USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, u predmetu ocjene pojedinih odredbi Zakona o kaznenom postupku na sjednici održanoj 29. rujna 1999. godine, donio je sljedeće

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti članka 69. st. 2., 3. i 4., članka 94., članka 102., članka 170., članka 174. i članka 501. st. 1. i 502. st. 5. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97, 58/99).

II. Ovo će se rješenje objaviti u »Narodnim novinama«.

I. Prijedloge za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o kaznenom postupku podnijeli su sljedeći predlagatelji:

1) Predlagatelj Predrag Jošanović osporava ustavnost članka 69. st. 2., 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP), jer da su navedene odredbe suprotne članku 14. st. 2. i članku 29. st. 1. al. 3. Ustava Republike Hrvatske.

Razlog tome vidi u mogućnosti nadziranja okrivljenika u slučajevima navedenim u osporavanim odredbama čime da bi bila povrijeđena jednakost građana. Podnositelj smatra da su to ograničenja koja krše prava osumnjičenog ili optuženog zbog kaznenog djela navedena u članku 29. Ustava.

Odredba članka 69. st. 2., 3. i 4. glasi:

»U postupku zbog kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, protudržavnog terorizma, otmice, ubojstva, razbojništva, zlouporabe opojnih droga, krivotvorenja novca, prikrivanja protuzakonito dobivenog novca, kao i dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, a za koje postoje osnove sumnje da ih je počinila skupina ili zločinačka organizacija, istražni sudac može odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru.

Odluku o nadzoru istražni sudac donosi obrazloženim rješenjem. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Nadzor iz stavka 2. ovog članka može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja pritvora.«

2) Predrag Jošanović predlaže ocjenu ustavnosti članka 94. ZKP jer smatra da je ona suprotna članku 24. st. 2. Ustava, članku 5. st. 1. pod c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članku 9. Opće deklaracije o pravima čovjeka. Smatra da osporavana odredba ne sadrži jamstva koja navode ovi međunarodni akti te upućuje na ustavna jamstva iz članka 24. Ustava. Navodi da osporavana odredba daje ovlasti koje omogućuju zlorabe u pojedinim slučajevima.

Odreba članka 94. ZKP glasi:

»Svatko smije spriječiti bijeg osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Zatečenom u kaznenom djelu smatra se ona osoba koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, odnosno koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju na to da je upravo ona počinila kazneno djelo.«

3) Marijan Bečeheli iz Rijeke i Gordana Holer iz Krka smatraju da je članak 102. ZKP u suprotnosti sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i odredbama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Članak 102. ZKP sadrži osnove za određivanje pritvora. U prijedlogu podnositelji ne navode konkretne razloge osporavanja ustavnosti ovog članka već ga osporavaju u svezi podnesene ustavne tužbe vezano za osobni status u kaznenom postupku.

4) Predlagateljica Mira Ivanšić iz Zagreba smatra da je nazivanje sudionika u kaznenom postupku okrivljenicima prije donošenja pravomoćne presude preuranjeno, jer da je to suprotno članku 14. i članku 28. Ustava. Definicija okrivljenika navedena je u članku 170. ZKP, što znači da smatra tu odredbu protuustavnom.

Odredba članka 170. definira pojedine izraze te pod toč. 2) definira okrivljenika kao osobu protiv koje se vodi kazneni postupak. Pema članku 2. Zakona o kaznenom postupku on se može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

5) Podnositelj Ðorđe Anđelković, odvjetnik iz Zagreba, smatra da je članak 174. st. 1. ZKP suprotan članku 14. Ustava kao i članku 7. Opće deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1948. i članku 14. st. 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966.

Odredba članka 174. ZKP glasi:

»Državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon ili ako ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio prijavljeno djelo. O odbacivanju prijave te razlozima za to državni odvjetnik, osim ako je uz suglasnost istražnog suca odlučio da ne poduzme progon u slučajevima iz članka 175. ovog Zakona, izvijestit će oštećenika u roku od osam dana (članak 55.), a ako su redarstvene vlasti podnijele prijavu, izvijestit će i to tijelo.

