USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

565

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučiva­­nje o ustavnim tužbama, u sastavu dopredsjednik Suda dr. sc. Petar Klarić, kao predsjednik Vijeća te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Emilija Rajić i Milan Vuković, kao članovi Vijeća, odlučujući povodom ustavne tužbe M. V. iz S., koju zastupa Z. V., odvjetnik iz S., na sjednici Vijeća održanoj dana 22. ožujka 2001. godine, donio je jednoglasno s­­ljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se  ukida presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1310/1998 od 8. listopada 1998.

II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučiva­­nje.

Obrazlože­­nje

1. M. V. iz S., koju zastupa Z. V., odvjetnik iz S., podnijela je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1310/1998 od 8. listopada 1998. godine, kojom je prihvaćena revizija tuženika Republike Hrvatske, Županije splitsko-dalmatinske i preinačena presuda Županijskog suda u S. od 19. prosinca 1997., broj: Gž-2301/97 i presuda Općinskog suda u S. od 26. lip­­nja 1997., broj: P-1288/96, te je odbijen tužbeni zahtjev podnosite­­ljice.

Navedenom presudom Općinskog suda u S. poništeno je kao nezakonito rješe­­nje Republike Hrvatske Županije splitsko-dalmatinske, klasa: 112-02/94-03/1-216-1, urbroj: 2181-11-94 od 30. rujna 1994., te je naloženo Županiji splitsko-dalmatinskoj, u roku od 8 dana pod prijet­­njom ovrhe, vratiti podnosite­­ljicu ustavne tužbe na posao i rasporediti je u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima stečenih radom.

Presudom Županijskog suda u S. odbijena je žalba Županije splitsko-dalmatinske i potvrđena navedena presuda Općinskog suda u S.

2. Podnosite­­ljica smatra da su joj navedenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena prava iz članaka 3., 5., 14., 19., 44., 54. i 118. stavka 3. Ustava.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribav­­ljen je spis Općinskog suda u S., broj: P-1288/96.

Uvidom u navedeni spis utvrđeno je da je rješe­­njem župana Županije splitsko-dalmatinske, klasa: 112-02-93-04/01-121 od 28. siječ­­nja 1994. godine podnosite­­ljica ustavne tužbe, službenica Sekretarijata gospodarstva u S., koja je obav­­ljala poslove daktilografa preuzeta u Županiju splitsko-dalmatinsku s danom 31. prosinca 1993. godine, te je određeno da je za vrijeme dok se ne rasporedi dužna obav­­ljati zadaće i poslove na kojima je zatečena, odnosno zadaće i poslove koji joj se povjere prema ­­njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Protiv tog rješe­­nja podnosite­­ljica je izjavila prigovor 7. ožujka 1994. godine o kojem nije odlučeno.

U postupku pred prvostupa­­njskim sudom je utvrđeno da je podnosite­­ljica nastavila obav­­ljati poslove na kojima je zatečena i nakon preuzima­­nja (31. prosinca 1993.), a faktično joj je prestao radni odnos dana 31. studenoga 1994., teme­­ljem rješe­­nja Županije splitsko-dalmatinske od 30. rujna 1994. godine. Navedenim rješe­­njem je utvrđeno da je podnosite­­ljica ostala neraspoređena te joj stoga prestaje radni odnos s danom 31. listopada 1994. godine, ali joj se zbog korište­­nja preostalog dijela godiš­­nje­g odmora, odnosno izvrše­­nja obaveza taj rok produžuje do 30. studenoga 1994. godine. Prvostupa­­njski sud je utvrdio da je podnosite­­ljica ustavne tužbe preuzeta u Županiju splitsko-dalmatinsku dana 31. prosinca 1993. sukladno odredbama članaka 42., 45. i 47. Uredbe o ustrojava­­nju županijskih ureda (»Narodne novine«, broj 116/93), te je nastavila obav­­ljati iste poslove koje je i do tada obav­­ljala. Navedeni sud je ocijenio da podnosite­­ljici ustavne tužbe nije mogao prestati radni odnos teme­­ljem već navedenog rješe­­nja od 30. rujna 1994. budući da je podnosite­­ljica izjavila prigovor protiv navedenog rješe­­nja, a o ­­njemu nije odlučivano. Osim toga prema tada važećoj odredbi članka 383. Zakona o upravi (»Narodne novine«, broj 16/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53a/91) podnosite­­ljica je kao djelatnica s preko 15 godina staža trebala imati pravo na otkazni rok od 6 mjeseci od dana dostave odluke o prestanku radnog odnosa.

