USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2129

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Smi­ljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi J. D. iz N. S., zastupanog od punomoćnika I. D. iz Z., na sjednici održanoj dana 23. listopada 2002. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2071/1996-2 od 24. rujna 1997.,

– presuda Županijskog suda u Gradu Z., broj: Gž-6042/95 od 23. trav­nja 1996. i

– presuda Općinskog suda u Z., broj: VI-Pn-3664/93 od 7. ve­ljače 1995. godine.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Z. na ponovni postupak.

Obrazlože­nje

1. J. D. podnio je ustavnu tužbu protiv presuda navedenih u izreci.

Presudom Općinskog suda u Z. odbijen je podnosite­lj ustavne tužbe s tužbenim zahtjevom kojim je tužio Republiku Hrvat­sku u svojstvu pravnog s­ljednika bivše SFRJ i SSNO kao ranijih obveznika plaća­nja, da je dužna preko Ministarstva obrane, tužite­lju kao invalidu, na ime rente za uzdržava­nje plaćati po 1.300,00 kuna mjesečno počem od 1. siječ­nja 1991. godine pa nada­lje, pod određenim uvjetima isplate.

Prvostupa­njski sud utvrdio je kao nesporno da je ranijom presudom istog suda, broj: Pn-1037/78 od 12. studenoga 1981., bivša SFRJ bila dužna plaćati tužite­lju mjesečnu rentu zbog pos­ljedica povređiva­nja tužite­lja od strane vojnog vozila. Presudom Općinskog suda u Z., broj: Pn-6603/83 od 16. ožujka 1984., bivša SFRJ dužna je plaćati tužite­lju povišenu rentu.

Tužite­lj je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi kao duž­nik Republika Hrvatska, te je zatražio poveća­nje rente.

Tužena Republika Hrvatska je, po punomoćniku Javnom pravobranite­lju Republike Hrvatske, u odgovoru na tužbu navela da nije pravni s­ljednik SFRJ i da ne odgovara za obveze ranije države.

Općinski sud je zauzeo stajalište da je notorna či­njenica da Republika Hrvatska nije pravni s­ljednik bivše SFRJ te da ne odgovara za ­njezine obveze i slijedom toga je odbio tužbeni zahtjev.

2. Županijski sud u Gradu Z. potvrdio je prvostupa­njsku presudu te kao pravilnim ocijenio navedeno stajalište u toj presudi.

U obrazlože­nju Županijski sud dopunio je razloge odbija­nja tužbenog zahtjeva navodeći propise koji, po stajalištu tog suda, ukazuju na zakonsku uteme­ljenost prvostupa­njske presude.

Navode Uredbu o preuzima­nju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 52/91) i Uredbu o preuzima­nju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 68/91).

Prema stajalištu drugostupa­njskog suda tim uredbama nisu preuzete obveze, ne­go se ­njima štite imovinska prava i interesi Republike Hrvatske.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju podno­site­lja ustavne tužbe te je izrazio stajalište kako su niži sudovi pravilno ocijenili da u pozitivnim propisima pa ni u navedenim uredbama nema odredbe po kojoj bi Republika Hrvatska preuzela obveze bivše države za SSNO.

4. Državno pravobranite­ljstvo Republike Hrvatske očitovalo se na ustavnu tužbu, po pozivu Ustavnog suda, 3. studenoga 1998. godine.

U očitova­nju navodi da osporavane presude nisu suprotne ustavnoj odredbi članka 57. stavka 1. Ustava, kako to navodi podnosite­lj, jer da nakon donoše­nja Odluke Hrvatskog državnog sabora (»Narodne novine«, broj 53/91) po kojoj Republika Hrvat­ska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na teme­lju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadaš­nju SFRJ, Republika Hrvatska nije postala pravni s­ljednik bivše države u pogledu prava i obveza dotadaš­nje pravne osobe, stupajući u parnicu umjesto bivše SFRJ.

Nada­lje se u odgovoru navodi stajalište da u svim parničnim predmetima gdje se pojavila kao stranka u postupku bivša SFRJ suglasno članku 212. točki 3. preuzetog Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99) nastupa prekid postupka, jer je teme­ljem navedene Odluke Hrvatskog državnog sabora prestala postojati dotadaš­nja pravna osoba – država SFRJ. Smatra da su preuzete obveze i da­lje ostale na bivšoj državi te će to biti jedno od pita­nja provedbe sukcesije, kao što se navodi u članku 6. Odluke Hrvatskog državnog sabora.

Ova odredba glasi:

»Republika Hrvatska nastavit će postupak utvrđiva­nja među­sobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju.«

5. Podnosite­lj ustavne tužbe navodi da je upravo teme­ljem navedenih uredbi Republika Hrvatska pravni s­ljednik u obvezama kao što je plaća­nje rente u ­nje­govom slučaju. Navodi da su stajališta nadležnih sudova, suprotna članku 57. Ustava Republike Hrvatske. Ova odredba Ustava propisuje da slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmire­nje osnov­nih životnih potreba.

Posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i ­njihovu uk­ljučiva­nju u društveni život.

6. Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište u pogledu pita­nja sukcesije u istovrsnoj pravnoj stvari u predmetu, broj: U-III-504/96 od 8. srp­nja 1999. godine.

