Ustavni sud Republike Hrvatske

1192

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­čiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom I. M. iz V. G., koje­g zastupa mr. sc. A. Š., odvjetnik iz V. G., na sjednici održanoj 7. trav­nja 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-10433/99 od 11. trav­nja 2002. godine, kojom je odbijena tužba podnosite­lja u upravnom sporu radi starosne mirovine, pokrenutom protiv rješe­nja Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osigura­nje, Žalbenog vijeća, broj: 9454-Ž, urbroj: 341-99-03/2-99/015681 od 27. rujna 1999. godine.

Navedenim rješe­njem odbijena je žalba izjav­ljena protiv rješe­nja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu, broj 9454 od 14. siječ­nja 1999. godine, kojim je podnosite­lju priznato od 1. lip­nja 1998. godine pravo na starosnu mirovinu na teret Hrvatskog mirovinskog i invalidskog osigura­nja, prema odredbama Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o socijalnom osigura­nju (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 16/97, Zakon o potvrđiva­nju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o socijalnom osigura­nju).

2. Podnosite­lj smatra da su mu navedenom presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske i aktima tijela uprave povrijeđena ustavna prava sadržana u člancima 14. stavku 2., 19., 29. stavku 1., 56.  stavku 1. i 62. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredbe članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi podnosite­lj navodi da je sam pribavio podat­ke od Vojne pošte u Zemunu glede tamo ostvarenog radnog staža, ali da je prvostupa­njsko tijelo uprave odbilo uzeti te podatke kao vjerodostojne. Smatra da mu je pri odabiru najpovo­ljnije­g razdob­lja radnog staža uči­njena nepravda, te da nije sporno da bi najpovo­ljnije razdob­lje za određiva­nje visine mirovinske osnovice trebalo biti razdob­lje provedeno u službi u bivšoj JNA. Smatra da obrazlože­nje presude Upravnog suda Republike Hrvatske nije zakonito niti je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Navodi da ne bi trebao, zbog raspada bivše JNA, biti u nepovo­ljnijem položaju od drugih građana Republike Hrvatske kod izračuna starosne mirovine.

Od Ustavnog suda Republike Hrvatske traže usvaja­nje ustavne tužbe i ukida­nje osporavane presude i rješe­nja.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama ili o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog djela, povrijeđeno ­ljudsko pravo ili teme­ljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama podnosite­lju povrijeđeno ustav­no pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pita­nje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili či­njenično sta­nje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one či­njenice od čije­g postoja­nja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. U upravnom postupku podnosite­lju je priznato pravo na starosnu mirovinu te mu je u mirovinski staž uračunato vrijeme provedeno u osigura­nju u Republici Makedoniji, kao i vrijeme provedeno u svojstvu vojnog osiguranika kao aktivne vojne osobe na službi u bivšoj JNA, uz staž osigura­nja s povećanim traja­njem u određenim razdob­ljima, te razdob­lje u kojem je bio osiguran po osnovi radnog odnosa kod Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske, Mirovinska osnovica podnosite­lju je utvrđena na teme­lju plaća ostvarenih u razdob­lju od 1986. do 1997. godine, kao najpovo­ljnijem obračunskom raz­dob­lju, preračunatim prema razini plaća iz 1997. godine.

U upravnom sporu odbijena je tužba podnosite­lja uz obraz­lože­nje Upravnog suda da je upravno tijelo pravilno postupilo odbivši žalbu podnosite­lja. Upravni sud je ocijenio da su, pri izračunu mirovinske osnovice, tijela uprave pravilno primijenila odredbe članka 35. Zakona o mirovinskom i invalidskom osigura­nju (»Narodne novine«, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93 i 44/94), odredbe članka 24.a–24.h Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja i odredbe članka 14.–20. Statuta Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske (»Narodne novine«, broj 31/83, 47/83, 53/85, 14/86, 23/86, 52/86, 32/89, 48/89, 57/89, 58/90, 21/92 i 116/93).

5. Analizom navoda iz ustavne tužbe i osporenih odluka, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su upravni postupak i upravni spor provedeni u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-248/1994 u »Narodnim novinama«, broj 103/96) i Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92 i 112/99), da je primije­njeno odgovarajuće materijalno pravo, te da podnosite­lju nisu povrijeđena ustavna prava.

Prava iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja za kate­goriju vojnih osiguranika ustanov­ljena su posebnim Zakonom o mirovinskom i invalidskom osigura­nju vojnih osiguranika. Kako u vrijeme dok je bio djelatna vojna osoba podnosite­lj nije bio osiguranik prema odredbama Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja to se odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osigura­nju i Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja o utvrđiva­nju mirovinske osnovice mogu primijeniti samo u vrijeme u kojem je podnosite­lj bio osiguranik u svojstvu radnika kod Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osigura­nja radnika Hrvatske.

