Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-202/2000 od 6. rujna 2000.

NN 95/2000 (28.9.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-202/2000 od 6. rujna 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 

1885

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­­­­nje o ustavnim tužbama, sastav­­­­ljenom od suca Velimira Belajca, kao predsjednika Vijeća te sudaca Marijana Hra­­­­njskog, Ivana Mrko­­­­njića, Jasne Omejec i Vice Vukojevića, kao članova Vijeća, odlučujući povodom ustavne tužbe V. V. iz Z., na sjednici Vijeća održanoj 6. rujna 2000. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10262/1998-4 od 20. svib­­­­nja 1999. godine,

– rješe­­­­nje Ministarstva unutar­­­­njih poslova Republike Hrvat­ske, broj: 511-01-62-23507/1-98 od 19. listopada 1998. godine i

– rješe­­­­nje Policijske uprave z., broj: 511-19-30/2-12702/252-97 od 7. srp­­­­nja 1997. godine.

II. Predmet se vraća Policijskoj upravi z. na ponovni postupak.

Obrazlože­­­­nje

1. Dopuštenom i pravodobnom ustavnom tužbom podnosite­­­­lj je pokrenuo ustavnosudski postupak u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10262/1998-4 od 20. svib­­­­nja 1999. godine, kojom je odbijena tužba podnosite­­­­lja protiv rješe­­­­nja Ministarstva unutar­­­­njih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-62-23507/1-98 od 19. listopada 1998. godine. Navedenim rješe­­­­njem odbijen je prigovor podnosite­­­­lja izjav­­­­ljen protiv rješe­­­­nja Policijske uprave z., broj: 511-19-30/2-12702/252-97 od 7. srp­­­­nja 1997. godine, kojim rješe­­­­njem podnosite­­­­lju nije priznato svojstvo hrvatskog branite­­­­lja iz Domovinskog rata, uz obrazlože­­­­nje da nije utvrđeno postoja­­­­nje okolnosti iz članka 2. Zakona o pravima hrvatskih branite­­­­lja iz Domovinskog rata i članova ­­­­njihovih obite­­­­lji.

2. Podnosite­­­­lj ističe kako je navedenim odlukama povrijeđena ustavna odredba sadržana u članku 14. stavku 2. Ustava, a iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnosite­­­­lj u konkretnom slučaju upućuje i na postoja­­­­nje povrede ustavne odredbe članka 18. stavka 1. i članka 26. Ustava.

Obrazlažući razloge za svoje tvrd­­­­nje o povredi ustavnih prava podnosite­­­­lj ustavne tužbe navodi da je do osporenih odluka došlo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog či­­­­njeničnog sta­­­­nja i po­grešne primjene materijalnog prava. Povredu ustavnih odredbi podnosite­­­­lj drži razvidnom iz či­­­­njenice da su akti kojima se odlučivalo o ­­­­nje­govom zahtjevu ne samo bez va­­­­ljanog ne­go bez ikak­vog obrazlože­­­­nja, čime su razlozi za odbija­­­­nje ­­­­nje­govog zah­tjeva i nakon provedenog upravnog postupka podnosite­­­­lju osta­li nepoznati. Na kraju ističe da su različiti kriteriji koje su upravna tijela primje­­­­njivala prilikom priznava­­­­nja statusa hrvat­skog branite­­­­lja imali za pos­­­­ljedicu nezakonitost kako rješe­­­­nja donesenih u postupku utvrđe­­­­nja statusa hrvatskog branite­­­­lja tako i presude Upravnog suda koja je potvrdila osporena rješe­­­­nja. Slijedom iznijetoga, a smatrajući kako je navedenim rješe­­­­njima stav­­­­ljen u nejednak položaj u odnosu na druge ovlaštene službene osobe koje su ostvarile navedeno pravo, predlaže ustavnu tužbu usvojiti i ukinuti osporavana rješe­­­­nja.

3. Za potrebe ovosudnog postupka Sud je pribavio spis Uprav­nog suda Republike Hrvatske i prvostupa­­­­njskog tijela. Uvidom u ­­­­njih utvrđeno je s­­­­ljedeće:

Podnosite­­­­lj ustavne tužbe podnio je 4. lip­­­­nja 1997. godine zamolbu za izdava­­­­nje potvrde o statusu hrvatskog branite­­­­lja iz Domovinskog rata. Po primitku obavijesti Povjerenstva Policijske uprave z. kako ne ispu­­­­njava uvjete za izdava­­­­nje potvrde o statusu hrvatskog branite­­­­lja, izjavio je prigovor načelniku Policijske uprave z. U istom navodi da je u Policijskoj upravi z., Odjelu imigracija, radio na poslovima ovlaštene službene osobe u zva­­­­nju samostalnog inspektora do 31. prosinca 1995. godine, kada je rješe­­­­njem tuženog tijela utvrđeno da ima navršenih preko 25 godina mirovinskog staža koje je stekao na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe te mu je utvrđen prestanak službe s pravom na mirovinu. Navedenu či­­­­njenicu podnosite­­­­lj je istaknuo u prigovoru.

