2504
Ustavni
sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u
sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski,
Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća,
odlučujući o ustavnoj tužbi V. N. iz G. S., kojeg zastupa opunomoćenica J. M.,
odvjetnica u Z., na sjednici održanoj dana 22. rujna 2004. godine, jednoglasno
je donio
I.
Ustavna tužba se usvaja.
II. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona
o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni
tekst), podnositelju ustavne tužbe, V. N. iz G. S., S. p. 96, određuje se
primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava
Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst) u iznosu
od 8.550,00 kn.
III. Naknada iz točke II.
izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca
od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike
Hrvatske za njezinu isplatu.
IV. Ova odluka objavit će se
u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1.
Podnositelj ustavne tužbe, temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem
tekstu: Ustavni zakon), podnio je dana 1. prosinca 2003. godine ustavnu tužbu
zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Predlaže da Ustavni sud odredi rok za donošenje
presude u predmetu koji se vodi pred Županijskim sudom u Zlataru pod poslovnim
brojem: Gž-30/04 te da odredi primjerenu naknadu podnositelju jer navedeni sud
nije u razumnom roku odlučio o pravima podnositelja.
ČINJENICE
VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK
2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom,
primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općinskog suda u Zaboku
broj: P-646/83 i dr. (prije Općinski sud u Donjoj Stubici broj: P-5/79),
utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o
povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava
Republike Hrvatske:
– dana 5. siječnja 1979.
godine, podnositelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Donjoj Stubici, radi
naknade štete;
– presudom Općinskog suda u
Donjoj Stubici broj: P-5/79 od 3. srpnja 1981. godine, podnositelj je
odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio od suda da obveže tuženog na
isplatu, u zahtjevu određenog, novčanog iznosa podnositelju te mjesečne rente;
– presudom Okružnog suda u
Zagrebu broj: Gž-3986/82 od 29. lipnja 1982. godine, ukinuta je prvostupanjska
presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje;
– zbog zahtjeva podnositelja,
rješenjem Vrhovnog suda RH broj: R-5/1983 za odlučivanje u predmetu određen
je Općinski sud u Zaboku (supruga tuženog radi u Općinskom sudu u D. Stubici);
– presudom Općinskog suda u
Zaboku broj: P-646/83 od 25. lipnja 1987. godine djelomično je usvojen tužbeni
zahtjev;
– presudom Okružnog suda u
Zagrebu broj: Gž-4645/88 od 28. lipnja 1988. godine ukinuta je prvostupanjska
presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje;
– presudom Općinskog suda u
Zaboku broj: P-677/88 od 20. siječnja 1989. ponovno je djelomično usvojen tužbeni
zahtjev;
– rješenjem Okružnog suda u
Zagrebu broj: Gž-4502/89 od 5. srpnja 1989. godine ukinuta je prvostupanjska
presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ali pred drugim vijećem;
– na ročište od 24. listopada
1989. godine nije pristupio nitko za tužitelja te je određeno mirovanje
postupka;
– 31. listopada 1989. godine,
tužitelj je zatražio povrat u prijašnje stanje;
– na ročištu od 25. siječnja
1990. godine nije pristupio nitko od stranaka te je ponovno određeno mirovanje
postupka;
– podneskom, zaprimljenim u
sudu 15. siječnja 1990. godine, podnositelj je zbog pretrpljenog moždanog
udara zatražio odgodu ročišta, zakazanog za 25. siječnja 1990.;
– rješenjem Općinskog suda u
Zaboku od 1. lipnja 1993. godine preotvorena je glavna rasprava;
– presudom Općinskog suda u
Zaboku broj: P-665/92 od 29. lipnja 1993. godine odbijen je tužbeni zahtjev;
– rješenjem Županijskog suda
u Gradu Zagrebu broj: Gž-8966/94 od 11. srpnja 1995. godine ukinuta je
prvostupanjska presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje;
– podnositelj je nekoliko
puta požurivao nastavak postupka i donošenje odluke;
– presudom Općinskog suda u
Zaboku broj: P-770/95 od 6. studenoga 1997. godine djelomično je usvojen tužbeni
zahtjev;
– navedena presuda od 6. studenoga
1997. godine dostavljena je opunomoćenici podnositelja dana 19. listopada
2000. godine;
– presudom i rješenjem Županijskog
suda u Zlataru broj: Gž-30/04 od 21. siječnja 2004. godine djelomično je potvrđena
prvostupanjska presuda, a djelomično ukinuta (u dijelu o kamatama i troškovima
postupka),
– o ukinutom dijelu donijeta
je prvostupanjska presuda dana 31. ožujka 2004. godine.
