USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2711

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Smi­ljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi Č. B. iz S., koje­g zastupa opunomoćenik Z. K., odvjetnik u S., na sjednici održanoj 19. listopada 2004. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Sisku dužan je donijeti odluku u predmetu broj: P-1137/98 u najkraćemu mogućem roku, ali ne du­ljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga iduće­g dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na teme­lju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Us­tav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), podnosite­lju ustavne tužbe Č. B. iz S., O. – 1. I. o. 9, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Na­rod­ne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst) u iznosu od 6.600,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnoše­nja zahtjeva podnosite­lja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za ­njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnosite­lj ustavne tužbe, na teme­lju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u da­lj­njem tekstu: Ustavni zakon), podnio je 24. ve­ljače 2004. godine ustavnu tužbu radi du­ljine parničnog postupka, pokrenutog ­nje­govom tužbom protiv Republike Hrvatske, a radi naknade štete.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Op­ćinskog suda u Sisku broj: P-1137/98, utvrdio či­njenice koje su pravno relavantne za odlučiva­nje o povredi ustavnog prava podnosite­lja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Repub­like Hrvatske.

Dana 13. kolovoza 1996. godine, podnosite­lj je Općinskom sudu u Sisku podnio tužbu protiv tužene Republike Hrvatske radi naknade štete na ­nje­govom vozilu, uzrokovane od strane pripadnika Hrvatske vojske.

U razdob­lju od 5. studenoga 1997. godine Općinski sud u Sisku održao je pripremno ročište.

Na ročištu dana 27. siječ­nja 1997. godine određeno je da će se pribaviti potrebni podaci od Ministarstva obrane te su isti zatraženi dana 11. trav­nja 1998. godine. Ministarstvo obrane odgovorilo je dopisom od 25. trav­nja 1997. godine, ali nije dostavilo tražene podatke.

Dana 16. siječnja 1998. godine, tužena je dostavila u spis podnesak, koji je sud 26. siječ­nja 1998. godine dostavio pod­nosite­lju na očitova­nje.

Na ročištu održanom 4. ve­ljače 1998. godine podnosite­lj je ustrajao na pribavi podataka od Ministarstva obrane te je sud iste zatražio dopisom od 10. ve­ljače 1998. godine.

Na ročištu 24. ve­ljače 1998. godine glavna rasprava je zak­ljučena te je donijeta presuda kojom je tužbeni zahtjev usvojen.

Dana 21. trav­nja 1998. godine, tužena je uložila žalbu na presudu, koja je 13. svib­nja 1998. godine dostav­ljena podnosite­lju na odgovor, koji je on uložio 28. svib­nja 1998. Spis je dostav­ljen Županijskom sudu u Sisku na odlučiva­nje po žalbi dana 29. svib­nja 1998. godine.

Rješe­njem od 17. rujna 1998. godine Županijski sud u Sisku ukinuo je prvostupa­njsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu u Sisku na ponovno suđe­nje.

Na ročištu održanom 14. siječ­nja 1999. godine glavna rasprava započela je iznova. Tužite­lj je predložio da se tuženu pozove da dostavi određenu dokumentaciju.

Dana 15. siječ­nja 1999. godine, sud je ponovo pozvao Ministarstvo obrane da dostavi potrebne podatke.

Iduće ročište održano je 4. ožujka 1999. godine.

Podneskom od 12. ožujka 1999. godine podnosite­lj je pred­ložio sasluša­nje jednog svjedoka.

Dana 16. studenoga 1999. godine donijeto je rješe­nje o prekidu postupka na teme­lju članka 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99).

Dana 11. rujna 2003. godine, podnosite­lj je predložio nastavak postupka te je postupak nastav­ljen rješe­njem od 17. studenoga 2003. godine, na koje je tužena 7. siječ­nja 2004. godine uložila žalbu te je spis 30. siječ­nja 2004. godine dostav­ljen Županijskom sudu u Sisku na rješava­nje po žalbi.

Dana 29. srp­nja 2004. godine Županijski sud u Sisku odbio je žalbu i potvrdio rješe­nje o nastavku postupka te predmet vratio Općinskom sudu u Sisku na da­lj­nje postupa­nje.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U SISKU

3. Na teme­lju članka 69. alineje 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda u Sisku da se izjasni o navodima ustavne tužbe.

U očitova­nju od 21. trav­nja 2004. godine, Općinski sud u Sisku navodi kronologiju postupa­nja u predmetu te navodi da je postupak bio u prekidu na teme­lju zakona.

4. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4.1. Podnosite­lj je pokrenuo postupak pred Općinskim su­dom u Sisku 13. kolovoza 1996. godine tužbom, podnesenom protiv Republike Hrvatske, radi naknade štete na ­nje­govom vozilu koje je bilo na korište­nju Hrvatske vojske.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:

»Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekom Domovinskog rata

Članak 184a.

