USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1153

Ustavni sud Republike Hrvatske, u prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Poto­č­njak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom A. H. iz D. i »V. O.« d.o.o. O., koje zastupa K. G., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 1. travnja 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Gž-3860/03 od 11. lipnja 2003. godine i rješenja Prekršajnog suda u Osijeku broj: G-130/02-7 od 7. ožujka 2003. godine, kojim su podnositelji oglašeni krivim zbog prekršaja iz članka 99. stavka 1. točke 10. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (»Narodne novine«, broj 107/95 i 142/98), te kažnjeni novčanim kaznama.

2. Podnositelji navode da su osporenim rješenjima, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i postupovnih povreda počinjenih u prekršajnom postupku, povrijeđene odredbe članaka 19., 29. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske. Obrazlažući povrede, u bitnom navode da prvostupanjski sud nije razmatrao pisanu obranu podnositelja, da nije proveo dokaze koje su podnositelji predlagali, te da u prvostupanjskom rješenju nisu navedeni razlozi zbog kojih je sud određene činjenice uzeo kao dokazane. Pored toga ističu da drugostupanjski sud nije ocijenio njihove žalbene navode.

Na temelju odredbe članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnositelji predlažu odgodu ovrhe osporenih rješenja, tvrdeći da bi im ovrha prouzročila nenadoknadivu štetu, a odgoda ovrhe, po njihovom mišljenju nije protivna javnom interesu.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povri­jeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajam­čenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedo­pu­štenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

4. U prekršajnom postupku, koji je prethodio ustavnosud­skom postupku, utvrđeno je da su podnositelji 22. studenoga 2001. godine, propustili u knjigu naloga upisati ugovor o nalogu za brokersko poslovanje od 22. studenoga 2001. godine, sklopljen s nalogodavcem »T. H.« d.d. B., te da taj nalog nisu niti naknadno upisali u knjigu dionica, čime su postupili suprotno članku 31. stavku 3. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima te počinili prekršaj iz članka 99. stavka 1. točke 10. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima.

Osporenim prvostupanjskim rješenjem podnositelji su ogla­šeni krivim zbog navedenog prekršaja i kažnjeni novčanom kaznom i to: I. okrivljeni »V. O.« d.o.o. O., novčanom kaznom u iznosu od 50.000,00 kuna, a II. okrivljeni A. H. novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna.

Prihvativši činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

5. U odnosu na tvrdnju podnositelja da prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje su podnositelji predlagali, te da u prvostupanjskom rješenju nisu navedeni razlozi zbog kojih je sud određene činjenice uzeo kao dokazane, a što je, po mišljenju pod­nositelja, dovelo do povrede njihovih ustavnih prava, valja istaknuti da je iz osporenog rješenja Prekršajnog suda u Osijeku, broj: G-130/02-7 od 7. ožujka 2003. godine, razvidno da je prvostupanjski sud proveo iscrpan dokazni postupak, te cijeneći provedene dokaze i utvrđene činjenice (kako one koji terete podnositelje tako i one koje im idu u korist) utvrdio da su se postupanjem pod­nositelja na opisani način ostvarila sva obilježja prekršaja za koji su, primjenom mjerodavnih propisa, oglašeni krivim i kažnjeni.

6. Prema odredbi članka 29. stavka 1. Ustava koju podnositelji smatraju povrijeđenom, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Nakon uvida u osporena rješenja, kao i mjerodavne propise, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na povredu navedenog ustavnog prava. Iz prvostupanjskog rješenja razvidno je koje dokaze je taj sud izveo, na kojim dokazima je temeljio svoje utvrđenje da su podnositelji počinili prekršaj koji im je stav­ljen na teret, te koje okolnosti je cijenio prilikom određivanja prekršajne sankcije. Analizirajući sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je iscrpno obrazložio svoja utvrđenja i stajališta. Rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske donijeto je sukladno mjerodavnim propisima te valjano obrazloženo.

Stoga je Ustavni sud utvrdio da podnositeljima nije povrije­đeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

7. U odnosu na tvrdnju podnositelja o povredi odredaba članka 19. Ustava, Ustavni sud ističe da podnositelji ustavnom tužbom osporavaju odluke sudbene vlasti, dok se odredbe članka 19. Ustava odnose na akte državne uprave i tijela koja imaju jav­ne ovlasti.

8. Odredba članka 117. stavka 3. Ustava, koju podnositelji također smatraju povrijeđenom, ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

9. Slijedom iznijetog, temeljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

10. Budući da je o ustavnoj tužbi donesena odluka, o prijedlogu za odgodu ovrhe, primjenom odredbe članka 67. stav­ka 2. Ustavnog zakona, nije odlučivano.

11. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3858/2003

Zagreb, 1. travnja 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.