USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

105

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću trojice za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Milan Vuković, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija i Jasna Omejec, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom L. Š., V. B. r. Š., S. G. r. Š., A. Š. i V. Š., svi iz R., koje zastupa I. D., odvjetnik u R., na sjednici Vijeća održanoj dana 18. prosinca 2002. godine, jednoglasno je donio

RJEŠENJE

I. Ustavna tužba se odbacuje.

II. Ovo rješe­nje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazlože­nje

1. Dana 16. ve­ljače 2002. godine podnosite­lji su podnijeli ustavnu tužbu na teme­lju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), smatrajući da u konkretnom slučaju nadležna tijela državne vlasti o ­njihovom zahtjevu nisu donijela odluku u razumnom roku, u predmetu isplate naknade i povrata oduzete imovine. Navedeni postupak vodi se na teme­lju mjerodavnih odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, broj 92/96).

Prema navodima podnosite­lja, ­njihov zahtjev je podnesen prvostupa­njskom upravnom tijelu Županije p.-g., Uredu za imovinsko-pravne poslove R., Ispostava R., gdje je predmet zaprim­ljen pod klasom: UP/I-942-05/97-01/46, urbroj: 2170-08/6-99-2. U ustavnoj tužbi postoji i naznaka postoja­nja upravnog spora pokrenutog tužbom od 15. rujna 2000. godine, koji se pred Upravnim sudom Republike Hrvatske vodi pod poslovnim brojem Us-6035/2000.

2. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvat­ske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak), propisano je:

»Svatko ima pravo da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima i obvezama (…).«

Navedena odredba Ustava Republike Hrvatske sukladna je odredbi članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak), kojom se, između ostaloga, određuje da radi utvrđiva­nja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podiza­nja optužnice za kazneno djelo svatko ima pravo da zakonom ustanov­ljeni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita ­nje­gov slučaj.

3. Odredbom članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona propisano je:

»(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrp­ljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (…) nije u razumnom roku odlučio sud (…).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonoše­nja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donoše­nje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (…) podnosite­lja. Rok za donoše­nje akta poči­nje teći iduće­g dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 1. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnosite­lju zbog povrede ­nje­gova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnosite­lja (…) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnoše­nja zahtjeva stranke za ­njezinu isplatu«.

4. S obzirom na sadržaj članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, a imajući u vidu odredbu članka 29. stavka 1. Ustava, razvidno je da se dužnost donoše­nja odluka u razumnom roku odnosi isk­ljučivo na tijela sudbene vlasti.

Naime, hrvatski pravni poredak, slično pravnim porecima raz­vijenih europskih zema­lja, ima uređena zakonska pravila u slu­čaju šut­nje uprave. Stranka u slučaju šut­nje uprave trpi neizvjesnu pravnu situaciju zbog toga što ne može ostvariti subjektivno pravo uslijed nedonoše­nja akta kojim se meritorno odlučuje o ­njezinom zahtjevu. Zakonska zaštita od šut­nje uprave u većini se suvremenih pravnih poredaka teme­lji na podlozi predm­njeve ne­gativnog rješe­nja podnesenog zahtjeva.

Prema odredbi članka 218. stavka 1. Zakona o općem uprav­nom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) kada se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donoše­nja rješe­nja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješe­nje bez odgode, nadležno tijelo dužno je donijeti rješe­nje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokreta­nja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. U ostalim slučajevima kada se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležno tijelo dužno je donijeti rješe­nje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Odredbom članka 218. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, propisano je da ako nadležno tijelo, protiv čije­g rješe­nja je dopuštena žalba, ne donese rješe­nje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe kao da je ­njezin zahtjev odbijen.

Također, sukladno odredbi članka 246. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, postupajući po žalbi kada prvostupa­njsko rješe­nje nije doneseno, drugostupa­njsko tijelo zatražit će od prvostupa­njskog tijela izvješće o razlozima nedonoše­nja rješe­nja u zakonskom roku, te ukoliko ocijeni iznesene razloge opravdanima, odredit će dodatni rok za donoše­nje prvostupa­njskog rješe­nja, koji ne može biti duži od mjesec dana. U suprotnome zatražit će spis i upravnu stvar samostalno riješiti. Rješe­nje o žalbi, prema odredbi članka 247. Zakona o općem upravnom postupku, drugostupa­njsko tijelo donijet će što je moguće prije, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe.

Nada­lje, prema odredbi članka 26. stavka 1. Zakona o uprav­nim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92), ako drugostupa­njsko tijelo nije donijelo svoje rješe­nje u zakonom predviđenom roku, a ne donese ga ni u da­lj­njem roku od sedam dana nakon ponovnog traže­nja, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Slijedom navedenoga, pravila o šut­nji administracije iz up­rav­nog postupovnog prava, sadržavaju predm­njevu o odbija­nju postav­ljenog zahtjeva iz koje proizlazi ovlašte­nje na ulaga­nje redovnog pravnog lijeka (žalbe) u upravnom postupku, kao i za postav­lja­nje zahtjeva za sudsku kontrolu akata državne uprave podnoše­njem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske.

5. S obzirom na sadržaj iznijetih zakonskih odredaba, ustavnosudski postupak pokrenut ustavnom tužbom iz razloga nedo­noše­nja meritorne odluke u razumnom roku na teme­lju ovlašte­nja iz članka 63. Ustavnog zakona, mogao bi se pokrenuti i voditi samo zbog šut­nje Upravnog suda Republike Hrvatske u predmetu pokrenutom tužbom stranke zbog šut­nje administracije, ali ne i neposredno protiv šut­nje upravnih tijela, koja se iscrp­ljuje u nedonoše­nju rješe­nja u zakonskom roku. Ovo iz razloga što su mjerodavnim odredbama postupovnog upravnog prava propisani rokovi za donoše­nje upravnih akata, a protiv svakog prekorače­nja tih rokova stranka ima unaprijed utvrđeno učinkovito sredstvo pravne zaštite (žalba drugostupa­njskom tijelu, odnosno tužba Upravnom sudu), te ne postoji mogućnost nerazumnog traja­nja upravnih postupaka, u smislu u kojem to određuje članak 63. stav­ka 1. Ustavnog zakona.

