USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

764

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vu­ko­jević i Milan Vuković, odlučujući u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe V. P. iz T., zastupanog od H. i D. N., odvjetnika u Z., na sjednici održanoj 26. ožujka 2003. godine, donio je

ODLUKU

I.  Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10301/2000-6 od 4. srpnja 2001. godine,

– rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvat­ske, broj: 511-01-42-UP/I-5/2477/8-98 od 24. kolovoza 2000. godine.

III. Predmet se vraća na ponovni postupak Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobnom i dopuštenom ustavnom tužbom podnositelj je pokrenuo ustavnosudski postupak protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10301/2000-6 od 4. srpnja 2001. godine.

2. Podnositelj, talijanski državljanin s prebivalištem u T., V. S.P. 38, I., dana 13. ožujka 1998. godine, putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u T. – Italija, podnio je zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. Navedenom zahtjevu podnositelj je priložio izvod iz matice rođenih br. 55/1932 iz kojeg je razvidno da je rođen 8. listopada 1932. godine u M. L., od oca O. P. i majke I. B. Također je priložio i izjavu u kojoj navodi da je do 1949. godine imao hrvatsko državljanstvo, te da je nakon toga kao malodoban, preselio s obitelji u Italiju. Nadalje, navodi da je živio na području današnje Republike Hrvatske od 1932. godine pa do 1949. godine, te od 1968. godine do 1975. godine. Ističe da je završio srednju školu, Pomorski tehnikum, 1948. godine, te da je prije preseljenja radio 9 mjeseci i 15 dana u GRO »G.« iz M. L., a o čemu je priložio potvrde mjerodavnih tijela. Zaključno navodi da je vlasnik kuće u M. L. koju je naslijedio od svoje preminule majke.

Postupajući po zahtjevu stranke, Ministarstvo unutarnjih poslova svojim dopisima od 14. rujna 1998. godine i 16. studenoga 1998. godine, izvijestilo je podnositelja da u svom podnesku nije naveo zakonsku osnovu na kojoj temelji zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. Nadalje se ističe da s obzirom na iznesene činjenice, podnositelj hrvatsko državljanstvo može steći isklju­čivo na temelju odredbe članka 16. Zakona o hrvatskom držav­ljanstvu (»Narodne novine«, broj 53/91 28/92 i 113/93). Slijedom iznijetoga, podnositelj je pozvan svom zahtjevu priložiti dokaz o pripadnosti hrvatskom narodu, pri čemu nadležno upravno tijelo nije navelo koji bi to dokaz podnositelj trebao dostaviti.

Postupajući po nalogu upravnog tijela podnositelj je naveo da je staro prezime njegove obitelji P-ić. promijenjeno tijekom II. Svjetskog rata u P.-ini. Ističe da je njegov otac optirao za talijansko državljanstvo u svoje ime, ali i u ime tada malodobnog podnositelja. Nadalje ističe da se je uvijek osjećao pripadnikom hr­vat­skog naroda, tim više što je njegova majka i nakon preseljenja u Italiju zadržala tadašnje SFRJ i republičko, hrvatsko državljanstvo. Podnositelj je naveo da jednako dobro govori hrvatski i talijanski jezik, te zaključno navodi da su mu roditelji pokopani na mjesnom groblju u M. L.

Tijekom upravnog postupka koji je prethodio sudskoj kontroli zakonitosti akata državne uprave, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske svojim rješenjem, broj: 511-01-42-UP/I-5/2477/8-98 od 24. kolovoza 2000. godine, odbilo je zahtjev podnositelja ustavne tužbe za primitak u hrvatsko državljanstvo kao neosnovan.

Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo odbijen iz razloga što podnositelj nije dokazao pripadnost hrvatskom narodu. Donoseći svoje rješenje upravno tijelo posebno je cijenilo činjenicu da je člankom 19. Ugovora o miru s Italijom (»Službeni list FNRJ«, broj 74/47), pravo optiranja za talijansko državljanstvo imala osoba čiji je govorni jezik talijanski.

