USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

416

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić i Emilija Rajić, članovi Vijeća, odlučujući u povodu ustavne tužbe J. L. iz R., koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., na sjednici Vijeća održanoj 6. ve­ljače 2002. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Z., broj: Gž. 198/99 od 1. ožujka 2000. godine, te se predmet vraća Županijskom sudu u Z. na ponovno odlučiva­nje.

Obrazlože­nje

1. J. L. iz R. podnijela je ovom Sudu ustavnu tužbu protiv presude i rješe­nja Županijskog suda u Z., broj: Gž-198/99 od 1. ožujka 2000. godine. Tom je odlukom preinačena presuda Općinskog suda u Z., broj: P-164/98 od 17. prosinca 1998. godine, i usvojen je tužbeni zahtjev tužite­lja Grada Z., zastupanog po Državnom pravobranite­ljstvu Z. županije, koji je glasio:

»Usvaja se otkaz stanarskog prava, koje­g tuženica J. L. pok. S. ima na stanu u Z., F. broj 28 (B. 12), visoko prizem­lje, površine 47,43 m˛, slijedom če­ga je tuženica dužna predati stan slobodan od osoba i stvari na raspolaga­nje tužite­lju Gradu Z., u roku od 15 dana.«.

2. Iz obrazlože­nja osporene odluke razvidno je da je podnosite­ljica napustila navedeni stan 1. srp­nja 1991. godine i da se u R. zaposlila 1. rujna 1991. godine, od kada je u tom gradu stanovala kao podstanar. Oglas za zamjenu stana da je dala samo jedanput i to u »Narodnom listu« u Z. 9. studenoga 1991. godine, nakon če­ga nikakve da­lj­nje rad­nje u svezi sa zamjenom stana nije poduzimala.

Na teme­lju tako utvrđenih či­njenica, proizlazi da­lje iz obrazlože­nja osporene presude drugostupa­njskog suda, prvostu­pa­njski sud je zak­ljučio da je podnosite­ljica zaposle­njem u R., iskazala namjeru stalnog nasta­nje­nja u R. te da je tako dokazala promjenu mjesta prebivališta iako to nije i administrativno re­gulirala. To što je jednom oglasila zamjenu stana u Z. za stan u R. ili S., sud I. stup­nja smatrao je dovo­ljnim za pokušaj zamjene, a koju nije uspjela realizirati iz razloga što se u predmetnom stanu nalazila treća osoba, koja se u ­nje­ga bespravno uselila.

Naprijed izraženo stajalište prvostupa­njskog suda, drugostu­pa­njski sud nije prihvatio. Ovo iz razloga jer da se iz utvrđenih či­njenica nije moglo zak­ljučiti da je podnosite­ljica na jedan »uobičajen, prihvat­ljiv i razuman način« pokušala izvršiti zamje­nu stana iz Z. za R. te da ničim nije dokazala da je bespravno use­lje­nje treće osobe u bilo kakvoj vezi s ­njenim pokušajem zamjene stana.

Prema stajalištu drugostupa­njskog suda, samo jedno oglaša­va­nje oglasa o zamjeni stana u »Narodnom listu« u Z., 9. studenoga 1991. godine, koji list je lokalnog karaktera, te nepoduzima­nje drugih da­lj­njih rad­nji u svezi s realizacijom zamjene, predstav­ljali su nedovo­ljan pokušaj od strane podnosite­ljice koji bi dokazao da je ona stvarno i pokušala izvršiti zamjenu.

Osporenom presudom drugostupa­njski sud utvrdio je da je prvostupa­njski sud, u konkretnom slučaju, pogrešno primijenio odredbu članka 101. tada važeće­g Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85, 42/86 i 22/92 – nastavno: ZSO), uzimajući da su se ispunile pretpostavke propisane u tom članku, a koje pretpostavke onemogućuju primjenu odredbe članka 99. stavka 1. istog Zakona.

Iz naprijed navedenih razloga je osporenom presudom usvo­jena žalba tužite­lja Grada Z. i presuđeno na način kako je to navedeno u točki 1. obrazlože­nja ove odluke.

