USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2003

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odluči­vanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Nevenka Šernhorst, Smiljko Sokol i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi Đ. E., D. P. i T. P., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici Đ. E., na sjednici održanoj 1. srpnja 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: P2-1068/03 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od jedne (1) godine, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst), podnositeljima ustavne tužbe određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) i to:

Đ. E. iz Z., H. 16, iznos od 10.400,00 kuna

D. P. iz Z., H. 16, iznos od 10.400,00 kuna

T. P. iz Z., H. 16, iznos od 10.400,00 kuna

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja za njezinu isplatu Ministarstvu financija Republike Hrvatske.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je temeljem odredaba članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), jer podnositelji smatraju da postupak koji su tužbom Općinskom sudu u Zagrebu pokrenuli 26. kolovoza 1994. godine radi isplate i uzdržavanja, predugo traje, čime im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka 29. stav­ka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj predlaže da Sud odredi Općinskom sudu u Zagrebu rok od dva mjeseca za donošenje odluke u predmetu po­slov­ni broj: P3-256/94. Ujedno predlažu da im Sud odredi primjerenu naknadu u iznosu od 20.000,00 kuna.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositeljice, zajamčenog u članku 29. stavku 1. Ustava:

– podnositelji, Đ. E., te malodobni D. i T. P. zastupani po majci Đ. E., tužbom podnesenom 26. kolovoza 1994. godine pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuli su postupak protiv tuženika Z. P., a radi isplate i uzdržavanja,

– prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 9. ožujka 1995. godine, održano je bez nazočnosti tuženika, te je doneseno rješenje da se ročište zakazuje za dan 21. lipnja 1995. godine,

– dopisom od 13. ožujka 1995. godine Sud je zatražio podat­ke o visini prihoda koje ostvaruje tuženik, a koji dopis je uputio nadležnom tijelu u K.,

– na ročištu zakazanom za 21. lipnja 1995. godine Sud donosi rješenje kojim se to ročište odgađa zbog nedolaska tuženika, te se određuje da će se drugo zakazati pisanim putem kad budu dostavljeni podaci o visini prihoda tuženika,

– dana 23. lipnja 1995. godine Centar za socijalni rad dostavlja izvješće o socijalnim prilikama podnositelja ustavne tužbe (tužitelja),

– pismom od 6. rujna 1995. godine Sud požuruje dostavu traženih podataka iz K.,

– podneskom od 23. prosinca 1996., 19. svibnja 1997., 16. lipnja 1997. i 6. listopada 1997. godine podnositelji požuruju rješavanje spora,

– Sud podneskom od 15. listopada 1997. godine izvještava podnositelje o zamolnici upućenoj Ministarstvu pravosuđa 25. rujna 1995. godine,

– podneskom od 14. svibnja 1998. godine, Ministarstvo pravosuđa izvještava Sud da po njihovoj zamolbi nije bilo moguće postupiti,

– pismom od 11. rujna 1998. godine tuženik izvještava sud o njegovu dolasku u Z., te moli zakazivanje rasprave u tom razdoblju,

– na ročištu održanom 5. listopada 1998. godine saslušane su stranke u postupku, te je doneseno rješenje kojim se pozivaju tužitelji da postave konačan tužbeni zahtjev, te se pozivaju stranke da dostave podatke o svojim prihodima,

– podneskom od 9. studenoga 1998. godine podnositelji specificiraju tužbeni zahtjev,

– podneskom od 1. prosinca 1998. godine tuženik udovoljava raspravnom rješenju od 11. rujna 1998. godine,

– podneskom od 5. srpnja 1999. godine podnositelji odgovaraju na podnesak tuženika od 1. prosinca 1998. godine,

– dana 14. srpnja 1999. godine tuženik dostavlja očitovanje na podnesak tužitelja od 5. srpnja 1999. godine

– podneskom od 29. listopada 1999. godine podnositelji ustavne tužbe dostavljaju sudu podatke o primanjima,

– na ročištu održanom 15. ožujka 2000. godine sud donosi rješenje kojim se pozivaju podnositelji da dostave točan iznos sredstava isplaćenih od strane tuženika, te da se to ročište odgađa za 11. svibnja 2000. godine,

– podneskom od 25. travnja 2000. godine podnositelji specificiraju tužbeni zahtjev,

– slijedeće ročište održano je 11. svibnja 2000. godine i na njemu je doneseno rješenje da se daljnji dokazni postupak neće provoditi, da se zaključuje glavna rasprava i da će odluka uslijediti pisanim putem,

– rješenjem od 20. veljače 2001. godine sud preotvara glavnu raspravu zaključenu 11. svibnja 2000. godine radi dopune postupka,

– pismom od 20. veljače 2001. godine Sud je zatražio od Ministarstva rada i socijalne skrbi podatak o mjesečnim iznosima stalne novčane pomoći,

– podnositelji požuruju zakazivanje rasprave podnescima od 30. ožujka 2001. i 18. travnja 2001. godine,

– podneskom dostavljenim sudu 24. svibnja 2001. godine Ministarstvo rada i socijalne skrbi dostavlja tražene podatke,

– na ročištu održanom 1. listopada 2001. godine zaključuje se glavna rasprava, te donosi presudu kojom nalaže tuženiku da je dužan za uzdržavanje malodobnih D. P. i T. P., platiti iznose određene u dispozitivu te presude,

– 19. veljače 2002. godine tuženik izjavljuje žalbu na presudu,

– 7. ožujka 2002. godine podnositelji dostavljaju sudu odgovor na žalbu,

– presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž2-104/02-2 od 21. svibnja 2002. godine ukida se djelomično presuda u dijelu kojim se usvaja tužbeni zahtjev podnositelja, te se predmet vraća sudu prvog suda na ponovno suđenje,

