USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1680

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vuko­jević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ž. M. iz O., kojeg zastupa K. V., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj 9. lipnja 2004. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-1503/01 od 29. studenoga 2001. godine.

Tijekom parničnog postupka, koji je prethodio osporenoj presudi, Općinski sud u Osijeku svojom presudom, broj: P-2139/99 od 15. ožujka 2001. godine, odbio je kao neosnovan, tužbeni zahtjev podnositelja kojim je on od tužene, P. b. Z. d.d.,  potraživao isplatu, odnosno povrat iznosa od 42.613,77 kn s pripadajućim zakonskim kamatama i naknadom parničnog troška. Svoj tužbeni zahtjev, podnositelj je temeljio na činjenici da kod tužene ima otvorenu štednu knjižicu na kunsku štednju, poslovni broj: 10-190-15147-0 na koju je svakomjesečno primao mirovinu, a da je tužena 23. srpnja 1997. godine s njegove štedne knjižice bez njegovog odobrenja prebacila iznos od 42.613,77 kn Republičkom fondu mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika Hrvatske.

Protiv prvostupanjske presude podnositelj je izjavio žalbu. Odlučujući o žalbi, Županijski sud u Osijeku, osporenom presudom, odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Iz obrazloženja sudskih odluka proizlazi da je kao nesporno utvrđeno da je podnositelj s tuženom bio u obveznopravnom odnosu (uloga na štednju), temeljem čega je tužena izdala podnositelju štednu knjižicu. Nadalje se navodi da je tužena sukladno odredbama članaka 10. i 11. Ugovora o isplati mirovina i drugih primanja putem tekućih računa iz 1993. godine, sklopljenog s Republičkim fondom mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, na zahtjev druge ugovorne strane 1997. godine, izvršila povrat sredstava uplaćenih na ime mirovine na navedenu štednu knjižicu. Naime, Ugovorom o isplati mirovina i drugih primanja putem tekućih računa bilo je predviđeno da tužena u slučaju neisplaćivanja sredstava s računa preko razdoblja od šest mjeseci mora o tome obavijestiti drugu ugovornu stranu, te da druga strana ima pravo zatražiti povrat uplaćenih sredstava s pripadajućim kamatama. Također, kao nesporna utvrđena je i činjenica da s predmetne štedne knjižice, sredstva nisu bila podizana od studenoga 1992. godine do 1. travnja 1997. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, sudovi su zauzeli pravno stajalište prema kojemu tužena nije u obvezi isplatiti podnositelju potraživani iznos, a da se pritom ne dira u pravo podnositelja da može potraživati isplatu spornog iznosa od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

2. Podnositelj smatra da su osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbom članka 14. Ustava, te odredbe članaka 3., 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava.

Povrede navedenih odredbi Ustava podnositelj obrazlaže navodeći da je tužena u obvezi isplatiti tražena sredstva neovisno o činjenici da su ta sredstva vraćena uplatitelju. Smatra da tužena nije smjela raspolagati sa sredstvima štedne knjižice na način kako je u konkretnom slučaju učinjeno.

Za potrebe ovosudnog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Osijeku, broj: P-2139/99.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud mjerodavne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Osporene presude u parničnom postupku, sudovi su donijeli pozivom na odredbu članka 1057. Zakona o obeznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), prema kojoj je tužena kao banka odgovorna za izvršenje naloga deponenta prema pravilima ugovora o nalogu. Sudovi su zauzeli stajalište da je tužena postupala kao poslovođa bez naloga i to u smislu korisnog poslovodstva temeljem članaka 220. i 224. Zakona o obveznim odnosima, budući je na taj način tužena pomagala isplatitelju mirovina iz drugog pravnog posla (ugovor o isplati mirovina) zaključen između Republičkog fonda mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralna služba Zagreb i  tužene.

5. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Podnositelj nije naveo relevantne razloge koji bi ukazivali da je u provedenom sudskom postupku bilo postupovnih povreda koje bi mogle dovesti do povreda ustavnih prava. Sudovi su obrazložili stajališta iznijeta u osporenim odlukama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava, te da nisu protivna ustaljenoj praksi.

6. Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava zajamčuje se sud­ska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Stoga se na ovoj odredbi ne može temeljiti ustavna tužba podnijeta protiv odluka donijetih u sudskom postupku.

7. U svezi s istaknutim povredama odredbi članaka 3., 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava, potrebno je istaći da te odredbe ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, temeljem članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

8. Slijedom iznijetog, temeljem odredbi članaka 73. i 75. Us­tavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

9. Odluka o objavi odluke pod točkom II. izreke temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2557/2001
Zagreb, 9. lipnja 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

***

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/2002. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/2003.), dajemo

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku, broj: U-III-2557/2001 od 9. lipnja 2004.

