USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2530

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smi­ljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi I. M. iz O., D. R., koju zastupa M. B.-B., odvjetnica iz S., na sjednici održanoj 24. rujna 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Na teme­lju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), podnosite­ljici ustavne tužbe I. M. iz O., D. R., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 4.950,00 kuna.

III. Naknada iz točke II. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna, u roku od tri mjeseca od dana podnoše­nja zahtjeva podnosite­ljice za ­njezinu isplatu Ministarstvu financija Republike Hrvatske.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnosite­ljica ustavne tužbe je 19. ve­ljače 2003. godine, teme­ljem odredaba članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), podnijela ustavnu tužbu, zbog nedonoše­nja sudske odluke u razumnom roku.

Predlaže da Ustavni sud odredi rok za donoše­nje presude u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Omišu, pod poslovnim brojem: P-410/93, te da joj odredi primjerenu naknadu zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, koju je počinio Općinski sud u Omišu, ne odlučivši o pravima i obvezama podnosite­ljice u razumnom roku.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI
POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općin­skog suda u Omišu broj: P-410/93, utvrdio s­ljedeće či­njenice koje su pravno relevantne za odlučiva­nje o povredi ustavnog prava podnosite­ljice, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava:

– tužba radi prizna­nja prava vlasništva na nekretninama i diobe suvlasničke zajednice nekretnina podnesena je Općinskom sudu u Omišu 15. listopada 1993.,

–  22. studenoga 1993. godine održano je ročište, na kojem je nazočni drugo tuženik dao odgovor na tužbu s prijedlogom diobe, te je riješeno da će prijedlog diobe biti dostav­ljen prvo, treće i četvrto tuženiku na očitova­nje,

– na ročištu održanom 16. prosinca 1993. riješeno je, na prijedlog tužite­ljice, da će se provesti očevid na licu mjesta, uz sudjelova­nje vještaka geodetske, građevinske i po­ljoprivredne struke,

– podneskom od 6. srp­nja 1994. tužite­ljica je od predsjednika Općinskog suda u Omišu zatražila izuzeće raspravnog suca zbog sporosti i neučinkovitosti u radu na predmetu,

– nakon očitova­nja suca (iz koje­g proizlazi da ima znatnih teškoća u pronalaže­nju trojice vještaka s područja mjesne nadležnosti suda, a koji bi vještače­nja mogli provoditi u isto vrijeme), rješe­njem predsjednika Općinskog suda u Omišu broj: Su-9-206/94 od 20. rujna 1994. odbijen je prijedlog tužite­ljice, uz obrazlože­nje da neažurnost suca sama po sebi ne dovodi u pita­nje ­nje­govu nepristranost, kao jedini mogući razlog za izuzeće,

– rješe­njem od 22. rujna 1994. određen je očevid na licu mjesta kao i provođe­nje vještače­nja po vještacima po­ljodjelske, građevinske i geodetske struke,

– podneskom od 5. listopada 1994. jedan od imenovanih vještaka obavijestio je sud da neće moći pristupiti na dan očevida,

– podneskom tužite­ljice od 5. listopada 1994. prigovara se sporosti u radu suda, kojem je bilo potrebno deset mjeseci da odredi vještake,

– podneskom od 19. listopada 1994. tužite­ljica je dostavila dokaz o uplati predujma za vještače­nja,

– podneskom od 17. rujna 1996. tužite­ljica je zatražila od suda da nastavi s postupa­njem,

– ročište 8. listopada 1996. održano je pred novim raspravnim sucem, te je ponovno doneseno rješe­nje o određiva­nju očevida na licu mjesta, uz sudjelova­nje vještaka,

– rješe­njem suda od 8. listopada 1996. imenovani su vještaci (različiti od onih imenovanih rješe­njem od 22. rujna 1994.),

– očevid na licu mjesta, zakazan za 18. studenoga 1996., odgođen je zbog nevremena,

–  14. ožujka 1997. proveden je očevid na licu mjesta uz sudjelova­nje imenovanih vještaka, time da su se svi sudionici suglasili, zbog moguće nagodbe parničnih stranaka, da najprije budu izrađena vještva vještaka mjernika i agronoma, a kasnije, po potrebi i građevinsko,

