Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-3914/2003 od 22. rujna 2004.

NN 141/2004 (13.10.2004.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA-3914/2003 od 22. rujna 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2504

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučiva­nje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Mrko­njić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi V. N. iz G. S., koje­g zastupa opunomoćenica J. M., odvjetnica u Z., na sjednici održanoj dana 22. rujna 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Na teme­lju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), podnosite­lju ustavne tužbe, V. N. iz G. S., S. p. 96, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst) u iznosu od 8.550,00 kn.

III. Naknada iz točke II. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnoše­nja zahtjeva podnosite­lja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za ­njezinu isplatu.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnosite­lj ustavne tužbe, teme­ljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), podnio je dana 1. prosinca 2003. godine ustavnu tužbu zbog nedonoše­nja sudske odluke u razumnom roku.

Predlaže da Ustavni sud odredi rok za donoše­nje presude u predmetu koji se vodi pred Županijskim sudom u Zlataru pod poslovnim brojem: Gž-30/04 te da odredi primjerenu naknadu podnosite­lju jer navedeni sud nije u razumnom roku odlučio o pravima podnosite­lja.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općinskog suda u Zaboku broj: P-646/83 i dr. (prije Općinski sud u Do­njoj Stubici broj: P-5/79), utvrdio s­ljedeće či­njenice koje su pravno relevantne za odlučiva­nje o povredi ustavnog prava podnosite­lja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– dana 5. siječ­nja 1979. godine, podnosite­lj je podnio tužbu Općinskom sudu u Do­njoj Stubici, radi naknade štete;

– presudom Općinskog suda u Do­njoj Stubici broj: P-5/79 od 3. srp­nja 1981. godine, podnosite­lj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio od suda da obveže tuženog na isplatu, u zahtjevu određenog, novčanog iznosa podnosite­lju te mjesečne rente;

– presudom Okružnog suda u Zagrebu broj: Gž-3986/82 od 29. lip­nja 1982. godine, ukinuta je prvostupa­njska presuda i predmet vraćen na ponovno suđe­nje;

– zbog zahtjeva podnosite­lja, rješe­njem Vrhovnog suda RH broj: R-5/1983 za odlučiva­nje u predmetu određen je Općinski sud u Zaboku (supruga tuženog radi u Općinskom sudu u D. Stubici);

– presudom Općinskog suda u Zaboku broj: P-646/83 od 25. lip­nja 1987. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev;

– presudom Okružnog suda u Zagrebu broj: Gž-4645/88 od 28. lip­nja 1988. godine ukinuta je prvostupa­njska presuda i predmet je vraćen na ponovno suđe­nje;

– presudom Općinskog suda u Zaboku broj: P-677/88 od 20. siječ­nja 1989. ponovno je djelomično usvojen tužbeni zahtjev;

– rješe­njem Okružnog suda u Zagrebu broj: Gž-4502/89 od 5. srp­nja 1989. godine ukinuta je prvostupa­njska presuda i predmet vraćen na ponovno suđe­nje, ali pred drugim vijećem;

– na ročište od 24. listopada 1989. godine nije pristupio nitko za tužite­lja te je određeno mirova­nje postupka;

– 31. listopada 1989. godine, tužite­lj je zatražio povrat u prijaš­nje sta­nje;

– na ročištu od 25. siječ­nja 1990. godine nije pristupio nitko od stranaka te je ponovno određeno mirova­nje postupka;

– podneskom, zaprim­ljenim u sudu 15. siječ­nja 1990. godine, podnosite­lj je zbog pretrp­ljenog moždanog udara zatražio odgodu ročišta, zakazanog za 25. siječ­nja 1990.;

– rješe­njem Općinskog suda u Zaboku od 1. lip­nja 1993. godine preotvorena je glavna rasprava;

– presudom Općinskog suda u Zaboku broj: P-665/92 od 29. lip­nja 1993. godine odbijen je tužbeni zahtjev;

– rješe­njem Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj: Gž-8966/94 od 11. srp­nja 1995. godine ukinuta je prvostupa­njska presuda i predmet je vraćen na ponovno suđe­nje;

– podnosite­lj je nekoliko puta požurivao nastavak postupka i donoše­nje odluke;

– presudom Općinskog suda u Zaboku broj: P-770/95 od 6. studenoga 1997. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev;

– navedena presuda od 6. studenoga 1997. godine dostav­ljena je opunomoćenici podnosite­lja dana 19. listopada 2000. godine;

– presudom i rješe­njem Županijskog suda u Zlataru broj: Gž-30/04 od 21. siječ­nja 2004. godine djelomično je potvrđena prvostupa­njska presuda, a djelomično ukinuta (u dijelu o kamatama i troškovima postupka),

– o ukinutom dijelu donijeta je prvostupa­njska presuda dana 31. ožujka 2004. godine.

