USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

435

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dr. sc. Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci dr. sc. Velimir Belajec, dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., odlučujući u povodu ustavne tužbe J.P. iz S., F. V. 1, na sjednici održanoj 16. veljače 2000. godine, donio je sljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se odluka Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Općinskog suda u O., broj: ID-45/1996. od 21. lipnja 1996., u dijelu u kojem se odnosi na podnositelja ustavne tužbe.

III. Predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o kandidatu - podnositelju ustavne tužbe i njegovu imenovanju za suca Općinskog suda u O., na temelju liste kandidata ministra pravosuđa, klasa: 700-04/95-01/900, urbroj: 514-05-01-96-5 od 27. ožujka 1996. i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, objavljenim u »Narodnim novinama«, br. 104/95.

J. P. iz S. podnio je ustavnu tužbu smatrajući da su odlukom Državnog sudbenog vijeća (nastavno: DSV) broj: ID-45/1996 od 21. lipnja 1996. godine, u dijelu u kojem se odnosi na imenovanje sudaca Općinskog suda. u O., povrijeđena temeljna načela iz članaka 3. i 4. Ustava Republike Hrvatske, ustavna prava iz članaka 14., 26. i 44. i odredbe članaka 115. i 119. Ustava. Istodobno podnositelj navodi da su osporenom odlukom povrijeđene odredbe članka 8. i članaka 46. do 54. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, br. 3/94, 110/96, 115/97 i 131/97).

Navedene povrede podnositelj obrazlaže time što DSV nije prilikom odlučivanja o imenovanju sudaca Općinskog suda u O. u dostatnoj mjeri sagledalo i ocijenilo njegove stručne, moralne i druge odlike kroz čitav radni vijek u kojem je obnašao dužnost suca tog suda. Smatra da DSV nije odlučivalo na temelju objektivnih kriterija za donošenje odluke o imenovanju, već na temelju izvanzakonskih kriterija koje je kreiralo tzv. Malo sudbeno vijeće.

Tijekom postupka, sukladno tada važećim odredbama članka 55. t. 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 29/94), od DSV-a je zatražena dostava spisa predmeta i izjašnjenje o navodima ustavne tužbe.

Nakon opetovanog traženja i upozorenja predsjedniku DSV-a na odredbu članka 5. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske i odredbu članka 16. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 13/91), nakon što je o nastaloj situaciji, sukladno članku 25. stavku 2. tog Ustavnog zakona, izviještena Vlada Republike Hrvatske, DSV je dostavilo spis predmeta. Izjašnjenje na navode ustavne tužbe DSV nije dostavilo, uz obrazloženje da je isto zametnuto u Ministarstvu pravosuđa prilikom administrativno-tehničke pripreme za dostavljanje spisa u Sud, s tim što je navelo da ostaje kod načelnog stava datog u ranijim izjašnjenjima i predlaže da se tužba odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

U provedenom postupku razmotreni su i analizirani navodi i prijedlozi iz ustavne tužbe i očitovanje DSV-a dato na ranije ustavne tužbe, te je izvršen uvid u isprave spisa DSV-a u dijelu koji se odnosi na postupak imenovanja sudaca Općinskog suda u O.

Ustavna tužba je osnovana.

U okvirima ustavne ovlasti iz članka 125. al. 3. Ustava da štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina (ustavna prava), Ustavni sud, temeljem članka 59. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99 - nastavno: Ustavni zakon), o povredi tih prava odlučuje povodom ustavne tužbe svakoga tko smatra da mu je odlukom sudbene ili upravne vlasti, kao i drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno neko od tih ustavnih prava.

DSV je državno tijelo čije su ovlasti u djelokrugu sudbene vlasti određene Ustavom i zakonom. Stoga je i odluka DSV-a o imenovanju sudaca, a protiv koje nije propisana druga pravna zaštita, odluka tijela državne vlasti o kojoj ovaj Sud odlučuje u postupku ustavnosudske zaštite ustavnih prava. Iako Odluka DSV-a pripada u krug tzv. akata vladanja, ona je istodobno i pravno vezani akt državnog tijela koje je u postupku imenovanja vezano postupovnim pravilima, tek kao i svi ostali akti vladanja bilo kojeg državnog tijela podliježe ocjeni ustavnosti i zakonitosti sa stajališta ustavnosti i zakonitosti postupka i načina donošenja.

Osim toga, kroz ustroj posebnog državnog tijela u okviru sudbene vlasti i sastavljenog od istaknutih pravnika s ovlaštenjem da imenuje i razrješava suce i državne odvjetnike te da odlučuje o njihovoj disciplinskoj odgovornosti (članak 121. stavak 1. Ustava, članak 12. Zakona o Državnom sudbenom vijeću), naglašeno je kako načelo neovisnosti sudbene vlasti u okviru trodiobe vlasti, tako i ideja da istaknuti pravosudni djelatnici i drugi pripadnici pravničke struke kompetentno i neovisno o drugim državnim tijelima i na temelju pravila struke odlučuju o imenovanju i razrješenju pravosudnih djelatnika.

