1887
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o
ustavnim tužbama u sastavu Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci
Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi
vijeća, odlučujući u predmetu povodom ustavne tužbe mr. sc. G. G. iz Š., na
sjednici Vijeća održanoj dana 20. rujna 2000. godine, jednoglasno je donio
I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8961/1998-6 od 22.
travnja 1999. godine i
– rješenje ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj:
511-01-62-61017/6-98 od 9. rujna 1998. godine.
II. Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova Republike
Hrvatske na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Mr. sc. G. G. iz Š., podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu
i dopunu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8961/1998-6
od 22. travnja 1999. godine, kojom je odbijena tužba podnositelja izjavljena
protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj
511-01-62-61017/6-98 od 9. rujna 1998. godine. Navedenim rješenjem podnositelju
je s danom 31. prosinca 1998. godine, prestala služba kao ovlaštenoj službenoj
osobi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, s pravom na
mirovinu.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj
navodi da je umirovljen temeljem odredbe članka 68. Zakona o unutarnjim
poslovima (»Narodne novine«, broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98,
128/99, 29/00 i 53/00), a da obrazloženje rješenja o njegovom umirovljenju,
osim pozivanja na naznačenu zakonsku odredbu ne sadrži razloge kojima se, za
umirovljenje podnositelja, rukovodio donositelj tog rješenja.
Podnositelj smatra da, kao
magistar pravnih znanosti u dobi od 39 godina i u najaktivnijem razdoblju svog
života, svakako nije osoba za umirovljenje i želi posebno naglasiti kako u njegovom
slučaju nema stvarnih i zakonito opravdanih razloga ili interesa službe za njegov
odlazak u mirovinu, tim više što je podnositelj bio imenovan na položaj
zamjenika načelnika Policijske uprave š.-k. Ujedno, podnositelj smatra kako
osobno ima neprijeporne i presudne zasluge u organiziranom suprotstavljanju
policijskih snaga neprijateljskoj agresiji u Republici Hrvatskoj.
Slijedom navedenog, podnositelj
smatra da je u njegovom slučaju povrijeđeno mjerodavno materijalno pravo, jer
da mu je onemogućeno učinkovito ulaganje žalbe protiv osporenog rješenja.
Osporenom presudom Upravnog
suda Republike Hrvatske, podnositelj drži da su mu povrijeđena prava proizašla
iz načela članka 3., članka 5. stavka 2. i članka 115. stavka 3., kao i ustavna
prava propisana odredbama članka 18. stavka 1., članka 19., članka 54. stavka
1. i članka 55. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Odredbom članka 68. Zakona
o unutarnjim poslovima (u svezi koje je odlukom Ustavnog suda broj: U-I-985/95
i dr. od 23. veljače 2000., »Narodne novine«, broj 29/00, utvrđeno da je
prestala važiti) bilo je propisano da ovlaštenoj službenoj osobi na temelju
rješenja ministra unutarnjih poslova može iznimno prestati radni odnos s
pravom na mirovinu i prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje mirovine,
ako ima najmanje 25 godina mirovinskog staža od čega najmanje 10 godina
mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe.
Međutim, naznačena zakonska
odredba, može se primijeniti samo u smislu odredbe članka 209. stavka 2. Zakona
o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96), koja
propisuje da obrazloženje rješenja kojim se odlučuje o pravima i obvezama
stranke u upravnom postupku, mora sadržavati razloge koji nedvojbeno upućuju na
način rješavanja u izreci tog rješenja.
Stavkom 3. istog članka,
propisano je da se razlozi kojima je rukovođeno, posebno moraju navesti u slučaju
rješavanja stvari po slobodnoj ocjeni.
Odredbom članka 9. Zakona o
općem upravnom postupku propisano je da će ovlaštena službena osoba, tijela državne
uprave, po svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive slobodne ocjene
svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata
cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice u upravnom postupku uzeti kao
dokazane, a koje ne.
Samostalnost u rješavanju upravnih stvari i slobodna ocjena dokaza od
strane tijela državne uprave može se ostvariti isključivo u smislu odredbe članka
10. stavka 1. istog Zakona, dakle u okviru ovlasti koje su im dane zakonom ili
drugim propisom utemeljenim na zakonu.
