USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

116

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlu­čivanje o ustavnim tužbama, u sastavu Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući u postupku povodom ustavne tužbe B. B. iz Z., koju zastupa T. B. G., odvjetnica iz Z., na sjednici Vijeća održanoj dana 13. prosinca 2002. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Z. dužan je donijeti presudu u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: Pr-1006/92 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst), podnositeljici ustavne tužbe, B. B., Č. 29, Z., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak) u iznosu od 8.000,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica ustavne tužbe, temeljem odredbe članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, nastavno: Ustavni zakon), podnijela je 8. travnja 2002. godine ustavnu tužbu protiv Općinskog suda u Z. »zbog nedonošenja akta – sudske odluke u razumnom roku«.

2. U ustavnoj tužbi ističe da je tužbom od 15. travnja 1992. godine pred Općinskom sudom u Z., pokrenula parnični postupak pod brojem Pr-1006/1992, a koji postupak do dana podnošenja tužbe Ustavnom sudu nije okončan, premda je riječ o radnom sporu za koje sporove je posebnim zakonom propisana hitnost u postupanju.

Slijedom navedenog, smatra da su, obzirom na okolnost da o njezinim pravima i obvezama sud nije odlučio u razumnom roku, ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 63. Ustavnog zakona te da joj je uslijed navedenog povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Također, napominje da je predmetni postupak pokrenula iz razloga jer je tražila poništenje odluka kojima joj je prestao radni odnos u Osnovnoj školi »J.«, a uslijed koje odluke četiri godine nije radila, da bi se potom zaposlila i radila u više različitih škola, ali samo nekoliko sati dnevno. Napominje da je u međuvremenu umirovljena (zbog starosti) te da joj je stoga uslijed dugotrajnosti postupka i onemogućeno vraćanje na posao.

Navedenu dugotrajnost postupka, kao i činjenicu da je otišla u mirovinu, prema podnositeljičinu mišljenju, treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke u smislu odredbe članka 63. stavka 2. u svezi sa stavkom 3. istog članka Ustavnog zakona, odnosno prilikom utvrđivanja visine pravične naknade.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositeljice, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– dana 14. travnja 1992. godine podnositeljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Z. protiv Osnovne škole »J.« radi poništenja odluke tužene, broj: 05-ŠO-30/2-1992 od 19. ožujka 1992. godine, kojom odlukom je podnositeljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa,

– prvo ročište održano je 1. lipnja 1992. godine, a drugo 23. rujna 1992. godine,

– na ročištu održanom 23. rujna 1992. godine rješenjem Suda ostavljen je tužiteljici (podnositeljici ustavne tužbe) rok od 30 dana da specificira tužbeni zahtjev te je određeno da će se sljedeća rasprava zakazati pisanim putem,

– dana 23. listopada 1992. godine podnositeljica dostavlja sudu podnesak, nazvan tužbeni zahtjev, koji je bio nepodoban za raspravljanje te je rješenjem suda od 14. prosinca 1992. godine vraćen podnositeljici da ga ispravi u roku od 8 dana, uz upozorenje da će u suprotnom biti odbačen, primjenom odredbe članka 109. stavaka 2 – 4. Zakona o parničnom postupku,

– podnositeljica je navedeno rješenje primila 2. ožujka 1993. godine, a podnesak kojim ispravlja tužbeni zahtjev dostavila je sudu 22. ožujka 1993. godine,

– na sljedećem održanom ročištu 2. studenoga 1993. godine nije bila nazočna tužiteljica (podnositeljica ustavne tužbe) te je utvrđeno da je dostava poziva tužiteljici pokušana 5 puta i da je svaki put vraćana s naznakom »nije tražio«. Sljedeće ročište zakazano je za dan 17. veljače 1994. godine,

– dana 16. veljače 1994. godine tužiteljica dostavlja sudu punomoć kojom opunomoćuje odvjetnika za zastupanje,

– na ročištu održanom 17. veljače 1994. godine nije bio nazočan tuženik, a punomoćnik tužiteljice predložio je Sudu pribavljanje određenih podataka od tuženika te je, stoga, rješenjem sljedeće ročište zakazano za dan 11. svibnja 1994. godine,

– na sljedećem ročištu tuženik, kojem je dostava uredno iskazana, nije bio nazočan niti je pridonio tražene podatke, dok se je punomoćnik tužiteljice obvezao specificirati tužbeni zahtjev i staviti daljnje dokazne prijedloge te je doneseno rješenje kojim se ročište odgađa s time da će se sljedeće zakazati pisanim putem,

– nakon toga Sud je od tuženika tražio dostavu određenih podataka u pet navrata (dopisima od 13. svibnja 1994., 24. kolovoza 1994., 8. prosinca 1994., 26. svibnja 1995. i 7. rujna 1995. godine), a koji su mu dostavljeni 25. rujna 1995. godine,