– 15. trav­nja 1997. otprem­ljen je nalaz i miš­lje­nje vještaka mjernika vještaku po­ljodjelske struke (nije razvidno kada je ovo vještvo izrađeno i dostav­ljeno sudu, jer ne prileži preslici spisa predmeta),

– podneskom od 13. svib­nja 1997. tužite­ljica je zatražila od suda da je obavijesti o rezultatima vještače­nja ili da imenuje druge vještake,

–  11. srp­nja 1997. sudu je dostav­ljeno zajedničko vještvo – prijedlog plana diobe i zapisnik procjene nekretnina,

– dopisom suda od 8. rujna 1997. od tužite­ljice je zatražena nadoplata troškova vještače­nja,

– podneskom od 5. studenoga 1997. tužite­ljica ponovno požuruje dostavu vještva i okonča­nje postupka,

– 3. prosinca 1997. održano je ročište na kojem je rasprav­ljano o mogućim načinima diobe,

– podneskom od 3. prosinca 1997. tužite­ljica se dodatno očituje na navode s održanog ročišta,

– podneskom od 23. ve­ljače 1998. tužite­ljica požuruje rad suda, ponovno se očituje na prijedloge diobe kao i na nalaze vještaka, s prijedlogom da oni budu dopu­njeni, te da se provede i građevinsko vještače­nje,

– tuženici se podneskom, čiji datum nije vid­ljiv na preslici, očituju na dosadaš­nji tijek rasprav­lja­nja,

– 28. listopada 1998. održano je ročište, te je riješeno da će se od nadležnog ureda za geodetske poslove pribaviti podaci o posjedovnom sta­nju spornih nekretnina, te da će se zatražiti priklop spisa istog suda, broj: O-66/85 i O-256/90,

– podneskom nečitkog datuma jedan od tuženika traži da tužite­ljica uredi tužbu u smislu usklađe­nja zem­ljišnok­njižnih i katastarskih oznaka spornih zem­ljišta,

– 5. studenoga 1998. upućena je zamolba suda nadležnom uredu za geodetske poslove,

– dopisom od 17. studenoga 1998. navedeni ured dostavio je sudu podatke,

– 29. trav­nja 1999. održano je ročište na kojem je riješeno da će se od ureda za geodetske poslove dodatno zatražiti podaci, te je naloženo tužite­ljici da uredi tužbu,

– 29. trav­nja 1999. upućena je zamolba uredu za geodetske poslove,

– podneskom od 12. svib­nja 1999. tužite­ljica ustraje na provođe­nju građevinskog vještače­nja, prigovara nepotpunosti već provedenih vještače­nja, te odbija urediti tužbu tako dugo dok ne budu provedena sva vještače­nja,

– 15. lip­nja 1999. podnesen je zahtjev tužite­ljice za izuzeće raspravne sutki­nje, zbog nezadovo­ljstva načinom na koji uprav­lja postupkom,

– rješe­njem predsjednika Općinskog suda u Omišu, broj: 10-Su-355/99 od 16. lip­nja 1999. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužite­ljice za izuzeće raspravne sutki­nje,

– 21. lip­nja 2000. održano je ročište, pred novim raspravnim sucem (trećim), na kojem je nastav­ljeno rasprav­lja­nje o predmetu spora uz, kao i prije, djelomično oprečna stajališta parničnih stranaka i uz međusobne optužbe za odugovlače­nje postupka; utvrđeno je kako podnesak tužite­ljice od 12. svib­nja 1999. nije dostav­ljen tuženicima, što je na ročištu uči­njeno, pa je uslijedila odgoda radi ­njihovog očitova­nja,

– dopisom suda od 23. listopada 2000. zatraženi su podaci o posjedovnom sta­nju na spornim nekretninama od nadležnog ureda za geodetske poslove,

– odgovor tog ureda zaprim­ljen je 21. studenoga 2000.,

– 22. studenoga 2000., zbog bolesti raspravnog suca i zbog izostanka svih parničnih stranaka, ročište je odgođeno,

