USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2304

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom V. H. iz N. i D. L. iz K., koje zastupa S. S., odvjetnica u I. G., na sjednici održanoj dana 17. rujna 2003. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazlože­nje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-12318/2001-7 od 4. trav­nja 2002. godine, kojom je odbijena tužba podnosite­lja protiv presude Drugostupa­njskog disciplinskog suda Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, broj: DS-II-239/01 od 30. listopada 2001. godine. Tom je presudom odbijena žalba podnosite­lja i potvrđena presuda Prvostupnog disciplinskog suda Ministarstva unutar­njih poslova Republike Hrvatske, broj: DS-I-10/01 od 28. rujna 2001. godine, kojom su podnosite­lji oglašeni krivim za težu povredu službene dužnosti te im je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

2. Podnosite­lji smatraju da su osporenim presudama povri­jeđene odredbe članaka 3., 5., 14., 18., 19., 26., 29. stavaka 1. i 4., 44. i 54. Ustava Republike Hrvatske te odredba članka 6. Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak). U ustavnoj tužbi podnosite­lji ponav­ljaju razloge iznesene u postupcima koji su prethodili ustavnosudskom postupku, tvrdeći da su zbog pogrešno utvrđenog či­njeničnog sta­nja, po­grešne primjene materijalnog prava i postupovnih povreda, povri­jeđena ­njihova ustavna prava. Posebno ističu nedostatke obraz­lože­nja presude Upravnog suda Republike Hrvatske te či­njenicu da je Općinsko državno odvjetništvo Zagreb odbacilo kaznenu prijavu protiv podnosite­lja zbog kaznenih djela, či­njenično i pravno identično opisanih kao u disciplinskom postupku te, stoga, smatraju da disciplinski sud nije mogao donijeti drukčiju odluku od Općinskog državnog odvjetništva.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. U disciplinskom postupku utvrđeno je da su podnosite­lji, kao kriminalistički službenici Odjela za suzbija­nje organiziranog kriminala, s ci­ljem pribav­lja­nja protupravne imovinske koristi (podnosite­lj V. H. u razdob­lju od 27. ve­ljače 1998. godine do 26. trav­nja 2000. godine, a podnosite­lj D. L. u razdob­lju od 28. siječ­nja 1998. do 26. trav­nja 2000. godine), u postupku naknade troškova međumjesnog prijevoza, pribavili 26, odnosno 27 krivotvorenih potvrda autoprijevoznika »Č.« d.d. o cijeni mjesečne karte, u kojima je bio upisan iznos veći od pravog te ih predočili djelatnicima Odjela za financijske poslove MUP-a radi izračuna troškova prijevoza, dovodeći ih prikaziva­njem lažnih či­njenica u zabludu tako da su djelatnici Odjela za financijske poslove MUP-a, teme­ljem neistinitih potvrda izračunavali uvećane iznose za isplatu koje su podnosite­lji preuzimali te su podnosite­lji na taj način stekli određenu imovinsku korist na štetu Proračuna Republike Hrvatske.

Utvrđeno je da su podnosite­lji time počinili teže povrede službene dužnosti iz članka 82. stavka 1. točke 5. i 13. Zakona o unutar­njim poslovima (»Narodne novine«, broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, 128/99 i 29/00 – odluka Ustavnog suda broj: U-I-985/1995, U-I-792/1998, U-I-1088/1998 i U-I-123/1999 od 23. ve­ljače 2000.) – dava­nje netočnih podataka ako je to bilo od utjecaja na donoše­nje odluke nadležnih tijela ili su time nastale druge štetne pos­ljedice te nedolično ponaša­nje u službi ili izvan službe.

4. Budući da iz disciplinskog spisa proizlazi da su u disciplinskom postupku podnosite­lji aktivno sudjelovali, da su bili upoznati s razlozima odlučiva­nja u konkretnoj stvari, da im je dana mogućnost osporava­nja či­njeničnih utvrđe­nja nadležnih tijela te da su ostvarili pravo na žalbu, kao i postupak sudske kontrole zakonitosti presuda disciplinskih sudova, Ustavni sud je utvrdio da podnosite­ljima nije povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom u postupovnom smislu, na čiju povredu podnosite­lji ukazuju.

Polazeći od či­njeničnog sta­nja utvrđenog u disciplinskom postupku, a imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o unutar­njim poslovima, Ustavni sud je utvrdio da su osporavane presude donesene sukladno mjerodavnim propisima te da podnosite­ljima nije povrijeđeno niti ustavno pravo jednakosti pred zakonom u materijalnopravnom smislu.

