USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac dr. sc. Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hranjski dr. iur, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec i Vice Vukojević dr. iur., kao članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi P. z. »L.« iz V. L., zastupanih od punomoćnika A. M., odvjetnika iz V. L., na sjednici održanoj 13. ožujka 2000. godine, donio je jednoglasno

ODLUKU

Ustavna tužba se odbija.

Prava istaknuta u ustavnoj tužbi nisu predmet ustavnosudske zaštite.

1. Uvodno označeni tužitelji osporavaju presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1240/98 od 20. srpnja 1999. godine kojom je odbijena njihova revizija protiv presude Županijskog suda u D., broj: Gž-996/97 od 16. siječnja 1998. godine. Tom je presudom odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u K., broj: P-146/97 od 25. lipnja 1997. godine kojom je odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja u svezi s utvrđenjem prava vlasništva.

2. Sve osporene presude donijete su u postupku koji je nastavljen nakon što je, glede prvotno provedenog i pravomoćno dovršenog parničnog postupka, s osnove istog tužbenog zahtjeva (u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja bio usvojen), prijedlog protustranaka za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka bio usvojen te ukinuta ranije donijeta presuda.

3. Tužitelji smatraju da su osporenim presudama povrijeđene odredbe članaka 3., 19. i 115. stavak 3. Ustava, a time i njihova prava koja nazivaju ustavnim pravima.

4. U obrazloženju ustavne tužbe, tužitelji detaljno analiziraju svaku presudu donijetu tijekom cjelokupnog sudskog postupka - prvostupanjskog, žalbenog i revizijskog, dajući svoju prosudbu činjeničnih i materijalnopravnih utvrđenja sudova danih u obrazloženjima osporenih presuda, uz istodobno osporavanje i sudskih rješidbi kojima je dozvoljeno ponavljanje postupka, a s osnove osporavanja prosudbe sudova da se radi o novotama.

5. Ustavna tužba sadrži formalne sastojke propisane člankom 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, nastavno: Ustavni zakon), kao i pretpostavke propisane člankom 59. stavkom 2. i 3. i člankom 60. Ustavnog zakona.

6. Nakon utvrđenja navedenog u točki 5. obrazloženja (faza ispitivanja formalnih pretpostavki) Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, prvo ispituje jesu li prava istaknuta u ustavnoj tužbi ustavna prava u smislu članka 59. stavak 1. Ustavnog zakona. Ako utvrdi da se radi o ustavnim pravima, Ustavni sud ispituje jesu li ustavna prava povrijeđena.

6.1. U ustavnoj tužbi istaknuta prava i sloboda nisu predmet ustavnosudske zaštite.

7. Polazište za takvo utvrđenje sadržano je u činjenici da Ustavni sud nije ni sudište niti žalbeno tijelo višeg (najvišeg) stupnja, a ustavna tužba nije ni redovni niti izvanredni pravni lijek.

8. Prema ustavnom određenju nadležnosti Ustavnog suda (članak 125. alineja 3. Ustava) kao i prema odredbi stavka 1. članka 59. Ustavnog zakona, ustavna tužba je institut ustanovljen radi zaštite ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, a može se podnijeti ako podnositelj smatra da je pojedinačnim aktom (i postupkom koji mu je prethodio) povrijeđeno neko, od Ustavom utvrđenih, sloboda i prava čovjeka i građanina (ustavno pravo).

9. Temeljem navedenih polaznih (načelnih) u svezi s konkretnim osporavanjima i obrazloženjem danim u ustavnoj tužbi, navodi se sljedeće:

9.1. Ustavna tužba je podnijeta u svezi s pojedinačnim aktima donijetim od strane sudbene vlasti u parničnom postupku, konkretno, u postupku koji je ponovljen nakon prihvaćanja prijedloga za ponavljanje pravomoćno završenog postupka i u kojem, ponovljenom postupku, nije usvojen zahtjev tužitelja na utvrđenja vlasništva nekretnina.

9.2. Tužitelji od Ustavnog suda traže donošenje odluke kojom bi se ocijenilo i utvrdilo da su, naprijed označenim sudbenim aktima, povrijeđene odredbe iz članaka 3., 19. i 115. stavak 3. Ustava, a time i njihova prava koja tužitelji nazivaju ustavnim pravima, i to stoga što sudovi u tri stupnja (općinski, županijski i Vrhovni sud) nisu pravilno primijenili materijalno pravo, uslijed čega da je činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno, a sve je dovelo do bitnih povreda postupovnih odredbi.

10. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, ne obnaša nadležnosti žalbenog suda niti Vrhovnog suda, već utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama tužitelja došlo do ustavno nedopuštenog zadiranja u temeljne slobode i prava čovjeka i građanina, tj. je li povrijeđeno ustavno pravo tužitelja (stavak 1. članka 59. Ustavnog zakona).

11. Stoga su i ovlasti Ustavnog suda u svezi s pitanjima primjene materijalnog prava, činjeničnih utvrđenja i ocjene dokaza kvalitativno drukčije.

12. Ustavni se sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ne upušta se ni u ocjenu dokaza niti u pravnu ocjenu sudova.

Za Ustavni sud su relevantne činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava, a pogrešna primjena materijalnog prava nije, sama po sebi, ustavno valjani razlog za podnošenje ustavne tužbe.

13. Ustavni sud ispituje relevantne činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava. Utvrdi li Sud da je u konkretnom slučaju došlo do povreda postupovnih pravila (primjerice: stranci u postupku nije bila dana mogućnost dati svoj iskaz; ili mogućnost raspravljati na ročištu odnosno na raspravi o provedenim dokazima i sl.), takva povreda znači i povredu ustavnih prava koja se štite institutom ustavne tužbe.