– 25. siječ­nja 2001. održano je ročište na kojem je doneseno rješe­nje da će se dopunski saslušati vještak mjernik, te da će se pozvati vještaka građevinske struke na dostavu nalaza i miš­lje­nja u roku od 3 dana, budući da nije udovo­ljio svojoj obvezi,

– u podnesku od 21. ve­ljače 2001. tužite­ljica izlaže još neka svoja stajališta o predmetu spora,

– 28. ve­ljače 2001. održano je ročište na kojem je dopunski saslušan vještak mjernik, kao i vještak građevinske struke, koji je u svojem iskazu dao stručna pojaš­nje­nja, uz napomenu da su se parnične stranke još tijekom očevida sporazumjele o tome da izrada ­nje­govog vještva nije potrebna; na istom su ročištu teme­ljem iskaza vještaka utvrđene određene pogreške od utjecaja na rezultate vještače­nja, a na koje je tužite­ljica ukazivala, pa je podije­ljen rok tuženicima da se na to očituju, nakon če­ga će vje­štacima biti pisanim putem naložena izrada vještva odnosno dopune vještva,

– u podnesku od 2. ožujka 2001. tužite­ljica izlaže da­lj­nje navode, prigovore i prijedloge glede predmeta spora,

– u podnesku od 17. srp­nja 2001. tužite­ljica požuruje okonča­nje vještače­nja,

– 20. rujna 2001. sudu je dostav­ljeno dopunsko vještvo vje­štaka mjernika,

– 11. prosinca 2001. sudu je dostav­ljeno vještvo građe­vin­skog vještaka,

– podneskom od 21. siječ­nja 2002. tužite­ljica se očituje na nalaze vještaka, te tvrdi da su dijelom nepotpuni i netočni,

– 29. siječ­nja 2002. održano je ročište na kojem su saslušani vještaci, tuženici su stavili primjedbe na vještva, raspravnim rješe­njem određen je tužite­ljici rok za očitova­nje, te je određeno dopunsko građevinsko vještače­nje jednog spornog objekta, time da je očevid tog objekta određen za idući dan, kada je i proveden,

– podneskom tužite­ljice od 5. ve­ljače 2002. ukazuje se na točnost dotadaš­njih tvrd­nji tužite­ljice, s obzirom na rezultate vještače­nja, proširuje se tužbeni zahtjev, te se zahtijeva usklađe­nje katastarskog sta­nja,

– 15. ožujka 2002. sudu je dostav­ljeno dopunsko građevin­sko vještače­nje spornog objekta,

– 26. ožujka 2002. održano je ročište na kojem je tužite­ljica zatražila rok za očitova­nje na dopunsko vještvo, budući da ga ranije nije primila, a tuženici su se usprotivili prošire­nju tužbenog zahtjeva i zatražili da tužite­ljica konačno, pod prijet­njom odba­čaja, uredi tužbu koja u postojećem sadržaju nije razum­ljiva, što je sud raspravnim rješe­njem i naložio,

– u podnesku od 8. trav­nja 2002. tužite­ljica tvrdi da su ­njezini već postav­ljeni tužbeni zahtjevi u dovo­ljnoj mjeri jasni i određeni,

– 23. trav­nja 2002. održano je ročište na kojem su tuženici stavili novi prijedlog za mirno rješe­nje spora, te je tužite­ljici podije­ljen rok od 8 dana za očitova­nje,

– dopisom od 30. trav­nja 2002. sud je zatražio od zem­ljišnok­njižnog odjela izvatke za određene sporne nekretnine,

– podneskom od 3. svib­nja 2002. tužite­ljica se očituje na prijedlog nagodbe, postav­lja određene uvjete, prigovara radu suda, vještaka zem­ljišnok­njižnog odjela i katastra, prijeti podnoše­njem kaznenih prijava, te prilaže već podnesene kaznene prijave protiv vještaka i odgovorne osobe u katastru,

– podneskom od 27. svib­nja 2002. tužite­ljica traži izuzeće svih sudaca Općinskog suda u Omišu,

