi za zemljište sa zgradom, vrijedi na odgovarajući način i za pravo građenja kad je izgrađena zgrada«.

Riječ je o načelnoj odredbi o pretvaranju suvlasništva u etažno vlasništvo, koja se nalazi u dijelu trećemu, glavi 2. - o suvlasništvu.

Razlozi zbog kojih predlagatelji osporavaju navedene odredbe, nalaze se u ovom obrazloženju pod točkom II. 8.

Prijedlog za ocjenu odredbi članka 43. Zakona o vlasništvu nije osnovan.

Razlozi zbog kojih Sud prijedlog ne prihvaća, nalaze se u ovom obrazloženju pod točkom II.8.

3. U članku 159. stavku 4. Zakona o vlasništvu, propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

Predlagatelj pod 2) navodi da je zbog dvostrukog roka dosjelosti, navedenom odredbom samostalni posjednik stvari u vlasništvu osoba iz te odredbe, glede stjecanja vlasništva postavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na sve druge posjednike.

Također smatra da je istom odredbom nositeljima prava vlasništva omogućena dvostruko veća zaštita glede stjecanja vlasništva na njihovoj stvari od strane samostalnog posjednika dosjelošću, a u odnosu na sve ostale vlasnike.

Ističe, da zakonodavac, navodeći osobe - subjekte vlasništva - koji uživaju posebnu zakonsku zaštitu te s njima »izjednačenih pravnih osoba«, implicira postojanje povlaštenih, a i onih koji to nisu.

Smatra da su spornom odredbom i stjecatelji i vlasnici segregirani, prema kriterijima pripadnosti određenoj društvenoj kategoriji, na one s većim i one s manjim pravima glede prava vlasništva na istovrsnoj stvari, što nije u skladu s odredbama o jednakosti iz članaka 3., 5., 14. i 16. Ustava.

Konačno navodi da Ustav poznaje samo jedno vlasništvo, tj. građansko vlasništvo, pa time i razlikovanje stjecanja prava vlasništva na istoj stvari, a prema vrsnosti, ugledu, djelatnosti, porijeklu, i bilo kakovoj drugoj socijalnoj i pravnoj kategoriji ili atribuciji nositelja prava vlasništva, nije u skladu s odredbama članaka 48. i 50. Ustava

Predlaže ukinuti odredbu članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu.

Prijedlog nije osnovan.

U stavku 4. članka 159. Zakona o vlasništvu propisana je tzv. izvanredna dosjelost, za stvari u vlasništvu određenih pravnih osoba, na način da se za posjednike stvari u vlasništvu tih pravnih osoba predviđa dvostruko vrijeme dosjedanja od onoga propisanog u stavcima 2. i 3. istoga članka.

Za takvo razlikovanje vremena dosjelosti kod zakonitog, istinitog i poštenog posjednika, pa i samo barem poštenog posjednika, u zavisnosti od osobe vlasnika, prema ocjeni Suda, u Ustavu nema zapreke.

Istovremeno, a kao što to u svojem stručnom mišljenju o prijedlogu navodi Ministarstvo pravosuđa, pobijanom se odredbom ne uspostavlja neravnopravnost među pravnim subjektima, nego upravo obrnuto - osobama koje, kao što pokazuje iskustvo, nisu u stanju dovoljno brzo zaštititi svoje pravo vlasništva, ostavlja se duži rok u kojem mogu zatražiti zaštitu protiv posjednika svojih stvari. Kada tog dužeg roka ne bi bilo, te bi osobe bile u neravnopravnom položaju u odnosu na sve one koje su od njih različite, jer su okrenute stjecanju dobiti, pa su i organizirane tako da se mogu dovoljno brzo i efikasno brinuti za svoju imovinu. Dakle, ono što izgleda kao neravnopravnost, zapravo je nastojanje da se uspostavi ravnopravnost već zbog nejednakosti samih pravnih subjekata glede mogućnosti zaštite svojega vlasništva. Pobijana je odredba inspirirana onom iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika, koja je takvu zaštitu pružala određenim pravnim osobama iz istog razloga, a pobijana je odredba, međutim, suzila krug zaštićenih pravnih osoba samo na neprofitne. Konačno, kad Ustav jamči samo pravo vlasništva, pobijanom se odredbom ne ograničava nečije vlasništvo, već se vlasništvu određenih pravnih subjekata pruža jača zaštita od njegovog gubitka dosjelošću posjednika koji nisu vlasnici iste stvari te stvar dosjedaju (stječu).

Stoga Sud ocjenjuje da osporavana odredba članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu, nije u nesuglasnosti s odredbama o jednakosti iz članaka 3., 5., 14. i 16., ni s odredbama članaka 48. i 50. Ustava.

4. Prema odredbi članka 202. stavka 1. Zakona o vlasništvu, osobne se služnosti ne mogu prenositi s ovlaštenika na drugu osobu.

Nadalje, prema odredbi članka 204. stavka 2., plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja iz stavka 1. ovoga članka.

Predlagatelji pod 10) osporavaju ustavnost navedenih odredbi u svezi s člankom 217. Zakona o vlasništvu, čije odredbe glase: »(1) Pravo stanovanja je osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući njezino sućanstvo. (2) Pravo stanovanja prosuđuje se po pravilima o uporabi, ako nije što drugo određeno. (3) Ovlašćuje li pravo stanovanja svojega nositelja da se služi svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje tako da ih, čuvajući sućanstvo, u cijelosti uživa, tad je to plodouživanje stambene zgrade, pa se prosuđuje po pravilima o plodouživanju. (4) U svakom slučaju vlasnik zadržava pravo raspolagati onim dijelovima nekretnine koji nisu namijenjeni stanovanju a i stambenim dijelovima koji nisu predmetom stanovateljeva prava stanovanja, ali ne tako da time spriječi izvršavanje prava stanovanja. (5) Izvršavanjem prava stanovanja ne smije se vlasniku onemogućiti ili otežati potrebno nadgledanje cijele njegove nekretnine«.

Predlagatelji smatraju da je navedenim odredbama članka 202. stavka 1. i članka 204. stavka 2. Zakona o vlasništvu povrijeđen članak 3. Ustava (nepovredivost vlasništva i vladavina prava), i članak 5. Ustava, jer da zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, pa i članak 19. Ustava, budući da se po članku 202. stavku 1. Zakona o vlasništvu, osobne služnosti ne mogu prenositi s ovlaštenika na drugu osobu, a da prema članku 204. stavku 2. plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja.

U prilog tvrdnji da osporavane odredbe nisu u suglasnosti s Ustavom, navode da zakoni ne djeluju retroaktivno, i da je služnost uspostavljena prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu imala karakter osobnog prava (osobna služnost) bez prava da se drugoj osobi pravnim poslom prepusti izvršavanje svojih ovlaštenja (paragraf 521. OGZ-a - služnost stana osnovana za svoju potrebu).

Prijedlog nije osnovan.

Odredba članka 202. stavka 1. opća je odredba o neotuđivosti i nenasljedivosti osobnih služnosti.

