USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

710

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odluči­vanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlu­čujući o ustavnoj tužbi G. V. iz Z., kojeg zastupa B. S., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj dana 11. veljače 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti presudu u pred­metu koji se vodi pred tim sudom, pod brojem: Pn-811/02, u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od tri (3) mjeseca, raču­najući od prvog idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst) podnositelju ustavne tužbe, G. V. iz Z., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst) u iznosu od po 5.000,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz Državnog proračuna u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

O b r a z l o ž e n j e

1. Podnositelj ustavne tužbe, temeljem odredbe članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u dalj­njem tekstu: Ustavni zakon), podnio je dana 4. prosinca 2002. godine ustavnu tužbu zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Predlaže da Ustavni sud odredi rok za donošenje presude u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: Pn-7691/99, te da odredi primjerenu naknadu zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava, koju je počinio Općinski sud u Zagrebu, ne odlučivši o pravima i obvezama podnositelja u razumnom roku.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općin­skog suda u Zagrebu, broj: Pn-811/02 (prije Pn-7691/99 i Pn-408/93), utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlu­čivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajam­čenog član­kom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– dana 27. siječnja 1993. godine podnositelj ustavne tužbe i tužiteljica u postupku (S. V.) podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Zagrebu, protiv tuženika »C. o.« d.d. Z., radi naknade štete koju su pretrpjeli u prometnoj nezgodi;

– podneskom od 19. svibnja 1993. godine, podnositelj traži priklapanje spisa Općinskog suda u Sesvetama, broj: K-239/92 te liječničko vještačenje;

– dana 21. svibnja 1993. godine Općinski sud u Zagrebu održao je pripremno ročište na kojemu je određeno zatražiti na uvid spis Općinskog suda u Sesvetama, broj: K-239/92;

– dana 31. svibnja 1993. godine, Općinski sud u Zagrebu zaprima traženi spis;

– podneskom od 22. rujna 1993. godine, podnositelj se očituje nakon uvida u spis K-239/92 i predlaže zakazivanje rasprave na kojoj će se odrediti liječničko vještačenje;

– podneskom od 15. studenoga 1993. godine, podnositelj moli zakazivanje rasprave;

– 18. studenoga 1993. godine sud donosi rješenje kojim se određuje dokaz sudsko-medicinskim vještačenjem;

– 8. veljače 1994. godine vještaci dostavljaju nalaz i mi­šljenje;

– podneskom od 22. veljače 1994. godine, podnositelj predlaže saslušanje u svojstvu stranke uz nazočnost vještaka toksikologa;

– podneskom od 29. ožujka 1994. godine, podnositelj specificira tužbeni zahtjev;

– 15. lipnja 1994. godine održano je ročište na kojem je određeno vještačenje po vještaku toksikologu;

– 16. rujna 1994. godine rješenjem suda određeno je toksi­ko­loško vještačenje;

– 31. listopada 1994. godine dostavljen je nalaz i mišljenje;

– podneskom od 15. studenoga 1994. godine, podnositelj predlaže saslušanje u svojstvu stranke te saslušanje vještaka radi dopune nalaza o toksikološkom vještačenju;

– 1. ožujka 1995. godine održano je ročište na kojem je odre­đeno provođenje dokaza rekonstrukcijom na licu mjesta;

– 24. ožujka 1995. godine doneseno je rješenje o određivanju do­kaza očevidom za dan 3. svibnja 1995. godine;

– službenom zabilješkom od 4. svibnja 1995. godine naznačeno je da se očevid nije održao zbog zračne opasnosti nad Zagrebom;

– 5. svibnja 1995. godine sud donosi rješenje o određivanju dokaza očevidom za dan 2. lipnja 1995. godine;

– očevid zakazan 2. lipnja 1995. godine nije obavljen, jer sudska komisija nije mogla naći stup br. 465. kako navodi tužba, a gdje se dogodila prometna nezgoda;

– 9. lipnja 1995. godine podnositelj moli ponovno pro­vođenje dokaza očevidom na osobni trošak te da će osobno odvesti sudsku komisiju na mjesto nezgode;

– podneskom od 25. rujna 1995. godine, podnositelji nanovo mole određivanje novog ročišta za rekonstrukciju te se protive kalendiranju spisa do mjeseca travnja 1996. godine i traže da se u 1995. godini održi rekonstrukcija;

– podneskom od 2. studenoga 1995. godine, podnositelj požuruje određivanje očevida;

