Ustavni sud Republike Hrvatske

1093

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odluči­vanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Đ. S. iz B. R. 126, sada S. M., P. 63, kojeg zastupaju punomoćnici E. F. i S. F.-K., odvjetnici iz S., na sjednici održanoj dana 25. ožujka 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-817/03-3 od 24. lipnja 2003. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Sisku, broj: P-2120/2002-31 od 10. veljače 2003. godine u pobijanom odbijajućem dijelu glede glavne stvari.

Istom presudom uvažena je žalba tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Sisku te je pre­inačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu i podnositelju se dosuđuje na ime neisplaćenih mirovina za razdoblje od 1. studenoga 1994. do 1. prosinca 1995. godine umjesto iznosa od 13.463,27 kn iznos od 12.634,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 1997. godine do isplate, dok se sa zahtjevom za iznos od 828,59 kn na ime mirovine za listopad 1994. godine i za zatezne kamate od svakog mjesečnog neispla­ćenog iznosa odbija.

2. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti podnositelju na ime neisplaćenih mirovina za razdoblje od 1. studenoga 1994. do 1. prosinca 1995. godine iznos od 13.463,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose po dospi­jeću svakog iznosa isplate.

Istom presudom, za razdoblje od 1. travnja 1992. do 1. listopada 1994. godine za ukupni iznos od 11.914,94 kn zatražen po mjesecima uz zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog iznosa, podnositelj je odbijen.

Ujedno je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Podnositelj navodi da su osporenim presudama povrije­đene odredbe članaka 3., 5., 14. stavka 2., 16., 19., 26., 32., 48. stavka 1., 56. stavka 1., 89. stavka 4. i 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Obrazlažući povrede navedenih ustavnih odredaba podnositelj, u bitnome, ističe kako je u ovom slučaju pogrešno primijenjena odredba članka 130. stavka 2. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 64/94, 56/96, u daljnjem tekstu: ZOMIO), te su stoga osporene odluke suprotne mjerodavnim zakonskim odredbama.

Smatra naime, kako su u ovom slučaju sudovi trebali primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99; u daljnjem tekstu: ZOO) o zastarnim rokovima te da se je na konkretan slučaj trebao primijeniti zastarni rok od 10 godina, sve to zbog ratnog stanja.

Predlaže ustavnu tužbu usvojiti, ukinuti osporavane presude parničnih sudova, u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenoga pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojeg je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopu­štenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

5. Tijekom parničnog postupka pokrenutog po tužbi podnositelja za isplatom dospjelih a neisplaćenih iznosa mirovina, a po ovosudnoj odluci, broj: U-III-554/2002 od 10. listopada 2002. godine, prvostupanjski je sud utvrdio da je podnositelj, za razdoblje od 1. travnja 1992. do 31. listopada 1994. godine bio korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske.

Temeljem te činjenice sud je utvrdio da bi podnositelja, temeljem članka 130. stavka 2. ZOMIO, koji je u vrijeme podno­šenja zahtjeva tuženiku, a i samog tužbenog zahtjeva, bio na snazi, podnositelja pripadalo pravo na dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzročio korisnik primanja, za najviše 3 godine unatrag, računajući to vrijeme od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

Također je utvrđeno da je podnositelj podnio zahtjev za isplatu zaostalih mirovina 16. svibnja 1997. godine, iz čega dalje proizlazi da bi ga pripadala sva potraživanja do 16. svibnja 1994. godine dok bi u preostalom dijelu njegov zahtjev bio zastario.

Nadalje je tijekom postupka utvrđeno da je podnositelj bio korisnik prava Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske do 31. listopada 1994. godine te mu temeljem članka 134. ZOMIO, za navedeno razdoblje ne pripada pravo na isplatu neisplaćenih mirovina od strane tuženika.

Tom je, naime, odredbom propisano da ukoliko korisnik mirovine stekne dvije ili više mirovina, može koristiti samo jednu od tih mirovina prema vlastitom izboru, a kako je podnositelj primio navedenu mirovinu u Republici Srpskoj, to da je izvršio svoj izbor.

Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da podnositelj ima pravo na potraživanja na ime neisplaćenih mirovina za razdoblje od 1. studenoga 1994. do 1. prosinca 1995. godine dok je u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbijen.