Predlagatelji ne navode zbog čega bi ta odredba, sama za sebe, bila u nesuglasju s ustavnim odredbama koje navode, niti Sud nalazi razloga posumnjati u njezinu ustavnost.

Nadalje, ni u odredbi članka 204. stavka 2., Sud ne nalazi sumnje u njezinu ustavnost, kad ona, iznimno od pravila iz članka 202. stavka 1., propisuje kao posebno pravilo o pravu plodouživanja, da plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja plodouživanja. Naime, takvim se prijenosom izvršavanja ovlaštenja plodouživanja ni u čemu ne dira u vlasnikova prava na istoj stvari koja je opterećena služnošću plodouživanja, jer se mijenja samo osoba koja će izvršavati plodouživanje umjesto samog ovlaštenika, a vlasnik i dalje svoje pravo vlasništva može izvršavati u opsegu kao i do tada, ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo.

Činjenica da se pravo stanovanja (članak 217.) prosuđuje po pravilima o uporabi ako nije što drugo određeno, odnosno, da to pravo u određenom slučaju predstavlja plodouživanje, ne dovodi u pitanje ustavnost odredbi članka 202. stavka 1. i članka 204. stavka 2. Zakona o vlasništvu.

Naime, i pravo stanovanja osobna je služnost koja je u Zakonu o vlasništvu svrstana u odjeljak o posebnim pravilima o pojedinim služnostima, dakle, ono je pod režimom općih odredbi o osobnim služnostima samo onoliko koliko nije posebno drukčije određeno.

Međutim, za pravo stanovanja, u članku 217. stavku 2., određeno je da se prosuđuje po pravilima o uporabi, ako nije što drugo određeno, odnosno (stavak 3.), pravo stanovanja predstavlja plodouživanje kad je njegov nositelj ovlašten služiti se svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje.

Dakle, te odredbe nisu u takvoj svezi koja bi mogla predstavljati povredu temeljnih vrednota nepovredivosti vlasništva i vladavine prava iz članka 3. Ustava, jer prva, kao opća, govori o neprenosivosti i nenasljedivosti osobnih služnosti, druga, kao posebna za pravo plodouživanja omogućuje pravnim poslom prenijeti izvršavanje ovlaštenja plodouživatelja na drugu osobu, a treća sadrži posebno pravilo prema kojem se pravo stanovanja prosuđuje po pravilima o uporabi, ako nije što drugo određeno.

Stoga Sud ne nalazi da odredbe o pravu stanovanja u svezi s odredbom članka 202. stavka 1., prema kojoj se osobne služnosti ne mogu prenositi s ovlaštenika na drugu osobu, i u svezi odredbe članka 204. stavka 2., prema kojem plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja iz stavka 1. članka 204., izazivaju sumnju o neustavnosti osporavanih odredbi članka 202. stavka 1. i članka 204. stavka 2. Zakona o vlasništvu.

Određena sveza navedenih odredbi, prema ocjeni Suda, ne predstavlja ni povredu odredbe članka 5. stavka 1. Ustava, a uopće nije jasan predlagateljev navod da bi iste odredbe u nečemu bile u nesuglasju s odredbama članka 19. Ustava.

Konačno, tvrdnja predlagatelja da se u primjeni ovdje osporavanih odredbi radi o retroaktivnoj primjeni zakona, ničim nije obrazložena, niti bi se iz njihove dikcije moglo doći do takvog zaključka.

One djeluju tek od stupanja na snagu Zakona o vlasništvu, a prema njegovoj odredbi članka 388. stavka 3., stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku njihova stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih učinaka.

5. Prema odredbi članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu, pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama toga Zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu te o pretvorbi prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji.

Predlagatelji pod 5) i 6) navode, budući da Zakon o naknadi vlasnicima zapravo ništa ne vraća, odnosno vraća uz izrazita ograničenja, da se tom odredbom daje prvenstvo pretvorbi nad denacionalizacijom, jer da po njoj postoji prioritet Zakona o vlasništvu koji govori o pretvorbi društvenog vlasništva nad propisima o denacionalizaciji. Ukazuju da u pretvorbi korisnici postaju vlasnici, a u denacionalizaciji već da imamo vlasnike koji postaju vlasnici, odnosno da korisnička pretvorba ne može imati prioritet nad vlasničkim povratom.

Smatraju da je osporavana odredba protivna članku 3. i članku 48. stavku 1. Ustava.

Predlažu pokrenuti postupak ocjene ustavnosti odredbe članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu, i ukinuti tu odredbu.

Prijedlog nije osnovan.

Osporavana odredba upravo uvjetuje mogućnost stjecanja vlasništva i drugih prava pretvorbom po odredbama o pretvorbi iz Zakona o vlasništvu, na način da ta prava ne budu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji.

Prema tome, do stjecanja prava vlasništva ili drugog stvarnog prava, temeljem odredbi Zakona o vlasništvu, i to onih o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu te o pretvorbi prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, može doći samo pod uvjetom da to nije u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji. Smisao te odredbe je upravo suprotan od onog koji joj daju predlagatelji.

Stoga Sud ocjenjuje, da osporavana odredba nije u nesuglasju s odredbama članka 3. i članka 48. stavka 1. Ustava.

6. U članku 366. stavku 3. Zakona o vlasništvu, propisano je da od dana stupanja na snagu toga Zakona, pravni poslovi koji su suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke.

Predlagatelji pod 4) smatraju da je ta odredba nedorečena te da nije sasvim jasno ima li ona retroaktivno značenje. Smatraju da ako bi imala retroaktivno djelovanje, da bi to značilo da svi pravni poslovi zaključeni već prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu koji su prema ranijem pravnom režimu bili dopušteni i proizvodili pravne učinke, iza 1. siječnja 1997. ne proizvode pravne učinke, što da bi bio opasan atak na pravnu sigurnost i stečena prava koja su pravni subjekti stekli vjerovanjem u valjanost i učinkovitost pravnih poslova sklopljenih u vrijeme režima koji ih je dopuštao, pa bi to bilo protivno načelu vladavine prava.

Predlažu ukinuti odredbu članka 366. stavka 3. Zakona o vlasništvu, kao protivnu Ustavu.

Prijedlog nije osnovan.

Sud ocjenjuje da osporavana odredba nema povratno djelovanje. Naime, povratno djelovanje nekog propisa postoji kad on pravno djeluje u vremenu koje je proteklo prije no što je taj propis stupio na snagu (unatrag). Kod osporavane odredbe to nije slučaj, jer ona djeluje tek od njezinog stupanja na snagu, dakle samo ubuduće. Ta odredba ni na koji način ne dira pravne posljedice određenih pravnih poslova koje su nastale do njezinog stupanja na snagu, dakle, niti poništava, niti ukida, niti mijenja te pravne posljedice, već samo priječi nastupanje daljnjih pravnih posljedica određenih pravnih poslova, tek nakon što je stupila na snagu.

