USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi I. Ž. iz K., na sjednici održanoj dana 17. rujna 2003. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Pretpostavke iz članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst) nisu ispunjene.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je temeljem odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da je 18. srpnja 2002. godine podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske zbog šutnje administracije.

Budući da do dana podnošenja ustavne tužbe (23. travnja 2003. godine), Upravni sud Republike Hrvatske nije donio odluku o pravima i obvezama podnositelja, podnositelj smatra da mu je povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske).

 Ustavna tužba nije osnovana.

2. Prema odredbi članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put u slučaju kad o pravima i obvezama stranke nije u razumnom roku odlučio sud (...).

Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je podnositelj Upravnom sudu Republike Hrvatske podnio tužbu dana 18. srpnja 2002. godine, te da se postupak pred tim sudom vodi pod brojem: Us-6589/2002.

Rješenjem, broj: Us-6589/2002-2 od 22. srpnja 2002. godine, Upravni sud Republike Hrvatske pozvao je podnositelja da u smislu članka 29. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92), dostavi sudu primjerak žalbe od 25. ožujka 2002. godine kao i dokaz da je po proteku roka od 60 dana po izjavljenoj žalbi, podnio tuženom tijelu pisani zahtjev za postupanje po žalbi u daljnjem roku od 7 dana.

3. Razmotrivši osnovanost razloga i navoda ustavne tužbe u odnosu na trajanje postupka pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije prekoračen razuman rok unutar kojega Upravni sud Republike Hrvatske mora odlučiti o pravima i obvezama podnositelja ustavne tužbe, jer je od dana podnošenja tužbe Upravnom sudu Repub­like Hrvatske do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo devet (9) mjeseci i četiri (4) dana.

Sukladno tome, a imajući u vidu prosječnu duljinu trajanja upravnosudskog postupka u Republici Hrvatskoj, te uvažavajući dosadašnju praksu Ustavnog suda u tom pitanju, kao i mjerila kojima se Ustavni sud vodi u procjenjivanju duljine upravnosudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud je, temeljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučio kao u točki I. izreke.

4. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1510/2003 
Zagreb, 17. rujna 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.