Prvostupa­­njski sud je u postupku utvrdio da je prema Sistematizaciji poslova i zadataka Županije splitsko-dalmatinske u Odje­­ljku za uredske, administrativne i opće poslove, Ispostave u S., pod rednim brojem: 170/172 predviđeno radno mjesto daktilograf-administrativni referent. Međutim, podnosite­­ljica nije raspo­re­đena na to radno mjesto, već je na to radno mjesto raspoređena djelatnica koja je bila zaposlena na određeno vrijeme.

Iz sve­ga navedenog Općinski sud u S., je utvrdio da je Županija splitsko-dalmatinska postupila nezakonito i suprotno odredbama svog opće­g akta kada je odlučila o prestanku radnog odnosa podnosite­­ljici, a posebno zbog mogućnosti da podnosite­­ljicu rasporedi na radno mjesto koje odgovara ­­njenoj stručnoj spremi i stečenom radnom iskustvu.

Iz obrazlože­­nja drugostupa­­njskog rješe­­nja kojim je odbijena žalba Županije splitsko-dalmatinske proizlazi da Uredbom o ustrojava­­nju županijskih ureda, koja je teme­­lj za donoše­­nje rješe­­nja o preuzima­­nju podnosite­­ljice nije propisano postoji li obveza župana da rasporedi preuzete službenike već se u odnosu na neraspoređene službenike uređuje samo pita­­nje plaće. Stoga, obveza rasporeda preuzetih službenika proizlazi iz tada važeće odredbe članka 381. stavka 1. Zakona o upravi, koji se primje­­njuje kao opći propis teme­­ljem odredbe članka 56c. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (»Narodne  novine«, broj 90/92, 94/93, 117/93 i 128/99).

Tada važećom odredbom članka 381. stavka 1. Zakona o upravi propisano je da ostaju neraspoređeni radnici koji nisu mogli biti raspoređeni u smislu članka 380. tog Zakona, dok je odredbom članka 380. istog Zakona predviđeno da se radnici koji su obav­­ljali poslove i zadatke ukinutih radnih mjesta raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju ­­njihovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Kako je prvostupa­­njski sud utvrdio da je postojala mogućnost raspoređiva­­nja podnosite­­ljice na radno mjesto koje odgovara ­­njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, a na to radno mjesto je raspoređena druga osoba koja je zasnovala radni odnos na određeno vrijeme drugostupa­­njski sud je odbio žalbu i potvrdio presudu prvostupa­­njskog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanom presudom prihvatio reviziju tuženika – Županije splitsko-dalmatinske, te preinačio presude prvostupa­­njskog i drugostupa­­njskog suda tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev podnosite­­ljice. Utvrdio je da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Iz obrazlože­­nja osporavane presude proizlazi da bi se prihvaća­­njem pravnog shvaća­­nja nižih sudova, izraženog u ­­njihovim presudama, zapravo izravno utjecalo na organizaciju službe tuženika i učinkovitost obav­­lja­­nja te službe, jer bi na taj način sud određivao poslodavcu što je svrsishodno za obav­­lja­­nje službe tijekom ­­njezinog preustroja. Nada­­lje se ističe, kako poslodavac ima autonomno pravo cijeniti kojem će mjerilu dati prednost prilikom utvrđiva­­nja koju će osobu zadržati na poslu, a koju ne s obzirom na primjenu tada važeće odredbe članka 380. Zakona o upravi.

Ustavna tužba je osnovana.

4. U provedenom postupku Ustavni sud je utvrdio da su u ovom slučaju odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena ustavna prava podnosite­­ljice ustavne tužbe iz članka 14. Ustava, kojim se jamči opća jednakost i jednakost svih pred zakonom, te članaka 44. i 54. Ustava.

Odredbom članka 44. Ustava propisano je da svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima sudjelovati u obav­­lja­­nju javnih poslova i biti prim­­ljen u javne službe.

Prema odredbama članka 54. Ustava svatko ima pravo na rad i svatko slobodno bira poziv i zaposle­­nje i svakome je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Ostvariva­­nje tih prava, odnosno način i postupak za ­­njihovu primjenu pod jednakim uvjetima za sve propisan je zakonom.

5. Uredbom o ustrojava­­nju županijskih ureda uređuje se, između ostalog, ustrojava­­nje županijskih ureda, ­­njihov djelokrug, način i postupak preuzima­­nja poslova državne uprave te službenika i dokumentacije organa uprave i službi dosadaš­­njih općina i druga pita­­nja od značaja za rad županijskih ureda.

Međutim, navedenom Uredbom nije određeno propisano postoji li obveza župana da rasporedi preuzete službenike, već se glede neraspoređenih službenika uređuje samo pita­­nje plaća.

Tada važeće odredbe Zakona o upravi su opći propis kojim su uređeni radni odnosi i plaće djelatnika u tijelima uprave, a primje­­njivao se teme­­ljem članka 56c. Zakona o lokalnoj samoupravi na djelatnike u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne samouprave do donoše­­nja posebnog zakona za te djelatnike.