Razlozi glede nepostoja­nja reciprociteta između Fonda za socijalno osigura­nje vojnih osiguranika iz SRJ i RFMIORH u trenutku utvrđiva­nja visine osnovice deta­ljno su obrazloženi u osporenim upravnim aktima. Naime, RFMIORH je zatražio podatke od Fonda SRJ, ali nije dobio odgovor. U drugostupa­njskom uprav­nom rješe­nju navedeno je da se zahtjevu podnosite­lja ne može udovo­ljiti, ali da će se o eventualnom povo­ljnijem izračunu mirovinske osnovice moći odlučiti kada se uspostavi službena komunikacija između Hrvatskog zavoda za mirovinsko osigura­nje i Fonda za socijalno osigura­nje vojnih osiguranika iz SRJ.

Osporena presuda i rješe­nja tijela uprave donijeti su pravilnom primjenom zakonskih odredbi kojima su uređeni odnosi iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja. Zakonom o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osigura­nja propisano je da se osiguranicima čija su prava re­gulirana odredbama ovog Zakona (članci 18.–20.) u staž osigura­nja računa i vrijeme za koje su bili osigurani u mirovinskom i invalidskom osigura­nju u svojstvu vojnog osiguranika, te je tako podnosite­lju pravilno vrijeme provedeno u službi u bivšoj JNA uračunato u ukupan mirovinski staž na teme­lju koje­g je ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu. Međutim, navedenim zakonima koji se odnose na mirovinsko i invalidsko osigura­nje radnika nije predviđena mogućnost da bi se i plaće ostvarene u razdob­lju službe u bivšoj JNA mogle uzeti u obzir za izračun mirovinske osnovice.

U upravnom postupku je nespornim utvrđeno da je podno­site­lju utvrđeno, od strane makedonskog nosite­lja socijalnog osigura­nja, vrijeme osigura­nja od 6. rujna 1960. godine do 31. kolovoza 1961. godine odnosno vrijeme u traja­nju od 11. mjeseci i 25 dana. S obzirom da je taj staž kraći od 12 mjeseci, na teme­lju članka 22. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o socijalnom osigura­nju on pada na teret Republike Hrvatske, što je, pravilno, u upravnom postupku i utvrđeno.

6. Opće načelo jednakosti, zajamčeno člankom 14. Ustava, koje podnosite­lj navodi u ustavnoj tužbi, jamči svakomu sva prava i slobode bez ikakve diskriminacije na bilo kojoj osnovi, dakle, pruža jamstvo svima da su pred zakonom jednaki i da su svi ovlašteni, bez diskriminacije na jednaku pravnu zaštitu.

Ocje­njujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stav­ka 2. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Podnosite­lj nije naveo relevantne razloge koji bi ukazivali da je u provedenom sudskom postupku, pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, bilo postupovnih povreda koje bi mogle dovesti do povreda ­nje­govih ustavnih prava. Sud je obrazložio stajalište iznijeto u presudi, za koje je nedvojbeno da nije pos­ljedica proizvo­ljnog tumače­nja i primjene materijalnog prava, te da nije protivna usta­ljenoj praksi. U tom postupku i u osporenoj presudi o pravima podnosite­lja nije odlučivano samovo­ljno.

7. Člankom 19. stavkom 2. zajamčena je sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti tijela koja imaju javne ovlasti.

Tijekom ustavnosudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da podnosite­lju, u konkretnom slučaju, nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Naime, u konkretnom slučaju podnosite­lj je, neza­dovo­ljan rješe­njima upravnih tijela, pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom, a Upravni sud je, provodeći kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata, o tužbi podnosite­lja meritorno odlučio. Ocijenivši da je či­njenično sta­nje pravilno utvrđeno, da je pravil­no primije­njeno materijalno pravo, te da nema povrede odredbi materijalnog prava, Upravni sud je, odbijajući tužbu podnosite­lja, za svoja utvrđe­nja dao jasne razloge, očitovavši se pritom o svim navodima podnosite­ljeve tužbe.

8. Podnosite­lju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđe­nje pred zakonom ustanov­ljenim neovisnim i nepristranim sudom (članak 29. stavak 1. Ustava) jer je o ­nje­govoj tužbi odlučivao za to nadležni sud, u skladu s odgovarajućim zakonskim odredbama.

9. Osporenom presudom i rješe­njima upravnih tijela podno­site­lju nije povrijeđeno niti ustavno pravo zajamčeno člankom 56. stavkom 1. (»Pravo zaposlenih i članova ­njihovih obite­lji na socijalnu sigurnost i socijalno osigura­nje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom«) niti ustavno pravo zajamčeno člankom 62. Ustava.

10. Na odredbama članaka 3. i 19. stavka 1. Ustava ne može se teme­ljiti ustavna tužba, u smislu članka 62. Ustavnog zakona.

11. Stoga je, na teme­lju odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno kao u izreci.

12. Odluka o objavi ove odluke teme­lji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2989/2002
Zagreb, 7. trav­nja 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.