3. Odredbom članka 99. stavka 1. ZSO-a, prema kojoj zakon­skoj osnovi je kod suda prvog stup­nja tužite­lj – Grad Z., kao vlasnik stana, pokrenuo postupak radi otkaza stanarskog prava podnosite­ljici, bilo je propisano da se stanaru može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi ­nje­govog porodičnog domaćinstva, koji zajedno s ­njim stanuju, prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci, dok je člankom 101. istog Zakona bilo propisano da se ne može otkazati stanarsko pravo najduže dvije godine stanaru koji promijeni prebivalište u zem­lji pa, zbog nemogućnosti zamjene stana, stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovi ugovora o zamjeni.

Kako je naprijed navedeno, osporenom presudom suda drugog stup­nja, suprotno stajalištu suda prvog stup­nja, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti za primjenu odredbe članka 101. ZSO-a, a koji bi uvjeti imali za pos­ljedicu nemogućnost otkaza stanarskog prava podnosite­ljici na spornom stanu.

4. Podnosite­ljica smatra da su osporenom odlukom povri­jeđena ustavna prava iz članka 14. stavka 2. Ustava, kojim je propisana jednakost svih pred zakonom, članka 19. Ustava, kojim je određeno da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti uteme­ljeni na zakonu (stavak 1.), odnosno da se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedi­načnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (stavak 2.) i članka 26. Ustava, kojim je propisana jednakost svih držav­ljana i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Povrede navedenih ustavnih prava podnosite­ljica obrazlaže navodima koji se, u bitnome, mogu svesti na tvrd­nje o povredi odredaba parničnog postupka i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Ističe kako je drugostupa­njski sud, postupajući na opisani način, pogrešno primijenio odredbe članka 373. stavka 1. točke 1. i 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92, 112/99, u nastavku: ZPP) što, prema shvaća­nju podnosite­ljice, predstav­lja bitnu povredu odredaba postupka.

To obrazlaže navodima iz osporene odluke u kojoj je utvr­đeno da je u prvostupa­njskom postupku ispravno utvrđeno či­njenično sta­nje, ali da je pogrešno primije­njeno materijalno pravo.

Podnosite­ljica nada­lje ističe da je drugostupa­njski sud izveo dijametralno suprotne či­njenične zak­ljučke od onih koje je naveo prvostupa­njski sud u obrazlože­nju svoje odluke.

Naime, prvostupa­njski sud je zak­ljučio da je ona odsustvo­vala iz predmetnog stana iz opravdanog razloga, jer je Z. napustila u vrijeme najtežih neprijate­ljskih napada na grad tijekom Domovinskog rata i da je nakon toga pokušala ostvariti zamjenu predmetnog stana za R. ili S., ali da u tome nije uspjela. S druge strane, drugostupa­njski sud zak­ljučuje da podnosite­ljica nije na jedan »uobičajen, prihvat­ljiv i razuman« način pokušala izvršiti zamjenu stana i to stoga što je samo jednom oglasila ponudu zamjene dana 9. studenoga 1991. godine i to u lokalnom listu, što prema stajalištu tog suda nije dovo­ljan pokušaj, odnosno što podnosite­ljica nije dokazala da bi je treće osobe spriječile u zamjeni.

Prema shvaća­nju podnosite­ljice, u konkretnom slučaju, ne radi se o identičnom utvrđe­nju či­njenica te se slijedom toga nije ni mogla donijeti drugostupa­njska odluka pravilnom primjenom materijalnog prava.

Uza sve navedeno, podnosite­ljica navodi da je drugostupa­nj­ski sud zanemario či­njenicu da je po ­njenom napušta­nju stana u isti nasilno uselila treća osoba pa u ­nje­ga više nije mogla ni ući, slijedom koje či­njenice su joj ustavna prava povrijeđena i nepo­stupa­njem upravnog tijela tadaš­nje općine Z., jer po ­njenom zahtjevu, kojim je tražila ise­lje­nje osobe koja se u ­njezin stan protupravno uselila, nadležna upravna tijela nisu ništa poduzi­mala.

Predlaže usvaja­nje ustavne tužbe i ukida­nje osporene presude.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Na teme­lju analize spisa predmeta, osporene odluke te navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud Republike Hrvatske je stajalište o osnovanosti ustavne tužbe zauzeo zbog s­ljedećih razloga:

Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, utvrđuje je li osporenim pojedinačnim aktom povrijeđeno ustavno pravo pojedinca. Eventualno postoja­nje povrede ustavnih prava ovaj Sud, u pravilu, cijeni na podlozi či­njenica koje su utvrđene u postupku donoše­nja osporavanog akta.