U obrazlože­­­­nju prvostupa­­­­njskog rješe­­­­nja Policijske uprave z. kojim je odbijen podnosite­­­­ljev zahtjev za izdava­­­­nje potvrde o statusu hrvatskog branite­­­­lja iz Domovinskog rata, samo je naveden sadržaj odredbe članka 2. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branite­­­­lja iz Domovinskog rata i članova ­­­­njihovih obite­­­­lji (»Na­rod­ne novine«, broj 108/96), dok je upravno tijelo propustilo navesti utvrđeno či­­­­njenično sta­­­­nje, kao i razloge za odbija­­­­nje zah­tje­va podnosite­­­­lja.

Odgovarajući na istaknuti prigovor podnosite­­­­lja kako iz obra­z­lože­­­­nja prvostupa­­­­njskog rješe­­­­nja nije razvidno iz kojih je razloga odbijen ­­­­nje­gov zahtjev, Ministarstvo unutar­­­­njih poslova, u dru­gostupa­­­­njskom rješe­­­­nju, ponovilo je navod da podnosite­­­­lj ne ispu­­­­njava uvjete iz članka 2. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih bra­nite­­­­lja iz Domovinskog rata i članova njihovih obite­­­­lji iako se prema odredbi članka 245. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91) u obrazlože­­­­nju drugostupa­­­­njskog rješe­­­­nja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe. Iz obrazlože­­­­nja drugo­stupa­­­­njskog rješe­­­­nja nije razvidno da je či­­­­njenica obav­­­­lja­­­­nja poslova ovlaštene službene osobe od strane podnosite­­­­lja razmatrana niti da se na taj prigovor podnosite­­­­lja odgovorilo.

Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnosite­­­­lja protiv drugostupa­­­­njskog rješe­­­­nja Ministarstva unutar­­­­njih poslova, iako u postupku koji mu je prethodio nije postup­­­­ljeno prema pravilima postupka niti je akt donesen sukladno teme­­­­ljnim načelima Zakona o općem upravnom postupku. Preko istaknutih prigovora podnosite­­­­lja Upravni sud Republike Hrvatske prelazi zadovo­­­­ljivši se ponav­­­­lja­­­­njem navoda da podnosite­­­­lj ustavne tužbe ne ispu­­­­njava uvjete iz članka 2. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branite­­­­lja iz Domovinskog rata i članova ­­­­njihovih obite­­­­lji. Nada­­­­lje, u osporenoj presudi, Upravni sud ocje­­­­njuje da rješe­­­­nje o odbija­­­­nju podnosite­­­­ljevog zahtjeva za prizna­­­­nje statusa hrvatskog branite­­­­lja nije nezakonito usprkos či­­­­njenici što je u konkretnom slučaju upravno tijelo povrijedio odredbu članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91) kojom je propisano da obrazlože­­­­nje rješe­­­­nja sadrži, između ostalog, i utvrđeno či­­­­njenično sta­­­­nje.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Na teme­­­­lju članka 125. alineja 3. Ustava, Ustavni sud ovlašten je štititi ustavne slobode i prava čovjeka i građanina. Prema članku 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u da­­­­lj­­­­njem tekstu: Ustavni zakon), svaka fizička i pravna osoba može po iscrp­­­­ljiva­­­­nju dopuš­tenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od ­­­­njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

5. Člankom 70. Ustavnog zakona određeno je da će Ustavni sud, ako utvrdi da su ustavna prava ili slobode podnosite­­­­lja ustav­ne tužbe povrijeđeni osporenim aktom, ukinuti osporeni akt i predmet vratiti nadležnom tijelu na ponovni postupak.

6. Načelo materijalne istine, kao jedno od teme­­­­ljnih načela upravnog postupka, izraženo je odredbom članka 7. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojoj se u postupku mora utvrditi pravo sta­­­­nje stvari i u tom ci­­­­lju se moraju utvrditi sve či­­­­njenice koje su od važnosti za donoše­­­­nje zakonitog i pravilnog rješe­­­­nja. Također je, člankom 209. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku, određeno što obrazlože­­­­nje rješe­­­­nja doneseno u provedenom upravnom postupku mora sadržavati.

