Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2270/2001 od 26. ožujka 2002.

NN 38/2002 (16.4.2002.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2270/2001 od 26. ožujka 2002.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

855

Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću šestorice za odlučiva­­­­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­­­­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­­­­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi M. B., koje­g zastupa Odvjetničko društvo »K., H. & U.« iz V., na sjednici Vijeća održanoj 26. ožujka 2002. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Županijskog suda u V., broj: Kž-227/01-8 od 16. listopada 2001. godine,

– presuda Općinskog suda u V., broj: K-267/99-8 od 19. ožujka 2001. godine.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u V. na ponovni postupak.

Obrazlože­­­­nje

1. Podnosite­­­­lj, zastupan od Odvjetničkog društva »K., H. & U.« iz V., podnio je ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u V., broj: Kž-227/01-8 od 16. listopada 2001. godine, kojom je djelomično prihvaćena žalba podnosite­­­­lja (I-okriv­­­­ljenika) i preinačena je presuda Općinskog suda u V., broj: K-267/99-8 od 19. ožujka 2001. godine, u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke naznačene prvostupa­­­­njske presude.

Osporenom presudom Županijskog suda u V., u točki 1. izreke, podnosite­­­­lj i još dvojica okriv­­­­ljenika oslobođeni su optužbe da su počinili kazneno djelo iz članka 335. stavka 2. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97), a u točki 2. iste presude određeno je da, u pogledu tog kaznenog djela za podnosite­­­­lja te II. i III-okriv­­­­ljenika, troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Točkom III. osporene presude Županijskog suda u V., u odnosu na podnosite­­­­lja, preinačena je naznačena prvostupa­­­­njska presuda i podnosite­­­­lju je za poči­­­­njeno kazneno djelo iz članka 298. stavka 1. Kaznenog zakona izrečena kazna zatvora u traja­­­­nju od 8 (osam) mjeseci, koja se (u smislu odredbe članka 67. istog Zakona) neće izvršiti ukoliko podnosite­­­­lj u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

Točkama IV. i V. osporene presude Županijskog suda u V. (u odnosu na izrečenu mjeru oduzima­­­­nja podnosite­­­­lju predmeta kaznenog djela, u smislu članka 80. stavka 1. Kaznenog zakona, i u odnosu na uračunava­­­­nje pritvora podnosite­­­­lju te u odnosu na ostale troškove kaznenog postupka, koje je podnosite­­­­lj dužan platiti), odbijena je žalba podnosite­­­­lja i potvrđena je presuda Općinskog suda u V., broj K-267/99-8 od 19. ožujka 2001. godine.

2. Ustavnom tužbom podnosite­­­­lj, u bitnome, navodi da je naznačenom prvostupa­­­­njskom presudom Općinskog suda u V., a koju je djelomično potvrdio Županijski sud u V., pogrešnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava proglašen krivim i kaž­­­­njen za pokušaj kaznenog djela iz članka 298. stavka 1. u svezi članka 33. stavka 1. i članka 35. stavka 1. Kaznenog zakona.

Ističe da u dokaznom postupku nespornim nije dokazano bitno obi­­­­lježje djela koje mu se stav­­­­lja na teret, a to je obrtimice prenoše­­­­nje robe preko carinske crte s namjerom izbje­gava­­­­nja plaća­­­­nja carine. S obzirom na tu vrlo važnu či­­­­njenicu (nije dokazano bitno obi­­­­lježje tog kaznenog djela), podnosite­­­­lj upozorava da u vrijeme (5. srp­­­­nja 1997. godine) kada je djelo poči­­­­njeno (u pokušaju) isto nije bilo propisano kao kazneno djelo u smislu tada važeće­g Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/93, 38/93, 16/96 i 28/96). Navodi da se opisano djelo tada, u smislu odredbi o prekršajima Carinskog zakona (»Narodne novine«, broj 53a/91, 33/92, 106/93, 92/94, 30/99 i 62/99), moglo tretirati samo kao djelo carinskog prekršaja te s te osnove smatra da je proglašen krivim i kaž­­­­njen za djelo koje, u vrijeme poči­­­­nje­­­­nja, nije bilo utvrđeno kao kazneno djelo.

Osporenom presudom Županijskog suda u V. (kao i prvostu­pa­­­­nj­skom presudom) nalazi povrijeđeno ustavno pravo iz članka 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Odredbom članka 334. stavka 1. Carinskog zakona propisano je: »Tko se bavi prenoše­­­­njem robe preko carinske crte, izbje­gavajući mjere carinskog nadzora ili izbje­gavajući mjere carinskog nadzora prenese robu preko carinske crte naoružan, u grupi ili upotrebom sile ili prijet­­­­nje, kaznit će se za krivično djelo zatvorom od jedne do pet godina i novčanom kaznom.«

Odredbom članka 298. stavka 1. Kaznenog zakona propisano je: »Tko prenese veću količinu robe preko carinske crte izbje­gavajući mjere carinskog nadzora kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.«.

4. Analizom navoda podnosite­­­­lja, či­­­­njeničnih utvrđe­­­­nja iz prethodnih postupaka i navoda osporene presude Županijskog suda u V. (kao i presude Općinskog suda u V., broj: K-267/99-8 od 19. ožujka 2001. godine), ovaj Sud ocje­­­­njuje da je u postupcima pred nadležnim sudovima pogrešno primije­­­­njeno mjerodavno materijalno pravo.

Navedeno iz razloga što je, u vrijeme kada se dogodio inkriminirani događaj, u primjeni bio Krivični zakon Republike Hrvat­ske, a koji u svom sadržaju nije propisivao krivično djelo za koje je (pozivom na odredbu članka 298. stavka 1. kasnije donesenog Kaznenog zakona) podnosite­­­­lj, naznačenom prvostupa­­­­njskom presudom, proglašen krivim.

Stajalište je ovog Suda da ne može biti riječi o istovjetnosti bića kaznenih djela ukoliko su ista kaznena djela različita u opisu bitnih obi­­­­lježja djela za koja propisuju vrstu odgovornosti i kaznu, a što je neosporno slučaj kod naznačenih članaka Carinskog i Kaznenog zakona.

Slijedom navedenog, Sud ocje­­­­njuje da je podnosite­­­­lj progla­šen krivim i kaž­­­­njen kao da je počinio kazneno djelo, a koje djelo u vrijeme poči­­­­nje­­­­nja nije bilo propisano kao kazneno djelo (kao kazneno djelo propisano je tek 1997. godine donoše­­­­njem novog Kaznenog zakona).

Posebno Sud naglašava da je podnosite­­­­lju utvrđena kaznena odgovornost i izrečena kazna u smislu odredbe Kaznenog zakona, a koji zakon se nije (jer nije bio niti donesen) primje­­­­njivao u vrijeme poči­­­­nje­­­­nja samog djela.

5. Polazeći od takvih utvrđe­­­­nja i očite pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava u slučaju podnosite­­­­lja, ocjena je ovog Suda da je isto rezultiralo povredom ustavnog prava podnosite­­­­lja jer nitko ne može biti kaž­­­­njen za djelo koje prije ne­go je poči­­­­njeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom, što je propisano odredbom članka 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

To iz razloga što Sud ocje­­­­njuje da, odlučujući o odgovornosti podnosite­­­­lja za opisano djelo, prvostupa­­­­njski sud nije uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan, odnosno mjerodavan propis pogrešno je shvaćen, a što osporenom presudom nije ispravio Županijski sud u V.

6. Sukladno istaknutom, teme­­­­ljem odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, 29/02), odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-2270/2001
Zagreb, 26. ožujka 2002.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.