1885
Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučivanje o
ustavnim tužbama, sastavljenom od suca Velimira Belajca, kao predsjednika
Vijeća te sudaca Marijana Hranjskog, Ivana Mrkonjića, Jasne Omejec i
Vice Vukojevića, kao članova Vijeća, odlučujući povodom ustavne tužbe V. V. iz
Z., na sjednici Vijeća održanoj 6. rujna 2000. godine, jednoglasno je donio
I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10262/1998-4 od 20.
svibnja 1999. godine,
– rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske,
broj: 511-01-62-23507/1-98 od 19. listopada 1998. godine i
– rješenje Policijske uprave z., broj: 511-19-30/2-12702/252-97 od
7. srpnja 1997. godine.
II. Predmet se vraća Policijskoj upravi z. na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Dopuštenom i pravodobnom ustavnom tužbom podnositelj je pokrenuo
ustavnosudski postupak u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske,
broj: Us-10262/1998-4 od 20. svibnja 1999. godine, kojom je odbijena tužba
podnositelja protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova
Republike Hrvatske, broj: 511-01-62-23507/1-98 od 19. listopada 1998. godine.
Navedenim rješenjem odbijen je prigovor podnositelja izjavljen
protiv rješenja Policijske uprave z., broj: 511-19-30/2-12702/252-97 od 7.
srpnja 1997. godine, kojim rješenjem podnositelju nije priznato
svojstvo hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, uz obrazloženje da
nije utvrđeno postojanje okolnosti iz članka 2. Zakona o pravima hrvatskih
branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
2. Podnositelj ističe
kako je navedenim odlukama povrijeđena ustavna odredba sadržana u članku 14.
stavku 2. Ustava, a iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelj u
konkretnom slučaju upućuje i na postojanje povrede ustavne odredbe članka
18. stavka 1. i članka 26. Ustava.
Obrazlažući razloge za svoje
tvrdnje o povredi ustavnih prava podnositelj ustavne tužbe navodi da je
do osporenih odluka došlo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Povredu ustavnih odredbi
podnositelj drži razvidnom iz činjenice da su akti kojima se odlučivalo
o njegovom zahtjevu ne samo bez valjanog nego bez ikakvog obrazloženja,
čime su razlozi za odbijanje njegovog zahtjeva i nakon provedenog
upravnog postupka podnositelju ostali nepoznati. Na kraju ističe da su
različiti kriteriji koje su upravna tijela primjenjivala prilikom priznavanja
statusa hrvatskog branitelja imali za posljedicu nezakonitost kako rješenja
donesenih u postupku utvrđenja statusa hrvatskog branitelja tako i
presude Upravnog suda koja je potvrdila osporena rješenja. Slijedom
iznijetoga, a smatrajući kako je navedenim rješenjima stavljen u
nejednak položaj u odnosu na druge ovlaštene službene osobe koje su ostvarile
navedeno pravo, predlaže ustavnu tužbu usvojiti i ukinuti osporavana rješenja.
3. Za potrebe ovosudnog postupka Sud je pribavio spis Upravnog suda
Republike Hrvatske i prvostupanjskog tijela. Uvidom u njih utvrđeno je
sljedeće:
Podnositelj ustavne tužbe podnio je 4. lipnja 1997. godine
zamolbu za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz
Domovinskog rata. Po primitku obavijesti Povjerenstva Policijske uprave z. kako
ne ispunjava uvjete za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja,
izjavio je prigovor načelniku Policijske uprave z. U istom navodi da je u
Policijskoj upravi z., Odjelu imigracija, radio na poslovima ovlaštene službene
osobe u zvanju samostalnog inspektora do 31. prosinca 1995. godine, kada je
rješenjem tuženog tijela utvrđeno da ima navršenih preko 25 godina
mirovinskog staža koje je stekao na poslovima i zadacima ovlaštene službene
osobe te mu je utvrđen prestanak službe s pravom na mirovinu. Navedenu činjenicu
podnositelj je istaknuo u prigovoru.
