Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-751/1999 od 20. rujna 2000.

NN 95/2000 (28.9.2000.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-751/1999 od 20. rujna 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 

1887

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama u sastavu Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hra­njski, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi vijeća, odlučujući u predmetu povodom ustavne tužbe mr. sc. G. G. iz Š., na sjednici Vijeća održanoj dana 20. rujna 2000. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8961/1998-6 od 22. trav­nja 1999. godine i

– rješe­nje ministra unutar­njih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-62-61017/6-98 od 9. rujna 1998. godine.

II. Predmet se vraća Ministarstvu unutar­njih poslova Repu­b­like Hrvatske na ponovni postupak.

Obrazlože­nje 

1. Mr. sc. G. G. iz Š., podnio je pravodobnu i dopuštenu ustav­nu tužbu i dopunu u svezi s presudom Upravnog suda Re­pub­like Hrvatske, broj: Us-8961/1998-6 od 22. trav­nja 1999. godine, kojom je odbijena tužba podnosite­lja izjav­ljena protiv rješe­nja Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, broj 511-01-62-61017/6-98 od 9. rujna 1998. godine. Navedenim rješe­njem podnosite­lju je s danom 31. prosinca 1998. godine, prestala služba kao ovlaštenoj službenoj osobi Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, s pravom na mirovinu.

2. U ustavnoj tužbi podnosite­lj navodi da je umirov­ljen teme­ljem odredbe članka 68. Zakona o unutar­njim poslovima (»Narodne novine«, broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, 128/99, 29/00 i 53/00), a da obrazlože­nje rješe­nja o ­nje­govom umirov­lje­nju, osim poziva­nja na naznačenu zakonsku odredbu ne sadrži razloge kojima se, za umirov­lje­nje podnosite­lja, rukovodio dono­site­lj tog rješe­nja.

Podnosite­lj smatra da, kao magistar pravnih znanosti u dobi od 39 godina i u najaktivnijem razdob­lju svog života, svakako nije osoba za umirov­lje­nje i želi posebno naglasiti kako u ­nje­govom slučaju nema stvarnih i zakonito opravdanih razloga ili interesa službe za ­nje­gov odlazak u mirovinu, tim više što je podnosite­lj bio imenovan na položaj zamjenika načelnika Policijske uprave š.-k. Ujedno, podnosite­lj smatra kako osobno ima neprijeporne i presudne zasluge u organiziranom suprotstav­lja­nju policijskih snaga neprijate­ljskoj agresiji u Republici Hrvatskoj.

Slijedom navedenog, podnosite­lj smatra da je u ­nje­govom slučaju povrijeđeno mjerodavno materijalno pravo, jer da mu je onemogućeno učinkovito ulaga­nje žalbe protiv osporenog rješe­nja.

Osporenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, podnosite­lj drži da su mu povrijeđena prava proizašla iz načela članka 3., članka 5. stavka 2. i članka 115. stavka 3., kao i ustavna prava propisana odredbama članka 18. stavka 1., članka 19., članka 54. stavka 1. i članka 55. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Odredbom članka 68. Zakona o unutar­njim poslovima (u svezi koje je odlukom Ustavnog suda broj: U-I-985/95 i dr. od 23. veljače 2000., »Narodne novine«, broj 29/00, utvrđeno da je prestala važiti) bilo je propisano da ovlaštenoj službenoj osobi na teme­lju rješe­nja ministra unutar­njih poslova može iznimno prestati radni odnos s pravom na mirovinu i prije ispu­nje­nja općih uvjeta za stjeca­nje mirovine, ako ima najma­nje 25 godina mirovinskog staža od če­ga najma­nje 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe.

Međutim, naznačena zakonska odredba, može se primijeniti samo u smislu odredbe članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96), koja propisuje da obrazlože­nje rješe­nja kojim se odlučuje o pravima i obvezama stranke u upravnom postupku, mora sadržavati razloge koji nedvojbeno upućuju na način rješava­nja u izreci tog rješe­nja.

Stavkom 3. istog članka, propisano je da se razlozi kojima je rukovođeno, posebno moraju navesti u slučaju rješava­nja stvari po slobodnoj ocjeni.

Odredbom članka 9. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da će ovlaštena službena osoba, tijela državne uprave, po svom uvjere­nju i na teme­lju savjesne i briž­ljive slobodne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na teme­lju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će či­njenice u upravnom postupku uzeti kao dokazane, a koje ne.