Konačno, zakonodavac je išao i dalje, pa je u sljedećem stavku 4. članka 366. propisao da, kad dvostrano ili jednostrano obvezni ugovor ne proizvodi pravne učinke zbog suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine, svaka ugovorna strana, a i treći u čiju je korist ugovor sklopljen, ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio.

Stoga Sud utvrđuje da odredba članka 366. stavka 3. Zakona o vlasništvu ne predstavlja odredbu iz članka 90. stavka 2. druge rečenice Ustava te ocjenjuje da ta odredba nije u nesuglasju s člankom 3. Ustava koji kao najvišu vrednotu ustavnog poretka utvrđuje i vladavinu prava, iz koje izvire pravna sigurnost.

7. Članak 367. stavak 3. Zakona o vlasništvu određuje, da, u slučaju kad je na istom zemljištu izgrađeno više zgrada koje su upisane kao zemljišnoknjižna tijela zasebna od zemljišta na kojem su izgrađena, sud će na zahtjev vlasnika bilo koje od tih zgrada spojiti sva ta zemljišnoknjižna tijela u jedno zemljišnoknjižno tijelo uz upis prava vlasništva na njemu u korist svih vlasnika zgrada kao suvlasnika cijele tako stvorene nekretnine s jednakim suvlasničkim dijelovima.

Predlagatelj pod 3) ukazuje na raniji pravni temelj prema kojem su se pojedine zgrade odvajale od zemljišta kao posebni pravi objekti i upisivale kao posebna zemljišnoknjižna tijela, ukazuje na uzroke takvom stanju koje je nastalo prije nacionalizacije i koje je ozakonjeno kroz članak 37. tadašnjeg Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (»Službeni list«, broj 52/58) i primjenom odredbe točke 11. tadašnjeg Uputstva o zemljišnoknjižnim upisima nacionaliziranih najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (»Službeni list«, broj 49/59) te da je činjenica da je svaki od tih graditelja sagradio kuću na svojoj točno određenoj, omeđenoj i ograđenoj parceli. Ukazuje na već tada neusklađeno katastarsko stanje sa stanjem u naravi, zbog čega se pristupilo novim izmjerama kojima je snimljeno i priznato posjedovno stanje, čime su priznate sve parcelacije. Navodi da je za neke katastarske općine provedeno ispravljanje zemljišnih knjiga, pa je posjedovno stanje upisano u zemljišne knjige i time su vlasnici s tog područja stavljeni u povoljniji položaj u odnosu na vlasnike s područja katastarskih općina za koje nije proveden ispravni postupak.

Konačno navodi da osporena odredba nastoji urediti te postojeće odnose na zemljištu koje je bilo društveno vlasništvo i na kojem su izgrađeni objekti u vlasništvu različitih titulara te da je nesporno da su oni bili vlasnici svaki svoje zgrade, da su sa zgradom mogli raspolagati kao sa cjelinom ni od koga ograničavani, međutim, primjenom osporavane odredbe, dosadašnji vlasnici postali bi suvlasnici svih zgrada, dakle, njihovo dosadašnje osobno vlasništvo pretvorilo bi se u suvlasništvo i to bez njihove volje i pristanka.

Smatra da se tom odredbom vrijeđa načelo jamstva nepovredivosti prava vlasništva te zaštita od izvlaštenja.

Predlaže pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti odredbe članka 367. stavka 3. Zakona o vlasništvu.

Prijedlog je osnovan.

Odredba članka 367. stavka 3. Zakona o vlasništvu, omogućuje pretvaranje vlasnika jedne zgrade u suvlasnika njegove i više drugih zgrada, protiv ili mimo njegove volje, odnosno, omogućuje da vlasnik jedne zgrade postaje suvlasnikom svoje i drugih zgrada protiv i mimo volje vlasnika tih drugih zgrada, iako svi ti vlasnici zajedno nikada nisu bili, odnosno nije niti bilo potrebno da su bili, ni u kakvoj, ni faktičnoj, ni pravnoj svezi.

Pretvaranje vlasnika u suvlasnika primjenom osporene odredbe, predstavlja ograničavanje prava vlasništva na način koji izaziva sumnju u njezinu ustavnost.

Istina, prema odredbi članka 50. stavka 1. Ustava, zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Međutim, iz osporene odredbe ne vidi se jasno kakav je i koji interes Republike da od čistih građanskopravnih vlasnika stvara, i protiv, i mimo volje tih vlasnika, suvlasnike na zgradama na kojima su bili vlasnici i na drugim susjednim zgradama, zajedno s vlasnicima tih susjednih zgrada, samo zato jer su sve sagrađene na istoj zemljišnoknjižnoj čestici.

Primjena te odredbe, dakako, jest u interesu uspostave jedinstva nekretnine, dakle ostvarenja jednog od osnovnih načela novog stvarnopravnog uređenja u Republici Hrvatskoj. Međutim, mišljenje je Suda da se protezanje tog načela i njegova primjena na stvarnopravne odnose uspostavljene do stupanja Zakona na snagu, na način kako je to učinjeno osporenom odredbom i za sada, ustavnopravno gledano, ne može prihvatiti kao sukladno Ustavu, a možda se može ostvariti i drugim putem (drukčijim normiranjem), umjesto direktnim ograničavanjem, čak svojevrsnim oduzimanjem vlasništva i njegovim uprosječivanjem davanjem prava na jednake suvlasničke dijelove bez obzira na moguće razlike u vrijednosti bivšeg vlasništva, s mnogobrojnim i kompliciranim pravnim posljedicama. Sve bi to trebalo provesti još i bez naknade tržišne vrijednosti, koja inače u pravnom prometu postoji kao razlika između cijene nekretnine jednog vlasnika i nekretnine u suvlasništvu, a postoji i mogućnost da jedan od novih suvlasnika uskrati svoju suglasnost za promet nekretnine (pojedine zgrade) kojoj je ex lege postao suvlasnikom. Uostalom, promet i nije dopušten, odnosno ne proizvodi pravne učinke ako se prethodno i stvarno ne uspostavi jedinstvenost nekretnine (članak 366. Zakona o vlasništvu).

Mogućnost da do primjene ove odredbe dođe tek po volji pojedinog od vlasnika zgrada na istom zemljištu, ili da do spajanja svih zemljišnoknjižnih tijela u jedno, dođe po službenoj dužnosti tek kad će se osnivati, obnavljati, dopunjavati ili preoblikovati zemljišne knjige, kao i mogućnost da suvlasnik traži utvrđivanje svojeg stvarnog suvlasničkog dijela, pa čak da traži i razvrgnuće suvlasničke zajednice, ne mogu odlučujuće utjecati na sumnju u ustavnost predmetne odredbe.

Štoviše, upravo u slučaju kada bi suvlasnici kao bivši vlasnici zgrada, ishodili utvrđenje svojega suvlasničkoga dijela prema odnosu vrijednosti zgrade u trenutku spajanja u jedno zemljišnoknjižno tijelo (članak 367. stavak 4. Zakona o vlasništvu), moglo bi se dogoditi da mu tako određeni suvlasnički dio bude manji od onoga što je kao vlasnik zgrade, a ujedno i korisnik, odnosno vlasnik određene površine zemljišta, ranije posjedovao.