5. Imajući u vidu či­njenicu da je podnosite­ljima omogućeno podnoše­nje žalbe protiv prvostupa­njske presude te da su oni to svoje pravo iskoristili, kao i či­njenicu da je drugostupa­njski disciplinski sud va­ljano obrazložio svoju odluku, Ustavni sud utvrđuje da podnosite­ljima nije povrijeđeno ustavno pravo na žalbu, zajamčeno odredbom članka 18. Ustava.

6. Ustavni sud je utvrdio da podnosite­ljima nije povrijeđeno niti ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 19. stavka 2. Ustava (zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti). Naime, u konkretnom slučaju podnosite­lji su, nezadovo­ljni presudama disciplinskih sudova, pokrenuli upravni spor pred nadležnim sudom, a Upravni sud je, provodeći kontrolu zakonitosti pojedi­načnih akata, o tužbi podnosite­lja meritorno odlučio. Ocijenivši da je či­njenično sta­nje pravilno utvrđeno, da je pravilno primije­njeno materijalno pravo te da nema postupovnih povreda, Upravni sud je, odbijajući tužbu podnosite­lja, za svoja utvrđe­nja dao jasne i va­ljane razloge, očitovavši se pritom o svim navodima tužbe podnosite­lja.

7. U odnosu na istaknutu povredu ustavnog prava zajam­čenog odredbom članka 26. Ustava, va­lja istaknuti da podnosite­lji nisu naveli niti jedan ustavnopravno relevantan razlog koji bi upućivao na postoja­nje povrede ustavnog prava, kojim se jamči jednak pravni položaj držav­ljana Republike Hrvatske i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te da Ustavni sud nije našao povredu tog ustavnog prava.

8. Podnosite­ljima ustavne tužbe nisu povrijeđena niti ustavna prava zajamčena odredbama članka 29. stavaka 1. i 4. Ustava (svatko ima pravo da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima i obvezama, dokazi pribav­ljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku) jer su osporene presude donesene u zakonom propisanom postupku i na zakonom propisani način te u skladu s mjerodavnim pravnim normama.

Iz istih razloga nije povrijeđena ni odredba članka 6. Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda.

U odnosu na tvrd­nju podnosite­lja da disciplinski sud nije mogao donijeti drukčiju odluku od Općinskog državnog odvjet­ništva, koje je odbacilo kaznenu prijavu protiv podnosite­lja, va­lja naglasiti da su disciplinski i kazneni postupak dva zasebna postupka, iz če­ga proizlazi i načelno stajalište da izostanak kaznene odgovornosti ne mora podrazumijevati nepostoja­nje disciplinske odgovornosti. U konkretnom slučaju radi se o djelima koja su propisana kao samostalni disciplinski prijestupi, odnosno povrede službene dužnosti te, stoga, odbaciva­nje kaznene prijave protiv podnosite­lja nije od utjecaja na pita­nje ­njihove disciplinske odgovornosti.

9. U ustavnoj tužbi podnosite­lji nisu naveli razloge koji bi upućivali na postoja­nje povrede ustavnog prava, zajamčenog odredbom članka 44. Ustava, kojom je propisano da svaki držav­ljanin Republike Hrvatske ima pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obav­lja­nju javnih poslova i biti prim­ljen u javne službe.

10. U odnosu na tvrd­nju podnosite­lja o povredi ustavnog prava na rad, zajamčenog člankom 54. stavkom 1. Ustava, potrebno je naglasiti da je Ustav tim člankom odredio da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Ovo ustavno pravo u prvom redu jamči pravo pojedincima poduzimati gospodarske i druge djelatnosti u punoj slobodi i pod jednakim uvjetima sa svim ostalim građanima. Ujedno, pod pravom na rad i slobodom rada podrazumijeva se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog zakonom. Sadržaj ovog prava jest  i pruža­nje zaštite zakonom utvrđenih prava građana, koja iz ­njihovog rada proizlaze, uk­ljučujući i zaštitu u svezi s prestankom radnog odnosa. Pravo na rad odnosi se i na pita­nje prestanka rad­nog odnosa, ali na način i uz uvjete određene zakonom.

Kako su u konkretnom slučaju osporene presude donesene sukladno mjerodavnim propisima, Ustavni sud je utvrdio da podnosite­ljima nije povrijeđeno ustavno pravo na rad zajamčeno člankom 54. stavkom 1. Ustava.

11. Podnosite­lji ukazuju i na povredu odredaba članaka 3., 5. i 19. stavka 1. Ustava, koje ne sadrže ­ljudska prava i teme­ljne slobode zajamčene Ustavom, a koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, teme­ljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon).

12. Slijedom iznijetog, teme­ljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.

13. Odluka o objavi (točka II. izreke) teme­lji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2032/2002
Zagreb, 17. rujna 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.