USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

153

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda te suci Velimir Belajec, Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi Ž. M. iz Z., na sjednici održanoj 17. siječ­nja 2001. godine, donio je s­ljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-4805/1995-5 od 15. srp­nja 1996. godine,

– rješe­nje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Centralne službe u Z., klasa: 140-14/95-01/-ŽRO-36721, urbroj: 341-99-05/21-95-297 od 17. svib­nja 1995. godine,

– rješe­nje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Područne službe u Z., klasa: 140-12-95-01, urbroj: 321-25-05-95-3147-SO-248 od 6. ožujka 1995. godine.

II. Predmet se vraća nadležnom prvostupa­njskom tijelu na ponovni postupak.

Obrazlože­nje

1. Ž. M. iz Z. podnio je ustavnu tužbu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-4805/1995 od 15. srp­nja 1996. godine, kojom je odbijena ­nje­gova tužba u upravnom sporu protiv rješe­nja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Centralne službe u Z., klasa: 140-14/95-01/-ŽRO-36721, urbroj: 341-99-05/21-95-297 od 17. svib­nja 1995. godine. Tim je rješe­njem odbijena podnosite­ljeva žalba izjav­ljena protiv rješe­nja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Područne službe u Z., klasa: 140-12-95-01, urbroj: 321-25-05-95-3147-SO-248 od 6. ožujka 1995. godine, kojim je odbijen podnosite­ljev zahtjev za utvrđe­nje mirovinskog staža za razdob­lje zaposle­nja u bivšoj JNA od 18. rujna 1979. do 30. studenoga 1991. godine.

2. Podnosite­lj ustavne tužbe smatra da je osporenim aktima povrijeđena odredba članka 14. stavka 2. Ustava kojom je svima zajamčena jednakost pred zakonom. Obrazlažući povredu navedene ustavne odredbe, podnosite­lj ističe da je osporenim aktima doveden u neravnopravan položaj u odnosu na pripadnike bivše JNA kojima je utvrđen mirovinski staž. Pored toga, navodi da je cijelo vrijeme zaposle­nja u bivšoj JNA boravio na teritoriju Republike Hrvatske te zak­ljučuje da bi Republika Hrvatska, kao pravna s­ljednica bivše SFRJ, trebala preuzeti obveze prema bivšim državnim službenicima te države.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U vrijeme donoše­nja osporenih akata na snazi je bio Zakon o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA (»Narodne novine«, br. 96/93), koji je utvrdio način i uvjete preuzima­nja prava na mirovinu i drugih novčanih prima­nja pripadnika bivše JNA, ostvarenih prije 8. listopada 1991. godine te način i uvjete ostvariva­nja tih prava osoba kojima je na teritoriju Republike Hrvatske prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991. godine.

Prema odredbi članka 4. tog Zakona, osoba kojoj je na teritoriju Republike Hrvatske prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991. godine, a do toga dana nije ostvarila prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja, može ta prava ostvariti ako ispu­njava uvjete za stjeca­nje prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja prema odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osigura­nju vojnih osiguranika (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91, 18/92 i 71/92) i uz uvjete:

– da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske,

– da se stavila na raspolaga­nje oružanim snagama Republike Hrvatske do 31. prosinca 1991. godine,

– da protiv ­nje nadležno tijelo državne vlasti nije pokrenulo postupak zbog poduzima­nja ili priprema­nja kaž­njivih djela ili propuštene činidbe propisane u Glavi XIV., XV. i XVIII. tada važeće­g Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Na­rod­ne novine«, br. 31/93 – pročišćeni tekst i 35/93), Glavi XIX. tada važeće­g Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 32/93 - pročišćeni tekst i 38/93) i Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 74/92).

4. Prvostupa­njskim rješe­njem, u povodu koje­g je podnijeta ustavna tužba, odbijen je podnosite­ljev zahtjev za utvrđe­nje mirovinskog staža za razdob­lje zaposle­nja provedeno u bivšoj JNA od 18. rujna 1979. do 30. studenoga 1991. godine s obrazlože­njem da nije dostavio va­ljane pisane dokaze o ispu­njava­nju uvjeta propisanih odredbom članka 4. tada važeće­g Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA.

Drugostupa­njsko tijelo odbilo je podnosite­ljevu žalbu utvr­divši da podnosite­lj nije dokazao da se, u smislu odredbe članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA, stavio na raspolaga­nje oru­žanim snagama Republike Hrvatske do 31. prosinca 1991. godine.