Odlučujući o žalbama podnositelja i tuženika, drugostupanj­ski sud odbio je žalbu podnositelja potvrdivši činjenična utvrđe­nja prvostupanjskog suda.

U odnosu na žalbu tuženika osporavanom presudom drugostupanjski sud utvrđuje kako je prvostupanjski sud pogriješio računajući početak isplate s mirovinom za listopad 1994. godine u iznosu od 828,59 kn, jer je podnositelj mirovinu za taj mjesec primio od Javnog fonda Republike Srpske, zbog čega je u tom dijelu preinačio presudu i za taj mjesec odbio podnositelja s tužbenim zahtjevom.

Osporavanom presudom drugostupanjski sud izrazio je stajalište kako u konkretnoj pravnoj stvari zakonske zatezne kamate teku od dana postavljenog zahtjeva tuženiku, a to je 16. svibanj 1997. godine, a ne od dospjelosti svakog pojedinoga mjesečnog iznosa, kako je to utvrđeno prvostupanjskom presudom, jer je tek podnošenjem zahtjeva tuženik došao u zakaš­njenje pa svoju obvezu nije mogao ispuniti zbog nepoznavanja adrese podnositelja, a suglasno odredbama članka 277. u svezi s odredbama članaka 324. i 325. ZOO-a.

6. Analizom navoda ustavne tužbe i osporenih odluka, Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je da osporenim odlukama podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koja upućuje u ustavnoj tužbi.

Člankom 14. stavkom 2. Ustava jamči se jednakost svih pred zakonom. Tijekom ustavnosudskog postupka ovaj Sud nije utvrdio postojanje činjenica ili okolnosti koje bi upućivale na povredu navedenog ustavnog prava. U spornoj pravnoj situaciji presu­đivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz pribavljene dokumentacije o provedenom parničnom postupku razvidno je da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak sukladno prijedlozima stranaka dok je drugostupanjski sud meritorno odgovorio na žalbene navode podnositelja i tuženika.

Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava, čiju povredu podnositelj također ističe, jamči se ustavno pravo pojedincu da može, ako je nezadovoljan pojedinačnim aktom upravnih vlasti ili tijela koja imaju javne ovlasti, zatražiti da nadležni sud u određenom postupku odluči o zakonitosti tog akta. Povreda tog ustavnog prava mogla bi biti temelj za ustavnosudsku zaštitu kroz ustavnu tužbu. Kako se, međutim, konkretnom ustavnom tužbom osporavaju akti sudbene vlasti, do povrede prava zajamčenog člankom 19. stavkom 2. Ustava, nije niti moglo doći.

U odnosu na istaknutu povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 26. Ustava, valja istaknuti da podnositelj nije naveo niti jedan ustavnopravno relevantan razlog koji bi upućivao na postojanje povrede ustavnog prava kojim se jamči jednak pravni položaj državljana Republike Hrvatske i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Polazeći od sadržaja odredbe članka 32. stavka 1. Ustava, na čiju povredu podnositelj ukazuje (svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište), te odredbe stavka 2. istog članka (svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu), a imajući u vidu predmet spora u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku (zahtjev za isplatu dospjelih, neisplaćenih mirovina), Sud je utvrdio da podnositelju ustavne tužbe u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava zajamčena člankom 32. Ustava.

U odnosu na tvrdnju podnositelja o povredi prava vlasništva zajamčenog odredbom članka 48. stavka 1. Ustava, valja reći da se u konkretnom slučaju radi o obveznopravnom zahtjevu, dakle tražbini podnositelja čije je ostvarivanje vremenski ograničeno institutom zastare, pa Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama kojima je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja nije povrije­đeno pravo vlasništva zajamčeno Ustavom.

Osporenim presudama, donijetim sukladno mjerodavnim pro­pisima, nije povrijeđena niti ustavna odredba članka 56. Ustava, prema kojoj se pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom.

7. Odredbe članaka 3., 5., 16., 19. stavka 1., 89. stavka 4. i 117. stavka 3. Ustava ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, temeljem odredbe članka 62. stav­ka 1. Ustavnog zakona.

8. Slijedom navedenoga, a temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona i članka 25. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03), odlučeno je kao u izreci.

9. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3643/2003
Zagreb, 25. ožujka 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.