OČITOVANJE ŽUPANIJSKOG SUDA U ZLATARU I OPĆINSKOG SUDA U ZABOKU

3. Na teme­lju članka 69. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je, dana 15. ožujka 2003. godine, zatražio od Županijskog suda u Zlataru da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

U očitova­nju od 22. ožujka 2004. godine, predsjednik Županijskog suda u Zlataru navodi da se ­nje­govo očitova­nje odnosi samo na razdob­lje od kada je u predmetu nadležan Općinski sud u Zaboku te ističe da je Županijski sud zaprimio predmet 12. siječ­nja 2004. godine. Navodi probleme u kadrovskom dijelu rada suda te ističe da su zbog toga u velikom zaostatku.

Budući da je iz odgovora predsjednika Županijskog suda proizlazilo da je spis bio vraćen ponovno Općinskom sudu, dana 25. svib­nja 2004. godine zatražili smo očitova­nje Općinskog suda u Zaboku. U očitova­nju predsjednice tog suda naveden je tijek odlučiva­nja u spisu te su ponov­ljeni organizacijski i kadrovski problemi u radu suda.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4. Mjerodavno pravo u ovom sudskom postupku sadržano je u odredbama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članku 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Uvidom u spis Općinskog suda u Zaboku broj: P-646/83 (P-677/88 i dr.), Ustavni sud je utvrdio da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za postupa­nje teme­ljem odredbe članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže s­ljedećim utvrđe­njima:

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Parnični postupak, pokrenut tužbom radi naknade štete prouzročene u fizičkom sukobu s tuženikom, započeo je dana 5. siječ­nja 1979. godine pred Općinskim sudom u Do­njoj Stubici.

Ustavna tužba podnijeta je dana 1. prosinca 2003. godine, a do tog dana sudski postupak nije okončan pa Ustavni sud utvrđuje da postupak u ovom predmetu traje ukupno dvadeset tri (23) godine, deset (10) mjeseci i dvadeset šest (26) dana.

Tijekom tog razdob­lja sudovi su donijeli pet prvostupa­njskih i pet drugostupa­njskih meritornih odluka.

Pravo na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutar­nje­g pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupa­nja na snagu Zakona o potvrđiva­nju Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda i protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, u da­lj­njem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine (dana proglaše­nja Promjena Ustava). Ispitiva­nje razumnosti traja­nja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka, teme­ljenih na članku 63. Ustavnog zakona jer u dotadaš­njem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, ocijenio da se pravno relevantnim razdob­ljem s aspekta povrede prava na razumnu du­ljinu traja­nja sudskog postupka smatra razdob­lje od 5. studenoga 1997. godine (to jest od dana stupa­nja na snagu Europske konvencije) do 1. prosinca 2003. godine (to jest do dana podnoše­nja ustavne tužbe), što ukupno iznosi šest (6) godina i dvadesetšest (26) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdob­lju Općinski sud u Zaboku donio presudu dana 6. studenoga 1997. godine, kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev. Međutim, navedena presuda je dostav­ljena opunomo­ćenici podnosite­lja tek 19. listopada 2000. godine, a tuženik je zaprimio presudu 18. listopada 2000. godine. Od 6. studenoga 1997. godine u spisu se nalazi samo podnesak podnosite­lja kojim moli donoše­nje presude.

Žalba tuženika protiv prvostupa­njske presude zaprim­ljena je u Općinskom sudu u Zaboku dana 31. listopada 2000. godine. Podneskom od 22. svib­nja 2002. godine, opunomoćenica podnosite­lja ustavne tužbe je molila Općinski sud u Zaboku da ju izvijesti je li donijeta drugostupa­njska odluka. Drugostupa­njska odluka, kojom je odlučeno o meritumu spora, donijeta je 21. siječ­nja 2004. godine.

Iz navedenog su očite potpune neaktivnosti sudova u pravno relevantnom razdob­lju, i to Općinskog suda, u izradi pisane odluke, odnosno nedostav­lja­nju odluke nakon zak­ljučene glavne rasprave, oko tri godine, te u odlučiva­nju drugostupa­njskog suda povodom žalbe preko tri godine.