Protivimo se izreci i obrazloženju odluke, broj: U-III-2557/2001, donesene na Sjednici Ustavnog suda 9. lipnja 2004. godine (dalje u tekstu: Odluka).

1.  Uvidom u spis predmeta utvrđeno je sljedeće:

– podnositelj ustavne tužbe (korisnik mirovine) kod tužene (banka) imao je otvorenu štednu knjižnicu na kunsku štednju na koju je mjesečno primao mirovinu,

– između tužene (banka) i Republičkog fonda mirovinsko – invalidskog osiguranja bio je na snazi Ugovor o isplati mirovina i drugih primanja putem tekućih računa, zaključen 1993. godine.

Mjerodavne odredbe tog ugovora glase:

Članak 4.

Fond se obvezuje najkasnije pet dana prije početka isplate mirovina dostaviti Banci:

Spisak korisnika mirovina sa sljedećim podacima:   

– prezime i ime korisnika mirovina,

– broj partije tekućeg računa ili štedne knjižice korisnika mirovine,

– iznos neto mirovine po korisniku mirovine,

– ukupan iznos neto mirovina svih korisnika mirovina.

Članak 10. stavak 2.

(...)

U slučaju da mirovina s tekućeg računa pojedinog korisnika mirovine, nije isplaćena uzastopce šest mjeseci, Banka će o tome mjesečno izvještavati Fond.

(...)

Članak 11.

Banka se obvezuje Fondu izvršiti povrat sredstava doznače­nih za isplatu mirovina, koja se odnose na mirovine doznačene nakon:

– raskida ugovora o štednom ili tekućem računu s korisnikom mirovine,

– prestankom važenja ovog Ugovora.

U svim drugim slučajevima, povrat će se izvršiti nakon okončanja sudskog ili drugog odgovarajućeg postupka u svezi s pravom Korisnika na isplatu.

Banka se obvezuje izvršiti povrat navedenih sredstava Fondu s pripadajućom kamatom.

Podnositelj u opširnoj ustavnoj tužbi ističe da je banka kod koje je imao otvorenu štednu knjižicu s računa te štedne knjižice, novčana sredstva koja je uplatio Republički fond mirovinsko – invalidskog osiguranja izvršila povrat tih sredstava na račun tog Republičkog fonda, iako nije raskinut ugovor o štednom ili tekućem računu te nije postojala druga pravna osnova za povrat tih sredstava.

2.  Osporene presude temelje se na odredbi članka 1057. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), prema kojoj je tužena kao banka odgovorna za izvršenje naloga deponenta prema pravilima ugovora o nalogu. Stajalište je sudova da je tužena postupala kao poslovođa bez naloga i to u smislu korisnog poslovodstva temeljem članaka 220. i 224. Zakona o obveznim odnosima, budući je na taj način tužena pomagala isplatitelju mirovina iz drugog pravnog posla (ugovor o isplati mirovina) zaključen između Republičkog fonda mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralna služba Zagreb i tužene.

Osporene presude sadrže i utvrđenje da je podnositelj s tuže­nom bio u obvezno-pravnom odnosu uloga na štednju. Ulog na štednju posebna je vrsta novčanog depozita kod kojeg je banka obvezna izvršiti isplatu samo deponentu kad je štedna knjižica izdana na ime, odnosno osobi na čije ime štedna knjižica glasi.

3. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima glase:

Članak 1043.

(1) Ako je novčani depozit primljen kao ulog na štednju, banka odnosno štedno – kreditna organizacija izdaje deponentu štednu knjižicu.

(2) Štedna knjižica može biti izdana samo na ime određene osobe ili na donosioca.

Članak 1044.

(1) U štednu knjižicu se unose sve uplate i podizanja novca.

(2) Upisi u štednu knjižicu potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlaštene osobe dokaz su o uplatama odnosno podizanjima u odnosima između banke i ulagača.

(3) Suprotan sporazum je ništav.

4. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavak 2. Ustava na koju podnositelj upućuje u ustavnoj tužbi, trebalo je utvrditi postojanje povrede ustavnog prava na jednakost u materijalnopravnom smislu, te ukinuti osporene presude. Ovo stoga, jer su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalni propis.

Dakle, zato što u konkretnom slučaju nisu primijenjene mjerodavne zakonske odredbe, osporenim presudama je na štetu podnositelja povrijeđeno temeljno ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, a time i pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava. U slučaju podnositelja zanemareno je načelo vladavine prava kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Zagreb, 14. lipnja 2004.

Sutkinje
Agata Račan, v. r.
Emilija Rajić, v. r.