Na taj se način ne uvažava, a ujedno se - sumnjati je - i mijenja stanje koje je nastalo primjenom odredbe članka 12. stavka 1. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91 i 92/94), kada je ona izmijenjena na način da je vlasnik zgrade koji je imao pravo korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta što je služilo za redovnu upotrebu te zgrade, postao vlasnik tog zemljišta, a to može predstavljati povredu jamstva prava vlasništva.

Osporena odredba, također, čini se, ne uvažava ni pravno stanje koje je nastalo konvalidiranim pravnim poslovima iz članka 18. stavka 1. Zakona o naknadi, prema kojoj se pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu smatraju valjanim ako nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim.

Konačno, sam postupak utvrđenja veličine suvlasničkih dijelova koje svaki od bivših vlasnika zgrada koji su postali suvlasnici primjenom osporavane odredbe može ishoditi putem suda, pa posebno nakon toga i eventualni postupak razvrgnuća tako utvrđenog suvlasništva, može za njih biti veoma skup i dugotrajan. Dakle može ih izložiti znatnim troškovima i tegobnom postupku u nastojanju da opet postanu vlasnici onoga što su prije zakonom nametnutog suvlasništva, već bili.

Slijedom navedenog, odredba članka 367. stavka 3. Zakona o vlasništvu, kad pretvara vlasnika stvari u suvlasnika te iste njegove stvari, protiv ili mimo njegove volje, i dovodi do mogućnosti mijenjanja obima njegova prava glede zemljišta a i same zgrade, pobuđuje sumnju u njezinu suglasnost s odredbom članka 48. stavka 1., s odredbom članka 50. stavka 1. Ustava, pa i s odredbom članka 3. Ustava u kojem se kao temeljna vrednota ustavnog poretka utvrđuje nepovredivost vlasništva, pa Sud pokreće postupak za ocjenu ustavnosti te odredbe.

U nastavku postupka valja provjeriti i mogućnost da li se drukčijom interpretacijom osporene norme, na način da se kao »isto zemljište« na kojem je izgrađeno više zgrada, uzme katastarska (nova izmjera), a ne zemljišnoknjižna čestica, može otkloniti sumnja u ustavnost predmetne norme.

8. Članak 370. Zakona o vlasništvu, glasi:

»(1) Vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), a isto tako i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu ovoga Zakona vlasništvo je posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama ovoga Zakona, pa se prosuđuje po njima ako ovim prijelaznim odredbama nije što posebno određeno.

(2) Vlasnik posebnog dijela zgrade iz stavka 1. ovoga članka nakon stupanja na snagu ovoga Zakona ostaje vlasnikom svoga posebnoga dijela nekretnine, a nositelj prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade postaje vlasnikom toga posebnoga dijela, s time da se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine po odredbama stavka 3. i 4. ovoga članka.

(3) Vlasniku posebnoga dijela zgrade iz stavka 2. ovoga članka pripada stupanjem na snagu ovoga Zakona odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, umjesto njegova dosadašnjeg sudjelovanja u zajedničkom nedjeljivom vlasništvu zajedničkih dijelova porodične zgrade sa suvlasništvom zemljišta, odnosno umjesto njegova dotadašnjeg sudjelovanja u trajnom pravu korištenja zajedničkih dijelova višestambene zgrade s pravom trajnoga korištenja zemljišta.

(4) Veličina odgovarajućeg suvlasničkog dijela iz stavka 3. ovoga članka utvrdit će se odgovarajućom primjenom pravila ovoga Zakona o veličini odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine koji ovlašćuje suvlasnika da ima u svome vlasništvu posebni dio zgrade; do tada se smatra da su dijelovi svih suvlasnika jednaki, ali svaki od suvlasnika nekretnine, pa makar i ne bio vlasnikom posebnoga dijela zgrade, može zahtijevati da se utvrdi veličina suvlasničkih dijelova koje će sud među njih pravedno podijeliti.

(5) Osobe koje su po prijašnjim propisima imale valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva stana odnosno drugoga posebnoga dijela nekretnine, ovlaštene su na tom temelju steći taj stan odnosno drugi posebni dio zgrade zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, čija će se veličina utvrditi prema odredbama stavka 4. ovoga članka.

(6) Vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine povezanoga s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine, upisuje se u zemljišnoj knjizi uz odgovarajuću primjenu odredaba predviđenih ovim Zakonom za uspostavu vlasništva na posebnom dijelu zgrade, odnosno upisi prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu smatraju se upisima prava vlasništva posebnoga dijela nekretnine povezanoga sa suvlasničkim dijelom te nekretnine koji je određen po stavku 4. ovoga članka.«.

Odredbe ovoga članka osporavaju predlagatelji pod 1), a istovremeno osporavaju i odredbe članaka 371., 372., 373. i 43. Zakona o vlasništvu, ne navodeći posebno razloge za osporavanje svake od odredbi navedenih članaka.

U bitnom navode da je uspostavljanjem pravnog režima suvlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade, a da pritom nisu izuzeti tavani i podrumi, odnosno da se prethodno zgrada u cjelini ne vrati bivšem vlasniku, prekoračeno načelo vladavine prava i prava vlasništva, jer se etažnim vlasnicima, odnosno stanarima koji će moći otkupiti konfiscirane ili nacionalizirane stanove poklanja bez naknade dio zgrade, kojim dijelom bivši vlasnici mogu i dalje raspolagati, tim više što su tavani u višekatnim zgradama prenamjenom bili pretvoreni u stambeni prostor za koji je država dobila naknadu od stanara koji je vršio tu prenamjenu, pa je pravni interes bivših vlasnika da tim dijelom konfiscirane ili nacionalizirane zgrade raspolažu kao sa svojim vlasništvom kojega se na koncu nisu nikada dobrovoljno odrekli.

U dopuni prijedloga, isti predlagatelji ukazuju da Zakonom o naknadi nije izvršena denacionalizacija zajedničkih dijelova zgrade, posebno onih koji se ne koriste u sklopu korištenja same stambene površine, tj. tavana i podruma, dok je logično da stubište čini imovinu koju zajednički koriste stanari radi nesmetanog korištenja stana. Ukazuju i na današnje uvjete korištenja stanova, zbog kojih podrumi i tavani više nisu nužni za čuvanje ogrjeva, namirnica, sušenje rublja itd., pa su oni podesni za preinačenje u stambeni prostor, što je u mnogim slučajevima i napravljeno. Stoga smatraju da je protivno ustavnoj odredbi o pravu na vlasništvo i jednakost s drugim vlasnicima koji u svojoj stambenoj zgradi koriste i tavan, da se također spornim Zakonom o naknadi, zgrada ne vraća u cjelini, pa da su vezano za takvu neustavnost i ograničenje vlasništva neustavne i odredbe čl. 370. do 373. Zakona o vlasništvu, a posebno odredbe čl. 370. i 371., jer se tim odredbama bez volje prijašnjih vlasnika kojima je zgrada nacionalizirana, raspolaže s dijelom njihove imovine, umjesto da se ta imovina vrati vlasnicima. Navode da je isti slučaj ako je zgrada konfiscirana u cjelini ili dijelom, a nije izvršena dekonfiskacija cjelokupne zgrade, već se ti vrijedni zajednički dijelovi zgrade bez volje vlasnika ili njihovih nasljednika i ponovno bez naplate nacionaliziraju i daju vlasnicima stana ili budućim vlasnicima stana (koji bi to vlasništvo stekli po odredbama Zakona o naknadi ili po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) kao njihovo isključivo vlasništvo.