5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJA U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnosite­lj ustavne tužbe, kao tužite­lj u sudskom postupku, prema utvrđe­nju Ustavnog suda, svojim ponaša­njem nije bitnije utjecao na tijek postupka te ono ne može biti opravda­nje sudu zbog neučinkovitog i dugotrajnog vođe­nja postupka.

5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Navodi tužbe ne ukazuju da bi se radilo o složenom predmetu. Radi se o naknadi štete, nastaloj uslijed fizičkog sukoba.

5.5. DRUGE OKOLNOSTI OD UTJECAJA NA DULJINU SUDSKOG POSTUPKA

U povodu istica­nja nadležnog suda o opterećenosti brojem predmeta, Ustavni sud utvrđuje da se poziva­nje na organizacijske ili kadrovske probleme suda ne bi moglo smatrati opravdanim razlogom za nerazumno dugo traja­nje sudskog postupka.

Napomi­nje se da je Europski sud za ­ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države – ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve, propisane člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođe­nje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Bucholoz protiv Njemačke od 6. svib­nja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srp­nja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srp­nja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. ve­ljače 1991. i dr.).

U odnosu na du­ljinu postupka pred Općinskim sudom u Zaboku, Ustavni sud nalazi da je taj sud bezrazložno uzrokovao odugovlače­nje postupka u gore navedenom razdob­lju te da nisu korištene procesne ovlasti, propisane Zakonom o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01), koje nalažu efikasnije i učinkovitije vođe­nje parničnog postupka.

Stoga se ne može smatrati da bi traja­nje sudskog postupka pred prvostupa­njskim sudom, u parnici radi naknade štete, u kojoj, prema ocjeni Ustavnog suda, nije bilo osobito složenih niti či­njeničnih niti pravnih pita­nja, udovo­ljilo zahtjevu suđe­nja u razumnom roku, zajamčenom člankom 29. stavkom 1. Ustava. Zbog navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnosite­lja da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA

6. Iz očitova­nja sudova utvrđeno je da je Županijski sud u Zlataru donio presudu dana 21. siječ­nja 2004. godine, kojom je odlučio o meritumu spora. Na dan donoše­nja presude Županijskog suda u Zlataru, postupak pred Ustavnim sudom još nije bio okončan.

U skladu je s načelom vladavine prava da u primjeni članka 63. Ustavnog zakona Ustavni sud ispituje eventualnu povredu ustavnog prava na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku, nastalu u razmatranom pravno relevantnom razdob­lju, koje, prema čvrstoj i usta­ljenoj ustavnosudskoj praksi, završava danom podnoše­nja ustavne tužbe, kao samostalnu povredu, neovisno o tome je li sudska odluka ipak donesena prije no što je okončan sam ustavnosudski postupak.

7. U konkretnom slučaju, odluka nadležnog suda nije donesena do podnoše­nja ustavne tužbe Ustavnom sudu pa je pravo relevantno razdob­lje, za koje je Ustavni sud utvrdio povredu ustav­nog prava podnosite­lja, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, trajalo od 5. studenoga 1997. godine do dana podnoše­nja ustavne tužbe 1. prosinca 2003. godine.

Za navedeno razdob­lje, u kojemu je povreda nastupila, podnosite­lju pripada pravo na primjerenu naknadu u iznosu od 8.550,00 kn. Pri utvrđiva­nju visine naknade, teme­ljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzeo je u obzir sve okolnosti slučaja, imajući pritom u vidu i vrstu postupka o kojemu se radi.

Uvažavajući či­njenicu da je sudska odluka u konkretnom predmetu donesena nakon prestanka traja­nja pravno relevantnog razdob­lja, u kojemu je Ustavni sud ispitivao i utvrdio povredu ustavnog prava podnosite­lja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ovlašte­nje Ustavnog suda da nadležnom redovnom sudu naloži donoše­nje sudske odluke u određenom roku, uteme­ljeno na članku 63. stavku 2. Ustavnog zakona, u konkretnom slučaju nije potrebno primijeniti.

8. Sukladno članku 63. stavku 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke ove odluke.

9. Odluka o objavi (točka IV. izreke) teme­lji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-3914/2003
Zagreb, 22. rujna 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc.
Jasna Omejec, v. r.