USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

28

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, u povodu prijedloga više predlagate­lja za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, na sjednici održanoj dana 20. prosinca 2000. godine, donio je s­ljedeće

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 2. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/95 i 164/98).

II. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi članaka 2., 3., 6., 9. i 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 164/98).

III. Odbacuje se prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 6. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/95).

IV. Ovo rješe­nje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazlože­nje

Prijedloge za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom uvodno navedenih odredaba Zakona podnijeli su: a) Vinko Petrović iz Splita; b) Milan Pavelić iz Zagreba; c) Neda Šućur iz Kamenmosta, koju zastupa punomoćnik Vjekoslav Mladineo, odvjetnik iz Splita; d) Fra­njo Zdravčević iz Osijeka, e) Marko Bo­njolo iz New Yorka, SAD i f) Živko Jurin iz Primoštena.

I.

1. Odredbu članka 2. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/95 i 164/98) osporava podnosite­lj pod I. 1.e).

Osporena odredba glasi:

Članak 2.

Političkim zatvorenikom u smislu ovoga Zakona smatra se hrvatski držav­ljanin koji ima prebivalište na području Republike Hrvatske ako je radi svojih političkih uvjere­nja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu bio lišen slobode u razdob­lju od 1. prosinca 1918. godine do 8. listopada 1991. godine. Hrvatski držav­ljanin koji nema prebivalište na području Republike Hrvatske, a ispu­njava ostale uvjete iz stavka 1. ovoga članka, smatra se političkim zatvorenikom ako je do dana stupa­nja na snagu ovog Zakona imao na području Republike Hrvatske prebivalište najma­nje deset godina.

Iznimno status bivše­g političkog zatvorenika, u smislu ovoga Zakona, može se priznati odlukom nadležnog tijela osobi koja ne ispu­njava uvjete iz stavka 2. ovoga članka ako je to u interesu Republike Hrvatske.

Pretpostavka svojstvu političkog zatvorenika je odluka nadležnog organa teme­ljem koje je osoba iz stavka 1. ovoga članka bila lišena slobode.

Svojstvo političkog zatvorenika može se, ako nije moguće pribaviti odluku iz stavka 4. ovoga članka, priznati na teme­lju obrazloženog miš­lje­nja Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koje se u tom slučaju smatra dokaznim sredstvom.

2. Podnosite­lj smatra da je za ostvariva­nje prava bivše­g političkog zatvorenika, propisani uvjet prebivališta, u nesuglasju s odredbom članka 3. Ustava, jer dovodi do nejednakosti hrvatskih građana.

Prijedlog nije osnovan.

3. Ustavni sud Republike Hrvatske uvodno napomi­nje da je suglasnost s Ustavom stavka 1. osporene odredbe već bila predmetom razmatra­nja i to povodom prijedloga Židovske općine i prijedloga Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske, koji su u svojim prijedlozima isticali da je osporena odredba pravno i sadržajno neodređena, što da omogućava proizvo­ljna tumače­nja u postupku utvrđiva­nja svojstva političkog zatvorenika. Navedene prijedloge, rješe­njem broj: U-I-418/1993 i U-I-479/1993 (»Narodne novine«, broj 76/94), Sud nije prihvatio.

4. Zakonom o pravima bivših zatvorenika uređena su prava političkih zatvorenika iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja i prava iz rada i po osnovi rada, te pravo na naknadu za svaki dan proveden u zatvoru ili pritvoru i pravo na naknadu za dane nezaposlenosti nakon izdržava­nja zatvora odnosno pritvora, postupak i rokovi za ostvariva­nje tih prava, kao i tijela nadležna za provođe­nje postupka, radi ostvariva­nja tih prava (članak 1.)

5. Prava bivših političkih zatvorenika izravno su uređena osporenim Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika. Utvrđiva­nje vrste i opse­ga prava, kao i pretpostavaka koji trebaju biti ispu­njeni da bi se određena osoba mogla smatrati ovlaštenikom prava, te rokova u kojima se propisana prava mogu ostvariti, u nadležnosti je zakonodavca. Stoga je Ustavni sud utvrdio da propisujući uvjet prebivališta zakonodavac nije povrijedio teme­ljne vrednote ustavnog poretka utvrđene odredbom članka 3. Ustava.

