USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1678

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom S. J. iz Z., kojeg zastupa V. M., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 9. lipnja 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

RJEŠENJE

II. Dopuna ustavne tužbe podnesena 8. prosinca 2002. godine, odbacuje se.

III. Ova odluka i rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-356/02 od 21. svibnja 2002. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-457/01-6 od 25. listopada 2001. godine. Tom su presudom odbijene žalbe podnositelja i državnog odvjetnika izjavljene protiv presude Županij­skog suda u Zagrebu, broj: K-87/00 od 7. prosinca 2000. godine.

Navedenom presudom suda prvog stupnja presuđeno je da je podnositelj kriv za dva kaznena djela protiv života i tijela, teškog ubojstva, opisanog i kažnjivog temeljem odredbe članka 91. točke 7. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-241/00, 129/00. i 51/01., u daljnjem tekstu: KZ), te mu je za svako kazneno djelo utvrđena kazna u trajanju od petnaest (15) godina. Primjenom članka 60. stavka 1. i stavka 2. podstavka d) KZ-a, podnositelju je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset pet (25) godina.

2. Ustavnu tužbu podnositelj temelji na razlozima koje je isticao u žalbama protiv presuda sudova prvog i drugog stupnja. Navodi da presuda suda prvog stupnja ne sadrži obrazloženje u vezi s nalazom i mišljenjem ovlaštenog sudskog vještaka, da je u provedenom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je odbijen prijedlog obrane da se saslušaju određeni svjedoci i izvede dokaz provođenjem kompjutorizirane tomografije, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Podnositelj smatra, naime, da se u konkretnom slučaju radi o jednom kaznenom djelu prilikom kojeg su smrtno stradale dvije osobe.

Podnositelj ističe da su osporenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2., te člankom 29. stavkom 1. i stavkom 2. podstavkom 6. Ustava.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. U članku 62. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može, nakon što je iscrpljen dopušteni pravni put, podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o pravima i obvezama, odnosno o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupcima pred nadležnim tijelima koji su prethodili ustavnosudskom i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama, odnosno o sumnji ili optužbi za kazneno djelo, došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom.

4. Navodi podnositelja, izneseni u ustavnoj tužbi, iscrpljuju se u obrazlaganju osnova zbog kojih se presuda može pobijati, propisanih odredbom članka 383. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 62/03. – pročišćeni tekst). Povredu ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom i prava na pravično suđenje podnositelj obrazlaže nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava i bitnim povredama postupka, što je kao polazište neosnovano, jer Ustavni sud nije ni žalbeni ni revizijski sud. Kontrola zakonitosti, odnosno pravna zaštita protiv povreda zakona u pojedinačnim sudskim postupcima u nadležnosti je redovnih sudova.

5. Člankom 14. stavkom 2. Ustava propisano je:

Jamči se jednakost svih pred zakonom.

Člankom 118. stavkom 1. Ustava propisano je:

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Sukladno navedenom, Ustav je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a ne Ustavnom sudu, povjerio osiguravanje jednake pri­mjene zakona na sve, zajamčene člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Zato bi se o žalbenim razlozima, koje podnositelj navodi u ustavnoj tužbi, Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava, ili kao neki oblik njegove povrede, što u ovom predmetu nije slučaj. Na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava meritorno je odgovorio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud u zemlji, pri čemu je valjano obrazložio razloge za donošenje osporene presude, ne odstupajući od ustaljene sudske prakse u primjeni mjerodavnog zakona na konkretan slučaj.

U konkretnom slučaju, naime, tijekom provedenog kaznenog postupka utvrđeni su svi elementi kaznenog djela koje se podnositelju optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, broj: DO-K-443/99 od 4. svibnja 2000. godine (izmijenjenom na glavoj raspravi od 30. studenoga 2000. godine i 6. prosinca 2000. godine), stavlja na teret.

Stoga utvrđenje krivnje i izricanje kazne zatvora za zakonom opisano kazneno djelo, unutar optužnice i zakonom propisane kazne, nije dovelo do povrede ustavnog prava zajamčenog odred­bom članka 14. stavka 2. Ustava.

6. Temeljem odredbe članka 29. stavka 1. Ustava, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Odredbom članka 29. stavka 2. podstavka 6. Ustava, propisano je pravo optuženika da ispituje i dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.

U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja proveo je dokazni postupak i utvrdio mjerodavne činjenice za utvrđenje odgovornosti podnositelja i izricanje kazne na način utvrđen člankom 8. Zakona o kaznenom postupku, pri čemu okolnost što su neki od dokaznih prijedloga odbijeni nije od utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. U povodu žalbi koje je podnositelj izjavio, nadležni sud meritorno je odgovorio na sve žalbene razloge. Također je razvidno da je podnositelj bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u postupku uz odgova­rajuću stručnu pomoć branitelja. Ujedno, podnositelj je bio u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove. Osporene odluke valjano su obrazložene, donesene u razumnom roku i u skladu s mjerodavnim odredbama postupovnog i materijalnog kaznenog prava Republike Hrvatske.

Slijedom izloženog, utvrđeno je da osporenom presudom podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbom članka 29. Ustava.

7. Podnositelj je 8. prosinca 2003. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak kojim dopunjuje ustavnu tužbu. Dopuna je podnesena nakon isteka roka od 30 dana propisanog člankom 64. Ustavnog zakona. Rok za podnošenje ustavne tužbe istekao je 4. srpnja 2002. godine, pa je dopunu ustavne tužbe trebalo odbaciti zbog nepravodobnosti.

8. Temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci, dok se rješenje temelji na odredbi članka 72. Ustavnog zakona.

9. Odluka o objavi temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1527/2002
Zagreb, 9. lipnja 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.