U obrazloženju prvostupanjskog rješenja Policijske uprave z.
kojim je odbijen podnositeljev zahtjev za izdavanje potvrde o statusu
hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, samo je naveden sadržaj odredbe članka
2. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova
njihovih obitelji (»Narodne novine«, broj 108/96), dok je upravno
tijelo propustilo navesti utvrđeno činjenično stanje, kao i razloge za
odbijanje zahtjeva podnositelja.
Odgovarajući na istaknuti
prigovor podnositelja kako iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja
nije razvidno iz kojih je razloga odbijen njegov zahtjev, Ministarstvo
unutarnjih poslova, u drugostupanjskom rješenju, ponovilo je navod
da podnositelj ne ispunjava uvjete iz članka 2. stavka 1. Zakona o pravima
hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji
iako se prema odredbi članka 245. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne
novine«, broj 53/91) u obrazloženju drugostupanjskog rješenja
moraju ocijeniti i svi navodi žalbe. Iz obrazloženja drugostupanjskog
rješenja nije razvidno da je činjenica obavljanja poslova ovlaštene
službene osobe od strane podnositelja razmatrana niti da se na taj prigovor
podnositelja odgovorilo.
Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositelja protiv
drugostupanjskog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, iako u
postupku koji mu je prethodio nije postupljeno prema pravilima postupka
niti je akt donesen sukladno temeljnim načelima Zakona o općem upravnom
postupku. Preko istaknutih prigovora podnositelja Upravni sud Republike
Hrvatske prelazi zadovoljivši se ponavljanjem navoda da podnositelj
ustavne tužbe ne ispunjava uvjete iz članka 2. stavka 2. Zakona o pravima
hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Nadalje, u osporenoj presudi, Upravni sud ocjenjuje da rješenje o
odbijanju podnositeljevog zahtjeva za priznanje statusa hrvatskog
branitelja nije nezakonito usprkos činjenici što je u konkretnom slučaju
upravno tijelo povrijedio odredbu članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom
postupku (»Narodne novine«, broj 53/91) kojom je propisano da obrazloženje
rješenja sadrži, između ostalog, i utvrđeno činjenično stanje.
Ustavna tužba je osnovana.
4. Na temelju članka 125. alineja 3. Ustava, Ustavni sud ovlašten je
štititi ustavne slobode i prava čovjeka i građanina. Prema članku 59. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u daljnjem
tekstu: Ustavni zakon), svaka fizička i pravna osoba može po iscrpljivanju
dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da
joj je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne
ovlasti, povrijeđeno jedno od njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka
i građanina.
5. Člankom 70. Ustavnog zakona određeno je da će Ustavni sud, ako utvrdi
da su ustavna prava ili slobode podnositelja ustavne tužbe povrijeđeni
osporenim aktom, ukinuti osporeni akt i predmet vratiti nadležnom tijelu na
ponovni postupak.
6. Načelo materijalne istine, kao jedno od temeljnih načela upravnog
postupka, izraženo je odredbom članka 7. Zakona o općem upravnom postupku,
prema kojoj se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju
se moraju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje
zakonitog i pravilnog rješenja. Također je, člankom 209. stavkom 2. Zakona
o općem upravnom postupku, određeno što obrazloženje rješenja doneseno
u provedenom upravnom postupku mora sadržavati.
7. Uvidom u osporavana rješenja upravnih tijela, utvrđeno je kako
ona ne sadrže sve elemente propisane navedenom zakonskom odredbom članka 209.
Zakona o općem upravnom postupku, odnosno iz osporavanih rješenja nisu
razvidni razlozi niti odlučujuće okolnosti na temelju kojih je utvrđeno
da podnositelj ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa hrvatskog
branitelja iz Domovinskog rata.