II.

1. Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/95 – pročišćeni tekst) djelomično je izmije­njen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika koji je objav­ljen u »Narodnim novinama«, broj 164/98, u da­lj­njem tekstu: novela Zakona.

Osporene odredbe novele Zakona glase:

Članak 2.

Članak 5. mije­nja se i glasi:

»(1) Osoba  iz članka 2. ovoga Zakona ima pravo na naknadu za svaki dan proveden u zatvoru ili pritvoru u visini od 54 kune, a za dane nezaposlenosti nakon izdržava­nja zatvora, odnosno pritvora u visini od 19 kuna za svaki dan.

(2) Prava po osnovi naknade za dane nezaposlenosti iz stavka 1. ovoga članka primje­njuju se od 1. siječ­nja 2001.

(3) Osobi iz članka 2. ovoga Zakona kojoj je isplaćena akontacija naknade isplatit će se razlika do iznosa utvrđenog primjenom odredbe stavka 1. ovoga članka.

(4) Ako je osoba iz članka 2. ovoga Zakona umrla, pravo na naknadu imaju bračni drug i djeca«.

Članak 3.

Članak 6. mije­nja se i glasi:

»Osoba iz članka 2. ovoga Zakona i članovi obite­lji te osobe, mogu podnijeti zahtjev za priznava­nje prava prema ovom Zakonu do 31. siječ­nja 1999.«.

Članak 6.

U članku 11. stavku 1. riječ: »štete« briše se.

Stavak 2. briše se.

Članak 9.

Postupci po zahtjevima za ostvariva­nje prava utvrđenih ovim Zakonom, podnijetim do dana stupa­nja na snagu ovoga Zakona, dovršit će se po odredbama ovoga Zakona.

Članak 11.

Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, osim odredbe članka 1. ovoga Zakona koja stupa na snagu 1. siječ­nja 1999.

2. Odredbu članka 2. u svezi s odredbom članka 9. novele Zakona osporavaju podnosite­lji pod I. 1. a) i c) smatrajući da su osporene odredbe u suprotnosti s odredbama članaka 3., 5., 14. stavka 2. i članka 50. Ustava. U obrazlože­nju prijedloga za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedenih odredaba podnosite­lji ističu da se tim odredbama uskraćuju stečena prava i stvara nejednakost među bivšim političkim zatvorenicima koji su prava ostvarili prema prije važećim propisima i onih koji ta prava ostvaruju teme­ljem osporenih odredaba. Podnosite­lj pod I. 1. a) smatra da su osporene odredbe u nesuglasju i s odredbama članka 25. stavka 4., te članka 116. stavka 1. Ustava, međutim ne obrazlože razloge navedenog nesuglasja.

Odredbu članka 3. novele Zakona osporavaju podnosite­lji pod 1. b), d) i f). Podnosite­lj pod I. 1. b) smatra da je status biv-še­g političkog zatvorenika jedina odlučna či­njenica za priznava­nje zakonom utvrđenih prava, te da je određiva­nje roka u kojem se ta prava mogu ostvariti u suprotnosti s odredbom članka 14. stavka 2. Ustava. Podnosite­lj pod I. 1. f) smatra da je propisani rok objektivno prekratak i da se u tom roku često ne može prikupiti dokumentacija potrebna za stjeca­nje svojstva bivše­ga političkog zatvorenika.

Podnosite­lj pod I. 1. d) osporava suglasnost s Ustavom odredbe članka 3. u svezi s odredbom članka 11. novele Zakona. U razlozima na kojima ovaj podnosite­lj teme­lji svoj prijedlog navodi se da je određen neprimjereno kratak rok za podnoše­nje zahtjeva za otvariva­nje prava bivših političkih zatvorenika, posebice s obzirom na vrijeme potrebno za distribuciju službenog glasnika. Stoga smatra da su osporene odredbe u nesuglasju s odredbom članka 14. stavka 2. i članka 90. stavka 2. Ustava.

Prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 6. novele Zakona podnio je podnosite­lj od I. 1. a) navodeći da je ta odredba u nesuglasju s odredbom članka 18. Ustava, jer uskraćuje zajamčeno pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stup­nja.

3. Tijekom ustavnosudskog postupka prijedlozi su dostav­ljeni na odgovor Hrvatskom državnom saboru, te na miš­lje­nje Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu rada i socijalne skrbi.

Hrvatski državni sabor izvijestio je Sud da su prijedlozi upućeni Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastup­ničkog doma, od koje­g, međutim, nije stigao odgovor.

Ministarstvo pravosuđa o prijedlozima je izviješteno dopisom od 5. listopada 1999. i 11. studenoga 1999. godine, međutim nije Sudu dostavilo traženo miš­lje­nje.

Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo rada i socijalne skrbi dostavili su miš­lje­nja u kojima navode razloge zbog kojih se u cijelosti protive podnesenim prijedlozima i smatraju da osporene odredbe nisu u nesuglasju s Ustavom.

Prijedlozi nisu osnovani.

4. Osporenom odredbom članka 2. novele Zakona izmije­njena je odredba članka 5. prema kojoj su bivši zatvorenici imali pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u visini koja se utvrđivala sukladno općim propisima o naknadi štete. Osporenom odredbom, umjesto prava na naknadu štete, a time i prava na postupak utvrđiva­nja visine naknade štete, bivši politički zatvorenici imaju pravo na  naknadu u točno određenom novčanom iznosu za svaki dan proveden u zatvoru ili pritvoru, kao i točno određen iznos novčane naknade za dane nezaposlenosti nakon izdržane zatvorske kazne, ili pušta­nja iz pritvora.

Prema odredbi članka 2. stavka 4. Ustava, zakonodavac je, između ostalog, ovlašten da samostalno i neovisno odlučuje o uređiva­nju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj.

Sagledavajući osporene odredbe članaka 2. i 9. novele Zakona s aspekta navedene ustavne odredbe, Ustavni sud je utvrdio da tim odredbama nisu povrijeđene najviše vrednote ustavnog poretka od kojih podnosite­lji posebice ukazuju na jednakost svih pred zakonom.

Naime, prema odredbi stavka 3. osporenog članka 2. novele Zakona, bivšem političkom zatvoreniku, kojem je prema prije važećem propisu isplaćena akontacija naknade, isplatit će se razlika do propisanog iznosa za svaki dan proveden u zatvoru odnosno pritvoru. Na taj su način ovlaštenici naknade, kako oni koji su prava započeli ostvarivati prema prijaš­njem propisu, tako i oni koji ta prava ostvaruju teme­ljem osporenih odredaba, stav­ljeni u jednak pravni položaj. Time što je osporenom odredbom članka 2. visina pripadajuće naknade stav­ljena u ovisnost s vremenom provedenim u zatvoru ili pritvoru, nisu bitno promije­njeni odnosi i prava uređeni prema ranije važećim odredbama Zakona, tim više što je propisani kriterij jasan, objektivan i lako odrediv.

Budući da je zakonodavac ovlašten mije­njati i dopu­njavati postojeće odnose i prava u zavisnosti od različitih okolnosti kao što su u konkretnom slučaju gospodarska snaga, odnosno financijske mogućnosti države, Ustavni sud je utvrdio da osporene odredbe članaka 2. i 9. nisu u nesuglasju s Ustavom.

5. Osporenom odredbom članka 3. novele Zakona određen je rok u kojem ovlaštenici iz članka 2. Zakona mogu podnijeti zahtjev za priznava­nje prava.

Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/91), koji je stupio na snagu 24. kolovoza 1991. godine, odredbom članka 6. propisivao je rok od dvije godine od stupa­nja na snagu tog Zakona za podnoše­nje zahtjeva za prizna­nje prava iz mirovinsko-invalidskog osigura­nja i zahtjeva za naknadu štete. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 76/93) navedeni rok je produžen na način da je zahtjev za priznava­nje prava, osoba iz članka 2. Zakona mogla podnijeti u roku od 4 godine od stupa­nja na snagu tog Zakona o izmjenama i dopunama. Ovako određen rok nije mije­njan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 52/94), te je bio sadržan i u odredbi članka 6. pročišćenog teksta Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/95) i kao takav istjecao je 16. kolovoza 1997. godine. Osporenom odredbom članka 3. novele Zakona, rok u kojem ovlaštenici prava mogu podnijeti zahtjev za prizna­nje prava ponovno je produžen i istekao je 31. siječ­nja 1999. godine.

Kao što je navedeno pod toč. I. 5. ovog rješe­nja, prava bivših političkih zatvorenika, propisana Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika, ne proizlaze izravno iz Ustava već se radi o pravima uteme­ljenim na tom Zakonu. Stoga je Ustavni sud stajališta da određiva­nje roka za ostvariva­nje prava koja su utvrđena Zakonom nije u nesuglasju s Ustavom, a posebice ne osporena odredba kojom je rok za ostvariva­nje zakonom propisanih prava produžen.

Osporavajući odredbu članka 3. novele Zakona, podnosite­lj pod. I. 1. d) osporava i odredbu članka 11. istog Zakona. Budući da osporenom odredbom članka 11. novele Zakona nije određeno retroaktivno djelova­nje nijedne odredbe tog Zakona, Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba nije u nesuglasju s odrebom članka 90. Ustava.

6. Osporenom odredbom članka 6. novele Zakona, članak 11. Zakona usklađen je s člankom 2. novele Zakona, te je brisan stavak 2. koji je propisivao nadležnost drugostupa­njske komisije koju imenuje Vlada Republike Hrvatske da odlučuje o žalbama protiv odluka donijetih u prvom stup­nju.

Prema odredbi članka 28. Zakona o Vladi Republike Hrvat­ske (»Narodne novine«, broj 101/98) rješe­nja povjerenstva Vlade Republike Hrvatske su konačna.

Prema odredbi članka 11. Zakona, odluke u povodu zahtjeva za ostvariva­nje prava bivše­g političkog zatvorenika donosi Administrativna komisija Vlade Republike Hrvatske. Protiv rješe­nja Administrativne komisije Vlade, kao rješe­nja koje je konačno u upravnom postupku, nezadovo­ljna stranka ima mogućnost sudske zaštite podnoše­njem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92). Na ovaj način osigurana je sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata tijela državne uprave u skladu s odredbom članka 19. stavak 2. Ustava.

Budući da je protiv rješe­nja Administrativne komisije osigurana druga pravna zaštita, sudska kontrola zakonitosti, Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba članka 6. novele Zakona nije u nesuglasju s odredbom članka 18. Ustava.

III.

1. Podnosite­lj pod I. 1. d) osporava suglasnost odredbe članka 6. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 34/95) smatrajući da ta odredba nije u suglasju s odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.

Ne postoje pretpostavke za odlučiva­nje o biti stvari.

2. Osporena odredba u cijelosti je izmije­njena odredbom članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika (»Narodne novine«, broj 164/98).

Budući da je prijedlog za pokreta­nje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom navedene odredbe podnesen nakon što je ta odredba izmije­njena, prijedlog je va­ljalo odbaciti.

Slijedom izloženog Ustavni sud je odlučio kao u izreci.

Rješe­nja pod točkama I. i II. izreke teme­lje se na odredbi članka 41. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvat­ske (»Narodne novine«, broj 99/99), dok je rješe­nje pod točkom III. izreke uteme­ljeno na odredbi članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Rješe­nje pod točkom IV. teme­lji se na odredbi članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj:           U-I-189/1999
        U-I-429/1999
        U-I-493/1999
        U-I-832/1999
        U-I-283/2000
        U-I-1714/2000
Zagreb, 20. prosinca 2000.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r.