USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1070

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac dr. sc. Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, dr. sc. Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi A. Č. iz Z., zastupanog od odvjetnika u Z. J. Š., na sjednici Vijeća održanoj dana 19. travnja 2000. godine, jednoglasno je donio sljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: US-6315/1999-4 od 9. prosinca 1999. godine i

- rješenje ministra unutarnjih poslova, broj: 511-01-62-40201/2-99 od 9. lipnja 1999. godine.

III. Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak.

1. A. Č. iz Z. podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presude Upravnog suda Republike Hrvatske navedene u izreci odluke, kojom je odbijena podnositeljeva tužba u upravnom sporu protiv rješenja tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, također navedenog u izreci. Tim je rješenjem, donijetim 9. lipnja 1999. godine, riješeno da A. Č., rođenom 12. siječnja 1960. godine u P., ovlaštenoj službenoj osobi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Z., Odjela za suzbijanje gospodarskog kriminaliteta, prestaje služba dana 10. lipnja 1999. godine, s pravom na mirovinu. Rješenje je bilo donijeto pozivom na članak 68. Zakona o unutarnjim poslovima (»Narodne novine«, broj 29/91 - pročišćeni tekst, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, Zakon o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba u broju 128/99, odluka Ustavnog suda u broju 29/2000) koji je propisivao da ovlaštenoj službenoj osobi na temelju rješenja ministra unutarnjih poslova može iznimno prestati radni odnos s pravom na mirovinu i prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje mirovine ako ima najmanje 25 godina mirovinskog staža od čega najmanje 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe.

2. Rješenjem o kojem je riječ ustanovljeno je da je »(…) imenovani ovlaštena službena osoba u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske (…) te da ima navršenih preko 25 godina mirovinskog staža, od čega preko 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe. S obzirom na izloženo utvrđuje se da su ostvareni svi zakonski uvjeti za donošenje rješenja o prestanku službe s pravom na mirovinu sukladno odredbi članka 68. uvodno citirano Zakona«. Upravni sud također je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima, jer tužitelj ima mirovinski staž 31 godinu i 7 mjeseci, od čega 20 godina, 10 mjeseci i 9 dana na poslovima ovlaštene službene osobe, a da su neosnovani navodi tužitelja da se radi o diskrecijskoj ocjeni i o iznimnim okolnostima koje se moraju utvrditi.

3. Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu povrijeđena prava iz članka 14. stavka 2., članka 18. stavka 1., članka 26. i članka 54. stavka 1. Ustava.

4. Prema odredbi članka 14. stavka 2. svi su pred zakonom jednaki, a prema odredbi članka 26. Ustava svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Podnositelj smatra da su prava iz ovih odredaba povrijeđena time što su akti, kojima se odlučivalo o prestanku njegova radnog odnosa, bili ne samo bez valjanog nego bez ikakvog obrazloženja, pa mu je time uskraćeno pravo na jednaku pravnu zaštitu. Povredu članka 18. stavka 1. Ustava, kojim se jamči pravo na žalbu, vidi u tome da je podnio jedini dopušteni pravni lijek u njegovu slučaju, tj. pokrenuo je upravni spor, čime je samo formalno ostvario svoje pravo na pravni lijek, jer se nije radilo o učinkovitom pravnom lijeku. Upravni sud odlučivao je o aktu u čijem obrazloženju nisu bili navedeni razlozi zbog kojih je donijet akt upravo takvog sadržaja. Prema odredbi članka 54. stavka 1. svatko ima pravo na rad i slobodu rada, a povredu te odredbe podnositelj vidi u činjenici da se o prestanku njegova radnog odnosa odlučivalo bez volje podnositelja da stekne pravo na mirovinu, bez provedenog postupka i bez obrazloženja. Govoreći o povredi svojih prava iz radnog odnosa podnositelj spominje - pored ostalog - i to da mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora; doista, prema osporenom rješenju o prestanku njegove službe, služba mu je prestala već idućeg dana.

5. Ustavna tužba je osnovana.

6. Odredba članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima predviđala je da ovlaštenoj službenoj osobi na temelju rješenja ministra unutarnjih poslova može iznimno prestati radni odnos s pravom na mirovinu, i prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje mirovine, pod uvjetima navedenim u toj zakonskoj odredbi. Već sam način na koji je odredba bila sročena, dakle da se radilo o iznimnom slučaju prestanka radnog odnosa, pretpostavljao je navođenje razloga zbog kojih do prestanka radnog odnosa dolazi, a osobito je to bilo nezaobilazno u slučajevima kad je do prestanka radnog odnosa dolazilo protivno volji osoba na koje se prestanak odnosio. Podnositelj ustavne tužbe tvrdio je u pravnom lijeku kojim se mogao koristiti, tj. u tužbi u upravnom sporu, da nisu postojale iznimne okolnosti iz navedene zakonske odredbe, niti su takve okolnosti iz rješenja Ministarstva bile vidljive, odnosno prije rješenja nije proveden postupak u kojem su trebale biti utvrđene.

7. S tim u svezi ovaj Sud već je zauzeo stajalište da je neprihvatljivo, i da je suprotno temeljnim ustavnim pravima čovjeka i građanina, da bilo kome prestane radni odnos, a da mu se ne omogući da sazna razloge prestanka i time omogući učinkovito izjavljivanje pravnog lijeka. I dalje, da se ustavno pravo na žalbu, odnosno drugi pravni lijek, ne može učinkovito ostvariti bez obrazloženja u rješenjima upravnih tijela, jer se samo putem obrazloženja utvrđuje da li se je upravno tijelo vodilo načelom zakonitosti i ujedno postupalo tako da u vođenju postupka i u odlučivanju stranci omogući zaštititi svoja prava. Dakle, osoba kojoj prestaje radni odnos mora imati mogućnost da se u obrani svojih prava iz radnog odnosa u postupku prestanka radnog odnosa izjasni o razlozima prestanka, a bez takve mogućnosti vrijeđa joj se pravo na rad. Stajalište je ovog Suda da se takvim postupanjem štite interesi osoba koje brane svoja prava, ali ne samo njih, takvim postupanjem štite se i interesi same službe.

8. Značajno je da je i Ministarstvo unutarnjih poslova, u ožujku 1998. godine, svim policijskim upravama dostavilo naputak za prestanak službe sukladno članku 68. Zakona o unutarnjim poslovima u kojem je izrijekom navedeno da samo ispunjavanje uvjeta glede mirovinskog staža, koji su propisani tim člankom, nije dovoljan razlog da bi se udovoljilo prijedlogu za umirovljenje, već da prijedlog za umirovljenje mora sadržavati obrazloženje koje će potkrijepiti taj prijedlog, no u konkretnom predmetu ovaj naputak nije bio poštivan.

9. Utvrdivši na temelju iznijetog da je podnositelju povrijeđeno pravo na rad, a s tim u svezi da su mu povrijeđena i druga prava navedena u ustavnoj tužbi, Sud je odlučio kao u izreci.

10. Ova se odluka temelji na odredbama članaka 69., 70., 72. i 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99).

Broj: U-III-172/2000
Zagreb, 19. travnja 2000.