OČITOVANJE
ŽUPANIJSKOG SUDA U ZLATARU I OPĆINSKOG SUDA U ZABOKU
3. Na
temelju članka 69. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je, dana 15. ožujka
2003. godine, zatražio od Županijskog suda u Zlataru da se izjasni o navodima
ustavne tužbe.
U
očitovanju od 22. ožujka 2004. godine, predsjednik Županijskog suda u Zlataru
navodi da se njegovo očitovanje odnosi samo na razdoblje od kada je u
predmetu nadležan Općinski sud u Zaboku te ističe da je Županijski sud zaprimio
predmet 12. siječnja 2004. godine. Navodi probleme u kadrovskom dijelu rada
suda te ističe da su zbog toga u velikom zaostatku.
Budući
da je iz odgovora predsjednika Županijskog suda proizlazilo da je spis bio
vraćen ponovno Općinskom sudu, dana 25. svibnja 2004. godine zatražili smo
očitovanje Općinskog suda u Zaboku. U očitovanju predsjednice tog suda
naveden je tijek odlučivanja u spisu te su ponovljeni organizacijski i
kadrovski problemi u radu suda.
PRAVO
VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK
4.
Mjerodavno pravo u ovom sudskom postupku sadržano je u odredbama članka 29.
stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članku 63. Ustavnog zakona.
Ustavna
tužba je osnovana.
5.
Uvidom u spis Općinskog suda u Zaboku broj: P-646/83 (P-677/88 i dr.), Ustavni
sud je utvrdio da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za postupanje
temeljem odredbe članka 63. Ustavnog zakona.
Svoju
odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:
5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA
Parnični postupak, pokrenut tužbom radi naknade štete
prouzročene u fizičkom sukobu s tuženikom, započeo je dana 5. siječnja 1979.
godine pred Općinskim sudom u Donjoj Stubici.
Ustavna tužba podnijeta je dana 1. prosinca 2003.
godine, a do tog dana sudski postupak nije okončan pa Ustavni sud utvrđuje da
postupak u ovom predmetu traje ukupno dvadeset tri (23) godine, deset (10)
mjeseci i dvadeset šest (26) dana.
Tijekom tog razdoblja sudovi su donijeli pet
prvostupanjskih i pet drugostupanjskih meritornih odluka.
Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku
čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na
snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda i protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97,
6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska
konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske
odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga
2000. godine (dana proglašenja Promjena Ustava). Ispitivanje razumnosti trajanja
sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti
predmetom ustavnosudskih postupaka, temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona
jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije
postojalo.
Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, ocijenio da se
pravno relevantnim razdobljem s aspekta povrede prava na razumnu duljinu
trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. godine (to
jest od dana stupanja na snagu Europske konvencije) do 1. prosinca 2003.
godine (to jest do dana podnošenja ustavne tužbe), što ukupno iznosi šest (6)
godina i dvadesetšest (26) dana.
5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG
SUDA
Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno
relevantnom razdoblju Općinski sud u Zaboku donio presudu dana 6. studenoga
1997. godine, kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev. Međutim, navedena
presuda je dostavljena opunomoćenici podnositelja tek 19. listopada 2000.
godine, a tuženik je zaprimio presudu 18. listopada 2000. godine. Od 6.
studenoga 1997. godine u spisu se nalazi samo podnesak podnositelja kojim moli
donošenje presude.
Žalba tuženika protiv
prvostupanjske presude zaprimljena je u Općinskom sudu u Zaboku dana 31.
listopada 2000. godine. Podneskom od 22. svibnja 2002. godine, opunomoćenica
podnositelja ustavne tužbe je molila Općinski sud u Zaboku da ju izvijesti je
li donijeta drugostupanjska odluka. Drugostupanjska odluka, kojom je odlučeno
o meritumu spora, donijeta je 21. siječnja 2004. godine.
Iz navedenog su očite potpune
neaktivnosti sudova u pravno relevantnom razdoblju, i to Općinskog suda, u
izradi pisane odluke, odnosno nedostavljanju odluke nakon zaključene glavne
rasprave, oko tri godine, te u odlučivanju drugostupanjskog suda povodom žalbe
preko tri godine.
