USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1044

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlu­či­va­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u povodu ustavne tužbe L. L. iz V., zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., na sjednici Vijeća održanoj 15. lip­nja 2001., donio je jednoglasno

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– rješe­nje Republičkog vijeća za prekršaje, broj: J-375/95 od 30. ožujka 1995. godine i

– rješe­nje Suca za prekršaje u V., broj: 4-301/95 od 23. ožujka 1995. godine.

II. Predmet se vraća Prekršajnom sudu u V. na ponovno postupa­nje.

Obrazlože­nje

1. Ustavnom tužbom podnosite­lj osporava rješe­nje Repub­ličkog vijeća za prekršaje, broj: J-375/95 od 30. ožujka  1995. godine, kojim je žalba podnosite­lja izjav­ljena protiv rješe­nja Suca za prekršaje u V., broj: 4-301/95 od 23. ožujka 1995. godine, dje­lomično uvažena, te je preinačeno prvostupa­njsko rješe­nje u odluci o zaštitnoj mjeri tako da je podnosite­lju izrečena zaštitna mjera uda­lje­nja s teritorija Republike Hrvatske u traja­nju od 6 mjeseci.

Prvostupa­njskim rješe­njem podnosite­lj je oglašen krivim što je kao stranac s produženim boravkom u Republici Hrvatskoj od 5. ve­ljače 1994. do 5. ve­ljače 1995. godine, boravio u Republici Hrvatskoj, a nije prije isteka roka važe­nja odobre­nja za produženi boravak podnio zahtjev za produže­nje odobre­nja za produženi boravak sve do 16. ožujka 1995. godine, čime je počinio prekršaj iz članka 76. stavka 1. točke 2. i stavka 3. Zakona o kreta­nju i boravku stranaca (»Narodne novine«, broj 53/91, 22/92, 26/93, 29/94 i 22/99) – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-406/94). Podnosite­lj je kaž­njen novčanom kaznom te mu je izrečena i zaštitna mjera uda­lje­nja u traja­nju od 2 godine, a rješe­nje o prekršaju postalo je izvršno odmah.

2. Podnosite­lj smatra da mu je osporavanim rješe­njima pov­rijeđeno ustavno pravo na pravično suđe­nje iz članka 29. Ustava i ustavno pravo iz članka 33. stavka 2. Ustava.

Smatra da je či­njenično sta­nje pogrešno i nepotpuno utvr­đeno, jer da je sudac za prekršaje izvršio uvid u podnosite­ljevu putovnicu i osobnu kartu, utvrdio bi da se i na putovnici i na osobnoj karti za stranca nalazi upisan produženi boravak od 22. trav­nja 1994. do 22. trav­nja 1995. godine. Iz navedenog zak­ljučuje da je podnosite­lj pravodobno podnio zahtjev za produže­nje odobre­nja za produženi boravak (16. ožujka 1995. godine), da nije počinio prekršaj zbog koje­g je kaž­njen.

3. Prema odredbi članka 59. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99) svaka fizička i pravna osoba može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od ­njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama podnosite­lja došlo do ustavno nedopuštenog posiza­nja u teme­ljne slobode i prava čovjeka i građanina, tj. je li povrijeđeno ustavno pravo podnosite­lja. Za Ustavni sud relevantne su či­njenice od čije­g postoja­nja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava propisano je da svatko ima pravo da zakonom ustanov­ljeno neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima i obvezama, ili o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog djela.

Prema članku 33. stavku 2. Ustava stranac koji se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom i zakonom.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbama članka 45. stavka 1. Zakona o prekršajima (»Narodne novine«, broj 2/73, 5/73, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95) tijelo koje vodi prekršajni postupak dužno je istinito i potpuno utvrditi sve či­njenice značajne za donoše­nje pravilne i zakonite odluke. Ono je dužno s jednakom paž­njom utvrditi kako či­njenice koje terete okriv­ljenog, tako i one koje mu idu u prilog.

Odredbom članka 47. propisano je da u prekršajnom postupku tijelo nadležno za vođe­nje postupka ocje­njuje dokaze po slobodnom uvjere­nju.

Prekršajni postupak se, prema odredbi članka 84. stavka 1. provodi brzo i kratko, ali tako da se time ne ometa donoše­nje pravilne i zakonite odluke. Prema stavku 2. istog članka dokaziva­nje će se ograničiti na či­njenice koje su bitne za utvrđiva­nje materijalne istine.

5. U konkretnom slučaju, zahtjevom za pokreta­nje prekr­šaj­nog postupka podnosite­lju je stav­ljeno na teret da nije prije isteka roka važe­nja odobre­nja za produženi boravak, do 5. ve­ljače 1995. godine, podnio zahtjev za produže­nje tog odobre­nja, već ga je podnio tek 16. ožujka 1995. godine, čime je počinio prekršaj iz članka 26. stavka 3. Zakona o kreta­nju i boravku stranaca.

Navedenom odredbom propisano je da je zahtjev za produže­nje odobre­nja za produženi boravak stranac dužan podnijeti prije isteka važe­nja odobre­nja za produženi boravak.