– presudu drugostupanjskog suda Općinski sud u Zagrebu primio je 21. lipnja 2002. godine, a otpremljena je strankama 19. srpnja 2002. godine,

– podneskom od 7. ožujka 2003. godine Centar za socijalni rad dostavlja sudu tražene podatke,

– rasprava zakazana za 11. ožujka 2003. godine odgođena je zbog bolesti suca,

– na ročištu održanom 14. travnja 2003. godine, sud donosi rješenje kojim određuje da se imaju zatražiti podaci o primanjima stranaka,

– podneskom od 24. travnja 2003. godine punomoćnik tuženika otkazuje punomoć budući da više od deset mjeseci ne može stupiti u vezu sa strankom,

– slijedeće ročište zakazano je za 11. listopada 2004. godine.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U ZAGREBU

3. Na temelju članka 69. stavka 1. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je 16. lipnja 2003. godine zatražio od Općinskog suda u Zagrebu da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

U očitovanju od 9. srpnja 2003. godine Općinski sud u Zagrebu ukratko opisuje redoslijed rada opisan u točki 2. ovog obrazloženja.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4. Za ovaj ustavnosudski postupak mjerodavne su odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 63. Us­tav­nog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Razmatrajući navode ustavne tužbe i dostavljenog očitovanja Općinskog suda u Zagrebu, Ustavni sud je utvrdio da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredaba članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupanjski parnični postupak započeo je 26. kolovoza 1994. podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Zagrebu. Ustavna tužba podnesena je 26. travnja 2003. godine. Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno osam (8) godina i osam (8) mjeseci.

Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine –  Međunarodni ugovori«, broj 18/97. i 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija) stupio je na snagu 5. studenoga 1997. godine.

Od dana stupanja na snagu, Europska konvencija čini, temeljem članka 140. Ustava Republike Hrvatske, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/00.). Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, nije predmet ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadaš­njem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije po­stojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno.

Ustavni sud je ocijenio da se u ovom slučaju, pravno relevantnim razdobljem za povredu prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. (kada su odredbe Konvencije postale dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske) do 26. travnja 2003. (dana podnošenja ustavne tužbe podnositeljice), što ukupno iznosi pet (5) godina, pet (5) mjeseci i dvadest jedan (21) dan.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNIH SUDOVA

Pregledom sudskog spisa predmeta utvrđeno je da je pred prvostupanjskim sudom u osam (8) godina i osam mjeseci (8) mjeseci, koliko je prošlo od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu do dana podnošenja ustavne tužbe održano svega šest ročišta, od čega četiri u pravno relevantnom razdoblju (5. listopada 1998., 15. ožujka 2000., 11. svibnja 2000. i 1. listopada 2001.), da je prvostupanjska presuda koja je donijeta nakon skoro punih osam (8) godina vođenja prvostupanjskog postupka, ukinuta presudom Županijskog suda, a iz razloga jer se ne može ispitati budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je predmet vraćen na ponovni postupak sudu prvog stupnja a kako bi se činjenično stanje pravilno utvrdilo. Također, nakon donošenja drugostupanjske odluke, do dana podnošenja ustavne tužbe održano je samo jedno ročište (11. travnja 2003.). Sve to upućuje na zaključak da sud u svojem postupanju nije bio učinkovit.

5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJA U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnositelji ustavne tužbe, kao tužitelji u sudskom postupku nisu pridonijeli duljini sudskog postupka. Što više majka podnositelja i zakonska zastupnica u više je navrata požurivala zakazivanje ročišta i rješenje predmeta spora upirući na činjenicu da je riječ o hitnom postupku, te da se dugotrajnim rješavanjem gubi sama svrha zbog kojeg se predmetni postupak vodi, a to je uzdržavanje malodobne djece.

5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Iz spisa predmeta je razvidno da dosadašnji tijek sudskog postupka ne ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o složenoj sudskoj stvari, jer je parnični postupak pokrenut radi uzdržavanja malodobne djece, a tuženik je saslušan u postupku na ročištu održanom još 5. listopada 1998. godine. Prema stajalištu Ustavnog suda okolnost da tuženik ima prebivalište u K., te da je određene podatke valjalo pribaviti iz K., sama za sebe nije dovoljna da bi opravdala dugotrajnost vođenja predmetnog parnič­nog postupka.

6. Sukladno navedenom, Ustavni sud ocjenjuje da je nera­zum­no dugim trajanjem sudskog postupka u konkretnom slučaju, povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njihovim pravima ili obvezama, koja su zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, posebno s obzirom na činjenicu da se radi o statusnoj stvari koja treba imati prednost u rješavanju.

7. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti te posebno sveukupno vrijeme trajanja sudskog postupka, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

8. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud, u pravilu, određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje.

Pri utvrđivanju visine naknade temeljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, imajući pritom u vidu i vrstu postupka o kojem se radi, a napose značaj koji postupak ima za podnositelje, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

Budući da je Ustavni sud ovlašten temeljem članka 63. stav­ka 2. Ustavnog zakona u svakom pojedinom slučaju odrediti i rok za donošenje sudske odluke, na visinu naknade u konkretnom slučaju utjecala je i činjenica da je Općinskom sudu u Zagrebu određen kratak rok u kojem je taj sud dužan donijeti odluku u predmetu poslovni broj: P3-256/94 čime se na najdjelotvorniji način ostvaruje i svrha samog sudskog postupka.

9. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci.

10. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1555/2003
Zagreb, 1. srpnja 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.