USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1985

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, sastav­ljenom od suca Velimira Belajca, kao predsjednika Vijeća, te sudaca Marijana Hra­njskog, Ivana Mrko­njića, Jasne Omejec i Vice Vukojevića, kao članova Vijeća, odlučujući u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe Z. i S. Đ. iz B., na sjednici Vijeća održanoj 4. listopada 2000. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju presude:

– Županijskog suda u B., broj: Gž-1951/1999-2 od 11. ve­ljače 2000. godine, i

– Općinskog suda u B., broj: P-1679/1999-60 od 20. rujna 1999. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u B. na ponovno postupa­nje.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazlože­nje

1. Dopuštenom i pravodobnom ustavnom tužbom podnosite­lji su pokrenuli ustavnosudski postupak u svezi s presudom Županijskog suda u B., broj: Gž-1951/1999-2 od 11. ve­ljače 2000. godine.

2. Tijekom provedenoga parničnog postupka podnosite­lji su tužbom zahtijevali od suda obvezati tuženu »ZB« d.d., P. 013205 B., isplatiti iznos od 264,87 DM, s pripadajućom kamatom od 5%. Ovo iz razloga što su smatrali da im pripada pravo na naknadu štete uslijed neisplate kamata za sporno razdob­lje na ime deviznog depozita koje­g su imali kod tužene. U svojoj tužbi podnosite­lji su isticali da je jednostrana Odluka tužene od 1. lip­nja 1996. godine, kojom je utvrđena nulta stopa godiš­nje kamate na štedne uloge domaćih i stranih fizičkih osoba u stranoj valuti uloženih poslije 27. trav­nja 1991. godine u suprotnosti s odred­bom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), te da kao takva nije mogla imati utjecaj na neisplatu ugovorene kamate u konkretnom slučaju.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu podnosite­lja Općinski sud u B. svojom presudom, broj: P-370/1997 od 7. srp­nja 1998. godine, kao i dopunskom presudom broj: P-370/97-52 od 15. ve­ljače 1999. godine, usvojio je predmetni tužbeni zahtjev podnosite­lja u cijelosti. Iz obrazlože­nja navedene presude proizlazi kako je tijekom postupka utvrđeno da su podnosite­lji bili devizne štediše kod tužene u razdob­lju od 1993. pa do 1997. godine. Također je utvrđeno da podnosite­ljima nije bila isplaćena ugovorena kamata za razdob­lje od 1. lip­nja 1996. godine pa do 21. siječ­nja 1997. godine. Prema pravnom stajalištu prvostupa­njskog suda izraženog u navedenoj presudi, odluka tužene o određiva­nju nulte stope kamate na štedne uloge domaćih i stranih fizičkih osoba u stranoj valuti uloženih poslije 27. trav­nja 1991. godine bila je nezakonita, iz razloga što je ona u suprotnosti s odredbama članka 1045. Zakona o obveznim  odnosima. Slijedom  navedenoga, prvostu-pa­nj­ski sud je utvrdio kako je podnosite­ljima nezakonito uskraćena isplata kamate koja je proizlazila iz ugovora o šted­nji sklop­ljenog između podnosite­lja i tužene.

Protiv prvostupa­njske presude tužena je podnijela žalbu. Odlučujući o žalbi tužene Županijski sud u B. svojom presudom, broj: U-III-660/1999-2 od 4. lip­nja 1999. godine, ukinuo je osporavane prvostupa­njske rješidbe, te je predmet vraćen sudu prvog stup­nja na ponovno suđe­nje. Iz obrazlože­nja navedene presude Županijskog suda u B. proizlazi da su prvostupa­njske rješidbe ukinute iz razloga što iz ­njih nije u potpunosti razvidno o kojoj se vrsti kamate, a koju je tužena dužna isplatiti podnosite­ljima, u konkretnom slučaju radi. Prema pravnom stajalištu drugostupa­nj­skog suda izraženom u navedenoj ukidnoj presudi, nije sporna obveza tužene isplatiti podnosite­ljima dužnu kamatu, a sukladno odredbama članka 1045. Zakona o obveznim odnosima, već da je potrebno u ponov­ljenom postupku točno utvrditi ­njezin iznos i visinu.