– podneskom tužiteljice od 15. siječnja 1996. godine, punomoćnik je otkazao punomoć za zastupanje tužiteljice da bi nakon toga, podneskom od 26. veljače 1997. godine, opozvao otkaz punomoći,

– nakon toga, sve do 18. svibnja 2000. godine, kada je održana rasprava pred izmijenjenim vijećem, nije bilo nikakvih aktivnosti u postupku od strane suda. Na tom ročištu utvrđeno je da spisu prileži disciplinski spis koji je vođen protiv tužiteljice. Na ročištu je naloženo tuženiku da jedan primjerak disciplinskog spisa dostavi punomoćniku tužiteljice, dok je ponomoćnik tužite­ljice predložio saslušanje tužiteljice, kao svjedoka, te se obvezao daljnje dokazne prijedloge dostaviti pisanim putem. Na istom ročištu sud je donio rješenje kojim se rasprava odgađa s tim da će se sljedeća zakazati pisanim putem po dostavi podneska puno­moć­nika tužiteljice,

– punomoćnik tužiteljice dostavio je traženi podnesak sudu dana 29. svibnja 2000. godine te je sud zakazao ročište za 15. rujna 2000. godine. Međutim, to je ročište odgođeno za 6. listopada 2000. godine, zbog izvođenja radova na zgradi suda. Na to ročište nije, iako je uredno pozvan, pristupio punomoćnik tužiteljice, a tužiteljica je pozvana da uskladi tužbeni zahtjev,

– podneskom od 13. studenoga 2000. godine, tužiteljica traži od suda da naloži tuženiku dostavu podataka o plaći tužiteljice, koju bi ostvarivala da je radila kod tuženika, nakon čega će precizirati tužbeni zahtjev,

– 4. prosinca 2000. godine, sud je zatražio od tuženika dostavu tih podataka u roku od 15 dana, a što je tuženik učinio 18. prosinca 2000.,

– nakon toga, dana 15. veljače 2001. godine, tužiteljica podneskom obavještava sud o promjeni u osobi punomoćnika,

– sljedeće ročište održano je 20. travnja 2001. godine, kada, zbog izmjene raspravnog vijeća, glavna rasprava počinje iznova. Na toj raspravi ispitan je jedan od predloženih svjedoka te je doneseno rješenje o provođenju daljnjih dokaza na ročištu koje je zakazano za 18. rujna 2001. godine te su od stranaka zatražena određena očitovanja,

– tužiteljica (podnositeljica ustavne tužbe) na ročištu održa­nom 18. rujna 2001. godine ostala je kod ranije predloženih dokaznih prijedloga i predložila neke nove. Sud je raspravnim rješenjem ponovno pozvao stranke u postupku da postupe po raspravnom rješenju od 20. travnja 2001. godine te pozvao tužiteljicu i tuženika da se očituju na neke od dokaza, odnosno da dostave određene podatke. Istim rješenjem sud se obvezao službenim putem zatražiti određene podatke potrebne za rješenje predmeta spora, a što je i učinio svojim dopisima od 9. listopada 2001. godine i 12. studenoga 2001. godine,

– podneskom od 4. siječnja 2002. godine, tužiteljica (podnositeljica ustavne tužbe) obavijestila je Sud da ne može dostaviti određene podatke, zatražene raspravnim rješenjem od 20. travnja 2001. godine, te je predložila da ih sud zatraži službenim putem te djelomično udovoljila traženju suda,

– nakon što se je tuženik podneskom od 8. ožujka 2002. godine očitovao na navode iz podneska tužiteljice od 4. siječnja 2002. godine, tužiteljica je podneskom od 9. travnja 2002. godine udovoljila jednom dijelu preostalog zahtjeva iz raspravnog rješenja od 20. travnja 2001. godine te predložila zakazivanje novog ročišta.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U Z.

4. Na temelju članka 69. stavka 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud zatražio je dana 8. svibnja 2002. godine od Općinskog suda u Z. da se izjasni o navodima ustavne tužbe u roku od 30 dana od dana primitka zahtjeva, što je učinjeno u ostavljenom roku.

U očitovanju od 23. svibnja 2002. godine, navodi se da je i iz ustavne tužbe vidljivo da punomoćnica tužiteljice ne zna kakav je tužbeni zahtjev postavljen u postupku te da je obzirom na tako postavljeni tužbeni zahtjev u tijeku cijelog parničnog postupka bilo potrebno pribavljati određene podatke, kao i od tužiteljice tražiti određena očitovanja, a koja ona nije dostavljala u ostav­ljenom roku. Također, ističe da je sud, po obavijesti tužiteljice da ne može pribaviti određene podatke, iste pribavljao službenim putem.