Ustavno jamstvo jednakosti, koje svoju razradu i primjenu na području sudske i druge pravne zaštite nalazi u odredbi članka 26. Ustava, u procesnopravnom smislu znači da svakome treba biti zajamčena jednaka zaštita prava u postupku pred sudovima i drugim državnim tijelima. Do povrede ovog načela dolazi kada stranci nije omogućeno da, u okviru zakona, sudjeluje u postupku odnosno kada joj općenito nije omogućeno pravično suđe­nje. Navedena povreda očituje se, pored ostalog, i na način da se nadležno tijelo ne izjasni o navodima stranke važnim za odlučiva­nje i/ili na način da ne obrazloži doneseni pojedinačni akt.

Povreda jednakosti u materijalnopravnom smislu očituje se, pored ostalog, u pogrešnom tumače­nju odnosno primjeni mjerodavnog propisa, što pojedinačni akt čini pravno neprihvat­ljivim i upućuje na zak­ljučak da se radi o aktu donesenom samovo­ljno.

6. Analizom spisa predmeta Općinskog suda u Z., broj: P-164/98, pribav­ljenog za potrebe ustavnosudskog postupka i odluka, donesenih u konkretnom slučaju, ovaj Sud je utvrdio postoja­nje povrede podnosite­ljičinog ustavnog prava na jednakost u materijalnopravnom smislu.

Naime, pored či­njeničnog sta­nja potpuno i pravilno utvrđe­nog u sudskim postupcima, drugostupa­njski sud, primje­njujući na isto odredbu članka 99. ZSO-a, zak­ljučuje da podnosite­ljica nije na jedan »uobičajen, prihvat­ljiv i razuman način« pokušala izvršiti zamjenu stana.

Kod takve primjene materijalnog prava drugostupa­njski sud zanemaruje či­njenicu da već pokušanu zamjenu stana (dava­njem oglasa u »Narodnom listu«) podnosite­ljica nije uspjela realizirati, iako su joj se neke osobe jav­ljale radi zamjene, i stoga što se u ­njen stan bespravno uselio Ć. M., protiv koje­ga je podnosite­ljica nadležnom upravnom tijelu u Z. dana 14. ve­ljače 1992. godine, pozivom na odredbu članka 94. stavka 1. ZSO-a, podnijela zahtjev za ise­lje­nje kao i privatnu tužbu 24. ve­ljače 1992. godine Općinskom sudu u Z., radi kaznenog djela iz članka 53. tada važeće­g Krivičnog zakona Republike Hrvatske (narušava­nje nepovredivosti stana), ali sve bezuspješno.

Tu či­njenicu drugostupa­njski sud nije posebno razmotrio.

7. Naime, člankom 101. ZSO-a bilo je propisano da se stanarsko pravo ne može otkazati najduže dvije godine stanaru koji promijeni prebivalište u zem­lji pa, zbog nemogućnosti zamjene stana, stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovu ugovora o najmu.

Iz smisla navedene zakonske odredbe razvidno je da otkazni razlozi ne nastaju ukoliko se kumulativno ispune tri uvjeta, i to:

1) ako je stanar promijenio prebivalište u zem­lji,

2) ako je onemogućen u zamjeni stana, i

3) ako zbog nemogućnosti zamjene stanar u mjestu novog prebivališta živi kao podstanar ili na teme­lju ugovora o najmu.

8. U provedenom sudskom postupku neosporno je utvrđeno da je podnosite­ljica promijenila prebivalište u zem­lji te da u mjestu novog prebivališta živi kao podstanar.

Pri ocjeni je li postojala nemogućnost zamjene stana, kao treći kumulativni uvjet za primjenu članka 101. ZSO-a, drugo­stupa­njski je sud morao uzeti u obzir i bespravno use­lje­nje treće osobe u stan na kojem je podnosite­ljica imala stanarsko pravo i protiv koje je osobe podnijela zahtjev za ise­lje­nje nadležnom tijelu, kao i privatnu tužbu zbog kaznenog djela.

Sukladno izloženom, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je osporenom odlukom drugostupa­njski sud podnosite­ljici povrijedio ustavna prava iz članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske kada je na utvrđeno či­njenično sta­nje primijenio odredbe članka 99. ZSO-a.

9. Slijedom navedenog, a teme­ljem odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno je kao u izreci.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-629/2000
Zagreb, 6. ve­ljače 2002.

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.