Protiv konačnog upravnog akta podnositelj je pokrenuo upravni spor. Upravni sud Republike Hrvatske osporavanom presudom u cijelosti je odbio tužbu podnositelja kao neosnovanu, potvrdivši zakonitost osporavanog rješenja.

3. U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnome ponavlja ospora­vajuće razloge isticane tijekom upravnosudskog postupka. Smatra da su osporavanom presudom, kao i njoj prethodećim upravnim aktom, uslijed nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. Ustava Republike Hrvatske. Člankom 14. Ustava jamči se opća jednakost građana kao i jednakost svih pred zakonom.

U ustavnoj tužbi podnositelj upućuje i na postojanje povreda članka 9. i članka 117. stavka 3. Ustava.

4. Slijedom navedenoga, podnositelj predlaže njegovu ustavnu tužbu usvojiti i osporavanu presudu ukinuti.

5. Za potrebe ovosudnog postupka pribavljen je spis Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-42-UP/I-5/2477/8-98.

Ustavna tužba je osnovana.

6. Prema odredbama članka 62. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili prav­ne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda čovjeka, zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, odlučuje je li u postupku presuđivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode građana.

7. Prema članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 4. i 5. tog Zakona i dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.

Naznačenim odredbama članka 8. Zakona o hrvatskom dr­žav­ljanstvu propisano je da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvat­sko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, te da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

8. U konkretnom slučaju, nije sporno da je podnositelj ustav­ne tužbe državljanin Republike Italije. Državljanstvo druge države nije prema članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu smetnja za primitak u hrvatsko državljanstvo. Bitna činjenica za ostvarenje ovog prava prema navedenoj zakonskoj odredbi jest pripadnost hrvatskom narodu.

U spisu upravnog tijela nema dokumentacije iz koje bi se dalo nedvojbeno zaključiti da je podnositelj ustavne tužbe pripad­nik hrvatskog naroda, ali nisu utvrđene ni okolnosti koje bi ukazivale da podnositelj nije pripadnik hrvatskog naroda.

9. Odredbom članka 7. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-248/1994 od 13. studenoga 1996. – 103/96; u nastavku: ZUP), propisano je da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja (načelo materijalne istine). Odredbom članka 8. tog Zakona propisano je da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja (načelo saslušanja stranke).

U skladu s odredbom članka 14. ZUP-a, tijelo koje vodi postupak brinut će se da neznanje i neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.

Odredbom članka 140. ZUP-a propisano je da je službena osoba koja vodi postupak dužna, po potrebi, upozoriti stranku na njezina prava u postupku, te joj ukazati na pravne posljedice njezinih radnji i propuštanja u postupku.

10. Upravno tijelo je odbilo podnositelja ustavne tužbe sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo s obrazloženjem da stranka nije dokazala svoju pripadnost hrvatskom narodu, a da ga pritom u postupku koji je prethodio donošenju rješenja nije pozvalo na dopunu podneska naznačivši što se može smatrati dokazom o pripadnosti hrvatskom narodu. Istodobno u svom obrazloženju upravno tijelo nije ni spomenulo isprave koje je podnositelj podnio u upravnom postupku smatrajući ih dokazima pripadnosti hrvatskom narodu. Također, upravno tijelo je svoje rješenje temeljilo isključivo na činjenici optiranja za talijansko državljanstvo, a koje je u ime malodobnog podnositelja svojom izjavom učinio njegov otac.