Samostalnost u rješava­nju upravnih stvari i slobodna ocjena dokaza od strane tijela državne uprave može se ostvariti isk­ljučivo u smislu odredbe članka 10. stavka 1. istog Zakona, dakle u okviru ovlasti koje su im dane zakonom ili drugim propisom uteme­ljenim na zakonu.

Rješe­nje donijeto primjenom mjerodavnog materijalnog prava i teme­ljem slobodne ocjene dokaza u upravnom postupku, mora biti obrazloženo na način da se nedvosmisleno i jasno navedu razlozi teme­ljem kojih je riješeno o pravima i obvezama.

U konkretnom slučaju, ovaj Sud je utvrdio da sporno rješe­nje Ministarstva unutar­njih poslova nije doneseno pravilnim tumače­njem i primjenom navedenog članka 68. Zakona o unutar­njim poslovima (s obrazlože­njem u smislu odredbe članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku).

Upravni sud Republike Hrvatske propust u postupa­nju i odlučiva­nju nižestupa­njskog upravnog tijela nije pokušao ispraviti osporenom presudom.

Slijedom toga, iz osporenog rješe­nja Ministarstva unutar­njih poslova i osporene presude Upravnog suda Republike Hrvatske nije razvidno pod kojim je to povo­ljnijim uvjetima (kako se to navodi u osporenoj presudi Upravnog suda), u odnosu na druge državne službenike i namještenike podnosite­lj umirov­ljen i koja se zaštitna funkcija umirov­lje­njem podnosite­lja že­ljela postići primjenom članka 68. Zakona o unutar­njim poslovima.

Kako je već ranije navedeno, niti osporeno rješe­nje niti osporena presuda ne sadrže jasno utvrđene razloge teme­ljem kojih bi u slučaju podnosite­lja, primjena naznačenog tada važeće­g članka 68. Zakona o unutar­njim poslovima bila osnovana na važećem materijalnom pravu.

4. Stajalište je Ustavnog suda Republike Hrvatske da se ustavno pravo na učinkovitu žalbu, proizašlo iz odredbe članka 18. Ustava Republike Hrvatske ne može ostvariti bez navođe­nja razloga teme­ljem kojih je doneseno rješe­nje tijela državne uprave.

Samo se iz obrazlože­nja rješe­nja tijela državne uprave može u cijelosti utvrditi je li se to tijelo, rješavajući o nekom pravu stranke ili ­njenoj obvezi, rukovodilo načelom zakonitosti, te prilikom vođe­nja postupka omogućilo stranci da zaštititi svoja prava i interese u tom postupku.

U konkretnom slučaju miš­lje­nje je ovog Suda, da obrazlože­nje rješe­nja o umirov­lje­nju podnosite­lja ne sadrži razloge kojima se rukovodio donosite­lj tog rješe­nja, te da stoga podnosite­lj pravnim lijekom nije mogao učinkovito zaštititi svoja prava koja su mu naznačenim rješe­njem povrijeđena.

5. U ustavnosudskom postupku ovaj Sud je utvrdio da je podnosite­lju omogućeno obratiti se tužbom u upravnom sporu Upravnom sudu Republike Hrvatske što je podnosite­lj i iskoristio.

Kako je Upravni sud po tužbi podnosite­lja proveo postupak u upravnom sporu, ovaj Sud ocje­njuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo propisano odredbom članka 19. stavka 2. Ustava.

6. Nastavno, podnosite­lj smatra da je osporenom presudom, u ­nje­govom slučaju, povrijeđena odredba članka 115. stavka 3. Ustava.

Odredba iz stavka 3. članka 115. Ustava propisuje načelo za­konitosti za sudbenu vlast. Propisujući teme­ljne smjernice i dužnosti sudova da postupaju zakonito, ta ustavna odredba ne sadrži slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi (nastavno: subjektivno ustavno pravo). Stoga se iz te odredbe ne može izvesti zak­ljučak o postoja­nju subjektivnog ustav­nog prava na zakonitost odluka sudbene vlasti, već tom odred­bom ustavotvorac, u ukupnosti članka 115. Ustava, sudbenoj vlasti povjerava da samostalno i neovisno brine o zakonitosti.

7. Odluka u ovom predmetu donesena je pozivom na odredbe članaka 69., 72. i 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Repub­like Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), a u smislu zauzetog stajališta ovog Suda u predmetu broj: U-III-749/1995, odluka od 4. ožujka 1998. godine (»Narodne novine«, broj 34/98).

Broj: U-III-751/1999.
Zagreb, 20. rujna 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.