Stoga obaveza rasporeda preuzetih službenika, s obzirom da nije utvrđena navedenom Uredbom, proizlazi iz tada važeće od­red­be članka 381. stavka 1. Zakona o upravi kojim je propisano da se radnici koji nisu mogli biti raspoređeni u smislu članka 380. tog Zakona smatraju neraspoređenim, dok se člankom 383. stavkom 1. navedenog Zakona utvrđuje način prestanka radnog odnosa neraspoređenim radnicima.

Iz zakonske formulacije tada važeće odredbe članka 381. stavka 1. Zakona o upravi, koja glasi: »radnici koji nisu mogli biti raspoređeni«, proizlazi obveza upravnog tijela, poduzeti sve mjere kako bi se neraspoređeni djelatnici rasporedili na odgovarajuća radna mjesta. Među mjere koje su prema Zakonu upravna tijela dužna poduzeti ulazi i obveza raspoređiva­­nja neraspoređenog djelatnika na postojeće i nepopu­­njeno radno mjesto. O tome je Sud već izrazio svoje stajalište u odlukama donijetim u ovosudnim predmetima, broj: U-III-31/1997 od 3. listopada 1997. objav­­ljenoj u »Narodnim novinama«, broj 123/97 i U-III-153/1998 od 10. ožujka 1999., objav­­ljenoj u »Narodnim novinama«, broj 31/99.

U konkretnom slučaju, a iz či­­njeničnog sta­­nja utvrđenog tijekom parničnog postupka, proizlazi da je poslodavac imao mogućnosti rasporediti podnosite­­ljicu na radno mjesto koje odgovara ­­njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima u trenutku donoše­­nja rješe­­nja o prestanku radnog odnosa. Naime, podnosite­­ljici je prestao radni odnos dana 30. studenoga 1994. godine, iako je postojalo slobodno radno mjesto koje je odgovaralo njenoj stručnoj spremi, a koje je popu­­njeno tek 1. ve­­ljače 1995. godine i na koje je raspoređena druga djelatnica, koja je prije toga bila u radnom odnosu na određeno vrijeme. Propust poslodavca glede neraspoređiva­­nja podnosite­­ljice čini rješe­­nje o prestanku radnog odnosa nezakonitim.

Iz iznijetog proizlazi da je prestanak radnog odnosa podno­site­­ljice nastupio suprotno tada važećim odredbama Zakona o upravi.

Propustivši pružiti pravnu zaštitu podnosite­­ljici u slučaju kada je do prestanka radnog odnosa došlo suprotno odredbama Zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske povrijedio je ustavna prava podnosite­­ljice iz članaka 14., 44. i 54. Ustava.

6. Podnosite­­ljica se u ustavnoj tužbi poziva i na povredu odredaba članka 3. Ustava koja se odnosi na vladavinu prava. Navedenom odredbom Ustava vladavina prava istaknuta je kao teme­­ljno načelo pravnog poretka Republike Hrvatske i kao takva nije usmjerena neposrednoj zaštiti ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina.

7. Podnosite­­lj u ustavnoj tužbi ističe i povredu načela ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava.

Iz odredaba članka 5. Ustava od kojih stavak 1. nije upućen neposredno građanima, a stavkom 2. se uređuje obveza poštiva­­nja načela ustavnosti i zakonitosti, ne može se izvesti subjektivno ustavno pravo pojedinca, niti se samo na ­­njoj može zasnovati ustavna tužba.

8. Odredbom članka 19. Ustava određeno je da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti uteme­­ljeni na zakonu. Navedena odredba uređuje načelo zakonitosti u radu tijela državne uprave i tjela s javnim ovlastima.

Stavak 2. istog članka Ustava pruža ustavno jamstvo pojedincu na sudsku kontrolu zakonitosti akata tijela koja donose upravne akte. Međutim, u konkretnom se slučaju ne radi o upravnoj stvari, pa ne može biti povrijeđeno pravo iz članka 19. stavka 2. Ustava.

9. Što se tiče istaknute povrede članka 118. stavka 3. Ustava koji se odnosi na sudbenu vlast i propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast va­­lja istaći da navedene ustavne odredbe ne sadrže slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi (nastavno: subjektivno ustavno pravo). Stoga se iz te odred­be ne može izvesti zak­­ljučak o postoja­­nju subjektivnog ustavnog prava na zakonitost odluke sudbene vlasti, već tom odredbom ustavotvorac povjerava sudbenoj vlasti da samostalno i neovisno brine o zakonitosti.

10. Slijedom iznijetog, na teme­­lju odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-298/1999
Zagreb, 22. ožujka 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.