– podneskom od 19. siječnja 1996. godine nanovo se požu­ruje određivanje očevida;

– 6. ožujka 1997. godine sud donosi rješenje o provođenju dokaza očevidom za dan 18. travnja 1997. godine;

– podneskom od 17. ožujka 1997. godine, podnositelj zbog proteka vremena, specificira tužbeni zahtjev;

– podneskom od 21. ožujka 1997. godine, podnositelj izvješćuje sud da je uplaćeni iznos za očevid dostatan za pro­vo­đenje dokaza;

– 25. travnja 1997. godine proveden je očevid;

– 3. lipnja 1997. u spis je zaprimljen nalaz i mišljenje vje­štaka nakon očevida;

– podneskom od 1. srpnja 1997. godine, podnositelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka;

– podnescima od 17. ožujka i 8. svibnja 1998. godine traži se zakazivanje rasprave;

– svojim dopisom od 15. svibnja 1998. godine nadležni sud poziva Općinski sud u Sesvetama na dostavu spisa K-239/92;

– dopisom od 14. srpnja 1998. godine, Općinski sud izvješćuje nadležni sud da je isti dostavljen na uvid još 31. svib­nja 1995. godine te da je u međuvremenu zatražen povrat spisa;

– 11. studenoga 1998. godine održano je ročište na kojem je zaključena glavna rasprava te donesena prvostupanjska presuda;

– tuženik podnosi žalbu 1. veljače 1999. godine, a podnositelj 9. veljače 1999. godine;

– podnositelj daje odgovor na žalbu tuženika 17. veljače 1999. godine;

– rješenjem suda pozvan je punomoćnik podnositelja dostaviti sudu podatak kada je zaprimio prvostupanjsku presudu;

– podneskom od 15. ožujka 1999. godine, punomoćnik izvješćuje sud o zaprimanju presude 25. siječnja 1999. godine;

– 12. listopada 1999. godine Županijski sud u Zagrebu ukida presudu Općinskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje;

– podneskom od 9. prosinca 1999. godine, podnositelj izvješćuje sud da je zaprimio poziv za ročište zakazano 28. rujna 2000. godine te moli prelaganje ročišta za raniji termin s obzirom da se radi o sporu koji se vodi od 1993. godine;

– požurnicom od 31. prosinca 1999. godine, Općinski sud u Sesvetama požuruje povrat spisa K-239/92;

– dopisom od 17. siječnja 2000. godine, nadležni sud izvješćuje Općinski sud u Sesvetama da postupak radi naknade štete nije pravomoćno okončan te da je spis K-239/92 sudu neophodno potreban;

– na ročištu od 28. rujna 2000. godine glavna rasprava je zaključena i donesena prvostupanjska presuda;

– tuženik u postupku izjavljuje žalbu 9. studenoga 2000. godine, a podnositelj 20. studenoga 2000. godine;

– podneskom od 24. studenoga 2000. godine, podnositelj izjavljuje da neće odgovarati na žalbu tuženika i predlaže uputiti spis na Županijski sud u Zagrebu radi odlučivanja;

– 23. listopada 2001. godine, donesena je presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu;

– podneskom od 6. ožujka 2002. godine, podnositelj predlaže provođenje kombiniranog vještačenja;

– rješenjem od 13. ožujka 2002. godine pozvan je podnositelj predujmiti troškove vještačenja.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U ZAGREBU

3. Na temelju članka 69. stavka 1. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda u Zagrebu da se izjasni o navodima ustavne  tužbe.

Općinski sud u Zagrebu je 11. travnja 2003. godine dostavio ovom sudu svoje očitovanje o navodima ustavne tužbe u kojemu je naveden tijek predmetnog postupka te koji dokazi su do sada provedeni. Uz očitovanje, dostavljena je i preslika spisa, broj: Pn-811/02.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvat­ske, propisano je sljedeće:

»Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...)«.

Odredbom članka 63. Ustavnog zakona propisano je slje­deće:

»(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu«.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatranjem razloga ustavne tužbe podnositelja i uvida u spis Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pn-811/02, Ustavni sud je utvrdio da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupanjski parnični postupak započeo je 27. siječnja 1993. godine, podnošenjem tužbe podnositelja i tužiteljice u postupku Općinskom sudu u Zagrebu, protiv tuženika »C. o.« d.d. Z., radi naknade štete koju su podnositelj i tužiteljica pretrpjeli u prometnoj nezgodi. Ustavna tužba podnijeta je 4. prosinca 2002. godine, a do tog dana sudski postupak nije okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da postupak u ovom predmetu traje ukupno devet (9) godina, jedanaest (11) mjeseci i sedam (7) dana.

Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), stupio je na snagu 5. studenoga 1997. godine.

Od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije, odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) čine, temeljem članka 140. Ustava Republike Hrvatske, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od tog dana čini i odredba članka 6. stavka 1. Europske konvencije pod nazivom »Pravo na pošteno suđenje« koja, između ostaloga, propisuje sljedeće:

»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku ispita njegov slučaj«.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997. godine). Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine (dana proglašenja Promjena Ustava). Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem prav­nom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem s aspekta povrede prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. godine (to jest, od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije) do 4. prosinca 2002. godine (to jest, do dana podnošenja ustavne tužbe), što ukupno iznosi pet (5) godina i dvadeset osam (28) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, Općinski sud u Zagrebu, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, održao dva ročišta za glavnu raspravu, jedno 11. studenoga 1998. godine, na kojem je zaključena glavna rasprava i donesena prvostupanjska presuda, a drugo 28. rujna 2000. godine nakon ukidanja prvostupanjske presude (12. listopada 1999. godine) na kojem je zaključena glavna rasprava i donijeta presuda suda prvog stupnja.

Iz spisa predmeta razvidno je da se razdoblje neaktivnosti Općinskog suda u Zagrebu u razmatranom razdoblju, proteže od 10. studenoga 1999. godine, kada je na Općinskom sudu zaprimljeno rješenje Županijskog suda o ukidanju prvostupanjske presude, do 28. rujna 2000. godine, kada je zaključena glavna rasprava i donesena presuda suda prvog stupanja, tj. deset (10) mjeseci i osamnaest (18) dana, zatim od primitka drugostupanjske presude i rješenja, 8. siječnja 2002. godine do podnošenja ustavne tužbe, tj. deset (10) mjeseci i dvadeset dva (22) dana.

5.3.      PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE
TUŽBE (TUŽITELJA U SUDSKOM POSTUPKU)

Ocjenjujući ponašanje podnositelja ustavne tužbe, Ustavni sud utvrđuje da je u pravnom relevantnom razdoblju, podnositelj, kao tužitelj u sudskom postupku, djelomično utjecao na duljinu sudskog postupka. Unatoč činjenici da je podnositelj više puta požurivao postupak te da se protivio zakazivanju ročišta u velikim razmacima, neplaćanjem predujma za kombinirano vješta­čenje, djelomično je pridonio dugotrajnosti predmetnog postupka. S obzirom da je podnositelj nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak sam predložio provođenje kombiniranog vještačenja, ocjena je Suda da je podnositelj imao mogućnosti svojim postupcima utjecati na sam tijek parničnog postupka.

5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Imajući u vidu mjerila prema kojima se ocjenjuje složenost sudskog predmeta (opsežnost izvođenja potrebnih dokaza, broj mogućih svjedoka koji bi trebali biti saslušani u postupku, eventualna potreba za provedbom postupka vještačenja, vrijeme potrebno za kolanje spisa u predmetima koji zahtijevaju suradnju više tijela, provođenje sudskog postupka u više stupnjeva, odnosno vraćanje stvari na ponovno odlučivanje sudu nižeg stupnja te ostale radnje i postupci koji bi mogli dovesti do zaključka da se radi o složenoj sudskoj stvari zbog koje bi sudski postupak u cijelosti ili u pojedinom stupnju opravdano mogao trajati dulje vrijeme) i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom predmetu radi o relativno složenoj sudskoj stvari. Na takva utvrđenja upućuje potreba određivanja sudsko-medicinskog i toksikološkog vještačenja, održavanje očevida radi rekonstrukcije, uvid u kazneni spis, te potreba provođenja kombiniranog sudskog vještačenja.

6. Unatoč naprijed navedenim utvrđenjima, Ustavni sud ocje­njuje da je, trajanjem predmetnog sudskog postupka preko devet godina, u slučaju podnositelja povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Iako je u slučaju podnositelja razvidna izvjesna aktivnost nadležnog suda, nepoduzimanjem procesnih radnji na koje je zakonom ovlašten, sud je pridonio dugotrajnosti navedenog postupka a time sporom i neučinkovitom ostvarivanju podnositeljevih prava.

7. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke odluke.

8. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu moguć­nost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

9. Odluka o objavi odluke (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-2933/2002
Zagreb, 11. veljače 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.