– na ročištu dana 28. svib­nja 2002. riješeno je da se obustav­lja rad na predmetu do odluke o izuzeću,

– rješe­njem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Grl-580/02 od 10. srp­nja 2002. zahtjev tužite­ljice za izuzeće svih sudaca nadležnog suda (tj. za dele­gaciju nadležnosti drugom stvarno nadležnom sudu) je odbijen,

– rješe­njem Vrhovnog suda broj: Su-972-VI/02 od 10. rujna 2002. odbačen je zahtjev tužite­ljice za izuzeće predsjednika Županijskog suda u Splitu (budući da zahtjev tužite­ljice ne prileži preslici spisa predmeta, iz obrazlože­nja rješe­nja je vid­ljivo da je tužite­ljica to izuzeće zatražila jer predsjednik Županijskog suda u Splitu nije riješio o prethodnom zahtjevu za izuzeće svih sudaca Općinskog suda u Omišu),

– 19. ve­ljače 2003. tužite­ljica (podnosite­ljica) je podnijela ustavnu tužbu,

– 10. srp­nja 2003. spis predmeta je vraćen Općinskom sudu u Omišu, a iz popratnog dopisa je razvidno (jer zahtjev ne prileži preslici spisa predmeta) da je bio zatražen na uvid i dostav­ljen Državnom odvjetništvu, u svezi s podnesenim kaznenim prijavama,

– na ročištu održanom dana 10. listopada 2003. glavna rasprava je zak­ljučena i donesena je presuda kojom se djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužite­ljice.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U OMIŠU

3. Na teme­lju članka 69. stavka 1. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda u Omišu da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

Predsjednik Općinskog suda u Omišu je 6. kolovoza 2003. godine dostavio ovom Sudu očitova­nje u kojem je navedena kronologija postupa­nja u predmetu. Uz očitova­nje, Sudu je dostav­ljena i preslika spisa predmeta, broj: P-410/93.

Dopisom zaprim­ljenim u Sudu dana 7. siječ­nja 2004. predsjednik Općinskog suda u Omišu dostavio je Ustavnom sudu prvostupa­njsku presudu.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4. Mjerodavno pravo je propisano odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Povredu ustavnog prava na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatra­njem razloga ustavne tužbe podnosite­ljice i uvi­da u spis Općinskog suda u Omišu, Ustavni sud je utvrdio da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za ­nje­govo postupa­nje u smislu odredaba članka 63. Ustavnog zakona.

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupa­njski parnični postupak započeo je 15. listopada 1993. godine, podnoše­njem tužbe podnosite­ljice ustavne tužbe, radi prizna­nja prava vlasništva i diobe suvlasničke zajednice nekretnina.

Ustavna tužba podnijeta je 19. ve­ljače 2003. godine, a do tog dana sudski postupak nije okončan niti u prvom stup­nju suđe­nja, pa Ustavni sud utvrđuje da je postupak u ovom predmetu trajao, do podnoše­nja ustavne tužbe, devet (9) godina, četiri (4) mjeseca i četiri (4) dana.

Ukupno je prvostupa­njski postupak u konkretnom slučaju, računajući od utuže­nja do donoše­nja prvostupa­njske presude, trajao devet (9) godina, jedanaest (11) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

Pravo na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutar­nje­g pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupa­nja na snagu Zakona o potvrđiva­nju Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak), koji je stupio na snagu 5. studenoga 1997.

Pravo na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine (dana proglaše­nja Promjena Ustava). Ispitiva­nje razumnosti traja­nja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997., u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka teme­ljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadaš­njem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Ustavni sud je, stoga, u konkretnom slučaju ocijenio da se pravno relevantnim razdob­ljem s aspekta povrede prava na razumnu du­ljinu traja­nja sudskog postupka smatra razdob­lje od 5. studenoga 1997. godine (to jest od dana stupa­nja na snagu Zakona o potvrđiva­nju Konvencije) do 19. ve­ljače 2003. (to jest do dana podnoše­nja ustavne tužbe), što ukupno iznosi pet (5) godina, tri (3) mjeseca i četrnaest (14) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom pravno relevantnom razdob­lju Općinski sud u Omišu, od rad­nji koje su relevantne za meritorno odlučiva­nje o pravima i obvezama stranaka u ovom sudskom postupku, odredio jedanaest ročišta za glavnu raspravu (od kojih je jedno odgođeno zbog bolesti suca i izostanka svih parničnih stranaka), uputio četiri zamolbe radi dostave podataka o spornim nekretninama, odredio priklop ostavinskih spisa, dva puta dopunski saslušao vještake, odredio i proveo jedno vještače­nje i jedno dopunsko vještače­nje, te dva puta naložio uređe­nje tužbe.