Odlučivanje uz uvjete i po postupku u kojem se osigurava stručnost, neovisnost i dostojnost za obnašanje sudačke dužnosti (članak 8. Zakona o sudovima), a prema stručnim kriterijima imanentno je u radu DSV-a. Kada DSV postupa mimo tih kriterija, ono postupa protivno cilju i svrsi zbog koje je osnovano i čini grubu povredu pravila postupka.

U konkretnom slučaju, podnositelj ustavne tužbe je zajedno s ostalim kandidatima bio sudionik u postupku imenovanja sudaca Općinskog suda u O.

Uvidom u spise DSV-a utvrđeno je da je podnositelj ustavne tužbe bio uvršten na listu ministra pravosuđa od 27. ožujka 1996. kao kandidat koji ispunjava uvjete za imenovanje za suca Općinskog suda u O. (red. br. 17. liste), zatim da je priloženo pozitivno mišljenje predsjednika tog suda od 23. veljače 1996. o stručnosti i uspješnosti u radu za podnositelja s prijedlogom da ga se imenuje za suca, te pozitivno mišljenje predsjednika Županijskog suda u S.

U zapisniku o vijećanju i glasovanju DSV-a od 21. lipnja 1996. zabilježeno je da su sjednici prisustvovali predsjednici spomenutih sudova i da su usmeno ponovili dana mišljenja, da je otvorena rasprava o podnositelju ustavne tužbe, te da se nitko nije javio za riječ (što znači da rasprave nije bilo - stranica 24. zapisnika).

Na kraju ukupne rasprave o svim kandidatima, pristupilo se glasovanju u kojem podnositelj ustavne tužbe nije dobio potreban broj glasova za imenovanje, odnosno za njegovo imenovaje glasovala su samo dva člana DSV-a (stranica 27. zapisnika).

Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da se iz natječajnih materijala ne vidi kojim se stručnim ili drugim razlozima ravnalo DSV pri donošenju odluke kojom podnositelj ustavne tužbe (koji obnaša sudačku dužnost od 1986.) nije ponovno imenovan sucem. Štoviše, odluka je u suprotnosti s jedino relevantnim razlozima koji su izneseni na sjednici, kao i s razlozima iz pisanih mišljenja predsjednika spomenutih sudova, koja pisana mišljenja su zakonom propisane podloge za odlučivanje DSV-a.

Ustavni sud je u svojoj odluci, broj: U-III-188/1995 od 29. ožujka 1995., zauzeo stajalište po kojem odluka o tome da se sudac ne imenuje ne mora biti obrazložena, poglavito zato što se odluke u natječajnom postupku (a takav je i postupak imenovanja sudaca) u pravilu ne donose u pisanom obliku, pa niti ne mogu imati obrazloženje. Umjesto toga sudionici natječaja imaju pravo uvida u natječajne spise, te na temelju razloga koji proizlaze iz tih spisa mogu izjaviti odgovarajuće pravno sredstvo (u ovom slučaju ustavnu tužbu). No, to - u skladu s prethodno izloženim - pretpostavlja da natječajni spisi sadrže jasne razloge na temelju kojih je odluka donijeta.

Ovo se posebno odnosi na slučajeve u kojima se odlučuje o imenovanju (odnosno neimenovanju) kandidata koji već obnašaju sudačku dužnost - kao u ovom predmetu - jer odluka kojom sudac nije ponovno imenovan povlači za sobom pravnu posljedicu prestanka sudačke dužnosti po sili zakona, a to znači i prestanak radnog odnosa (arg. iz članaka 101. i 102. Zakona o sudovima).

Neprihvatljivo je, suprotno je temeljnim ustavnim pravima čovjeka i građanina, kao i civilizacijskim tekovinama pravne države, da bilo kome, a pogotovo sucu koji je dugi niz godina obnašao sudačku dužnost, prestane radni odnos, a da mu se ne omogući da sazna razloge prestanka i time omogući efikasno izjavljivanje pravnog lijeka.

Osim toga, osporena odluka u suprotnosti je sa stajalištem Ustavnog suda izraženim u citiranoj odluci.

Takvom odlukom podnositelju su povrijeđena ustavna prava iz članka 18. (pravo na učinkovitu pravnu zaštitu), članka 19. (zakonitosti pojedinačnih akata), a time i članka 44. (pravo na dostupnost javnih službi pod jednakim uvjetima) Ustava Republike Hrvatske.

Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 72. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-523/1996
Zagreb, 16. veljače 2000.