Dakle, u konkretnom slučaju bitne či­njenice koje je bilo potrebno utvrditi radi ocjene je li poči­njen navedeni prekršaj jesu rok važe­nja odobre­nja za produženi boravak i datum podnoše­nja zahtjeva za produže­nje tog odobre­nja.

Prvostupa­njsko tijelo te či­njenice smatra dokazanim na teme­lju zahtjeva za pokreta­nje prekršajnog postupka i prizna­nja podnosite­lja, koji je prema navodima u obrazlože­nju prvostupa­nj­skog rješe­nja u cijelosti priznao poči­njeni prekršaj.

Drugostupa­njsko tijelo nalazi či­njenično sta­nje u potpunosti i točno utvrđenim, pri čemu, s obzirom na prizna­nje podnosite­lja na sasluša­nju, nespornom nalazi či­njenicu da podnosite­lj nije prije isteka roka važe­nja odobre­nja produženog boravka zatražio da­lj­nje odobre­nje.

Uz ustavnu tužbu podnosite­lj je priložio presliku osobne karte za stranca izdane od VI. PS Đ. u kojoj je navedeno da podnosite­lj ima odobreni produženi boravak od 22. trav­nja 1994. do 22. trav­nja 1995. godine. Također je priložio rješe­nje Ministarstva rada i socijalne skrbi, Zavoda za zapoš­ljava­nje, Središ­nje službe Z., klasa: UP-II-100-02/95-01/259, ur. broj: 344-06/2-95-04 od 26. trav­nja 1995. godine, kojim je poništeno prvostupa­njsko rješe­nje Zavoda te je izdana radna dozvola za podnosite­lja od 13. siječ­nja 1995. godine do 22. trav­nja 1995. godine, do dana proteka roka za koje vrijedi odobre­nje za produženi boravak u Republici Hrvatskoj. Prvostupa­njskim rješe­njem Zavoda za zapoš­ljava­nje bio je odbijen zahtjev Pekarske rad­nje iz V. za izdava­nje radne dozvole za podnosite­lja iz razloga što u evidenciji Zavoda među nezaposlenim osobama ima osoba koje ispu­njavaju uvjete koje poslodavac zahtijeva za zasniva­nje radnog odnosa sa strancem.

Nada­lje, u zahtjevu za izdava­nje odobre­nja za produženi boravak koji je podnosite­lj podnio PU V. – s. dana 16. ožujka 1995. godine kao datum ulaska u Republiku Hrvatsku podnosite­lj je naveo 22. trav­nja 1992. godine.

Iz podataka u javnim ispravama izdanim od nadležnih tijela Republike Hrvatske razvidno je, dakle, da je podnosite­lj imao odobren produženi boravak do 22. trav­nja 1995. godine te da podnoseći zahtjev za izdava­nje odobre­nja za produženi boravak dana 16. ožujka 1995. godine nije počinio prekršaj zbog koje­g je kaž­njen.

Razvidno je, nasuprot tome, da sudovi u konkretnom slučaju svoje uvjere­nje o poči­njenom prekršaju teme­lje na prizna­nju podnosite­lja. Međutim, s obzirom na nepodudarnost tog prizna­nja s materijalnim dokazom, osobnom iskaznicom za stranca, te s obzirom na či­njenicu da je podnosite­lj stranac, može se zak­ljučiti da je u konkretnom slučaju prvostupa­njski sud propustio postupiti prema odredbi stavka 2. članka 45. kojom je propisano da je tijelo koje vodi prekršajni postupak dužno starati se za to da nezna­nje i neukost stranaka ne idu na štetu ­njihovih prava.

6. Sukladno navedenom, Ustavni sud utvrđuje da je prvo­stupa­njski sud propustio potpuno i istinito utvrditi jednu od bitnih či­njenica za ispu­nje­nje bića prekršaja koje je podnosite­lju stav­ljeno na teret.

Prethodno je navedeno da se dokaziva­nje u prekršajnom postupku ograničava na či­njenice koje su bitne za utvrđiva­nje materijalne istine, te da nadležno tijelo ocje­njuje dokaze po slobodnom uvjere­nju. No, premda je prekršajni postupak, za razliku od kaznenog postupka, kratak i provodi se brzo te stoga i nije opterećen strogošću postupovnih pravila Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99), ta kratkoća i brzina postupa­nja ne smiju ići na štetu istinitog i potpunog utvrđe­nja stvarnog či­njeničnog sta­nja te donoše­nja pravilne i zakonite odluke.

Prema ocjeni ovog Suda opisani propusti prvostupa­njskog i drugostupa­njskog suda takvog su intenziteta da su rješe­njima, donijetim na teme­lju tako provedenog postupka, podnosite­lju povrijeđena ustavna prava iz članaka 29. stavka 1. i 33. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

7. Slijedom iznijetog, na teme­lju odredbi članaka 69. i 70. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-319/1995
Zagreb, 15. lip­nja 2001.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.