Također navode da zakon mora biti u skladu s odredbama članka 50. Ustava, koji dopušta ograničenje ili oduzimanje vlasništva samo u interesu Republike, ali ne i posjednika - fizičkih osoba, i uz to da valja utvrditi i tržišnu cijenu.

Stoga smatraju da primjena propisa čl. 370. do 373. Zakona o vlasništvu nije u interesu države, već se dosadašnje pravo korištenja ili sukorištenja zajedničkih dijelova zgrada preferira u odnosu na pravo vlasništva, čime se vrijeđaju i odredbe članka 48. st. 1. i 4. Ustava, i čime se u cjelini osporenim odredbama opovrgavaju osnovna ustavna načela, pa da je u tom dijelu Zakon o vlasništvu neustavan.

Predlažu pokrenuti postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti odredbi članka 43. i članaka 370. do 373. Zakona o vlasništvu, a nakon provedenog postupka odredbe tih članaka ukinuti, odnosno dostaviti Zakon o vlasništvu zakonodavcu na usklađenje s ustavnim odredbama o pravu vlasništva.

Prijedlog nije osnovan.

Donošenjem Ustava stvorena je pravna osnova da se društveno vlasništvo pretvori u vlasništvo. U posebnim zakonima određenom broju i vrsti slučajeva, nacionalizirane i konfiscirane nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu vratit će se bivšim vlasnicima u naravi, pa će na taj način oni opet postati vlasnici onoga što im je nekad oduzeto, a u drugim slučajevima, pripast će im naknada u odgovarajućem obliku i određenom iznosu, jer povrat u naravi nije stvarno ili pravno moguć, ili je pak zakonodavac ocijenio da je primjerenije isplatiti naknadu umjesto povrata u naravi. Jesu li kompromisna rješenja koja se ocrtavaju u Zakonu o naknadi, a reflektiraju se i na ovdje osporene norme o pretvorbi društvenog vlasništva i o uspostavi jedinstvenosti nekretnine, posljedica ispravne prosudbe odlučnih okolnosti, pokazat će vrijeme, ali se ne može tvrditi da je predmetna norma neustavna.

Prema odredbi članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu, pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama toga Zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu te o pretvorbi prava korištanja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji.

Iz navedene odredbe, jasno proizlazi da nije točna tvrdnja predlagatelja o preferiranju bivših nositelja prava korištenja nad bivšim vlasnicima istih nekretnina.

Istovremeno, pri ocjenjivanju odredbi Zakona o vlasništvu, ocjena se ne može obavljati pod pretpostavkom da pojedine odredbe Zakona o naknadi nisu u suglasju s Ustavom. Ta ocjena predmet je drugog postupka. Uostalom, ovaj je Sud cijenio suglasnost s Ustavom i tog Zakona, o čemu je donio odluku i rješenje, broj: U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. (objavljena u »Narodnim novinama«, broj 39/99).

U osporenim odredbama Zakona o vlasništvu, radi se samo o načinu pretvorbe društvenog vlasništva u vlasništvo, i to samo u onom dijelu u kojem pretvorba nije provedena posebnim zakonima (a redovito jest), sve u cilju uspostave jedinstva nekretnine, posebice uspostave jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade.

Stoga Sud ocjenjuje da odredbe članka 370. Zakona o vlasništvu nisu u nesuglasju s Ustavom.

9. Članak 371. Zakona o vlasništvu osporavaju predlagatelji pod 1) i 3).

Postupak po prijedlozima se obustavlja.

Naime, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 68/98), prestale su važiti odredbe članka 371. Zakona o vlasništvu.

10. Članak 372. Zakona o vlasništvu, glasi:

»(1) Tko je do stupanja na snagu ovoga Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svojem trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u smislu odredaba članka 370. ovoga Zakona.

(2) Odredba stavka 1. ovoga članka primjenjuje se na odgovarajući način i na nadogradnje, dogradnje i prigradnje nekretnine izvršene do stupanja na snagu ovoga Zakona na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku.

(3) Ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona provedena prenamjena, nadogradnja, pregradnja ili dogradnja iz stavka 1. i 2. ovoga članka, nadležni će sud na zahtjev zainteresirane osobe odrediti upis u zemljišnoj knjizi toga vlasništva uspostavljenoga na odgovarajućem suvlasničkom dijelu cijele nekretnine, a na temelju ovršne sudske odluke kojom je utvrđeno stjecanje vlasništva posebnoga dijela nekretnine te takve odluke kojom je utvrđena veličina odgovarajućega suvlasničkoga dijela, odnosno na temelju isprave svih suvlasnika cijele nekretnine kojom oni priznaju stjecanje vlasništva posebnoga dijela nekretnine i sporazumno određuju veličinu odgovarajućega suvlasničkoga dijela na kojem se to vlasništvo osniva«.

Odredbe članka 372. Zakona o vlasništvu osporavaju predlagatelji pod 1) u okviru navoda koji su dani pod II.8. ovog obrazloženja.

Prijedlog nije osnovan iz istih razloga koji su dani u obrazloženju pod II.8.

11. Članak 373. Zakona o vlasništvu, glasi:

»(1) Tko je do stupanja na snagu ovoga Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u dio koji bi služio njegovu posebnom dijelu nekretnine, njegovo se pravo vlasništva posebnoga dijela protegnulo i na taj dio kao pripadak toga posebnoga dijela.

(2) Odredba stavka 1. ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuje i na nadogradnje, dogradnje i prigradnje nekretnine urađene do stupanja na snagu ovoga Zakona na temelju valjanoga odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku«.

Odredbe članka 373. Zakona o vlasništvu osporavaju predlagatelji pod 1) u okviru navoda koji su dani pod II.8. ovog obrazloženja.

Prijedlog nije osnovan iz istih razloga koji su dani u obrazloženju pod II.8.

12. U odredbi članka 380. stavka 2. Zakona o vlasništvu, propisano je da su sredstva iz stavka 1. toga članka (sredstva zajedničke pričuve) suvlasnici dužni uplaćivati najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihova posebnoga dijela, godišnje.

Predlagatelj pod 7) navodi da su tom odredbom izvlašteni vlasnici stanova - suvlasnici zajedničkih dijelova zgrade od sudjelovanja u određivanju visine sredstava zajedničke pričuve, i da im se nameću obveze bez da ih se pita za mišljenje, a da je fondu omogućeno da jednostrano odredi jednak iznos naknade za sve stanove, neovisno od toga da li zgrada ima ili nema uređaje i instalacije. Također navodi da bi iznos sredstava pričuve morao ovisiti o visini troškova koji se predviđaju, kao i da neodređivanje gornje granice ili sredstava ostavlja fondu mogućnost istog takvog neograničenog povećanja iznosa tih sredstava.