(1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obav­lja­njem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lip­nja 1996. prekidaju se.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donoše­nja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornosti za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata«.

»Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donoše­nja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupa­nja na snagu ovoga Zakona.«.

4.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana 14. srp­nja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03), koji je stupio na snagu 31. srp­nja 2003. godine, a kojim je propisano:

»Članak 4.

(1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupa­njem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 112/99.) nastavit će se stupa­njem na snagu ovoga Zakona.«.

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete uzrokovane od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata do stupa­nja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, odnosno da je navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdob­lja od tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

4.3. Podnosite­lj je podnio ustavnu tužbu teme­ljem članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donoše­nje sud­ske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima i obvezama (...).«.

Članak 63. Ustavnog zakona propisuje:

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrp­ljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonoše­nja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donoše­nje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnosite­lja. Rok za donoše­nje akta poči­nje teći iduće­g dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnosite­lju zbog povrede ­nje­gova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnosite­lja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnoše­nja zahtjeva stranke za ­njezinu isplatu.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Povredu ustavnog prava na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispu­njene pretpostavke za postupa­nje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnosite­lj ustavne tužbe pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete 13. kolovoza 1996. godine. Ustavna tužba podnijeta je 24. ve­ljače 2004. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokreta­nja parničnog postupka do dana podnoše­nja ustavne tužbe proteklo ukupno sedam (7) godina, šest (6) mjeseci i jedanaest (11) dana.

Pravo na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutar­nje­ga pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupa­nja na snagu Zakona o potvrđiva­nju Konvencije za zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda i protokola broj: 1,4,6,7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narod­ne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pro­čišćeni tekst i 8/99 – ispravak, u da­lj­njem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donoše­nje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitiva­nje razumnosti traja­nja sud­skih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka, teme­ljenih na članku 63. Ustavnog zakona jer u dotadaš­njem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Stoga, računajući od 5. studenoga 1997. do dana podnoše­nja ustavne tužbe, pravno relevantno razdob­lje koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku obuhvaća šest (6) godina, tri (3) mjeseca i devetnaest (19) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na teme­lju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku pod brojem: P-1137/98 nastupio je po sili zakona (ex le­ge) dana 6. studenoga 1999. godine, stupa­njem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješe­nje o prekidu postupaka dana 16. studenoga 1999. godine, nadležni Općinski sud u Sisku postupio je u skladu sa zakonom, a ­nje­govo rješe­nje o prekidu postupka imalo je deklaratorno znače­nje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donoše­nja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima rad­nje usmjerene na rješava­nje podnesenoga tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

5.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocje­njuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupa­nje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnosite­lja da o ­nje­govim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi s pita­njem postoja­nja pretpostavke za postupa­nje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stav­kom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđe­nje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida, nadležni sud ne može postupati pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđe­nje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučiva­nje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je pos­ljedica intervencije zakonodavca u zapo­četi sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđe­nje u razumnom roku. Stoga, postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostav­ke za postupa­nje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije ne­go što je iscrp­ljen pravni put.

U svezi s pita­njem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđe­nje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnoše­nja velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete, prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravda­nje za dodatno zakonsko uređe­nje te odgovornosti pa i za određiva­nje prekida započetih postupaka do donoše­nja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim traja­njem nije smio onemogućiti ostvariva­nje Ustavom zajamčenog prava na suđe­nje u razumnom roku. O navedenom ograniče­nju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pita­nje. Međutim, Vlada Republike Hrvat­ske je s ispu­nje­njem ove obveze zakasnila tri (3) godine, jedan (1) mjesec i (20) dvadeset dana. Nakon proteka zakonom odre­đenog roka u kojemu je Vlada bila dužna Hrvatskome saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređe­nja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnosite­lj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada će se nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim tim okolnostima te o či­njenici da je zakonom određeni prekid sudskih postupaka radi naknade štete, prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, trajao tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana te da je prije toga postupak u pravno relevantnom razdob­lju od stupa­nja na snagu Europske konvencije do nastupa­nja prekida postupka trajao dvije (2) godine i jedan (1) dan, a nakon stupa­nja na snagu zakona koji je odredio da će se takvi postupci nastaviti pa do podnoše­nja ustavne tužbe, postupak je trajao šest (6) mjeseci i dvadset četiri (24) dana, Ustav­ni sud utvrđuje da je takvim, zakonom određenim prekidom postupka, kao i ukupnom du­ljinom postupka, povrijeđeno član­kom 29. stavkom. 1. Ustava zajamčeno pravo podnosite­lja da zakonom ustanov­ljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o ­nje­govim pravima i obvezama. Takvim, zakonom određenim prekidom postupka, u ovom je slučaju podnosite­lju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o teme­ljnom ­ljudskom pravu na pravično suđe­nje.

6. Imajući u vidu sve navedene či­njenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

7. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) teme­lji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-607/2004
Zagreb, 19. listopada 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.