USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

308

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potoč­njak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smilj­ko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi G. B. i K. Š., koje zastupa B. S., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj dana 23. prosinca 2003. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti presude u pred­metima koji se vode pred tim sudom pod brojevima: Pn-2716/91 i Pn-2117/92 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od jedne (1) godine, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02-pročišćeni tekst), podnositeljicama ustavne tužbe određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stav­ka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01-pročišćeni tekst), i to G. B. iz S., S. 1, u iznosu od 4.000,00 kuna, i K. Š. iz S., T. L. M. 5, u iznosu od 4.000,00 kuna.

IV. Naknade iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćene iz državnog proračuna, u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljica za njihovu isplatu Ministarstvu financija Republike Hrvatske.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljice su ustavnu tužbu, sa zahtjevom za isplatu primjerene naknade, podnijele pozivom na odredbe članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustav­ni zakon).

2. U ustavnoj tužbi podnositeljice ističu da su pred Općin­skim sudom u Zagrebu pokrenule parnične postupke u svezi sa štetnim događajem iz 1987. godine, kada je u prometnoj nesreći smrtno stradao njihov otac, i to:

– parnični postupak radi naknade štete, pokrenut tužbom iz 1987. godine (broj: Pn-3215/87), protiv (bivšeg) Z. S., presuđen u prvom stupnju 1991. godine, a vraćen ukidnom odlukom na ponovni prvostupanjski postupak 1992. (novi broj: Pn-2117/92), time da je na taj spis spojen i spis istog suda broj: Pn-1569/94, po tužbi istih tužiteljica iz 1994. godine, protiv C.-o. d.d. iz Z. i štetnika M. Č.,

– parnični postupak radi rente zbog izgubljenog uzdržavanja, pokrenut tužbom iz 1991. godine (broj: Pn-2716/91), također protiv Z. S.

Podnositeljice smatraju da Općinski sud u Zagrebu nije u razumnom roku proveo postupke i odlučio o njihovim tužbama.

Prema njihovim navodima, do dana podnošenja ustavne tuž­be, 5. srpnja 2002. godine, naznačeni parnični postupci nalaze se još uvijek u početnom stadiju, zbog problema s dostavom pismena tuženiku, te zbog neopravdano dugih odgoda pri zakazivanju ročišta, odnosno zbog potpune pasivnosti nadležnog suda. Stoga se, kako ističu podnositeljice, predmetni postupci vode ukupno petnaestak godina bez ikakvog rezultata.

Zbog navedenog podnositeljice smatraju povrijeđenim ustavno pravo iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositeljica, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

3.1. Glede postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-2117/92 (ranije broj: Pn-3215/87):

– 16. studenoga 1987. godine podnositeljice su podnijele tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv Z. S. iz D., kao osiguravatelja štetnika,

– nakon održanih sedam ročišta, dana 10. listopada 1991. go­dine donesena je presuda broj: Pn-3215/87, kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica,

– u povodu žalbe tuženika, prvostupanjska presuda je ukinuta rješenjem (bivšeg) Okružnog suda u Zagrebu, broj: Gž-1957/92 od 21. travnja 1992. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

– rješenjem Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pn-2117/92 od 4. rujna 1992. godine, određen je prekid postupka, zbog prekida PTT veza s Republikom Bosnom i Hercegovinom, tj. zbog nemo­gućnosti komuniciranja s tuženikom,

– podneskom od 29. veljače 1996. godine tužiteljice su pred­ložile nastavak postupka,

– rješenjem od 20. studenoga 1997. godine Općinski sud je pozvao tužiteljice na dostavu točne adrese tuženika, budući da je u tužbi navedena adresa u D., a u ostaloj dokumentaciji adresa u S., na što su tužiteljice odgovorile podneskom u kojem predlažu dostavu pismena tuženiku na adresu: Z. S., S.,

– 16. listopada 1998. godine Općinski sud u Zagrebu pokušao je diplomatskim putem dostaviti tuženiku rješenje o prekidu postupka od 4. rujna 1992. godine, na adresu u D., smatrajući adresu iz podneska tužiteljica nedostatnom,

– 16. studenoga 1999. godine sud je pokušao diplomatskim putem dostaviti tuženiku, na adresu u D., poziv za raspravu zakazanu za dan 10. svibnja 2000. godine, međutim je to ročište odgođeno zbog neiskazane dostave poziva,

– 11. svibnja 2000. godine pokušana je dostava poziva tuženiku, na adresu u D., za novo ročište zakazano za 4. prosinca 2000. godine, ali je poziv, dana 1. rujna 2000. godine, vraćen neuručen od Ministarstva pravde Republike Srpske, uz napomenu da je sjedište tuženika u T., Federacija Bosne i Hercegovine,