U ovom pravnom slučaju Sud je imao u vidu podatke i miš­lje­nja koje je u tijeku ustavnosudskog postupka pribavio od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske i Ureda za projekt sukcesije Vlade Republike Hrvatske. U ustavnosudskom postupku vođenom u predmetu, broj: U-III-504/96 održan je konzultativni sastanak na kojem su pored sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske, sudjelovali struč­njaci Pravnog fakulteta u Zagrebu, Ureda za projekt sukcesije Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva va­njskih poslova Republike Hrvatske, te Državnog pravo­branite­ljstva Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

7. Ustavni sud je u navedenom predmetu, broj: U-III-504/96 zak­ljučio da slučajevi, koji su pravno usporedivi s pravom na rentu ili ­njezino poveća­nje uslijed invaliditeta nastalog za vrijeme služe­nja u bivšoj JNA, a koji invaliditet je ranijom presudom pravomoćno utvrđen, ni u čemu ne izlaze iz okvira onog se­g­menta sukcesije država koji, teme­ljem objektivnih kriterija izra­že­nih u različitim međunarodnim dokumentima (Bečka konvencija iz 1978. i Bečke konvencija iz 1983. – »Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 16/93) i praksi Stalnog suda među­narodne pravde u Haagu, ulazi u krug pita­nja u svezi s kojima se može smatrati da je postignuta suglasnost o pravilima za ­njihovo rješava­nje.

Naime, međunarodni dokumenti i sudska praksa stoje na stajalištu koje se može sažeti na s­ljedeći način:

Sukcesija država znači zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja, te je jedino u tom smislu relevantan identitet odnosno kontinuitet države. U svim ostalim pita­njima značajka »države s­ljednice« ili »države kojoj je priznat kontinuitet s prednicom« ne igra nikakvu ulogu, pa se nužno moraju rješavati pita­nja držav­ljanstva i stečenih prava stanovništva (stvarna prava, mirovine i sl.), pita­nja privatnih obveznopravnih odnosa, pita­nja sukcesije u unutar­njem pravnom poretku itd. Značajno je da je u pita­nju stečenih prava, a takvima se danas pretežito smatraju ona koja imaju novčanu vrijednost, prevladavajuće stajalište da teritorijalne promjene na ­njih ne utječu. Pravo na naknadu pretrp­ljene štete o kakvoj se radi u konkretnom slučaju nikako se ne bi moglo izuzeti iz kruga takvih prava.

Pored toga, velika je važnost i jednog od teme­ljnih pravila običajnog međunarodnog prava prema kojem nepokretna imovina države prednice prelazi na državu s­ljednicu na čijem se području nalazi. Ovo pravilo isk­ljučuje potrebu utvrđiva­nja prijaš­nje­g vlasnika te imovine, ali ne isk­ljučuje mogućnost kasnijih kompenzacija, te što je osobito značajno, ne isk­ljučuje odgovornost za obveze prijaš­nje­g vlasnika. Jednaka načela u principu vrijede u pogledu obveza koje se tiču stečenih prava, onih koja potječu iz stvarnopravnih i obveznopravnih odnosa države prednice, kao i onih koja potječu iz ­njezine deliktne odgovornosti, a jedino pita­nje koje može biti predmetom naknadnog re­gulira­nja odgova­rajućim pravnim instrumentarijem jest pita­nje opse­ga i visine odgovornosti pojedine države s­ljednice.

U tom je smislu teško održiva koncepcija o preuzima­nju prava uz istodobno nepreuzima­nje obveza, a već i zbog toga što dose­gnuti standardi pravne zaštite zahtijevaju da držav­ljanu države koja čini dio europskog poretka bude pružena mogućnost i pravo da se pred sudom ­nje­gove države odluči o ­nje­govom zahtjevu, te da i u tom pogledu ­nje­gov položaj u vlastitoj državi bude ravnopravan položaju držav­ljana u bilo kojoj drugoj državi istih ili sličnih pravnopolitičkih standarda.

Ustavni sud je u svojoj dosadaš­njoj praksi izrazio stajalište u korist postoja­nja sukcesije u predmetima izvlašte­nja, u odluci broj: U-III-630/1996, U-III-669/1996, U-III-731/1996, U-III-732/1996 od 19. studenoga 1997. (»Narodne novine«, broj 134/97).

8. Imajući u vidu navode ustavne tužbe kao i obrazlože­nja osporavanih presuda, Ustavni sud je ocijenio da su sudovi u konkretnom predmetu podnosite­lja ustavne tužbe J. D., pogrešno zak­ljučili da tužbeni zahtjev podnosite­lja ustavne tužbe treba odbiti do dovrše­nja sukcesije.

Time su osporenim odlukama, zbog pogrešne primjene zakona, povrijedili podnosite­lju ustavne tužbe ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. Ustava, koje jamči da su svi pred zakonom jednaki, te je time povrijeđena i odredba članka 57. stavka 1. Ustava.

9. Iz navedenih razloga, teme­ljem članka 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 49/02 – pročišćeni tekst), odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-217/1998
Zagreb, 23. listopada 2002.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Smi­ljko Sokol, v.r.