S druge strane, nekorište­nje prava na podnoše­nje žalbe ili na pokreta­nje upravnog spora po proteku zakonskih rokova za donoše­nje rješe­nja u upravnom postupku, pada na teret stranke.

Sudovi, za razliku od uprave, nisu vezani rokovima u rješa­va­nju konkretnih pravnih stvari pa u tom smislu i ne može postojati istovjetnost u pos­ljedicama ­njihove šut­nje. Propušta­nje suda da o konkretnom zahtjevu rasprav­lja i odlučuje pretpostav­lja situaciju u kojoj sud ne donosi presudu u sudskoj stvari nerazumno dugo, odnosno toliko dugo da se nepostupa­nje suda unatoč tome što sud nije vezan nikakvim rokovima, može smatrati povredom ustavnog prava građanina na pravično suđe­nje, ali i povredom načela vladavine prava na kojemu se teme­lje ustavnopravni poreci razvijenih demokratskih zema­lja.

6. Međutim, u podnesenoj ustavnoj tužbi podnosite­lji su upućivali na či­njenicu da u konkretnom slučaju u razumnom roku nisu postupala tijela državne uprave, na koja se obveza iz članka 29. stavka 1. Ustava ne odnosi. Također, u ustavnoj tužbi nisu bile navedene ustavnopravne relevantne či­njenice na teme­lju kojih bi ovaj Sud mogao procijeniti je li u spornoj pravnoj situaciji, zbog nepostupa­nja nadležnog tijela sudbene vlasti, došlo do povrede ustavnih prava podnosite­lja.

S obzirom na či­njenicu da ustavna tužba podnosite­lja nije bila sastav­ljena na način koji je omogućavao odlučiva­nje o biti stvari, Sud je dopisom od 20. rujna 2002. godine pozvao podnosite­lje naznačiti nadnevak i podnijeti dokaz o podnoše­nju tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske, te navesti sve procesne rad­nje koje su tijekom upravnosudskog postupka uči­njene. Nada­lje, podnosite­lji su pozvani naznačiti rad­nje koje su poduzimali radi ostvariva­nja svog zahtjeva, a poglavito označiti vremensko razdob­lje potpune neaktivnosti nadležnog tijela sudbene vlas­ti.

U navedenom dopisu podnosite­lji su upozoreni i na pos­ljedice propušta­nja postupa­nja po nalogu Suda propisane odred­bom članka 19. stavka 4. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba nije dopu­njena sukladno nalogu Suda.

7. Prema odredbama članka 17. stavka 1. Ustavnog zakona, postupak se pred Ustavnim sudom pokreće pisanim zahtjevom, prijedlogom i ustavnom tužbom (u da­lj­njem tekstu: podnesci). Odredbom članka 19. stavka 1. Ustavnog zakona propisano je da podnesci upućeni Ustavnom sudu moraju biti razum­ljivi i moraju sadržavati sve što je potrebno da bi se po ­njima moglo postupiti.

Sukladno odredbi članka 19. stavka 2. Ustavnog zakona nepotpuni podnesci vraćaju se podnosite­lju radi dopune. Odredbom članka 19. stavka 4. Ustavnog zakona propisano je da će se podneseni podnesak smatrati povučenim ako ne bude vraćen Ustavnom sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbacit će se.

8. U svom pravodobno dostav­ljenom odgovoru od 28. listopada 2002. godine podnosite­lji nisu postupili sukladno traže­nju ovog Suda. Umjesto ustavnopravno relevantnih či­njenica koje bi se odnosile na traja­nje postupka pred nadležnim tijelom sudbene vlasti, podnosite­lji i nada­lje teme­lje podnesenu ustavnu tužbu na du­ljini traja­nja upravnog postupka. Cijene da su u konkretnom slučaju iscrpili sva učinkovita pravna sredstva, ističući svoju prosudbu o neučinkovitosti upravnosudskog postupka kao instituta provođe­nja kontrole zakonitosti akata državne uprave.

9. S obzirom na či­njenicu da ustavna tužba podnosite­lja i nakon dostav­ljene dopune nije sastav­ljena na način koji bi omogućavao odlučiva­nje o biti stvari, Sud je na teme­lju odredbe članka 19. stavka 4. u vezi s odredbama članka 72. Ustavnog zakona, riješio kao u točki I. Izreke.

Objava ovog rješe­nja teme­lji se na odredbama članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

10. Donoseći ovo rješe­nje Sud je imao u vidu i či­njenicu da je sporna pravna situacija već bila predmet ustavnosudskog postupka, pri čemu je ustavna tužba podnosite­lja odbijena kao neosnovana, odlukom donesenom u predmetu vođenom pod poslovnim brojem: U-III-1272/2000, od 19. trav­nja 2001. godine. Ujedno je Sud cijenio i okolnost da je iz samih navoda podnosite­lja razvidno da je od naznačenog podnoše­nja tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske (15. rujna 2000. godine), pa do podnoše­nja ustavne tužbe (16. ve­ljače 2002. godine) prošla jedna (1) godina pet (5) mjeseci i jedan (1) dan, što se u konkretnom slučaju ne može smatrati nerazumno dugim postupa­njem nadležnog suda.

Broj: U-IIIA-995/2002
Zagreb, 18. prosinca 2002.

Predsjednik Vijeća
Milan Vuković, v. r.