– 19. rujna 2000. godine ponovo je pokušana dostava poziva diplomatskim putem na adresu tuženika u T.,

– 20. listopada 2000. godine Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske izvijestilo je Općinski sud u Zagrebu da je rješenje o prekidu postupka od 4. rujna 1992. godine uručeno tuženiku (»S. o.« d.d. iz D.) kod I. Općinskog suda u Sarajevu, dana 4. siječnja 2000. godine,

– ročište zakazano za 4. prosinca 2000. godine je odgođeno, ponovno zbog neiskazane dostave poziva za tuženika, a novo je zakazano za 9. srpnja 2001. godine, te je riješeno da će se ponovo diplomatskim putem pozvati tuženika, na adresu u T.,

– 6. srpnja 2001. godine zaprimljen je u Općinskom sudu u Zagrebu podnesak generalne punomoćnice tuženika, odvjetnice Z. P. iz S., iz kojeg je razvidno da je tuženik primio poziv za ročište za 9. srpnja 2001. godine (na koje ne može pristupiti), međutim, da je u ratnim zbivanjima izgubljena sva dokumentacija vezana uz predmetni postupak, pa moli za dostavu dokumentacije, radi očitovanja,

– ročište 9. srpnja 2001. godine održano je u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, a okončano je rješenjem prema kojem se tužiteljice obvezuju dostaviti dokumentaciju radi prosljeđi­vanja tuženiku na očitovanje, što su tužiteljice i učinile podneskom od 12. srpnja 2001. godine, a dokumentacija je dostavljena punomoćnici tuženika 17. srpnja 2001. godine,

– ročište za glavnu raspravu zakazano je za 16. prosinca 2002. godine,

– prema informaciji iz Pn-kancela Općinskog suda u Zagrebu dobivenoj dana 6. studenoga 2003. godine, postupak u predmetu nije okončan, već je spis predmeta kalendiran do 17. studenoga 2003. godine.

3.2. Glede postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-2716/91:

– tužba podnositeljica je podnesena Općinskom sudu u Zagrebu 29. svibnja 1991. godine,

– tuženik je dao pisani odgovor na tužbu, te je održano ročište dana 6. studenoga 1991. godine, na kojem je dodijeljen rok tužiteljicama za dostavu daljnjih dokaznih prijedloga,

– nakon toga ni parnične stranke niti Sud nisu poduzimali nikakve radnje u postupku, zbog prekida PTT veza s Republikom Bosnom i Hercegovinom,

– 26. rujna 2000. godine je Općinski sud u Zagrebu rješenjem pozvao tužiteljice da se očituju ostaju li kod tužbe,

– nakon očitovanja tužiteljica od 5. listopada 2000. godine, kojim predlažu nastavak postupka, ročište je zakazano za dan 8. listopada 2001. godine, te zatražena dostava poziva tuženiku diplomatskim putem, na adresu u D.,

– ročište 8. listopada 2001. godine je odgođeno zbog neiskazane dostave poziva za tuženika,

– dostava poziva za tuženika iskazana je naknadno, dopisom Ministarstva pravde Republike Srpske od 10. listopada 2001. godine, zaprimljenim kod Općinskog suda u Zagrebu 25. listopada 2001. godine,

– tužiteljice su podnescima od 15. ožujka 2002. i 27. svibnja 2002. godine dostavile Sudu dokumentaciju o imovnom stanju i promjeni prezimena, te izvijestile da nisu u mogućnosti pribaviti platne podatke za pok. oca, a u svezi s visinom tužbenog zahtjeva glede isplate rente, pa predlažu provođenje vještačenja,

– novo ročište zakazano je izvanraspravno, za dan 2. lipnja 2003. godine, time da je istodobno zatražena dostava poziva za tuženika diplomatskim putem,

– prema informaciji iz Pn-kancela Općinskog suda u Zagrebu dobivenoj dana 6. studenoga 2003. godine, postupak u predmetu nije okončan, već je novo ročište zakazano za 27. siječnja 2004. godine.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U ZAGREBU

4. Na temelju članka 69. stavka 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud zatražio je dana 25. rujna 2002. godine od Općinskog suda u Zagrebu da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

Iz dostavljenih očitovanja raspravnih sudaca, u bitnome proizlazi (osim izloženog tijeka postupaka, kako je taj tijek utvrdio i Ustavni sud uvidom u dostavljene preslike sudskih spisa) da su temeljnim razlogom dugotrajnosti predmetnih postupaka zapreke u dostavi sudskih pismena tuženiku, koje su određeno vrijeme u potpunosti onemogućavale komunikaciju s Republikom Bosnom i Hercegovinom, kao i sporost dostave pismena diplomat­skim putem.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

5. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvat­ske (»Narodne novine«, broj 41/01-pročišćeni tekst), propisano je:

»Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«

Odredbom članka 63. Ustavnog zakona propisano je:

»(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«

Ustavna tužba je osnovana.

6. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatranjem razloga ustavne tužbe podnositeljica i dostav­ljenog očitovanja Općinskog suda u Zagrebu, Ustavni sud utvrdio je da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

6.1. DULJINA SUDSKIH POSTUPAKA

Prvostupanjski parnični postupak u predmetu broj: Pn-2117/92 (ranije broj: Pn-3215/87) započeo je 16. studenoga 1987. godine, a prvostupanjska presuda donesena je 10. listopada 1991. godine, što znači da je prvostupanjski postupak trajao tri (3) godine, deset (10) mjeseci i dvadeset četiri (24) dana.

Prvostupanjska presuda ukinuta je 21. travnja 1992. godine, pa je, prema tome, drugostupanjski postupak trajao šest (6) mjeseci i jedanaest (11) dana.

Od ukidanja prvostupanjske presude do dana podnošenja ustavne tužbe, 5. srpnja 2002. godine, proteklo je deset (10) godina, dva (2) mjeseca i četrnaest (14) dana, a postupak ukupno traje četrnaest (14) godina, sedam (7) mjeseci i devetnaest (19) dana.

Prvostupanjski parnični postupak u predmetu, broj: Pn-2716/91, započeo je 29. svibnja 1991. godine, pa je do dana podnošenja ustavne tužbe, 5. srpnja 2002. godine, proteklo ukupno jedanaest (11) godina, jedan (1) mjesec i šest (6) dana.

Ustavni sud, međutim, napominje da je Zakon o potvr­điva­nju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije) stupio na snagu dana 5. studenoga 1997. godine.

Od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije, odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) čine, temeljem članka 134. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 56/90), dio unutarnjeg pravnog poretka Repub­like Hrvatske. Dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvat­ske od tog dana čini i odredba članka 6. stavka 1. Europske konvencije pod nazivom »Pravo na pošteno suđenje« koja, između ostaloga, propisuje:

»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku ispita njegov slučaj.«

Sukladno navedenom, konvencijsko pravo na donošenje sud­ske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997.). S druge strane, pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku utvrđeno je ustavnim pravom u Republici Hrvatskoj 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/00). Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine u pravilu ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno.

Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem s aspekta povrede prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. godine (to jest, od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije) do dana podnošenja ustavne tužbe, 5. srpnja 2002. godine, što (u oba postupka) predstavlja razdoblje od četiri (4) godine i osam (8) mjeseci.

6.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

U razmatranom razdoblju od 5. studenoga 1997. godine Općinski sud u Zagrebu, u postupku koji se vodi pod brojem: Pn-2117/92, pet puta je pokušao dostaviti sudska pismena tuženiku, zakazao ukupno pet ročišta, od kojih su četiri morala biti odgo­đena zbog neuredne dostave, a jedno je održano u nenazočnosti tuženika, pozvao je tužiteljice na dostavu točne adrese tuženika, naložio dostavu dokumentacije za tuženika i proslijedio je tuže­niku na očitovanje.

U istom razdoblju, u postupku koji se pred istim Sudom vodi pod brojem: Pn-2716/91, nisu poduzimane postupovne radnje do 26. rujna 2000. godine, kada su se, na traženje Suda, tužiteljice podneskom od 5. listopada 2000. godine, izjasnile o nastavku postupka, nakon čega su, u razdoblju prije podnošenja ustavne tužbe, zakazana dva ročišta, a jedno je od njih odgođeno zbog neuredne dostave tuženiku. Također su tužiteljice pozvane na uređenje tužbe i dostavu relevantne dokumentacije odnosno dokaznih prijedloga.

Iz izloženog je razvidno da je nadležni Općinski sud u Zagrebu poduzimao određene postupovne radnje, te se njegovo postupanje ne može ocijeniti potpuno neaktivnim. Pri tome je, objektivno, na sporost odvijanja konkretnih parničnih postupaka utjecala činjenica rata na prostorima Republike Bosne i Hercegovine, poratne prilike, kao i okolnost da je u oba postupka tuženik pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, uz što je vezana dostava pismena diplomatskim putem.

Ustavni sud, unatoč navedenom, ocjenjuje da nadležni par­nič­ni sud nije koristio određena sredstva koja mu, temeljem mjero­davnog postupovnog zakona, stoje na raspolaganju, a čija je svrha poticanje aktivnosti i postizanje efikasnije suradnje parničnih stranaka sa sudom.

6.3. POSTUPANJE PODNOSITELJICA USTAVNE TUŽBE
(TUŽITELJICA U SUDSKIM POSTUPCIMA)

Na temelju podataka u spisu predmeta broj: Pn-2117/92 Ustavni sud ocjenjuje nedostatnom aktivnost podnositeljica kao tužiteljica u parničnom postupku, na otklanjanju jedne od bitnih zapreka u vođenju tog postupka - nemogućnosti dostave pismena tuženiku zbog neutvrđene točne adrese sjedišta.