Ako državni odvjetnik iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjerodostojni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne daju dovoljno osnove da može odlučiti hoće li zahtijevati provođenje istrage ili ako je do državnog odvjetnika samo dopro glas da je počinjeno kazneno djelo, a osobito ako je počinitelj nepoznat, državni će odvjetnik, ako to ne može poduzeti sam ili preko drugih tijela, zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela i počinitelja (članak 177. i članak 179.). Redarstvene će vlasti državnog odvjetnika izvijestiti najkasnije u roku od trideset dana o mjerama koje su poduzele; državni odvjetnik može uvijek od njih tražiti da ga o njima izvijeste.

Na njegov zahtjev državna tijela, organizacije, trgovačka društva i druge pravne osobe dostavit će državnom odvjetniku potrebne podatke koje je od njih zatražio, osim onih koji predstavljaju zakonom zaštićenu tajnu.

Državni odvjetnik može u svrhu prikupljanja potrebnih obavijesti pozvati podnositelja kaznene prijave, osumnjičenika i druge osobe za čije izjave smatra da mogu pridonijeti ocjeni o vjerodostojnosti navoda u prijavi. Prilikom prikupljanja obavijesti od građana državni će odvjetnik postupiti sukladno odredbama članka 177. stavka 4. i 5. ovog Zakona.

Ako i nakon poduzetih radnji iz stavka 2. i 3. ovog članka proistječu neke od okolnosti iz stavka 1. ovog članka ili nema osnovane sumnje da je prijavljena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, državni će odvjetnik odbaciti prijavu.

Državni odvjetnik i druga državna tijela i organizacije dužni su pri prikupljanju obavijesti, odnosno davanju podataka postupati obzirno, pazeći da se ne naškodi časti i ugledu osobe na koju se ti podaci odnose.«

Ova odredba sadržana je u Glavi XVI ZKP - Predistražni postupak.

Podnositelj prijedloga smatra da nakon što se postupa po citiranoj odredbi uvijek postoji mogućnost (podnositelj navodi konkretan slučaj) da osoba protiv koje je podnesena kaznena prijava - osumnjičenik, doživi razna poniženja i neugodnosti, da bude osramoćen, a da ne bude obaviješten da je kaznena prijava odbačena. Time njemu nije dana prilika da se zaštiti.

6.a) Predlagatelji, suci Županijskog suda u Bjelovaru Ivanka Abramović, Dajana Barberić-Valentić, Milenka Bižić, Božidar Iverac, Hajrija Novoselec i Mladen Piškorec, smatraju da su članak 501. st. 1. i članak 502. st. 5. ZKP suprotni članku 14. st. 2. Ustava koji određuje da su svi pred zakonom jednaki.

Predlagatelji navode da je odredbom članka 501. st. 1. ZKP određeno da će se kazneni postupci provoditi prema odredbama dvaju procesnih zakona, Zakona o krivičnom postupku i Zakona o kaznenom postupku, ovisno o tome da li su pokrenuti do 1. siječnja 1998. ili nakon toga, osim u odnosu na rokove za ulaganje pravnih lijekova (članak 501. st. 2. Zakona o kaznenom postupku), ostale rokove (članak 502. st. 1. Zakona o kaznenom postupku) i prava privatnih tužitelja i oštećenika u postupcima koji su vođeni do sada po službenoj dužnosti, a po kaznenom zakonu se vode po prijedlogu oštećenika ili privatnoj tužbi (članak 502. st. 3. Zakona o kaznenom postupku).

Nadalje, Zakonom o kaznenom postupku proširena su prava okrivljenika u odnosu na Zakon o krivičnom postupku. Odredbom članka 502. st. 5. Zakona o kaznenom postupku propisano je da će se odredbe članka 109. tog Zakona, kojim je ograničeno trajanje pritvora, primjenjivati samo na predmete u kojima je započet kazneni postupak nakon stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku, dakle nakon 1. siječnja 1998. Znači da će se u slučajevima ranije započetog postupka primjenjivati zakon koji je nepovoljniji za okrivljenika.