Rješenje donijeto primjenom mjerodavnog materijalnog prava i temeljem
slobodne ocjene dokaza u upravnom postupku, mora biti obrazloženo na način da
se nedvosmisleno i jasno navedu razlozi temeljem kojih je riješeno o pravima i
obvezama.
U konkretnom slučaju, ovaj Sud je utvrdio da sporno rješenje
Ministarstva unutarnjih poslova nije doneseno pravilnim tumačenjem i
primjenom navedenog članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima (s obrazloženjem
u smislu odredbe članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku).
Upravni sud Republike Hrvatske propust u postupanju i odlučivanju nižestupanjskog
upravnog tijela nije pokušao ispraviti osporenom presudom.
Slijedom toga, iz osporenog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova i
osporene presude Upravnog suda Republike Hrvatske nije razvidno pod kojim je to
povoljnijim uvjetima (kako se to navodi u osporenoj presudi Upravnog suda), u
odnosu na druge državne službenike i namještenike podnositelj umirovljen i
koja se zaštitna funkcija umirovljenjem podnositelja željela postići
primjenom članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima.
Kako je već ranije navedeno, niti osporeno rješenje niti osporena
presuda ne sadrže jasno utvrđene razloge temeljem kojih bi u slučaju podnositelja,
primjena naznačenog tada važećeg članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima
bila osnovana na važećem materijalnom pravu.
4. Stajalište je Ustavnog suda Republike Hrvatske da se ustavno pravo na
učinkovitu žalbu, proizašlo iz odredbe članka 18. Ustava Republike Hrvatske ne
može ostvariti bez navođenja razloga temeljem kojih je doneseno rješenje
tijela državne uprave.
Samo se iz obrazloženja rješenja tijela državne uprave može u
cijelosti utvrditi je li se to tijelo, rješavajući o nekom pravu stranke ili njenoj
obvezi, rukovodilo načelom zakonitosti, te prilikom vođenja postupka omogućilo
stranci da zaštititi svoja prava i interese u tom postupku.
U konkretnom slučaju mišljenje je ovog Suda, da obrazloženje rješenja
o umirovljenju podnositelja ne sadrži razloge kojima se rukovodio donositelj
tog rješenja, te da stoga podnositelj pravnim lijekom nije mogao učinkovito
zaštititi svoja prava koja su mu naznačenim rješenjem povrijeđena.
5. U ustavnosudskom postupku ovaj Sud je utvrdio da je podnositelju
omogućeno obratiti se tužbom u upravnom sporu Upravnom sudu Republike Hrvatske što
je podnositelj i iskoristio.
Kako je Upravni sud po tužbi podnositelja proveo postupak u upravnom
sporu, ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo
propisano odredbom članka 19. stavka 2. Ustava.
6. Nastavno, podnositelj smatra da je osporenom presudom, u njegovom
slučaju, povrijeđena odredba članka 115. stavka 3. Ustava.
Odredba iz stavka 3. članka 115. Ustava propisuje načelo zakonitosti za
sudbenu vlast. Propisujući temeljne smjernice i dužnosti sudova da postupaju
zakonito, ta ustavna odredba ne sadrži slobode i prava koja su Ustavom zajamčena
fizičkoj ili pravnoj osobi (nastavno: subjektivno ustavno pravo). Stoga se iz
te odredbe ne može izvesti zaključak o postojanju subjektivnog ustavnog
prava na zakonitost odluka sudbene vlasti, već tom odredbom ustavotvorac, u
ukupnosti članka 115. Ustava, sudbenoj vlasti povjerava da samostalno i
neovisno brine o zakonitosti.
7. Odluka u ovom predmetu donesena je pozivom na odredbe članaka 69.,
72. i 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne
novine«, broj 99/99), a u smislu zauzetog stajališta ovog Suda u predmetu broj:
U-III-749/1995, odluka od 4. ožujka 1998. godine (»Narodne novine«, broj
34/98).
Broj: U-III-751/1999.
Zagreb, 20. rujna 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE
HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.