USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

548

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu dopredsjednik Suda Petar Klarić, kao predsjednik Vijeća, te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Emilija Rajić i Milan Vuković, kao članovi Vijeća, u povodu ustavne tužbe I. D. iz B., zastupanog po M. M.-P., odvjetnici iz P., na sjednici Vijeća održanoj 22. ožujka 2001. godine, jednoglasno je donio s­ljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7636/96 od 12. ve­ljače 1998. i

– rješe­nje Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvat­ske, broj: 511-01-42-UP/I-7/4145/1-96 od 27. kolovoza 1996.

II. Predmet se vraća Ministarstvu unutar­njih poslova Repub­like Hrvatske na ponovno odlučiva­nje.

Obrazlože­nje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba je podnesena protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske navedene u izreci, kojom je odbijena podnosite­ljeva tužba u upravnom sporu.

Rješe­njem protiv koje­g je pokrenut upravni spor odbijen je podnosite­ljev zahtjev za primitak u hrvatsko držav­ljanstvo zbog toga što, kako se obrazlaže, ne ispu­njava pretpostavke iz članka 8. stavka 1. točke 3. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu (»Narodne novine«, broj 53/91, 28/92 i 113/93), jer da nema prijav­ljen boravak u Republici Hrvatskoj u neprekidnom traja­nju od pet godina.

Navodi se da je podnosite­lj 1985. napustio teritorij Republike Hrvatske, te da se formalna prijava prebivališta bez faktičnog boravka ne smatra ispu­nje­njem pretpostavki za stjeca­nje hrvatskog držav­ljanstva.

2. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ističe da su mu na opisani način povrijeđena ustavna prava iz članka 14. (opća jednakopravnost, jednakost svih pred zakonom), članka 15. (U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih ma­njina...) i članka 32. Ustava Republike Hrvatske (Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slo­bod­no se kretati i birati boravište. Svaki građanin Republike Hr­vat­ske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu...).

Smatra da je pogrešno shvaća­nje upravnog tijela i Upravnog suda da je on napustio Republiku Hrvatsku. Navodi da je 1985. godine otišao u Švicarsku zbog ekonomskih razloga, te da nije trajno napustio Hrvatsku, budući da je to ­nje­gova domovina u kojoj je rođen i u kojoj ima nekretnine u vlasništvu naslijeđene od rodite­lja. U Hrvatskoj da ima prijav­ljeno prebivalište tijekom čitavog života, i u vrijeme podnoše­nja zahtjeva, kao i danas.

Predlaže ukida­nje obiju osporavanih odluka.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Uvidom u spis predmeta Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske utvrđeno je da je zahtjev podnosite­lja za stjeca­nje hrvatskog držav­ljanstva podnesen pozivom na odredbu članka 9. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu.

Tom je odredbom propisano da osoba koja je rođena na teritoriju Republike Hrvatske može steći hrvatsko držav­ljanstvo iako ne udovo­ljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1., 2. i 4. tog Zakona.

Člankom 8. stavkom 1. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu propisane su pretpostavke za stjeca­nje hrvatskog držav­ljanstva prirođe­njem, a to su: 1) navršenih 18 godina života i poslovna sposobnost, 2) otpust iz stranog držav­ljanstva (ili dokaz da će otpust dobiti), 3) prijav­ljen boravak u Republici Hrvatskoj najma­nje pet godina neprekidno do podnoše­nja zahtjeva, 4) poznava­nje hrvatskog jezika i latiničnog pisma i 5) da se iz ponaša­nja podnosite­lja zahtjeva može zak­ljučiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

Prema tome, za udovo­ljava­nje uvjetima iz članka 9. Zakona dostatno je da podnosite­lj zahtjeva, osim što je rođen na teritoriju Republike Hrvatske, ima prijav­ljen boravak u Republici Hrvatskoj najma­nje pet godina neprekidno do podnoše­nja zahtjeva, te da poštuje pravni poredak, kulturu i običaje Republike Hrvatske.

U konkretnom slučaju iz dokumentacije u spisu predmeta, međutim, proizlazi, da je operativnom provjerom utvrđeno kako podnosite­lj udovo­ljava pretpostavki iz točke 3. stavka 1. članka 8. Zakona, dok glede pretpostavki iz točke 5. provjera nije mogla biti izvršena zbog dugogodiš­nje­g izbiva­nja iz zem­lje. Također je razvidno da je istodobno pokrenut postupak za prestanak trajnog nasta­nje­nja prema Zakonu o kreta­nju i boravku stranaca (»Narodne novine«, broj 53/91).

4. Suprotno spomenutom utvrđe­nju, zahtjev podnosite­lja, kao i ­nje­gova tužba, odbijeni su zbog nepostoja­nja prijav­ljenog petogodiš­nje­g boravka u Republici Hrvatskoj, a što bi, kako se navodi, podrazumijevalo i či­njenicu stvarnog živ­lje­nja u Republici Hrvatskoj.

Međutim, u predmetnom postupku nepostoja­nje prijav­ljenog boravka nije utvrđeno, a fizičku nazočnost tj. stvarno živ­lje­nje u Republici Hrvatskoj mjerodavni Zakon nije niti propisao kao pret­postavku za stjeca­nje držav­ljanstva.

5. Naime, člankom 32. stavkom 2. Ustava Republike Hrvat­ske propisano je da svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili pri­vremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.

Slijedom toga, pojedinačnim aktima kojima se nekome uskra­ćuje držav­ljanstvo zbog či­njenice da ne živi u Republici Hrvat­skoj, kao što je to uči­njeno odlukama donesenim u konkretnom slučaju, vrijeđa se ustavno pravo zajamčeno navedenom odred­bom Ustava.

Glede ustavnom tužbom istaknute povrede odredaba članka 14. Ustava ističe se s­ljedeće:

Ustavno jamstvo jednakosti iz članka 14. (razrađeno i primije­njeno na područje sudske i druge pravne zaštite člankom 26. Ustava) povrijeđeno je ako stranke u postupku u kojem je donesen osporavani pojedinačni akt nisu imale ravnopravan položaj (u smislu omogućava­nja sudjelova­nja u postupku, pruža­nja cjelovitog obrazlože­nja donesenih odluka i sl.), a u materijalnopravnom smislu, ako je mjerodavan propis pogrešno shvaćen i primije­njen.

S obzirom na navedeno, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je u konkretnom slučaju donesenim odlukama podno­site­lju povrijeđeno i ustavno jamstvo jednakosti.

6. Ustavnom tužbom podnosite­lj ukazuje i na povredu odredaba članka 15. Ustava Republike Hrvatske, koje se odnose na ravnopravnost pripadnika nacionalnih ma­njina, slobodu izražava­nja nacionalne pripadnosti, uporabe jezika, pisma i sl.

Pripadnost podnosite­lja ustavne tužbe nacionalnoj ma­njini i prava koja iz te pripadnosti, prema Ustavu i zakonima Republike Hrvatske, za ­nje­ga proizlaze, nisu predmetom postupka koji je u konkretnom slučaju vođen i odluka koje su u tom postupku donesene, pa stoga vrijednosti koje Ustav štiti odredbama članka 15. nisu u predmetnoj pravnoj stvari mogle biti povrijeđene.

7. Slijedom izloženog, a na teme­lju odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donesena je odluka kao u izreci.

Broj: U-III-648/1998
Zagreb, 22. ožujka 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić. v. r.