Smatra da ova odredba nije u suglasnosti s nepovredivošću vlasništva.

Predlaže ukinuti osporavanu odredbu.

Prijedlog nije osnovan.

Osporavana je odredba dio 3. glave 9. dijela Zakona o vlasništvu, koji uređuje izvršavanje ovlasti glede cijene nekretnine u prijelaznom razdoblju, pa je u članku 374. stavku 1. Zakona o vlasništvu određeno da se odredbama te glave uređuju međusobni odnosi suvlasnika dok oni svoje odnose ne urede sukladno odredbama glave 4. trećega dijela toga Zakona.

Ona je, dakle, uvjetovana i potrebom da se u interesu suvlasnika nastavi s održavanjem zgrada dok oni svoje odnose ne urede sukladno spomenutim odredbama glave 4. trećega dijela Zakona o vlasništvu, kad za njih prestaje njezina obvezatnost.

Nadalje, prema odredbi članka 375. stavka 1. Zakona o vlasništvu, uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju se ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor).

Sud ocjenjuje da dužnost upravitelja da utvrdi visinu sredstava zajedničke pričuve koju snosi pojedini suvlasnik (članak 379. stavak 1. alineja 3.), ne predstavlja njegovo ovlaštenje da visinu tih sredstava odredi po svojemu nahođenju, nego u skladu s ugovorom koji sklapa sa suvlasnicima (članak 378. stavak 1.). Taj ugovor, opet, mora biti u skladu s osporavanom odredbom, ali to ne znači da su suvlasnici u svemu isključeni od sudjelovanja u određivanju visine zajedničke pričuve, jer oni s upraviteljem sklapaju taj ugovor, pa i upravitelj raspon i granice svojega ovlaštenja nalazi u tom ugovoru, i u skladu s odredbama članka 379.

Sud napominje da su fondovi u stambenom gospodarstvu trebali prestati s radom u roku od dvanaest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu (članak 386.), a Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

Dakle, sagledavajući osporavanu odredbu zajedno s odredbom stavka 4. članka 380. Zakona o vlasništvu, prema kojoj, ako suvlasnici prikupe sredstva zajedničke pričuve u iznosu većem od 10% vrijednosti nekretnine, ta sredstva privremeno nisu dužni izdvajati sve dok se njihov iznos smanji ispod propisanog minimuma iz stavka 3. toga članka, jasno proizlazi da su iznosi koje su suvlasnici nekretnine obvezni uplaćivati u zajedničku pričuvu, određeni u minimalnom i maksimalnom iznosu, pa i upravitelj može određivati visinu iznosa zajedničke pričuve, suprotno navodu predlagatelja, samo u skladu s ugovorom koji sklapa sa suvlasnicima u skladu sa zakonom.

Sud ocjenjuje da osporavana odredba nije u nesuglasju s temeljnom vrednotom nepovredivosti vlasništva iz članka 3. Ustava, niti je u nesuglasju s jamstvom prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava.

13. Predlagatelj pod 9) predlaže pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti i ukinuti odredbe članka 383. Zakona o vlasništvu, koje glase:

»(1) Kada zbog oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, građevinski inspektor naredit će upravitelju nekretnine, odnosno suvlasnicima ako nemaju upravitelja, izvršenje nužnih popravaka.

(2) Žalba izjavljena protiv rješenja inspektora ne zadržava ovrhu rješenja.

(3) Radi osiguravanja naplate troškova popravaka iz stavka 1. ovoga članka, tražitelj ovrhe ima pravo upisa hipoteke na stan, odnosno drugi posebni dio nekretnine onih suvlasnika koji nisu podmirili troškove popravka.«.

Predlagatelj navodi da iz osporavanih odredbi proizlazi kako je upravitelj nekretnine, ukoliko ga suvlasnici imaju, jedini odgovoran za izvođenje nužnih popravaka (premda nije ni vlasnik, ni suvlasnik nekretnine), da se upravitelju mogu izricati novčane kazne ukoliko se radovi ne obave u određenom roku (bez obzira da li suvlasnici nekretnine odobre takove radove ili ne, pa i bez obzira na njegova zakonska ograničenja kao zastupnika) te konačno da se, ukoliko se radovi ne obave ni nakon izricanja kazni, isti obave u cijelosti na njegov račun.

Ukazuje da upravitelj sukladno članku 378. stavku 3. Zakona o vlasništvu upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom sklopljenim s tim istim suvlasnicima. Navodi da se radi o novcu namijenjenom održavanju zajedničke nekretnine koji ostaje u vlasništvu suvlasnika zgrade, i nema ni pravnog, ni teoretskog, ni praktičnog zakonskog temelja da se tim novcem postupa mimo volje njihova vlasnika ili protivno odredbama ugovora sklopljenog između suvlasnika i upravitelja.

Također navodi da bi iz osporavanih odredbi proizlazilo da postoji osobna obveza upravitelja nekretnine da vlastitom imovinom odgovara za dugove i obveze suvlasnika vezanih uz njihovu imovinu, no da se on može koristiti samo sredstvima zajedničke pričuve, a ne vlastitim sredstvima kako bi proizlazilo iz članka 383. stavka 1. Zakona o vlasništvu.

Konačno ističe da on ne može biti izvođač radova, niti može biti odgovoran za iznalaženje financijskih sredstava, niti je na njemu odluka da li će se izvršiti neophodni radovi ili ne, već samo da uredno servisira suvlasnike, a konačna odluka da uvijek i jedino ostaje suvlasnicima.

Smatra da su osporavane odredbe suprotne odredbi članka 3. Ustava o nepovredivosti vlasništva, odredbama članka 48. o jamstvu vlasništva i obvezama iz vlasništva, kao i članku 49. stavku 1. Ustava, jer se on kao poduzetnik dovodi u neravnopravan položaj prema drugim poduzetnicima kad se kažnjava za nešto za što nije, niti može biti odgovoran, čime se dovodi u opasnost da više ne može obavljati svoju djelatnost.

Predlaže pokrenuti postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti odredbi članka 383. Zakona o vlasništvu te ih ukinuti.

Prijedlog nije osnovan.

Osporavane odredbe u funkciji su zaštite života i zdravlja ljudi kada zbog oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine postoji opasnost za život i zdravlje ljudi.

Odgovornost za troškove otklanjanja opisane opasnosti snose vlasnici, odnosno suvlasnici nekretnine, što je u skladu s odredbom članka 48. stavka 2. Ustava, prema kojoj vlasništvo obvezuje.

Ta odgovornost za troškove, osporenim odredbama nije prenijeta na upravitelja nekretnine, kako to predlagatelj navodi. Naime, upravo je iz odredbe stavka 3. članka 383. Zakona o vlasništvu vidljivo da radi osiguravanja naplate troškova popravaka iz stavka 1. toga članka, tražitelj ovrhe ima pravo upisa hipoteke na stan, odnosno drugi posebni dio nekretnine onih suvlasnika koji nisu podmirili troškove popravka.