U ponov­ljenom parničnom postupku, Općinski sud u B. svojom presudom, broj: P-1679/1999-60 od 20. rujna 1999. godine, odbio je tužbeni zahtjev podnosite­lja u cijelosti. Iz obrazlože­nja navedene prvostupa­njske presude proizlazi kako nije sporno da je tužena dužna podnosite­ljima isplatiti na ime naknade štete za neisplaćenu kamatu određeni iznos a sukladno odredbama članka 1045. Zakona o obveznim odnosima, ali da je bila sporna ­nje­gova visina. Nada­lje se ističe kako je radi utvrđiva­nja sporne visine kamate prvostupa­njski sud, a na prigovor tužene, po službenoj dužnosti naredio izvođe­nje dokaza obračunom kamate po stručnoj ustanovi, odredivši podnosite­ljima predujmiti trošak izvođe­nja tog dokaza u cijelosti. S obzirom na či­njenicu da podnosite­lji nisu predujmili trošak radi izvođe­nja potrebnog dokaza, prvostupa­njski sud je zak­ljučio kako podnosite­lji nisu dokazali osnovanost i visinu svog potraživa­nja, te je uslijed toga ­njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 153. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 91/92 i 112/99).

Protiv prvostupa­njske presude podnosite­lji su izjavili žalbu. Odlučujući o žalbi podnosite­lja, Županijski sud u B. osporavanom presudom odbio je tu žalbu kao neosnovanu, potvrdivši u cijelosti zakonitost prvostupa­njske presude.

3. U svezi s osporavanom presudom podnosite­lji su podnijeli ustavnu tužbu. Podnosite­lji u ustavnoj tužbi ističu kako osporavana presuda, kao i presuda prvostupa­njskog suda, nisu donesene sukladno odredbama postupovnih pravila Zakona o parničnom postupku. Drže kako su tijekom postupka, kao umirov­ljenici i kao ekonomski slabija strana, bili diskriminirani i stav­ljeni u neravnopravan položaj u odnosu na protustranku. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi kako podnosite­lji smatraju da je malicioznim postupa­njem suda u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. stavka 1. Ustava, kojim se svima jamči pravo na pravično suđe­nje pred sudovima ustanov­ljenim zakonom. U ustavnoj tužbi podnosite­lji upućuju i na postoja­nje povreda ustavnih odredaba iz članka 1. i članka 3. Ustava. Cijeneći osporavane presude nezakonitima, podnosite­lji predlažu ­njihovu ustavnu tužbu usvojiti te navedene rješidbe ukinuti.

Za potrebe ovosudnog postupka pribav­ljen je spis Općinskog suda u B. broj: P-370/1997.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbama članka 59. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99) svaka fizička i pravna osoba može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene vlasti, odlukom upravne vlasti, ili odlukom drugih tijela koja imaju javne ovlasti povrijeđeno neko od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, ne­go poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite prava i teme­ljnih sloboda čovjeka zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, ovaj Sud tijekom ustavnosudskog postupka pruža­nja zaštite ustavnih prava određenih subjekata utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama pojedinaca došlo do ustavno nedopuštenog posi­za­nja u teme­ljna prava i slobode.

5. U konkretnom slučaju podnosite­lji ustavne tužbe zahti­jevali su od sudova pravnu zaštitu određiva­njem naknade štete, a u situaciji kada im za sporno razdob­lje nije bila isplaćivana, sukladno sklop­ljenom ugovoru s tuženom, kamata na uložena devizna sredstva.

Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima, na uloge na šted­nju plaća se kamata. S obzirom na navedenu zakonsku odredbu, tijekom provedenoga parničnog postupka nadležni sudovi kao nesporno utvrdili su da je odluka tužene o određiva­nju nulte stope kamate na štedne uloge domaćih i stranih fizičkih osoba u stranoj valuti uloženih poslije 27. trav­nja 1991. godine nezakonita, iz razloga ­njezine suprotnosti s navedenom odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.