5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA
USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJA U SUDSKOM POSTUPKU)
Podnositelj
ustavne tužbe, kao tužitelj u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog
suda, svojim ponašanjem nije bitnije utjecao na tijek postupka te ono ne može
biti opravdanje sudu zbog neučinkovitog i dugotrajnog vođenja postupka.
5.4. SLOŽENOST SUDSKOG
PREDMETA
Navodi
tužbe ne ukazuju da bi se radilo o složenom predmetu. Radi se o naknadi štete,
nastaloj uslijed fizičkog sukoba.
5.5. DRUGE OKOLNOSTI OD
UTJECAJA NA DULJINU SUDSKOG POSTUPKA
U povodu isticanja nadležnog suda o opterećenosti
brojem predmeta, Ustavni sud utvrđuje da se pozivanje na organizacijske ili
kadrovske probleme suda ne bi moglo smatrati opravdanim razlogom za nerazumno
dugo trajanje sudskog postupka.
Napominje se da je Europski
sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države –
ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava
sudovima da ispune zahtjeve, propisane člankom 6. stavkom 1. Europske
konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i
uredno vođenje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u
predmetima Bucholoz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho
protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Union Alimentaria Sanders SA
od 7. srpnja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i
dr.).
U odnosu na duljinu postupka
pred Općinskim sudom u Zaboku, Ustavni sud nalazi da je taj sud bezrazložno
uzrokovao odugovlačenje postupka u gore navedenom razdoblju te da nisu
korištene procesne ovlasti, propisane Zakonom o parničnom postupku (»Narodne
novine«, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01), koje nalažu efikasnije i
učinkovitije vođenje parničnog postupka.
Stoga se ne može smatrati da
bi trajanje sudskog postupka pred prvostupanjskim sudom, u parnici radi
naknade štete, u kojoj, prema ocjeni Ustavnog suda, nije bilo osobito složenih
niti činjeničnih niti pravnih pitanja, udovoljilo zahtjevu suđenja u
razumnom roku, zajamčenom člankom 29. stavkom 1. Ustava. Zbog navedenog,
Ustavni sud utvrđuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom
ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim
pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike
Hrvatske.
POSEBNE
OKOLNOSTI SLUČAJA
6. Iz očitovanja sudova utvrđeno je da je Županijski
sud u Zlataru donio presudu dana 21. siječnja 2004. godine, kojom je odlučio o
meritumu spora. Na dan donošenja presude Županijskog suda u Zlataru, postupak
pred Ustavnim sudom još nije bio okončan.
U skladu je s načelom
vladavine prava da u primjeni članka 63. Ustavnog zakona Ustavni sud ispituje
eventualnu povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku,
nastalu u razmatranom pravno relevantnom razdoblju, koje, prema čvrstoj i ustaljenoj
ustavnosudskoj praksi, završava danom podnošenja ustavne tužbe, kao samostalnu
povredu, neovisno o tome je li sudska odluka ipak donesena prije no što je
okončan sam ustavnosudski postupak.
7. U konkretnom slučaju,
odluka nadležnog suda nije donesena do podnošenja ustavne tužbe Ustavnom sudu
pa je pravo relevantno razdoblje, za koje je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnog
prava podnositelja, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, trajalo od 5.
studenoga 1997. godine do dana podnošenja ustavne tužbe 1. prosinca 2003.
godine.
Za navedeno razdoblje, u
kojemu je povreda nastupila, podnositelju pripada pravo na primjerenu naknadu
u iznosu od 8.550,00 kn. Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63.
stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzeo je u obzir sve okolnosti slučaja,
imajući pritom u vidu i vrstu postupka o kojemu se radi.
Uvažavajući činjenicu da je
sudska odluka u konkretnom predmetu donesena nakon prestanka trajanja pravno
relevantnog razdoblja, u kojemu je Ustavni sud ispitivao i utvrdio povredu
ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ovlaštenje
Ustavnog suda da nadležnom redovnom sudu naloži donošenje sudske odluke u određenom
roku, utemeljeno na članku 63. stavku 2. Ustavnog zakona, u konkretnom slučaju
nije potrebno primijeniti.
8. Sukladno članku 63. stavku
3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke ove odluke.
9. Odluka o objavi (točka IV.
izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Broj:
U-IIIA-3914/2003
Zagreb, 22. rujna 2004.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.