Odredba stavka 1. članka 383. samo određuje građevinskom inspektoru, kao ovlaštenoj službenoj osobi nadležnog državnog tijela, dužnost da naredi izvršenje nužnih popravaka, baš upravitelju nekretnine, ali samo kad taj postoji.

Po takvom naređenju upravitelj mora postupiti već po samom zakonu, pa eventualni nedostatak odgovarajućih ugovornih odredbi u ugovoru sklopljenom između suvlasnika i upravitelja ne može otkloniti njegovu obvezu da postupi prema rješenju građevinskog inspektora.

Eventualna odgovornost zbog nepostupanja po inspekcijskom rješenju, nije predmet osporavanih odredbi, pa pitanje te odgovornosti, niti se u ovom kontekstu može ocjenjivati, niti može utjecati na ocjenu ustavnosti tih odredbi.

Također, po ocjeni Suda, poduzetnik se ne dovodi u neravnopravan položaj prema drugim poduzetnicima, kada se zakonom propiše da mu u svezi obavljanja njegovih poduzetničkih poslova, ovlaštene službene osobe nadležnih državnih tijela mogu u okviru svoje ovlasti naređivati izvršenje određenih radnji, pa je on, konkretno, kao upravitelj nekretnine dužan izvršiti te radnje i na način da osigura njihovo izvršenje, dakle ne mora ih osobno fizički sam obaviti, niti je to intencija osporavanih odredbi.

Stoga Sud ocjenjuje da odredbe članka 383. Zakona o vlasništvu nisu u nesuglasju s odredbama članaka 3., 48. i 49. Ustava.

14. U članku 388. stavku 4. Zakona o vlasništvu, propisano je da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Predlagatelji pod 5) i 6) smatraju da osporavana odredba ide za tim da razni korisnici imovine koji su ju koristili bez ikakve osnove, sada tu imovinu steknu u vlasništvo, da ih se pogoduje na štetu vlasnika kojima je oteta u komunizmu, čime se pogoduju korisnici, a degradiraju vlasnici, zbog čega da ne postoji »osobito opravdan razlog« za retroaktivnost te odredbe. Ukazuju da vlasnici nisu dopuštenom samopomoću vraćali svoje vlasništvo i iz razloga jer nad njihovom otetom imovinom razni korisnici nisu mogli ništa steći. Također navode da nije moguće priznati retroaktivnu dosjelost, ako je ista bila do danas zabranjena.

Smatraju da je osporenom odredbom povrijeđen članak 3., članak 48. stavak 1. i članak 90. stavak 2. Ustava.

Predlažu pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu, i tu odredbu ukinuti.

Prijedlog je osnovan.

Osporena odredba jednom faktičnom stanju daje jednu uobičajenu kvalitetu i za ono vrijeme, kad je ta kvaliteta bila zakonom izrijekom isključena.

Naime, u članku 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bilo je propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta je odredba stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91), pa su sve nekretnine koje su do donošenja Ustava bile društveno vlasništvo, bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu, i glede dosjelosti došle pod opći režim.

S obzirom na to da stavljanje izvan snage u konkretnom slučaju, prema stajalištu Suda, znači samo ukidanje (ex nunc), a ne i poništavanje (ex tunc), valjalo bi zaključiti da se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu do 8. listopada 1991. (dan stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima) ne može računati u dosjelost, dakle dosjelost bi se trebala računati tek od 8. listopada 1991.

Naime, posjednici stvari za koje je stjecanje dosjelošću bilo izrijekom zakonom isključeno, znali su da stvar nije sposobna za dosjedanje, a znali su to i ovlaštenici prava (upravljanja, raspolaganja, korištenja) na istoj stvari, pa nisu protiv opasnosti gubitka stvari zbog dosjedanja posjednika, niti morali koristiti odgovarajuća pravna sredstva. Stoga bi se u primjeni osporene odredbe moglo dogoditi da nitko tko je imao neko imovinsko pravo, to pravo izgubi, što Ustav dopušta samo iznimno i uz naknadu.

Osim toga, osporena bi odredba omogućila stjecanje vlasništva određenih stvari dosjelošću već i prije no što su rokovi dosjedanja za te stvari i počeli teći, i to upravo kad se za mnoge bivše stvari u društvenom vlasništvu, rokovi dosjelosti produžuju (stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe - članak 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu).

Zbog navedenog, Sud izražava sumnju da osporena odredba u materijalnom smislu nije u suglasnosti s najvišim vrednotama jednakosti, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava iz članka 3. Ustava.

Nadalje, Sud zaključuje da osporena odredba ima povratno djelovanje, pa izražava sumnju u njezinu suglasnost i s odredbom članka 90. stavka 2. Ustava.

Naime, prema toj ustavnoj odredbi, zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, osim ako nije zbog osobito opravdanih razloga zakonom drukčije određeno, a samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.

Postupak za donošenje zakona čije bi pojedine odredbe imale povratno djelovanje posebno je uređen Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora (»Narodne novine«, broj 99/95, 8/96 i 89/98), u njegovim odredbama članka 60. alineja 3., članka 129., članka 149. i članka 151. stavak 1.

Međutim, u Prijedlogu zakona o vlasništvu, predloženom za prvo čitanje, ni u njegovom obrazloženju, kao ni u fonogramu sa sjednice na kojoj je taj Prijedlog raspravljen, pa ni u fonogramu sa sjednice na kojoj je donesen Zakon o vlasništvu, nema podataka da bi bilo udovoljeno i jednoj od navedenih odredbi Poslovnika Zastupničkog doma.

Stoga je Sud tajniku Hrvatskoga državnog sabora, 1. ožujka 1999. uputio dopis s molbom da ga za potrebe ovog ustavnosudskog postupka izvijesti o provedenom postupku glede predmetne odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu, a u smislu spomenutih odredbi Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora.

Tajnik Hrvatskoga državnog sabora, dopisom od 9. ožujka 1999., izvijestio je Sud da je dopis Suda proslijedio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora.

Od tog Odbora Sudu nije dostavljen odgovor na spomenuti dopis.

Iz navedenog Sud zaključuje da postoji osnovana sumnja da prilikom utvrđivanja povratnog djelovanja predmetne odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu, nije proveden postupak propisan Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora.

Prema stajalištu Suda, kada zakonodavac povrijedi način svojega rada koji je sam sebi propisao temeljem ustavnog ovlaštenja iz članka 79. stavka 1. Ustava, pa u postupku donošenja zakona koji je svojim aktom bio ovlašten propisati u skladu s Ustavom, ne poštuje taj postupak, propis koji je donijet na takav nepropisan način ne bi bio u skladu s najvišom vrednotom vladavine prava iz članka 3. Ustava.

To nadalje znači da osobito opravdan razlog za povratno djelovanje predmetne odredbe nije utvrđen u propisanom postupku, kako je taj postupak propisan Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, zbog čega Sud izražava sumnju da ona ni u formalnom smislu nije u skladu s odredbom članka 90. stavka 2. Ustava.