Shodno takvom utvrđe­nju, tijekom parničnog postupka nije bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva podnosite­lja, već je bila sporna ­nje­gova visina. Međutim, s obzirom na či­njenicu da podnosite­lji nisu predujmili iznos potreban za pokriva­nje troška po službenoj dužnosti određenog izvođe­nja dokaza utvrđiva­nja visine potraživa­nja u konkretnom slučaju, pozivom na odredbu članka 153. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, tužbeni zahtjev podnosite­lja odbijen je kao neosnovan.

6. Pravila parničnoga postupovnog prava o formi poduzima­nja procesnih aktivnosti su u pravilu kogentne naravi. Poštiva­nje zakonom propisanog postupka jamstvo je pravne va­ljanosti provedenih rad­nji. Strogost postupovnih pravila o formi postupa­nja upravo su ustanov­ljena u svrhu sprječava­nja šikanosnog postupa­nja i radi osigura­nja ravnopravnosti sudionika u postupku. Propisana pravila postupa­nja u zakonom uređenim postupcima ujedno jamče i da će se pravosudna aktivnost odvijati sukladno općim društvenim ci­ljevima, od kojih su primarni sprječava­nje nezakonitih činidaba, pravna sigurnost i vladavina prava.

Postupovna pravila imaju za ci­lj očuva­nje inte­griteta pravnog poretka. Međutim, ona nisu zakonom utvrđena da bi bila sama sebi svrhom. Pravila forme su po svojoj pravnoj prirodi statična i uslijed pogrešne interpretacije mogu dovoditi do ­njihove uporabe na način suprotan svrsi radi koje su ustanov­ljena. Tada pogrešno tumače­nje pravila postupa­nja može dovoditi do povreda prava radi čije zaštite su izvorno namije­njena i propisana.

Tijekom provođe­nja postupka sudovi su dužni pridržavati se kogentnih propisa postupka. Međutim, kada pravila postupa­nja ostavljaju sudovima na prosudbu svrsishodnost ­njihove primjene na konkretan slučaj, tada su oni dužni poduzeti sve potrebne mjere radi zaštite ravnopravnosti stranaka u postupku, odnosno radi omogućava­nja strankama postiza­nje zaštite prava koja im prema zakonu pripadaju.

7. Odredbom članka 153. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, a na koje­g su se sudovi pozivali prilikom donoše­nja osporavanih presuda, propisano je da će sud odustati od izvođe­nja dokaza ako iznos potreban za predujm­ljiva­nje troškova ne bude položen u roku, te da će či­njenicu nepredujm­ljiva­nja tada sud samostalno cijeniti, a s obzirom na sve okolnosti slučaja.

Međutim, odredbom članka 153. stavka 2. Zakona o par­ničnom postupku propisano je da će kada izvođe­nje dokaza naredi sud po službenoj dužnosti, taj sud odrediti da iznos potreban za podmire­nje troškova polože obje stranke na jednake dijelove. Također istom odredbom je dana mogućnost sudu, kada određuje izvođe­nje dokaza po službenoj dužnosti, odrediti da potrebni iznos položi samo jedna strana.

Situacije u kojima sud određuje provođe­nje dokaza po služe­noj dužnosti uređene su zakonom. Smisao navedene odredbe članka 153. stavka 2. Zakona o parničnom postupku je dava­nje mogućnosti sudu da prema okolnostima svakoga pojedinog konkretnog slučaja ocijeni kome nametnuti obvezu predujm­ljiva­nja troška. Pri utvrđiva­nju obveze predujm­ljiva­nja troška pogotovo se mora imati u vidu specifične okolnosti sporne pravne situacije, kao što su na primjer nepostoja­nje spora o osnovanosti tužbenog zahtjeva već postoja­nje spora o ­nje­govoj visini, ekonomskoj snazi sudionika u postupku ili skriv­ljenost spora pro­izašlog iz nesporno nezakonite rad­nje, odnosno akta jedne od stranaka u sporu.

