USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2585

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom S. R. iz O., koju zastupa B. M., odvjetnica u O., na sjednici održanoj dana 16. listopada 2003. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-978/02-2 od 13. veljače 2003. godine.

Dana 2. kolovoza 2000. godine podnositeljica je Općinskom sudu u Osijeku podnijela tužbeni zahtjev kojim je tražila od suda obvezati tuženu L. P. iz O., isplatiti iznos od 60.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom kamatom uz naknadu parničnog troška. Navedeni iznos podnositeljica je potraživala na temelju odredbe članka 200. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), na ime naknade nematerijalne štete uslijed pretrpljene duševne boli, a zbog povrede ugleda i časti. Obrazlažući tužbu podnositeljica je isticala da je tužena tijekom ostavinskog postupka vođenog pred Općinskim sudom u Osijeku, broj: O-1540/95, svjesno zatajila postojanje podnositeljice kao izvanbračnog dijeteta preminulog L. P., uslijed čega podnositeljica nije proglašena nasljednicom. Nadalje navodi da ju je tužena tijekom cijelog života omalovažavala, napadala i pred drugim osobama omalovažala, uslijed čega je podnositeljica trpjela duševne boli i osjećala nelagodu u sredini u kojoj živi.

Presuđujući o tužbenom zahtjevu podnositeljice Općinski sud u Osijeku presudom broj: P-1417/00-13 od 28. prosinca 2001. godine odbio je predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Presuđujući o žalbi podnositeljice, Županijski sud u Osijeku osporavanom presudom odbio je tu žalbu kao neosnovanu pot­vrdivši zakonitost prvostupanjske presude.

Iz obrazloženja sudskih rješidaba proizlazi da je tužena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, broj: K-556/98 oglašena krivom za kazneno djelo davanja lažnog iskaza. Nadalje se ističe da glede prava na nasljeđenu imovinu podnositeljica može pokrenuti odgovarajuće parnične postupke. Međutim, glede postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, sudovi su zauzeli pravno stajalište iz kojega proizlazi da podnositeljica tijekom parničnog postupka nije dokazala postojanje intenziteta duševnih boli koji bi opravdavao dosuđenje pravične novčane naknde nematerijalne štete.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica u bitnome ponavlja osporavajuće razloge isticane u žalbenom postupku. Smatra da su osporavanom presudom, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene postupovnog i materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava iz članka 14. stavka 2., članka 35. i članka 48. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi podnositeljica upućuje i na postojanje povreda ustavnih odredaba sadržanih u članku 3. Ustava.

3. Zaključno, cijeneći osporavanu presudu kao i njoj prethodeću prvostupanjsku presudu nezakonitima, podnositeljica predlaže Sudu podnesenu ustavnu tužbu usvojiti, osporavane presude ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Za potrebe ovosudnog postupka pribavljen je spis Op­ćinskog suda u Osijeku, broj: P-1417/00.

Ustavna tužba nije osnovana.

5. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu poje­dinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

6. Ovaj Sud smatra potrebnim istaknuti da se osporavajući razlozi podnositeljice izneseni u ustavnoj tužbi iscrpljuju u žalbenim razlozima propisanim člankom 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99). Na osporavajuće razloge isticane u ustavnoj tužbi već je odgovorio Županijski sud u Osijeku, valjano obrazloživši razloge za donošenje svoje presude.

7. Prema članku 200. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, između ostaloga, sud će za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju, a osobito cijeneći jačinu bolova i njihovo trajanje.

Tijekom parničnog postupka je utvrđeno da tužiteljica nije dokazala postojanje intenziteta duševnih boli koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade.

8. Člankom 14. stavkom 2. Ustava jamči se jednakost svih pred zakonom.

U spornoj pravnoj situaciji presuđivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz pribavljenog spisa i priložene dokumentacije razvidno je da je prvostupanjsko tijelo provelo dokazni postupak sukladno prijedlozima stranaka, dok je drugostupanjski sud meritorno odgovorio na žalbene navode podnositeljice. Također je razvidno da je podnositeljica bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u postupku uz odgova­rajuću stručnu pomoć. Ujedno, podnositeljica je bila u moguć­nosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravni lijek. Osporavana odluka valjano je obrazložena, donesena pravovremeno i u skladu s mjerodavnim odredbama postupovnog i materijalnog prava Republike Hrvatske.

Iz navedenog je utvrđeno kako osporavanom presudom podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

9. Člankom 35. Ustava svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Međutim, odbijanje tužbenog zahtjeva iz razloga što tužitelj nije tijekom parničnog postupka dokazao postojanje zakonom utvrđenog intenziteta povrede zaštićenog dobra, koji bi oprav­davao dosuđenje novčanog iznosa na ime nematerijalne štete, nije od utjecaja na povredu navedenog ustavnog prava.

10. Člankom 48. stavkom 4. Ustava jamči se pravo nas­ljeđivanja.

U konkretnom slučaju sudovi su odlučivali o tužbenom zahtjevu usmjerenom ka naknadi nematerijalne štete uslijed povrede ugleda i časti. S obzirom na činjenicu da predmet parničnog spora nije bio u vezi s ostvarivanjem podnositeljičinog nasljednog prava i ovaj osporavajući razlog ocijenjen je neosnovanim.

11. Zaključno, u ustavnoj tužbi podnositeljica upućuje na postojanje povreda ustavnih odredaba koje ne mogu biti predmet ustavnosudske zaštite.

Članak 3. Ustava ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode, odnosno ustavna prava pojedinca, već se tom odredbom utvrđuju najviše vrednote ustavnog poretka, koje se razrađuju i određuju u drugim odredbama Ustava i temelj su za njegovo tumačenje. Slijedom navedenog, tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je kako u ustavnoj tužbi podnositeljice istaknute povrede odredaba članka 3. Ustava ne daju osnovu za pružanje ustavnosudske zaštite. Ovo iz razloga što te odredbe ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, a čiju zaštitu, sukladno odredbi članka 128. stavka 1. alineje 4. Ustava, Ustavni sud pruža odlučujući o ustavnim tužbama podnositelja.

Ovo pravno stajalište Sud je izrazio u odluci, broj: U-III-1125/1999 od 13. ožujka 2000. godine (»Narodne novine«, broj 38/00).

12. Slijedom svega iznijetoga, utvrdivši da podnositeljici osporavanom presudom Županijskog suda u Osijeku nisu povrijeđena ustavna prava sadržana u članku 14. stavku 2., članku 35. i članku 48. stavku 4. Ustava, na temelju odredaba članka 73. i članka 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki I. izreke.

Točka II. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1145/2003

Zagreb, 16. listopada 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.