USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

188

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući povodom prijedloga za pokreta­nje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa, na sjednici održanoj dana 17. siječ­nja 2001. godine, donio je

RJEŠENJE

Ne prihvaća se prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbe članka 5. Odluke o komunalnoj naknadi (»Glasnik Grada Zadra«, broj 7/00).

Obrazlože­nje

1. Vladislav Tomčuk iz Zadra, podnio je prijedlog za pokreta­nje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbe članka 5. Odluke o komunalnoj naknadi (»Glasnik Grada Zadra«, broj 7/00, u da­lj­njem tekstu: Odluka).

Osporena odredba članka 5. Odluke glasi:

»Utvrđuje se koeficijent namjene nekretnina (Kn), kako slijedi:

– stambeni prostor i prostor koji koriste

   neprofitne organizacije                                    koeficijent 1,00

– garažni prostor                                               koeficijent 1,00

– neizgrađeno građevinsko zem­ljište                   koeficijent 0,05

te namjena nekretnina prema djelatnostima:

– za poslovni prostor proizvodnih djelatnosti      koeficijent 4,50

– za poslovni prostor koji služi za ostale

   djelatnosti                                                       koeficijent 10,00

– za građevinsko zem­ljište koje služi u svrhu

   obav­lja­nja poslovne djelatnosti                        koeficijent 1,00

– za prostor za smještaj turista                           koeficijent 5,50

– za lučki prostor                                              koeficijent 3,50

Za građevinsko zem­ljište koje služi u svrhu obav­lja­nja pos­lov­ne djelatnosti utvrđuje se koeficijent namjene u iznosu od 10% pripadajuće­g koeficijenta namjene koji je određen za poslovni prostor«.

2. Predlagate­lj osporava navedenu odredbu članka 5. Odluke u dijelu koji se odnosi na utvrđiva­nje koeficijenta namjene nekretnina »prema djelatnostima za lučki prostor«.

U svom podnesku predlagate­lj navodi definicije »luke« i »lučkog područja« iz Zakona o morskim lukama i Pomorskog zakonika. Utvrđuje da su određe­nja luka i lučkog područja suglasna članku 52. stavku 1. Ustava »po kojem morskoj obali pripada osobita zaštita Republike Hrvatske«, a – teme­ljem članka 51. stavak 1. Pomorskog zakonika – pomorsko dobro je, napomi­nje predlagate­lj, rex extra commercium, što su zasade rimskog prava, sadržane i u Justinijanovim »Institucijama«. Unatoč tome, navodi predlagate­lj, korište­nje pomorskog dobra ogleda se u dodjeli koncesije »koja nije puka naknada veće se ­njome stiče pravo gospodarskog korište­nja, što je ekonomska kate­gorija i nije u suprotnosti stavku 1.  čl. 51. Pomorskog zakonika, već je u funkciji zaštite pomorskog dobra (...). Koncesijom se ostvaruje gospodarska svr­ha teme­ljem koje se ona dodje­ljuje, zasniva, ugovara, ali i funkcija osobite zaštite iz čl. 52. st. 1. Ustava«, koja se zaštita također provodi i »osniva­njem lučkih uprava«.

S obzirom na sadržaj tog dijela podneska, Sud utvrđuje da on ne sadrži nikakav prijedlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporenog dijela Odluke.

Na kraju podneska predlagate­lj ističe s­ljedeće: »U definiciji pomorskog dobra nigdje se ne spomi­nje: neizgrađeno građevinsko zem­ljište ili izgrađeno građevinsko zem­ljište, već je riječ o izgrađenim i neizgrađenim obalama, lukobranima (...), što je apsolutno nespojivo s čl. 19. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu.« Nada­lje, »uoč­ljiv je nedostatak i žlučkog prostoraž koje­ga Gradsko vijeće Grada Zadra uvodi kao kate­goriju koju ne poznaje niti Zakon o komunalnom gospodarstvu, na koje­ga se donosilac podzakonskog akta poziva, a niti bilo koji od zakona citiranih u ovom prijedlogu« (to jest, Pomorski zakonik i Zakon o morskim lukama).