8. Člankom 29. stavkom 1. alinejom 1. Ustava jamči se pravo osuđenicima i okriv­ljenicima na pravično suđe­nje pred nadležnim sudom ustanov­ljenim zakonom. Iako se predmetno ustavno jamstvo nalazi u članku kojim se uređuju prvenstveno prava osoba tijekom provođe­nja kaznenog postupka, prema stajalištu ovog Suda kvalitativno ista prava pripadaju i svim drugim sudionicima u pravno re­guliranim postupcima koji se vode pred nadležnim tijelima ustanov­ljenim zakonom. Takovo pravno stajalište ovaj sud je izrazio u nizu svojih odluka (npr. broj: U-III-435/2000 od 17. svib­nja 2000., broj: U-III-504/1996 od 8. srp­nja 1999. itd.).

Sadržajno, ustavno jamstvo na pravično suđe­nje u parničnom postupku jamči sudionicima pravo na pristup sudu i poduzima­nje svih dopuštenih postupovnih rad­nji, kao i pravo stranaka na jednak položaj u parnici bez diskriminacija po bilo kojoj osnovi tijekom odlučiva­nja o osnovanosti njihovih tužbenih zahtjeva.

9. U konkretnom slučaju sudovi su tijekom odlučiva­nja o postupovnim pita­njima, propuštajući pri tome ocijeniti bitne okolnosti za odlučiva­nje o dužnosti predujm­ljiva­nja troška izvođe­nja dokaza prema zakonskom ovlašte­nju iz članka 153. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, praktički doveli do situacije u kojoj je podnosite­ljima tužbeni zahtjev za naknadu štete proizašao iz nedvojbeno protuzakonitog akta protustranke, odbijen kao neosnovan. Neodlučiva­njem o biti stvari iz procesnih razloga, kada osnovanost tužbenog zahtjeva nije sporna, i u slučaju kada zakon pruža mogućnost sudu meritorno odlučivati po provođe­nju postupka sukladno ­nje­govim postupovnim pravilima, stvarno je onemogućen pristup podnosite­ljima sudu radi zaštite ­njihovih prava.

Takvim postupa­njem podnosite­ljima je grubo narušeno i pravo na ravnopravan položaj tijekom provođe­nja parničnog postupka, a pogotovo imajući u vidu odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku kojima se uređuje dužnost snaša­nja troškova parničnog postupka. Stav­ljajući podnosite­lje u neravnopravan položaj u provedenom postupku, a uslijed njihove ekonomske snage, sudovi su u predmetnoj pravnoj situaciji povrijedili ustavno jamstvo na pravično suđe­nje iz članka 29. stavka 1. alineje 1. Ustava.

Također, propušta­nje pruža­nja pravne zaštite podnosite­ljima iz postupovnih razloga, u situacijama kada je zakon izričito ovlastio sudove ocijeniti sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju, te kada osnovanost tužbenog zahtjeva nije sporna već samo ­nje­gova visina, u suprotnosti je s načelima zakonitosti i traže­nja materijalne istine kao teme­ljnim načelima parničnog postupka. Ujedno, navedeno postupa­nje nije u suglasju s načelom vladavine prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske.

10. Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je kako u ustavnoj tužbi istaknute povrede ustavnih odredbi iz članka 1. i članka 3. Ustava ne daju osnovu za pruža­nje ustavnosudske zaštite. Ovo stoga što te odredbe ne sadrže slobode i prava čovjeka i građanina čiju zaštitu sukladno odredbi članka 125. alineje 3. Ustava Ustavni sud pruža odlučujući o ustavnim tužbama podnosite­lja.

11. Slijedom iznijetog, a utvrdivši kako je podnosite­ljima ustavne tužbe osporavnom presudom Županijskog suda u B. kao i presudom Općinskog suda u B., povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. stavka 1. alineje 1. Ustava, odlučeno je kao u izreci.

Ova odluka teme­lji se na odredbama članaka 69. i 70. Ustav­nog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Točka treća izreke teme­lji se na odredbi članka  28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-297/2000
Zagreb, 4. listopada 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.