6.b) Predlagatelj Davor Krtić, odvjetnik iz Osijeka smatra protuustavnom odredbu članka 502. stavak 5. ZKP koja da je suprotna članku 26. Ustava. Kao razlog za to navodi da su odredbom članka 109. Zakona o kaznenom postupku utvrđeni maksimalni rokovi trajanja pritvora. Međutim odredbom članka 502. istog zakona ova odredba primjenjivat će se samo u predmetima započetim nakon stupanja na snagu osporenog zakona. Predlagatelj smatra da je ta odredba suprotna članku 26. Ustava po kojoj su svi građani jednaki pred sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.

6.c) Predlagatelj Predrag Jošanović, odvjetnik iz Pule, smatra da je članak 502. st. 5. ZKP suprotan odredbama članaka 14. st. 2., 16., 25. st. 2., i 115. st. 2. Ustava Republike Hrvatske kao i odredbama članaka 5. st. 3., 6. st. 1. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz gore navedenih razloga.

6.d) Milenko Ilić, odvjetnik iz Pule, iz istih razloga osporava u svom prijedlogu članak 502. st. 5. ZKP, jer ga smatra suprotnim članku 26. Ustava.

6.e) Nenad Boban iz Splita smatra da je članak 502. st. 5. ZKP suprotan temeljnim odredbama članaka 3. i 5. Ustava - vladavini prava i jednakosti pred zakonom - te je suprotan odredbi članka 14. st. 2. Ustava koja jamči jednakost svih pred zakonom.

6.f) Marijan Bečeheli iz Rijeke i Gordana Holer iz Krka smatraju da je odredba članka 502. st. 5. ZKP suprotna načelu blaže primjene zakona na učinioca koje načelo je sadržano u članku 3. Kaznenog zakona.

Odredba članka 501. st. 1. ZKP glasi:

»Kazneni postupak koji je pokrenut prije stupanja na snagu ovog Zakona nastavit će se po odredbama Zakona o krivičnom postupku (»Narodne novine«, broj 34/93, 38/93 i 28/96), osim ako odredbama ove glave nije što posebno propisano.«

Odredba članka 502. st. 5. ZKP glasi:

»Odredbe članka 109. ovog Zakona o rokovima trajanja pritvora primjenjuju se u predmetima započetim nakon stupanja na snagu ovog Zakona.«

U prijedlozima se traži privremena obustava pojedinačnih akata donesenih primjenom osporavane odredbe a u smislu članka 43. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

II. Navedeni prijedlozi dostavljeni su na odgovor Hrvatskom državnom saboru te je zatraženo stručno mišljenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Hrvatske odvjetničke komore.

U Ustavnom sudu održan je konzultativni sastanak sa eminentnim poznavateljima kaznenopravne struke i prakse.

Hrvatski državni sabor (tajnik) obavijestio je Sud da je predmet u svezi ocjene pojedinih odredbi Zakona o kaznenom postupku upućen Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Sabora.

Ustavnom sudu Republike Hrvatske stručno mišljenje dostavilo je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske i Hrvatska odvjetnička komora, dok je predsjednik Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske bio nazočan savjetodavnom sastanku.

Ministarstvo pravosuđa navodi u svom stručnom mišljenju da prijedloge, koji su im dostavljeni na uvid, smatra neosnovanim, u bitnom iz sljedećih razloga.

U odnosu na članak 94. ZKP navodi da se ovim odedbama ne omogućava uhićenje nego sprječavanje bijega, što je u potpunosti drugi pravni pojam od uhićenja.

Pojam sprječavanja bijega iz osporenog članka ne može se smatrati uhićenjem u smislu članka 6. st. 2. ZKP i članka 24. Ustava jer je cilj sprječavanja bijega da se osumnjičenik preda na licu mjesta i bez odgode redarstvenim vlastima.

Nadalje Ministarstvo pravosuđa navodi da sve države potpisnice Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama imaju propise analogne i identične članku 94. ZKP te niti Europska komisija niti Europski sud za ljudska prava nisu dovele u pitanje takve odredbe sa stajališta Europske konvencije o ljudskim pravima. Stoga se navodi u stručnom mišljenju da članak 94. st. 1. ZKP nije suprotan članku 24. Ustava i odredbama međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku i to članak 5. st. 1.c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak 9. Opće deklaracije o pravima čovjeka.