3. Teme­ljeći se na prethodnim navodima, predlagate­lj smatra da je osporena odredba članka 5. Odluke, koja se odnosi na lučki prostor, suprotna odredbi članka 5. stavka 1. točke 31. Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, broj 17/94, 74/94 i 43/96), odredbi članka 19. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (»Na­rod­ne novine«, broj 36/95, 70/97, 128/99 i 57/00), te odredbi članka 2. stavka 1. točke 1. i 4. Zakona o morskim lukama (»Narodne novine«, broj 108/95). Smatra da je osporena odredba Odluke stoga u suprotnosti s odredbom članka 52. stavka 1. Ustava.

Prijedlog nije osnovan.

4. Gradsko vijeće Grada Zadra donijelo je osporenu Odluku na sjednici, održanoj 29. rujna 2000. godine, teme­ljem članka 20. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu i članka 14. Statuta Grada Zadra (»Glasnik Grada Zadra«, broj 4/94).

5. Odredbe Ustava i zakona, na kojima predlagate­lj teme­lji svoje navode o neustavnosti dijela članka 5. osporene Odluke, propisuju s­ljedeće:

a) Članak 52. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

»More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zem­ljište, šume, bi­ljni i živo-ti­nj­ski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog znače­nja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvat­sku, imaju ­njezinu osobitu zaštitu.«

b) Prema odredbi članka 5. stavka 1. točke 31. Pomorskog zakonika, luka je vodeni i s vodom izravno povezani kopneni prostor s izgrađenim i neizgrađenim obalama, lukobranima, uređa­jima, postroje­njima i drugim objektima namije­njenim za pristaja­nje, sidre­nje i zaštitu morskih brodova, ukrcava­nje i iskrcava­nje stvari i putnika, uskladištava­nje i ostala manipulira­nja robom, proizvod­nju, opleme­njiva­nje i doradu robe te ostale gospodarske djelatnosti koje su s tim djelatnostima u međusobnoj gospodarskoj, prometnoj ili tehnološkoj vezi.

Nada­lje, prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 4. Zakona o morskim lukama, lučko područje jest područje morske luke, koje obuhvaća jedan ili više vodenih i kopnenih prostora (lučki bazen), koji služi za obav­lja­nje lučkih djelatnosti, a kojim uprav­lja lučka uprava ili drugo tijelo određeno tim zakonom.

c) Odredba članka 2. stavka 1. točke 1. Zakona o morskim lukama određuje luku istovjetno članku 5. stavku 1. točke 31. Pomorskog zakonika.

d) Odredbom članka 19. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici stambenog prostora, poslovnog prostora, garažnog prostora, građevinskog zem­ljišta koje služi u svrhu obav­lja­nja poslovne djelatnosti i neizgrađenog građevinskog zem­ljišta.

6. Za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporenog dijela članka 5. Odluke mjerodavne su i s­ljedeće odredbe Ustava i zakona:

a) Prema odredbama članka 135. Ustava, jedinice lokalne samouprave obav­ljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, s osobitim naglaskom na poslove uređe­nja nase­lja, stanova­nja, poslovnog i urbanističkog planira­nja, komunalnih djelatnosti i unapređe­nja prirodnog okoliša.

Za te svoje djelatnosti, kao i one navedene u odredbama članaka 136. i 137. Ustava, jedinice lokalne i područne samouprave imaju pravo na vlastite prihode (članak 138. Ustava) koji moraju biti razmjerni ovlastima predviđenim Ustavom i zakonom.

b) Sukladno tome, članak 19. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisuje da je komunalna naknada »prihod proračuna jedinica lokalne samouprave, a da su sredstva komunalne naknade namije­njena za financira­nje obav­lja­nja s­ljedećih komunalnih djelatnosti: 1) odvod­nje atmosferskih voda, 2) održava­nje čistoće u dijelu koji se odnosi na čišće­nje javnih površina, 3) održava­nja javnih površina, 4) održava­nja nerazvrstanih cesta, 5) javnu rasvjetu.