7. Uvidom u osporavana rješe­­­­nja upravnih tijela, utvrđeno je kako ona ne sadrže sve elemente propisane navedenom zakonskom odredbom članka 209. Zakona o općem upravnom postup­ku, odnosno iz osporavanih rješe­­­­nja nisu razvidni razlozi niti od­lu­­čujuće okolnosti na teme­­­­lju kojih je utvrđeno da podnosite­­­­lj ne ispu­­­­njava uvjete za priznava­­­­nje statusa hrvatskog branite­­­­lja iz Domovinskog rata.

8. Prema odredbi članka 14. stavka 2. svi su pred zakonom jednaki, a prema odredbi članka 26. Ustava svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Iz navedenih ustavnih jamstava proizlazi i pravo stranke da bude upoznata s razlozima odlučiva­nja u konk­ret­noj stvari. Naime, navedena ustavna prava ne mogu se učin­kovito ostvarivati ukoliko je podnosite­lju suprotno zakonu, one­mogućeno sudjelova­nje u postupku ili ako on nije upoznat s razlozima odlučiva­nja u konkretnom slučaju. Nepoznava­nje razloga za donoše­nje nekog upravnog akta dovodi osobu o čijem je pravu ili obvezi tim aktom odlučivano u nepovo­ljniji položaj u odnosu na druge osobe kojima su ti razlozi bili poznati.

9. Također, osobi kojoj tijekom postupka nisu bile poznate okolnosti niti razlozi za rješava­nje u konkretnom slučaju bitno je sma­njena mogućnost osporava­nja či­njeničnih utvrđe­nja nadležnih tijela, odnosno bitno je sma­njena mogućnost uspjeha u žalbenom postupku kao i u postupcima po drugim pravnim lijekovima. Ne­na­vođe­nje razloga za odlučiva­nje u konkretnom slučaju u suprotnosti je s ustavnim pravom iz članka 18. stavka 1. Ustava, shva­ćenim kao pravom na ulaga­nje učinkovitog pravnog lijeka. Navedeno pravo ne može se učinkovito ostvariti bez obrazlože­nja u rješe­njima upravnih tijela, jer se samo putem obrazlože­nja utvr­đu­je je li se upravno tijelo vodilo načelom zakonitosti i ujedno postupalo tako da u vođe­nju postupka i u odlučiva­nju stranci omogući zaštititi svoja prava.

10. Značajno je da je i Ministarstvo unutar­njih poslova, u trav­­nju 1997. godine, svim policijskim upravama dostavilo uputu u svezi izdava­nja potvrda o statusu hrvatskog branite­lja radi ostva­riva­nja prava propisanih Zakonom o pravima hrvatskih branite­lja i drugim propisima, u kojoj su izrijekom navedene kate­gorije osoba kojima će se teme­ljem te upute priznati status hrvatskog bra­nite­lja. Tako je u članku 3. upute navedeno da će se osobama koje su bile zaposlene u Ministarstvu unutar­njih poslova Repub­like Hrvatske kao ovlaštene službene osobe unutar razdob­lja od 30. svib­nja 1990. godine do 30. lip­nja 1995. godine, priznati status hrvat­skog branite­lja, osim ako Povjerenstvo nije utvrdilo da postoje razlozi za nepriznava­nje tog statusa, te da se kao vrijeme sudjelova­nja u Domovinskom ratu priznaje cijelo vrijeme rasporeda na poslove ovlaštene službene osobe, odnosno onoliko vremena unutar navedenog razdob­lja koliko su bile u radnom odnosu. Iz obrazlože­nja prvostupa­njskog i drugostupa­njskog rješe­nja nije razvidno je li zahtjev podnosite­lja za prizna­nje svojstva hrvatskog branite­lja iz Domovinskog rata razmatran u smislu odredaba navedene upute.

11. Slijedom iznijetoga, utvrđeno je kako su podnosite­lju osporavanim rješe­njima upravnih tijela, uslijed povreda postupovnih pravila Zakona o općem upravnom postupku, povrijeđena ustavna prava iz članka 14. stavka 2. i članka 18. stavka 1. Ustava.

12. Propusti upravnih tijela u postupku rješava­nja o pod­no­site­ljevom zahtjevu u konkretnom slučaju protežu se i na osporavanu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, kojom je potvr­đena zakonitost rješe­nja upravnih tijela. Propustivši pružiti zaštitu podnosite­lju, u slučaju kada je o ­nje­govom zahtjevu rješavano na način suprotan odredbama Zakona o općem upravnom postupku, Upravni sud Republike Hrvatske povrijedio je ustavnu odredbu članka 26. Ustava.

13. Slijedom navedenog, utvrdivši da su osporenim rješe­njima upravnih tijela i osporenom odlukom podnosite­lju povrije­đena ustavna prava iz članka 14. stavka 2., članka 18. stavka 1. i članka 26. Ustava, na teme­lju odredbi članka 69. i članka 72. Ustav­nog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-202/2000
Zagreb, 6. rujna 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.