U odnosu na odredbu članka 501. st. 1. i članka 502. st. 5. ZKP u stručnom mišljenju se navodi da su relevantne odredbe za ocjenu u ovom slučaju članka 14. st. 2. Ustava (»Svi su pred zakonom jednaki«) i članka 26. Ustava (»Svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.«). Smatra prijedloge koji ističu protuustavnost navedenih odredbi neutemeljenima.

U mišljenju se navodi, da je odredba članka 502. st. 5. ZKP pokrivena odredbom članka 501. istog zakona i zapravo je suvišna. Kada odredbe članka 502. ZKP ne bi postojale tada bi se isto primjenjivali rokovi trajanja pritvora prema bivšem Zakonu o krivičnom postupku, prema odredbi članka 501. st. 1. ZKP.

Nadalje se navodi da za materijalno pravo prema Ustavu (članak 31. st. 1.) i prema zakonu (članak 3. st. 2. Kaznenog zakona) vrijedi načelo primjene blažeg zakona, dok kod primjene procesnih normi nema kriterija blažeg zakona nego se postupak dovršava prema onim odredbama prema kojima je i započet, koje načelo se primjenjuje i u drugim postupcima a ne samo kaznenom. Zbog svoje kompleksnosti, navodi se u mišljenju, proceduralni zakoni se moraju primjenjivati kao cjelina te se ne može suditi o »blažem« zakonu prema pojedinoj odredbi.

Primjena različitih propisa, kako to navode predlagatelji, na pojedine okrivljenike u tijeku kaznenog postupka, ne mora značiti kršenje ustavne jednakosti pred zakonom.

Hrvatska odvjetnička komora dostavila je Sudu stručno mišljenje o pojedinim prijedlozima koje u bitnome sadrži sljedeće:

Odredbe članka 501. st. 1. i članka 502. st. 5. ZKP suprotne su odredbama članka 14. i 26. Ustava. Ovo stoga što dijele građane prema datumu pokretanja kaznenog postupka zbog čega ih stavlja u neravnopravni položaj.

III. Prijedlozi nisu osnovani.

1. Neutemeljeno se osporava ustavnost članka 69. st. 2.,. 3. i 4. ZKP.

Članak 36. Ustava određuje:

»Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva.

Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.«

Predlagatelj smatra da osporena odredba ide preko ograničenja iz članka 29. Ustava u kojem se navode prava osumnjičenog ili optuženog. Ova se odredba Ustava (pravo na branitelja i nesmetano općenje s braniteljem) mora povezano tumačiti s ostalim odredbama Ustava a između ostalog i s citiranom odredbom članka 36. koja u stavku 2. navodi ograničenja a koja su navedena u svrhu učinkovitog vođenja kaznenog postupka zbog težih kaznenih djela.

Ustavni sud je ocijenio da je osporavana odredba sukladna članku 14. st. 2. i članku 29. st. 1. al. 1. Ustava, te ne dovodi do nejednakosti pred zakonom jer se ona primjenjuje u kaznenom postupku na sve građane ako su ispunjene zakonske pretpostavke za njezinu primjenu.

2. Neosnovano se osporava ustavnost odredbe članka 94. ZKP.

Pojam sprječavanja bijega iz osporenog članka ne može se smatrati uhićenjem u smislu članka 6. st. 2. ZKP i članka 24. Ustava, jer je sprječavanje bijega iz osporavane odredbe korelat opće građanske dužnosti prijavljivanja kaznenih djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, kako je to navedeno i u pravnoj teoriji.

Odredba članka 97. st. 2. ZKP propisuje kako mora postupati osoba koja je spriječila u bijegu nekoga tko je zatečen u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Navedeni članak određuje: »Kada je neka osoba spriječena u bijegu prema odredbi članka 94. st. 1. ovog Zakona, nju će se odmah dovesti istražnom sucu ili redarstvenim vlastima…«.

Protiv zlouporabe ove ovlasti propisano je kazneno djelo u članku 124. Kaznenog zakona kao protupravno oduzimanje slobode.

Države potpisnice Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama imaju propise slične i iste osporavanom članku 94. ZKP. Europska komisija kao i Europski sud za ljudska prava nisu dovele u pitanje takve odredbe sa stajališta Europske konvencije o ljudskim pravima.