Ističe da nije sporno kako je razuman rok za donošenje presude u takvoj vrsti predmeta svakako kraći od 10 godina, ali da je u konkretnom slučaju na dužinu trajanja postupka svakako utjecala tužiteljica.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

5. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvat­ske (»Narodne novine«, pročišćeni tekst, broj 41/01), propisano je:

»Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Odredbom članka 63. Ustavnog zakona propisano je:

»(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

Ustavna tužba je osnovana.

6. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatranjem razloga ustavne tužbe podnositeljice i dostav­ljenog očitovanja Općinskog suda u Z., Ustavni sud utvrdio je da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

6.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupanjski parnični postupak započeo je 14. travnja 1992. godine, podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Z. Budući da je ustavna tužba podnesena dana 8. travnja 2002. godine, a do tog dana sudski postupak u prvom stupnju nije bio okončan, Ustav­ni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom u Z. trajao ukupno devet (9) godina, jedanaest (11) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

Ustavni sud napominje, međutim, da je Zakon o potvrđi­vanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije) stupio na snagu dana 5. studenoga 1997. godine.

Od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije, odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) čine, temeljem članka 134. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 56/90), dio unutarnjeg pravnog poretka Repub­like Hrvatske. Dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvat­ske od tog dana čini i odredba članka 6. stavka 1. Europske konvencije pod nazivom »Pravo na pošteno suđenje« koja, između ostaloga, propisuje:

»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku ispita njegov slučaj.«.

Sukladno navedenom, konvencijsko pravo na donošenje sud­ske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvr­đivanju Konvencije (5. studenoga 1997.). S druge strane, pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku utvrđeno je ustavnim pravom u Republici Hrvatskoj 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/00). Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih pos­tupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona jer u dota­dašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno.

Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem s aspekta povrede prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. (to jest od dana stupanja na snagu Zakona o potvr­đivanju Konvencije) do 14. travnja 2002. godine (to jest do dana podnošenja ustavne tužbe podnositeljice), što ukupno iznosi četiri (4) godine, četiri (4) mjeseca i dvadeset devet (29) dana.

6.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud utvrđuje da u razmatranom razdoblju Općinski sud u Z. nije poduzimao odgovarajuće radnje u postupku. Naime, iz spisa predmeta vidljivo je da su podaci, koje je sud tražio od tuženika, sudu dostavljeni 25. svibnja 1995. godine, te da nakon opozivanja otkaza punomoći podnositeljičina punomoćnika (dana 26. veljače 1997. godine) sud nije zakazivao ročišta te je tako sljedeće ročište zakazano i održano tek 18. svibnja 2000. godine.

Radi se, dakle, o razdoblju potpune neaktivnosti nadležnog suda u parničnom postupku prvog stupnja u stvari građanske naravi.

6.3. POSTUPNJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJICE U SUDSKOM POSTUPKU)

Iz predmeta spisa razvidno je da je duljini postupka dijelom pridonijela i podnositeljica ustavne tužbe. Podnositeljica je tije­kom postupka mijenjala tužbeni zahtjev i nije dostavljala tražene podatke sudu o ostavljenim rokovima.

6.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud ocjenuje da se u konkretnom slučaju radi o složenoj sudskoj stvari, međutim da navedeno ne opravdava dugotrajnost navedenog postupka, a obzirom na okolnosti da je riječ o radnom sporu za koje postupke je zakonom propisana hitnost u postupanju. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut 1992. godine i od tada se nalazi u postupku pred sudom prvog stupnja te u njemu nije još donesena niti prvostupanjska odluka.

6.5. DRUGE OKOLNOSTI OD UTJECAJA NA DULJINU SUDSKOG POSTUPKA

Ustavni sud nije našao drugih okolnosti koje su bile od utjecaja na duljinu sudskog postupka.

7. Sukladno navedenom, Ustavni sud ocjenjuje da je nerazumno dugim nepostupanjem Općinskog suda u Z. povrijeđeno ustavno pravo podnositeljice da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njezinim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

8. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti te posebno vrijeme potpune neaktivnosti suda prvog stupnja u konkretnom sudskom predmetu, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

9. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu moguć­nost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

Budući da je Ustavni sud ovlašten, temeljem članka 63. stav­ka 2. Ustavnog zakona, u svakom pojedinom slučaju odrediti i rok za donošenje sudske odluke, na visinu naknade u konkretnom slučaju utjecala je i činjenica da je Općinskom sudu u Z., temeljem točke II. izreke ove odluke, određen kratak rok u kojem je taj sud dužan donijeti odluku u predmetu broj: Pr-1006/92, čime se na najdjelotvorniji način ostvaruje i svrha samog sudskog postupka.

10. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-740/2002                                                      
Zagreb, 13. prosinca 2002.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.