14. Ustavni sud ispituje i pogrešnu primjenu materijalnog prava ako ona istodobno znači i povredu ustavnog prava. Pojedinačni akt (sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela javnih ovlasti) nezakonit je, ako je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Svaka nezakonitost, međutim, ne mora uvijek istodobno biti i povreda ustavnog prava.

Stoga Ustavni sud, u ovoj fazi ispitivanja ustavne tužbe, ispituje sadrži li ustavna tužba ustavnopravne razloge za sumnju da je, uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, moglo doći do povrede ustavnog prava. U slučaju utemeljenosti takvih razloga, Sud će u daljnjoj fazi prići ispitivanju (ne)osnovanosti istih u svezi s povredom ustavnog prava (odlučivanje o meritumu zahtjeva iz ustavne tužbe).

15. Tužitelji predmetnom ustavnom tužbom ne pružaju Ustavnom sudu valjani temelj za postupanje s ustavnom tužbom izvan označenog načelnog ispitivanja, a to proizlazi iz razloga ustavne tužbe.

16. Konkretno, tužitelji u ustavnoj tužbi ističu povredu načela ustavnog poretka Republike Hrvatske iz članka 3. Ustava te povredu načela zakonitosti iz članka 115. stavak 3. Ustava.

17. Međutim, u odredbi članka 3. Ustav ne utvrđuje slobode i prava čovjeka i građanina (ustavna prava). Naime, u članku 3. Ustav utvrđuje najviše vrednote ustavnog poretka koje se razrađuju i određuju u drugim odredbama Ustava, a posebice u onima kojima se jamče slobode i prava čovjeka i građanina. Odredba članka 3. Ustava služi kao osnova za tumačenje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana te je i upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima.

18. Odredbe iz stavka 3. članka 115. Ustava propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast. Propisujući temeljne smjernice i dužnost sudova da postupaju i odlučuju zakonito, ta ustavna odredba ne sadrži slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi (nastavno: subjektivno ustavno pravo).

Stoga se iz te odredbe ne može izvesti zaključak o postojanju subjektivnog ustavnog prava na zakonitost odluka sudbene vlasti, već tom odredbom ustavotvorac, u ukupnosti članka 115. Ustava, sudbenoj vlasti povjerava da samostalno i neovisno brine o zakonitosti, a Vrhovnom je sudu Republike Hrvatske, ne Ustavnom sudu, povjereno osiguravanje jedinstvene primjene zakona (članak 116. Ustava).

19. Konačno, tužitelji ističu i povredu članka 19. Ustava i to na način da u prvom dijelu ustavne tužbe ističu povredu stavka 2. navedenog članka, a na kraju ustavne tužbe navode da su osporene odluke protivne stavku 1. članka 19. Ustava.

19.1. U svezi s tim navodima ustavne tužbe, u prvom redu valja istaći da tužitelji osporavaju odluke sudbene vlasti, dok se odredbe članka 19. Ustava odnose na akte državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti te na sudsku kontrolu zakonitosti akata tih tijela. Dakle, već s tog osnova, ustavna tužba ne pruža valjani ustavni temelj za meritornu prosudbu zahtjeva iz ustavne tužbe.

19.2. Međutim, valja dodati i sljedeće:

Odredba stavka 1. članka 19. Ustava propisuje temeljne smjernice i obveze državne uprave i tijela s javnim ovlastima kad odlučuju o pravima i dužnostima građana, ali ne propisuje subjektivno ustavno pravo na strani građana na zakonitost, već je Upravnom sudu Republike Hrvatske (ne Ustavnom sudu), dana nadležnost da u upravnosudskom postupku kontrolira zakonitost uprave (članak 21. Zakona o sudovima, »Narodne novine«, broj 3/94 i 100/96).

19.3. Slijedi da, sve kad bi se konkretnom ustavnom tužbom osporavali akti uprave i tijela s javnim ovlastima, na odredbi iz stavka 1. članka 19. Ustava ne temelji se ustavno pravo.

19.4. Treba dodati da se u stavku 2. članka 19. Ustava (za razliku od stavka 1.) jamči ustavno pravo pojedincu (i pravnoj osobi koja može biti nositeljem ustavnih prava i sloboda) da može, ako je nezadovoljan pojedinačnim aktom uprave ili tijela s javnim ovlastima, zatražiti da nadležni sud u određenom postupku odluči o zakonitosti tog akta, pa bi u slučaju povrede tog ustavnog prava bio ispunjen ustavni temelj za ustavnosudsku zaštitu kroz ustavnu tužbu.

19.5. Međutim, kako se konkretno radi o osporavanju akata koje je donijela sudbena vlast, a ne upravna, odnosno tijelo javnih ovlasti, to u konkretnom slučaju nije ni moglo doći do eventualne povrede ustavnog prava iz stavka 2. članka 19. Ustava.

20. Budući da se ustavnom tužbom traži zaštita prava koje se ne može podvesti pod prava i slobode čovjeka i građanina u smislu članka 125. alineja 3. Ustava, dakle, protivno odredbi članka 59. stavak 1. Ustavnog zakona traži se zaštita prava koje nije ustavno pravo te ne može biti predmetom ustavnosudske zaštite, to je ustavnu tužbu valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci.

Broj: U-III-1097/1999
Zagreb, 13. ožujka 2000.