Nada­lje, članak 19. stavci 3. i 6. istog Zakona propisuju da se komunalna naknada plaća u nase­lju u kojemu se najma­nje obav­ljaju komunalne djelatnosti održava­nja javnih površina, održava­nja nerazvrstanih cesta i javne rasvjete, pod uvjetom da je do zem­ljišne čestice uređena javna pristupna površina (asfaltirana, betonirana, popločana ili sl.), odnosno osnovana služnost od uređene javne pristupne površine do te čestice, a da se, iznimno, komunalna naknada ne plaća za nekretnine: 1) kojima se koristi Hrvatska vojska za djelatne potrebe obrane (vojarne, vježbališta i sl.), 2) koje se upotreb­ljavaju za djelatnost obrazova­nja, muzeja kojih je osnivač Republika Hrvatska i arhiva, 3) koje koriste ustanove zdravstvene zaštite i socijalne skrbi u vlasništvu države i županije, 4) koje se upotreb­ljavaju za djelatnost vatrogasnih službi, 5) koje služe vjerskim zajednicama za obav­lja­nje ­njihove vjerske i obrazovne djelatnosti, 6) za građevna zem­ljišta na kojima su spomen-obi­lježja, spomen-područja i masovne grobnice, te 7) za koje se odlukom o komunalnoj naknadi utvrdi da su važne za jedinicu lokalne samouprave, a ­njihovo se održava­nje financira iz prora­čuna, pod uvjetom da te nekretnine ­njihovi korisnici ne daju u najam, podnajam, zakup, podzakup ili na privremeno korište­nje.

Konačno, članak 20. stavak 1. istog Zakona propisuje da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnoj naknadi kojom se, između ostaloga, obvezatno utvrđuje i »koeficijent namjene (Kn) za poslovni prostor i za građevno zem­ljište koje služi u svrhu obav­lja­nja poslovne djelatnosti«.

Zakonodavac, prema tome, nije oslobodio korisnike nekretnina na pomorskom dobru, uk­ljučujući luke i lučko područje, od plaća­nja komunalne naknade. Stoga je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave imalo pravo utvrditi koeficijente namjene i za one poslovne prostore koji služe u svrhu obav­lja­nja lučkih djelatnosti.

7. Uzimajući u obzir sve navedene odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, razvidno je da je Gradsko vijeće Grada Zadra osporenom Odlukom uredilo pita­nje plaća­nja komunalne naknade na teme­lju i u granicama svojih ustavnih i zakonskih oblasti.

Terminološki propust (umjesto o »namjeni nekretnina za lučke djelatnosti« u Odluci se govori o »namjeni nekretnina prema djelatnostima za lučki prostor«), sadržan u alineji 8. odredbe članka 5. Odluke, ne može biti dostatan razlog za utvrđiva­nje neustavnosti tog dijela Odluke, sve dotle dok jedinica lokalne samouprave na svome području naplaćuje komunalnu naknadu u skladu s člankom 19. Zakona o komunalnom gospodarstvu, a teme­ljem pojedinačnih rješe­nja o komunalnoj naknadi, protiv kojih je dopuštena žalba upravnom tijelu županije u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva, sve sukladno članku 20. stavcima 2. do 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odluci o komunalnoj naknadi koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave teme­ljem članka 20. stavka 1. istog Zakona.

Isto tako, iz či­njenice da Pomorski zakonik »na pomorskom dobru ne spomi­nje neizgrađeno građevinsko zem­ljište ili izgrađeno građevinsko zem­ljište« (kao nekretnine za koje se plaća komunalna naknada), ne može biti ustavnopravni argument za utvrđe­nje da jedinice lokalne samouprave nemaju pravo naplate komunalne naknade i za nekretnine na tom području, ako su za naplaćiva­nje naknade ispu­njene sve pretpostavke propisane Zakonom o komunalnom gospodarstvu.

Konačno, Ustavni sud utvrđuje da određiva­nje komunalne naknade ničim ne dovodi u pita­nje osobitu zaštitu dobara i vrijednosti iz članka 52. stavka 1. Ustava.

8. Slijedom izloženog, način određiva­nja koeficijenta namje­ne nekretnina, propisan u članku 5. osporene Odluke, ne dovodi u sum­nju da bi osporavana odredba bila nesuglasna s odredbom članka 52. stavka 1. Ustava i odredbama zakona na koje predlagate­lj upućuje u svom prijedlogu.

9. Teme­ljem odredbe članka 41. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-II-1638/2000
Zagreb, 17. siječ­nja 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r.