Slijedom iznijetog Ustavni sud je ocijenio da članak 94. st. 1. ZKP nije suprotan članku 24. Ustava i odredbama međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku i to članak 5. st. 1.c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak 9. Opće deklaracije o pravima čovjeka.

3. Podnositelji prijedloga ne navode pravne argumente zašto smatraju da je članak 102. ZKP u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i odredbama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Članak 102. ZKP sadrži osnove za određivanje pritvora a takve odredbe sadržane su u kaznenim postupcima europskih zemalja, i prema ocjeni Ustavnog suda, sukladne su s najvišim normama poštivanja ljudskih prava prema prihvaćenim međunarodnim konvencijama.

4. Neutemeljeno se osporava ustavnost uporabe pojma »okrivljenik« (definicija u članku 170. ZKP), prije pravomoćnosti osuđujuće presude.

U kaznenom postupku se koriste zakonski izrazi za sudionike u kaznenom postupku zbog stručnog označavanja položaja i uloge pojedinog sudionika u pojedinom stadiju kaznenog postupka. Okrivljenik je inače zakonski termin koji se koristi kroz više stadija kaznenog postupka unatoč točno određenim zakonskim nazivima ali svakako znači da nije pravomoćno dovršen kazneni postupak.

5. Neosnovano se, po ocjeni Ustavnog suda, osporava ustavnost članka 174. ZKP.

Prema ovoj zakonskoj odredbi neupitno je da izostanak obavijesti osumnjičeniku o odbacivanju prijave, njega može dovesti u položaj nezaštićenosti pred zlouporabama.

Međutim, postoji zaštita građana od moguće zlouporabe u Kaznenom zakonu. Tako članak 302. KZ sankcionira lažno prijavljivanje kaznenog djela, te niz drugih odredbi istog zakona, koje štite osobni integritet i dostojanstvo građana, ukazuje da lažno ili nedovoljno osnovano osumnjičeni, ima zakonsku zaštitu unatoč propustu članka 174. ZKP. Da li je ta zaštita u potpunosti nadomjestak izostavljanja osumnjičenog iz kruga obaviještenih osoba nakon odbačaja kaznene prijave protiv njega, Ustavni sud nije ocjenjivao, jer u tome nije našao protuustavnost osporavane odredbe članka 174. ZKP niti je našao da je to suprotno članku 7. Opće deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1948. i članku 14. st. 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966.

6. Po ocjeni Ustavnog suda neosnovano podnositelji prijedloga smatraju da su protuustavne odredbe članaka 501. st. 1. i 502. st. 5. ZKP iz sljedećih razloga:

Prema pravnoj teoriji (prof. dr. sci. Davor Krapac »Zakon o kaznenom postupku« i doc. dr. sci. Ivo Josipović) odredbom st. 1. članka 501. ZKP određen je samo skup procesnih propisa koji se primjenjuju u započetim postupcima, a ne koje će se materijalno kazneno pravo primijeniti u predmetu niti to da će se započeti postupci uvijek dovršiti u sudovima u kojima su zatečeni.

»Postupak koji je pokrenut« prije stupanja na snagu ovog Zakona, u smislu odredbe članka 2. st. 1. i članka 164. ZKP jest kazneni postupak koji je na temelju akta ovlaštenog tužitelja usmjerenog na kazneni progon okrivljenika, već započeo na temelju neke od propisanih radnji (članak 164. ZKP).

Uvjeti za prosudbu valjanosti procesnih radnji, poduzetih prije stupanja na snagu novog zakona, prosuđuju se, načelno, prema procesnim propisima koji su važili u vrijeme poduzimanja radnje, a naknadne promjene propisa, donijetih u korist optuženika, ne smiju se tumačiti na njegovu štetu.

Tako, ako je protiv okrivljenika započet kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je obrana obvezna, optuženik i nakon stupanja na snagu novog zakona mora imati branitelja, premda je izmjenama u materijalnom kaznenom pravu propisana kazna zatvora npr. snižena ispod maksimuma od osam godina.