U radu suda, u razmatranom razdob­lju, nije bilo iznimno dugih razdob­lja potpune neaktivnosti, s izuzetkom razdob­lja između ročišta održanog 3. prosinca 1997. i onog održanog 28. listopada 1998., u traja­nju od deset mjeseci i dvadeset pet dana, kada sud nije poduzimao nikakve rad­nje, već samo zaprimao podneske i požurnice stranaka. Druga du­lja razdob­lja u kojima nisu zakazivana ročišta jesu razdob­lje od 29. trav­nja 1999. do 21. lip­nja 2000., u traja­nju od jedne godine, jednog mjeseca i dvadeset dva dana, te od 28. ve­ljače 2001. do 29. siječ­nja 2002., u traja­nju od jedanaest mjeseci i jednog dana. U prvom slučaju uzrokom neaktivnosti suda bio je zahtjev tužite­ljice za izuzeće raspravne sutki­nje i odlučiva­nje o tom zahtjevu, a u drugom traja­nje dvaju vještače­nja.

Pored navedenog, nadležni sud je dva puta prihvatio prijedlog tuženika i naložio tužite­ljici uređe­nje tužbe, međutim je tužite­ljica odbila urediti tužbu, bez pos­ljedica. Također je sud donio rješe­nje o priklopu dvaju ostavinskih spisa, ali traženi spisi nisu priklop­ljeni, niti je iz preslike spisa predmeta razvidno da bi raspravni sudac u tom pravcu poduzeo bilo kakve da­lj­nje rad­nje.

Uvidom u cjelokupni spis predmeta zak­ljučuje se da se konkretni parnični postupak vodio na neučinkovit način. Unatoč brojnosti održanih ročišta, čestom komunicira­nju sa strankama, vještacima i tijelima koja vode relevantne evidencije, proizlazi da u razdob­lju do podnoše­nja ustavne tužbe, dakle, nakon više od devet godina rasprav­lja­nja, sud nije uspio u potpunosti i jasno definirati predmet spora niti stajališta stranaka u sporu. Ovo napose stoga što nije u dovo­ljnoj mjeri koristio procesne instrumente koji mu stoje na raspolaga­nju u uprav­lja­nju postupkom – u odnosu na tijela koja vode evidencije nekretnina, u odnosu na vještake, a i u odnosu na samu tužite­ljicu.

Pritom objektivnu dugotrajnost konkretnog parničnog postupka u razmatranom razdob­lju otežava i okolnost da je ovaj postupak dugo trajao i bio iznimno neučinkovito vođen i prije 5. studenoga 1997., pa je tako u tom razdob­lju uočeno da je, nakon pokreta­nja parničnog postupka u listopadu 1993., u prosincu iste godine određeno provođe­nje očevida i vještače­nje putem vještaka različitih struka. Očevid je stvarno održan i vještače­nja započela tek u ožujku 1997., a da u među­vremenu, u razdob­lju du­ljem od tri godine, nisu poduzi­mane nikakve rad­nje suda, osim zaprima­nja podnesaka i požurnica (pa je, pored ostalog, u tom razdob­lju tužite­ljica po prvi put zatražila izuzeće suca).