Propustivši provesti postupak sukladno mjerodavnim odredbama ZUP-a, te propustivši utvrditi bitne činjenice za ostvarivanje prava podnositelja, upravno tijelo izvršilo je povredu temeljnih načela iz članka 7. i članka 14. ZUP-a, što je u konkretnom slučaju imalo za posljedicu povredu ustavnog prava podnositelja iz članka 14. stavka 2. Ustava. Ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom ne može se učinkovito ostvarivati ukoliko podnositelju, suprotno zakonu, nije omogućeno znati koji su uvjeti (dokumenti) potrebni za ostvarivanje nekog prava i ukoliko podnositelj nije upoznat s razlozima kojima se nadležno upravno tijelo vodilo pri rješavanju upravne stvari.

Nepravilnosti u postupanju upravnog tijela protežu se i na os­poravanu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske. Potvr­divši zakonitost pojedinačnog upravnog akta, a u slučaju kada je nadležno upravno tijelo propustilo provesti postupak na način utvrđen ZUP-om, i Upravni sud Republike Hrvatske povrijedio je ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom. Tim više što su u obrazloženju presude Upravnog suda Republike Hrvatske iznesene određene činjenice koje nisu sadržane u obrazloženju rješidbe upravnog tijela, a što je u suprotnosti s odredbom članka 39. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92). Prema navedenoj odredbi Upravni sud Republike Hrvatske kontrolu zakonitosti izvršava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

11. Ovdje se smatra potrebnim naglasiti da su osporavane rješidbe donesene isključivo na prosudbi da podnositelj nije pripadnik hrvatskog naroda, utemeljenoj na činjenici optiranja oca podnositelja za talijansko državljanstvo u vrijeme kada je podnositelj bio malodoban. Međutim, prema ocjeni Suda, propusti ili radnje roditelja u statusnim stvarima, učinjene za vrijeme malodobnosti djeteta, ne smiju ići neposredno na njegovu štetu pri ostvarivanju prava koja mu iz zakona proizlaze.

Činjenica je da je stavak 2. članka 19. Ugovora o miru s Italijom sadržala pravo oca čiji je razgovorni jezik talijanski optirati za talijansko državljanstvo. Međutim, tom odredbom je utvrđen automatizam u optiranju i za svu njegovu djecu mlađu od 18 godina, ukoliko nisu zaključila brak, bez obzira na razgovorni jezik djeteta i bez obzira na činjenicu je li predviđenu opciju prihvatila i majka djece. Iz odredaba stavka 2. članka 19. Ugovora o miru s Italijom, odnosno okolnosti da je razgovorni jezik oca podnositelja bio talijanski, ne proizlazi nedvojbeno da je razgovorni jezik podnositelja bio isti. Također, činjenicu da majka podnositelja nije optirala za talijansko državljanstvo nadležna državna tijala nisu uzela u razmatranje, niti su se na tu nesumnjivo bitnu okolnost očitovala.

12. Iz navedenoga proizlazi da je zahtjev podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo odbijen na temelju činjenice koja nije bila neposredno mjerodavna za odlučivanje o postojanju zakonskih uvjeta propisanih člankom 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Stoga je nadležno upravno tijelo u ponovljenom postupku dužno uputiti podnositelja koje dokaze ovaj mora tijekom postupka pridonijeti, držeći se pri tome pravnih stajališta ovog Suda izrečenih u ukidnoj odluci, sukladno odredbi članka 77. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

13. Slijedom iznijetoga, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

14. Člankom 9. stavkom 1. Ustava propisano je da se hrvat­sko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuju zakonom. Prema odredbi članka 9. stavka 2. Ustava, državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi. U postupku za stjecanje hrvatskog državljanstva nije ustavnopravno relevantno isticanje povreda odredaba članka 9. Ustava.

15. Na isticanim povredama odredaba članka 117. stavka 3. Ustava ne može se zasnivati ustavna tužba. Ovo iz razloga što navedena ustavna odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje Sud štiti sukladno odredbi članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

16. Na temelju odredbe članka 73., članka 74. i članka 76. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u točki I., točki II. i točki III. Izreke.

Točka IV. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-2127/2001

Zagreb, 26. ožujka 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.