Ako je stupanjem na snagu novog kaznenog zakonodavstva neka kaznenopravna sankcija ukinuta, ranije započeti kazneni postupak mora se obustaviti, a državni odvjetnik nastaviti kazneni progon podnošenjem novog akta. U slučaju neubrojivog počinitelja kaznenog djela državni odvjetnik će prijedlog za izricanje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja iz članka 480. st. 1. Zakona o krivičnom postupku nadomjestiti optužnicom odnosno optužnim prijedlogom i zahtjevom iz članka 457. Zakona o kaznenom postupku.

Zakonodavac se odlučio za načelo kontinuiteta u ovom slučaju kada se odlučio na primjenu Zakona o krivičnom postupku u kaznenim postupcima koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ZKP.

S obzirom da se ne može zaključiti da je procesni režim teži za okrivljenike po starom zakonu, prosuđujući zakone u cjelini, nije osnovana tvrdnja da je primjena zakona po osporavanoj odredbi toliko teža za okrivljenike da ona dovodi do neravnopravnosti građana i time do suprotnosti s odredbama članaka 14. i 26. Ustava, kao i ostalih u prijedlozima navedenih ustavnih odredbi.

Naime, zabrana diskriminacije građana pred zakonom te u postupcima pred sudovima i inim državnim tijelima ne znači da se kaznenoprocesne norme moraju uvijek na jednak način primjenjivati prema svim okrivljenicima nego samo zabranu stvaranja neopravdanih razlika između njih, razlika koje se ne mogu izvesti iz svrhe kaznenog postupka ili pojedinog njegovog stadija.

Neosnovano smatraju protuustavnom odredbu članka 502. st. 5. ZKP koja propisuje da će se rokovi trajanja pritvora u prije započetim postupcima računati prema bivšem Zakonu o krivičnom postupku.

Po ocjeni Suda samo za materijalno pravo prema Ustavu (članak 31. st. 1.) i prema zakonu (članak 3. st. 2. Kaznenog zakona) vrijedi načelo primjene blažeg zakona, dok kod primjene procesnih normi nema kriterija blažeg zakona, nego se postupak dovršava prema onim odredbama prema kojima je i započet, koje načelo se primjenjuje i u drugim postupcima a ne samo kaznenom.

Primjena različitih propisa, kako to navode predlagatelji, na pojedine okrivljenike u tijeku kaznenog postupka, ne mora značiti kršenje ustavne jednakosti pred zakonom.

U tom pogledu vrijede isti argumenti kao što je navedeno u pogledu članka 501. st. 1. ZKP, a koja odredba je ustvari temeljna odredba i za primjenu odredaba koje se navode u članku 502. st. 5. ZKP. Dakle odredba tog članka jednako se primjenjuje na sve okrivljenike pa nema temelja tvrdnja predlagatelja da primjena tog propisa dovodi do neravnopravnosti građana.

Europska konvencija o ljudskim pravima pod nazivom Sloboda i sigurnost osoba u članku 5. i članku 1. Protokola 4. određuje da svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost, te da nitko ne smije biti lišen slobode, osim u slučajevima koji se navode pod od a-f, i dalje st. 2-5 u postupku propisanom zakonom. Iz sadržaja tih odredbi proizlazi da su sa tom konvencijom sukladne odredbe navedene u članku 502. st. 5. ZKP. Stoga su neutemeljene tvrdnje predlagatelja da je i ova osporavana odredba suprotna međunarodnim aktima odnosno navedenoj Konvenciji.

Iz navedenih razloga Sud ocjenjuje da članak 502. st. 5. ZKP nije suprotan niti člancima 16., 25. i 115. Ustava odnosno člancima 5. st. 3., 6. st. 1. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

IV. S obzirom da je o prijedlozima konačno odlučeno nije bilo pretpostavki za odlučivanje o prijedlogu za donošenje rješenja o privremenoj obustavi izvršenja pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugih propisa, čija se ustavnost odnosno zakonitost ocjenjuje pozivom na članak 43. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99).

V. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci pod I.

Objava ovog rješenja (izreka pod II.) temelji se na odredbi članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-1193/97
U-I-1303/97
U-I-1317/97
U-I-6/98
U-I-53/98
U-I-85/98
U-I-717/98
U-I-725/98
U-I-1032/98
U-I-341/99
U-I-480/99
Zagreb, 29. rujna 1999