5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJICE U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnosite­ljica ustavne tužbe, kao tužite­ljica u sudskom postupku, prema utvrđe­nju Ustavnog suda, u više je navrata, sve putem punomoćnika – odvjetnika, požurivala rad suda i vještaka, stav­ljala brojne prigovore na njihov rad, kao i na rad zem­ljišnok­njižnog odjela i katastra nekretnina, ukazivala na neažurnost, netočnost i neusklađenost stvarnog sta­nja spornih nekretnina s podacima u mjerodavnim evidencijama, te na međusobnu neusklađenost tih evidencija. Općenito, podnosite­ljica je učestalo komunicirala sa sudom, odnosno tuženicima i vještacima, i to pretežito putem konfuzno sročenih podnesaka. Otud, pored ostalog, i više puta ponov­ljen zahtjev tuženika i nalog suda da tužite­ljica uredi tužbu odnosno postavi jasan i određen tužbeni zahtjev, što je ova i izrijekom odbila učiniti. Podnosite­ljica je, unatoč tome, tri puta (dva puta u razmatranom razdob­lju) zatražila izuzeće raspravnih sudaca pojedinačno, svih sudaca i predsjednika nadležnog suda, te konačno predsjednika Županijskog suda u Splitu, te je podnijela kaznene prijave protiv vještaka i odgovornih osoba u nadležnom katastru.

Ustavni sud napomi­nje da je ovdje riječ o korište­nju postupovnih i drugih prava koja podnosite­ljici neosporno pripadaju, ali či­njenice vezane uz odvija­nje konkretnog parničnog postupka pokazuju da sve navedene nije doprinosilo ­nje­govom ubrza­nju i okonča­nju, osobito imajući u vidu okolnost da podnosite­ljicu tijekom cijelog postupka zastupa punomoćnik – odvjetnik. Odvjetniku, kao osobi stručnoj i ovlaštenoj za pruža­nje pravne pomoći, trebaju biti poznate, primjerice, zakonske odredbe kojima su uređeni instituti dele­gacije nadležnosti i izuzeća sudaca, osobito zakonom predviđeni opravdani razlozi za izuzeće, te odredbe o nadležnosti za odlučiva­nje povodom zahtjeva za izuzeće odnosno dele­gaciju nadležnosti. Razmatra­nje i odlučiva­nje o podnesenim zahtjevima za izuzeće sudaca, odnosno razma­tra­nje podnesenih kaznenih prijava, za koje vrijeme parnični sud nije mogao poduzimati nikakve parnične rad­nje, trajalo je ukupno jednu godinu i pet mjeseci.

Prema tome, Ustavni sud ocje­njuje da je i podnosite­ljica ustavne tužbe svojim ponaša­njem u konkretnom parničnom postupku doprinijela du­ljini ­nje­gova traja­nja.

5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

U konkretnom predmetu se radi o složenoj sudskoj stvari, budući da je riječ o utvrđiva­nju prava vlasništva i omjera tog vlasništva veće­g broja osoba na većem broju različitih nekretnina, zem­ljišnok­njižno i katastarski nesređenih, pri čemu se jav­lja potreba za provođe­njem više raznovrsnih vještače­nja i pribav­lja­njem različitih drugih podataka relevantnih za presuđe­nje.

Međutim, stajalište je Ustavnog suda da složenost postupka, zbog već spomenute neučinkovitosti ­nje­govog vođe­nja, ne oprav­dava utvrđenu du­ljinu ­nje­gova traja­nja.

6. Sukladno navedenom, Ustavni sud ocje­njuje da je nera­zumno dugim traja­njem sudskog postupka povrijeđeno ustavno pravo podnosite­ljice da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njezinim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.       

7. Imajući u vidu sve navedene či­njenice i okolnosti, a u smislu odredaba članka 63. stavaka 1. i 3. Ustavnog zakona, donijeta je odluka kao pod točkama I., II. i III. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdob­lje, uz iznimnu mogućnost uvažava­nja nerazumno dugog razdob­lja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

Pri utvrđiva­nju visine naknade, teme­ljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, uz istodobno uvažava­nje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

Na visinu naknade u konkretnom slučaju utjecale su okolnosti na strani suda i na strani podnosite­ljice, pa Ustavni sud smatra da je dosuđeni iznos u skladu s okolnostima konkretnog postupka.

8. Odluka o objavi (točka IV. izreke) teme­lji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-603/2003
Zagreb, 24. rujna 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.