8. Prema odredbi članka 14. stavka 2. svi su pred zakonom jednaki, a
prema odredbi članka 26. Ustava svi su građani i stranci jednaki pred sudovima
i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Iz navedenih
ustavnih jamstava proizlazi i pravo stranke da bude upoznata s razlozima odlučivanja
u konkretnoj stvari. Naime, navedena ustavna prava ne mogu se učinkovito
ostvarivati ukoliko je podnositelju suprotno zakonu, onemogućeno sudjelovanje
u postupku ili ako on nije upoznat s razlozima odlučivanja u konkretnom slučaju.
Nepoznavanje razloga za donošenje nekog upravnog akta dovodi osobu o čijem je
pravu ili obvezi tim aktom odlučivano u nepovoljniji položaj u odnosu na druge
osobe kojima su ti razlozi bili poznati.
9. Također, osobi kojoj tijekom postupka nisu bile poznate okolnosti
niti razlozi za rješavanje u konkretnom slučaju bitno je smanjena mogućnost
osporavanja činjeničnih utvrđenja nadležnih tijela, odnosno bitno je smanjena
mogućnost uspjeha u žalbenom postupku kao i u postupcima po drugim pravnim
lijekovima. Nenavođenje razloga za odlučivanje u konkretnom slučaju u
suprotnosti je s ustavnim pravom iz članka 18. stavka 1. Ustava, shvaćenim kao
pravom na ulaganje učinkovitog pravnog lijeka. Navedeno pravo ne može se učinkovito
ostvariti bez obrazloženja u rješenjima upravnih tijela, jer se samo putem
obrazloženja utvrđuje je li se upravno tijelo vodilo načelom zakonitosti i
ujedno postupalo tako da u vođenju postupka i u odlučivanju stranci omogući
zaštititi svoja prava.
10. Značajno je da je i Ministarstvo unutarnjih poslova, u travnju
1997. godine, svim policijskim upravama dostavilo uputu u svezi izdavanja
potvrda o statusu hrvatskog branitelja radi ostvarivanja prava propisanih
Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i drugim propisima, u kojoj su
izrijekom navedene kategorije osoba kojima će se temeljem te upute priznati
status hrvatskog branitelja. Tako je u članku 3. upute navedeno da će se
osobama koje su bile zaposlene u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike
Hrvatske kao ovlaštene službene osobe unutar razdoblja od 30. svibnja 1990.
godine do 30. lipnja 1995. godine, priznati status hrvatskog branitelja,
osim ako Povjerenstvo nije utvrdilo da postoje razlozi za nepriznavanje tog
statusa, te da se kao vrijeme sudjelovanja u Domovinskom ratu priznaje cijelo
vrijeme rasporeda na poslove ovlaštene službene osobe, odnosno onoliko vremena
unutar navedenog razdoblja koliko su bile u radnom odnosu. Iz obrazloženja
prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja nije razvidno je li zahtjev
podnositelja za priznanje svojstva hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata
razmatran u smislu odredaba navedene upute.
11. Slijedom iznijetoga, utvrđeno
je kako su podnositelju osporavanim rješenjima upravnih tijela, uslijed
povreda postupovnih pravila Zakona o općem upravnom postupku, povrijeđena
ustavna prava iz članka 14. stavka 2. i članka 18. stavka 1. Ustava.
12. Propusti upravnih tijela
u postupku rješavanja o podnositeljevom zahtjevu u konkretnom slučaju protežu
se i na osporavanu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena
zakonitost rješenja upravnih tijela. Propustivši pružiti zaštitu podnositelju,
u slučaju kada je o njegovom zahtjevu rješavano na način suprotan odredbama
Zakona o općem upravnom postupku, Upravni sud Republike Hrvatske povrijedio je
ustavnu odredbu članka 26. Ustava.
13. Slijedom navedenog, utvrdivši da su osporenim rješenjima upravnih
tijela i osporenom odlukom podnositelju povrijeđena ustavna prava iz članka
14. stavka 2., članka 18. stavka 1. i članka 26. Ustava, na temelju odredbi članka
69. i članka 72. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
Broj: U-III-202/2000
Zagreb, 6. rujna 2000.
USTAVNI SUD
REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.