Zbog navedenog Sud je pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu.

1. Predlagatelji pod 5) i 6) osporavaju odredbe članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 221. stavka 1., članka 220. stavka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, smatrajući da su njima povrijeđene odredbe članka 3. i članka 48. stavka 1. Ustava te članka 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima, jer da ne može ni korisnik ni zakonodavac pogodovati korisnika na štetu vlasnika.

1.a. Prema odredbi članka 215. stavka 1. alineje 2., smatrat će se da je potpis osobe koja je kao tijelo pravne osobe raspolagala nekretninom na ispravi propisno ovjerovljen i kad ispravu supotpiše i svoj potpis ovjerovi osoba koja je u času ovjere ovlaštena za potpisivanje takvih isprava kao tijelo pravne osobe koja je pravni sljednik one pravne osobe koja je nekretninom raspolagala.

Smatraju da je iznimka kad nije potreban ovjerovljeni potpis pravnog prednika, nedopustiva, s obzirom da se radi o pravnim osobama koje su kao korisnici raspolagali otetim privatnim vlasništvom te da se tom iznimkom zapravo zakonom korisnik pretvara u »vlasnika«, a stvarni vlasnik se diskriminira.

1.b. Prema odredbi članka 216. Zakona o zemljišnim knjigama, odredbe članaka 40. i 41. toga Zakona (pravila o knjižnom predniku kao pretpostavci upisa), na odgovarajući se način primjenjuju i kad je izvanknjižno na više osoba uzastopno preneseno pravo upravljanja, raspolaganja i korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, pravo korištenja odnosno pravo prvenstvenog korištenja na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, kao i ostala prava na nekretninama u društvenom vlasništvu.

Predlagatelji navode da je pravno nemoguće i nedopustivo komunističkim korisnicima priznati da su upisani u zemljišne knjige ako to nisu te da postoji fikcija neprekinutoga slijeda do zadnjeg korisnika, koja iznimka da ide na izigravanje stvarnih vlasnika i onemogućavanje denacionalizacije.

1.c. Prema odredbi članka 221. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, prilikom osnivanja, obnavljanja, dopunjavanja ili preoblikovanja zemljišne knjige po službenoj će se dužnosti spojiti sva zemljišnoknjižna tijela upisana u istom zemljišnoknjižnom ulošku u zemljišnoj knjizi koja se zatvara, kao i zemljišnoknjižna tijela koja se odnose na istu nekretninu, a upisana su u knjizi položenih ugovora. Ako su različite osobe upisane kao nositelji prava vlasništva ili prava korištenja na pojedinim zemljišnoknjižnim tijelima, oni će se upisati kao suvlasnici jedinstvenoga zemljišnoknjižnog tijela na jednake dijelove, osim ako odlukom suda nisu utvrđeni drukčiji suvlasnički dijelovi.

Predlagatelji smatraju da je nemoguće spojiti korisništvo i vlasništvo, pa da navedenom odredbom bez zaštite probitaka stvarnih vlasnika nije moguće objediniti komunističke korisnike i građanske vlasnike, jer da, naime, komunistički korisnici tek trebaju dokazati da su na valjan način bili korisnici, pa tek onda mogu postati vlasnici, ako imaju neki od načina na koji su stekli vlasništvo, a da im ova odredba to ne smije omogućavati.

1.d. Odredbama članka 220. stavka 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama, uređen je upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu, i upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja odnosno prvenstveno pravo korištenja na građevinskom zemljištu.

Odredbom članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, uređen je upis vlasništva posebnog dijela zgrade.

Predlagatelji navode da bi se, s obzirom na to da se upisi iz osporavanih odredbi rade po službenoj dužnosti, pogodovali komunistički korisnici na štetu stvarnih vlasnika uz posljedak izvrdavanja denacionalizacije te da korisnik ne može imati više prava od vlasnika.

Predlažu pokrenuti postupak ocjene ustavnosti odredbi članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 221. stavka 1., članka 220. stavka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama.

Prijedlog nije osnovan glede odredbi članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 220. stavaka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama.

Prijedlog je osnovan glede odredbe članka 221. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama.

Osporavane odredbe članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 220. stavaka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama uređuju samo način upisa u zemljišne knjige rezultata pretvorbe vlasništva prema odgovarajućim odredbama Zakona o vlasništvu. Prema odredbi članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu, pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama toga Zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu te o pretvorbi prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji.

Dakle, osporavanim odredbama članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 220. stavaka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama ne daje se korisnicima više prava od bivših vlasnika, niti se korisnike pogoduje na štetu vlasnika, niti se izigravaju bivši vlasnici odnosno ne onemogućava se denacionalizacija, jer je denacionalizacija uređena Zakonom o naknadi, na koji se nadovezuju odredbe Zakona o vlasništvu o pretvorbi, i na koje se sve, kao operacionalizacija pretvorbe, nadovezuju i odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, pa i ovdje osporavane.

Stoga Sud ocjenjuje da navodi predlagatelja ne mogu dovesti u pitanje ustavnost osporavanih odredbi članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 220. stavaka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, jer one niti oduzimaju, niti konstituiraju nekome neka prava, već samo uređuju način upisa u zemljišne knjige onih prava koja su stečena po drugim odgovarajućim osnovama.

Iz istih razloga osporavane odredbe članka 215. stavka 1. alineje 2., članka 216., članka 220. stavaka 1. i 2. i članka 222. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama nisu u nesuglasju ni s odredbama članka 17. Opće deklaracije o pravima čovjeka.

Međutim, Sud izražava sumnju u ustavnost odredbi članka 221. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, iz istih razloga koji su navedeni u obrazloženju ovog rješenja pod II.7. Uz to, ovaj Sud izražava sumnju u pravo suda da po službenoj dužnosti kad osniva, obnavlja, dopunjava ili preoblikuje zemljišne knjige, bez odgovarajuće sudske odluke mijenja vlasničkopravne odnose i time zadire u Ustavom zajamčeno pravo vlasništva.

Stoga je Sud pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti odredbi članka 221. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama.

2. Predlagatelj pod 3) predlaže pokrenuti postupak ocjene ustavnosti odredbi članka 225. Zakona o zemljišnim knjigama.

Postupak se obustavlja.

Naime, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 68/98), prestale su važiti odredbe članka 225. Zakona o zemljišnim knjigama.

Temeljem odredbi članka 25. i članka 45. stavka 1. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 24/94) i odredbe članka 27. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91) riješeno je kao u izreci.

Odluka o objavi ovog rješenja temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-943/1996; U-I-37/1997; U-I-58/1997; U-I-59/1997; U-I-108/1997; U-I-234/1997; U-I-235/1997; U-I-237/1997; U-I-805/1997; U-I-1053/1997; U-I-1054/1997; U-I-259/1998; U-I-493/1998; U-I-991/1998; U-I-1074/1998; U-I-40/1999; U-I-41/1999