855
Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću šestorice za odlučivanje o
ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci
Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice
Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi M. B., kojeg zastupa
Odvjetničko društvo »K., H. & U.« iz V., na sjednici Vijeća održanoj 26. ožujka
2002. godine, jednoglasno je donio
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u V., broj: Kž-227/01-8 od 16. listopada
2001. godine,
– presuda Općinskog suda u V., broj: K-267/99-8 od 19. ožujka 2001.
godine.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u V. na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Podnositelj, zastupan
od Odvjetničkog društva »K., H. & U.« iz V., podnio je ustavnu tužbu protiv
presude Županijskog suda u V., broj: Kž-227/01-8 od 16. listopada 2001. godine,
kojom je djelomično prihvaćena žalba podnositelja (I-okrivljenika) i
preinačena je presuda Općinskog suda u V., broj: K-267/99-8 od 19. ožujka 2001.
godine, u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke naznačene prvostupanjske
presude.
Osporenom presudom
Županijskog suda u V., u točki 1. izreke, podnositelj i još dvojica okrivljenika
oslobođeni su optužbe da su počinili kazneno djelo iz članka 335. stavka 2.
Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97), a u točki 2. iste presude
određeno je da, u pogledu tog kaznenog djela za podnositelja te II. i
III-okrivljenika, troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih
sredstava suda.
Točkom III. osporene presude
Županijskog suda u V., u odnosu na podnositelja, preinačena je naznačena
prvostupanjska presuda i podnositelju je za počinjeno kazneno djelo
iz članka 298. stavka 1. Kaznenog zakona izrečena kazna zatvora u trajanju
od 8 (osam) mjeseci, koja se (u smislu odredbe članka 67. istog Zakona) neće
izvršiti ukoliko podnositelj u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo
kazneno djelo.
Točkama IV. i V. osporene presude Županijskog suda u V. (u odnosu na
izrečenu mjeru oduzimanja podnositelju predmeta kaznenog djela, u
smislu članka 80. stavka 1. Kaznenog zakona, i u odnosu na uračunavanje
pritvora podnositelju te u odnosu na ostale troškove kaznenog postupka,
koje je podnositelj dužan platiti), odbijena je žalba podnositelja i
potvrđena je presuda Općinskog suda u V., broj K-267/99-8 od 19. ožujka 2001.
godine.
2. Ustavnom tužbom podnositelj, u bitnome, navodi da je naznačenom
prvostupanjskom presudom Općinskog suda u V., a koju je djelomično potvrdio
Županijski sud u V., pogrešnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava
proglašen krivim i kažnjen za pokušaj kaznenog djela iz članka 298. stavka
1. u svezi članka 33. stavka 1. i članka 35. stavka 1. Kaznenog zakona.
Ističe da u dokaznom postupku nespornim nije dokazano bitno obilježje
djela koje mu se stavlja na teret, a to je obrtimice prenošenje robe
preko carinske crte s namjerom izbjegavanja plaćanja carine. S obzirom
na tu vrlo važnu činjenicu (nije dokazano bitno obilježje tog kaznenog
djela), podnositelj upozorava da u vrijeme (5. srpnja 1997. godine)
kada je djelo počinjeno (u pokušaju) isto nije bilo propisano kao kazneno
djelo u smislu tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne
novine«, broj 32/93, 38/93, 16/96 i 28/96). Navodi da se opisano djelo tada, u
smislu odredbi o prekršajima Carinskog zakona (»Narodne novine«, broj 53a/91,
33/92, 106/93, 92/94, 30/99 i 62/99), moglo tretirati samo kao djelo carinskog
prekršaja te s te osnove smatra da je proglašen krivim i kažnjen za djelo
koje, u vrijeme počinjenja, nije bilo utvrđeno kao kazneno djelo.
Osporenom presudom Županijskog suda u V. (kao i prvostupanjskom
presudom) nalazi povrijeđeno ustavno pravo iz članka 31. stavka 1. Ustava
Republike Hrvatske.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Odredbom članka 334.
stavka 1. Carinskog zakona propisano je: »Tko se bavi prenošenjem robe
preko carinske crte, izbjegavajući mjere carinskog nadzora ili izbjegavajući
mjere carinskog nadzora prenese robu preko carinske crte naoružan, u grupi ili
upotrebom sile ili prijetnje, kaznit će se za krivično djelo zatvorom od
jedne do pet godina i novčanom kaznom.«
Odredbom članka 298. stavka
1. Kaznenog zakona propisano je: »Tko prenese veću količinu robe preko carinske
crte izbjegavajući mjere carinskog nadzora kaznit će se novčanom kaznom ili
kaznom zatvora do tri godine.«.
4. Analizom navoda podnositelja,
činjeničnih utvrđenja iz prethodnih postupaka i navoda osporene presude
Županijskog suda u V. (kao i presude Općinskog suda u V., broj: K-267/99-8 od
19. ožujka 2001. godine), ovaj Sud ocjenjuje da je u postupcima pred nadležnim
sudovima pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo.
Navedeno iz razloga što je, u
vrijeme kada se dogodio inkriminirani događaj, u primjeni bio Krivični zakon
Republike Hrvatske, a koji u svom sadržaju nije propisivao krivično djelo za
koje je (pozivom na odredbu članka 298. stavka 1. kasnije donesenog Kaznenog
zakona) podnositelj, naznačenom prvostupanjskom presudom, proglašen
krivim.
Stajalište je ovog Suda da ne
može biti riječi o istovjetnosti bića kaznenih djela ukoliko su ista kaznena
djela različita u opisu bitnih obilježja djela za koja propisuju vrstu
odgovornosti i kaznu, a što je neosporno slučaj kod naznačenih članaka
Carinskog i Kaznenog zakona.
Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje
da je podnositelj proglašen krivim i kažnjen kao da je počinio kazneno
djelo, a koje djelo u vrijeme počinjenja nije bilo propisano kao
kazneno djelo (kao kazneno djelo propisano je tek 1997. godine donošenjem
novog Kaznenog zakona).
Posebno Sud naglašava da je
podnositelju utvrđena kaznena odgovornost i izrečena kazna u smislu odredbe
Kaznenog zakona, a koji zakon se nije (jer nije bio niti donesen) primjenjivao
u vrijeme počinjenja samog djela.
5. Polazeći od takvih utvrđenja
i očite pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava u slučaju podnositelja,
ocjena je ovog Suda da je isto rezultiralo povredom ustavnog prava podnositelja
jer nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno
nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu
se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom, što je propisano odredbom
članka 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.
To iz razloga što Sud ocjenjuje
da, odlučujući o odgovornosti podnositelja za opisano djelo, prvostupanjski
sud nije uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan, odnosno mjerodavan
propis pogrešno je shvaćen, a što osporenom presudom nije ispravio Županijski
sud u V.
6. Sukladno istaknutom, temeljem
odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske
(»Narodne novine«, broj 99/99, 29/02), odlučeno je kao u izreci.
Broj: U-III-2270/2001
Zagreb, 26. ožujka 2002.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.