Upravni sud Republike Hrvatske odbio je podnosite­ljevu tužbu u upravnom sporu zauzevši stajalište da za rješava­nje konkretne upravne stvari nije odlučno ispu­njava li podnosite­lj uvjete iz odredbe članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripradnika bivše JNA jer odred­be tog Zakona nisu teme­lj za utvrđiva­nje staža osigura­nja za osiguranike drugih fondova pa Republički fond mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske nije niti mogao utvr­đivati mirovinski staž podnosite­lja budući da on nije osiguranik tog fonda.

5. Polazeći od či­njenice da u prvostupa­njskom rješe­nju, kojim je odbijen podnosite­ljev zahtjev, nije navedeno koji uvjet iz članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalid­skog osigura­nja pripadnika bivše JNA nije ispu­njen u konkretnom slučaju, niti je podnosite­lj pozvan da dostavi potreban dokaz kojim bi dokazao da su propisani uvjeti ispu­njeni, a imajući u vidu i či­njenicu da podnosite­lj u žalbi protiv prvostupa­njskog rješe­nja ističe da mu nisu poznati razlozi odbija­nja ­nje­govog zahtjeva, Ustavni sud utvrđuje da podnosite­lj nije bio upoznat s razlozima odbija­nja zahtjeva za utvrđiva­nje mirovinskog staža te je na taj način povrijeđena odredba članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91), kojom je propisano da obrazlože­nje rješe­nja sadrži, između ostalog, i utvrđeno či­njenično sta­nje, razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza, pravne propise i razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranke.

Iz obrazlože­nja drugostupa­njskog rješe­nja vid­ljivo je da je podnosite­ljev zahtjev odbijen iz razloga što nije dokazao či­njenicu stav­lja­nja na raspolaga­nje oružanim snagama Republike Hrvatske, a što se dokazuje potvrdom mjerodavnog tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske. U odnosu na taj navod treba reći s­ljedeće: Ukoliko su upravna tijela u postupku povodom podnosite­ljevog zahtjeva smatrala da koja od zakonom propisanih pretpostavki iz članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA nije dokazana, trebala su (s obzirom na či­njenicu da se radi o dokazima u svezi s podacima o kojima službenu evidenciju vode državna tijela) o tome pribaviti dokaze po službenoj dužnosti, na što ih obvezuje odredba članka 87. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, br. 75/93, 92/96, 48/99 i 15/00).

Ustavni sud također je ocijenio da nije pravilno stajalište Upravnog suda u svezi s primjenom odredbe članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA, odnosno s ­nje­govom primjenom u cjelini na konkretan slučaj. Naime, odredbom članka 9. tog Zakona propisano je da će poslove ­nje­gove provedbe obav­ljati Republički fond radnika, a s obzirom na sadržaj odredbe članka 4. navedenog Zakona, odgovarajući postupak provodi se i za pripadnike bivše JNA koji do 31. prosinca 1991. godine nisu ostvarili prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud je utvrdio da su upravna tijela i Upravni sud, postupivši suprotno relevantnim propisima, povrijedili podnosite­ljeva ustavna prava iz članka 14. stavka 2., odnosno članka 26. Ustava.

6. Odredbom članka 14. stavka 2. Ustava svima je zajamčena jednakost pred zakonom, dok članak 26. Ustava jamči svim građanima i strancima jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Opće načelo o jednakosti, zajamčeno člankom 14. Ustava, jamči svakome sva prava i slobode bez ikakve diskriminacije na bilo kojoj osnovi, dakle pruža jamstvo svima da su pred zakonom jednaki i da su svi ovlašteni, bez diskriminacije, na jednaku pravnu zaštitu.

Ustavno jamstvo jednakosti iz članka 26. Ustava je razrada i primjena opće­g načela jednakosti (članak 14. stavak 1. Ustava) na područje sudske i druge pravne zaštite. Radi se o posebnom slučaju načela jednakosti koje svakome jamči jednaku zaštitu prava u postupku pred sudovima, drugim državnim tijelima i tijelima koja imaju javne ovlasti.

Ustavni sud je utvrdio da su upravna tijela, ne postupivši sukladno mjerodavnim postupovnim propisima, u konkretnom slučaju, povrijedila podnosite­ljevo ustavno pravo jednakosti, na koje ustavna tužba ukazuje. Pri tome ovaj Sud ne ulazi u pita­nje jesu li u konkretnom slučaju ispu­njene pretpostavke iz članka 4. Zakona o ostvariva­nju prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja pripadnika bivše JNA za utvrđiva­nje mirovinskog staža podnosite­lju, već samo ukazuje na postupovne propuste nadležnih tijela pri utvrđiva­nju relevantnih či­njenica, a koji su doveli do povrede podnosite­ljevih ustavnih prava.

7. Stoga je, teme­ljem odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), odlučeno kao u izreci.

Broj: U-III-352/1997.
Zagreb, 17. siječ­nja 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Smi­ljko Sokol, v. r.