U postupku pod brojem: Pn-2716/91 postoji potpuna neaktiv­nost podnositeljica u razdoblju od 1996. do 5. listopada 2000. godine. Naime, s tim su danom podnositeljice podneskom odgovorile na rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2000. godine, kojim ih taj Sud poziva da se izjasne ostaju li kod tužbe. Podnositeljice u ovom slučaju nisu poduzimale nikakve parnične radnje u razdoblju duljem od četiri godine, sve dok Općinski sud u Zagrebu nije donio navedeno rješenje. Za razliku od toga, u postupku broj: Pn-2117/92, podnositeljice su inicirale nastavak postupka još u veljači 1996. godine, te nije bilo zapreka da to učine i u postupku broj: Pn-2716/91.

6.4. SLOŽENOST SUDSKIH PREDMETA

Dosadašnji tijek sudskih postupaka ukazuje da se u konkretnom slučaju u činjeničnom i materijalnopravnom smislu ne radi o iznimno složenim predmetima. Međutim, zbog okolnosti da je samo postupanje nadležnog suda, nužno radi utvrđivanja relevantnih činjenica i donošenja odluka, kroz dulje je vremensko razdob­lje bilo potpuno onemogućeno odnosno znatno otežano, predmetne je pravne stvari moguće ocijeniti složenijim.

6.5. DRUGE OKOLNOSTI OD UTJECAJA NA DULJINU SUDSKIH POSTUPAKA

Ustavni sud je našao, kako je već istaknuto, da su u konkretnim parničnim postupcima objektivne okolnosti, najvećim dije­lom izvan mogućnosti nadzora i utjecaja nadležnog suda, imale odlučan utjecaj na duljinu trajanja ovih postupaka. Te se objektiv­ne okolnosti osobito sastoje u ratnim zbivanjima, prekidu svih prometnih veza, posljedicama ratnih razaranja kao što je gubitak dokumentacije, te poratnim prilikama. Navedene okolnosti sve zajedno u znatnoj su mjeri omele odvijanje pravnog prometa općenito, a u okviru toga i onemogućile ili značajno usporile provođenje i okončanje sudskih postupaka u kojima se kao stranke pojavljuju pravne odnosno fizičke osobe s područja Repub­like Bosne i Hercegovine.

Pored toga, ocjena je Ustavnog suda da je na dugotrajnost konkretnih postupaka utjecala i okolnost što je tuženik opuno­moćio odvjetnicu za zastupanje u sporovima pred sudovima u Republici Hrvatskoj tek 1999. godine, iako je to moglo biti učinjeno i ranije, čime bi nedvojbeno bio olakšan i ubrzan rad suda pred kojim se ova pravna osoba pojavljuje kao parnična stranka.

7. Na temelju analize navoda ustavne tužbe i spisa predmeta, ovaj Sud ipak ne nalazi da bi u konkretnom slučaju, unatoč svim navedenim objektivnim okolnostima, postojali prihvatljivi razlozi koji bi opravdavali trajanje predmetnih parničnih postupaka dulje od četrnaest odnosno dulje od jedanaest godina, i to u predmetima radi naknade štete odnosno radi rente zbog izgubljenog uzdrža­vanja.

Osobito je na izloženu ocjenu Ustavnog suda utjecala činjenica da ti razlozi ne postoje u razmatranom razdoblju od studenoga 1997. godine.

Stoga su, prema stajalištu ovog Suda, u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za pokretanje ustavnosudskog postupka prije no što je iscrpljen dopušteni pravni put.

Sukladno navedenom, Ustavni sud ocjenjuje da je nerazumno dugim trajanjem postupaka pred Općinskim sudom u Zagrebu povrijeđeno ustavno pravo podnositeljica ustavne tužbe da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njihovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

8. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

9. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud, u pravilu, određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu moguć­nost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, imajući pritom u vidu i vrstu postupka o kojem se radi, njegovu hitnost, a napose značaj koji postupak ima za podnositelja, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

Budući da je Ustavni sud ovlašten temeljem članka 63. stav­ka 2. Ustavnog zakona u svakom pojedinom slučaju odrediti i rok za donošenje sudske odluke, na visinu naknade u konkretnom slučaju utjecala je i činjenica da je Općinskom sudu u Zagrebu, temeljem točke II. izreke ove odluke, određen relativno kratak rok u kojem je taj sud dužan donijeti odluke u predmetnim postupcima, čime se na najdjelotvorniji način ostvaruje i svrha samog sudskog postupka.

10. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1530/2002

Zagreb, 23. prosinca 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.