USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2814

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hra­njski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrko­njić, Jasna Omejec, Že­ljko Potoč­njak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smi­ljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom B. R. iz K., koje­g zastupa opunomoćenik M. R., odvjetnik iz K., na sjednici održanoj 27. listopada 2004. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. B. R. podnio je ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1128/01-2 od 17. listopada 2001. godine, kojom je odbijena ­nje­gova žalba, kao i protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj: XVII P-436/01-42 od 24. svib­nja 2001. godine, kojom je odbijen s tužbenim zahtjevom da tuženici, HT Telekomunikacijski centar Karlovac iz Karlovca i Hrvatske pošte d.d. Zagreb, s tužite­ljem B. R. sklope ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo te da mu dopuste uk­njižbu prava vlasništva na predmetnom stanu.

2. Podnosite­lj u ustavnoj tužbi ističe da, u konkretnom slučaju, nije pravilno primije­njen Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 68/98, 96/99, 120/00 i 94/01), odnosno da su sudovi, pogrešnom primjenom materijalnog prava, povrijedili ­nje­gova ustavna prava, propisana člancima 14. stavkom 2., 26., 29. stav­kom 1. i 48. Ustava.

Smatra da je, kao član porodičnog domaćinstva ranije nosite­ljice stanarskog prava na predmetnom sta­nju (­nje­gove pokojne majke), po sili zakona stekao stanarsko pravo na tom stanu te da, stoga, u smislu odredbe članka 4. stavka 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ima pravo na otkup stana.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročšćeni tekst), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustav­nu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (re­gionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o ­nje­govim pravima i obvezama ili o sum­nji ili optužbi zbog kaž­njivog djela, povrijeđeno ­ljudsko pravo ili teme­ljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (re­gionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučiva­nja o pravima i obvezama podnosite­lja, povrijeđeno podnosite­lju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pita­nje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili či­njenično sta­nje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one či­njenice od čije­g postoja­nja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Ocje­njujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Iz spisa predmeta je razvidno da je podnosite­lju bilo omogućeno poduzimati sve zakonom dopuštene procesne rad­nje, a sudovi su svoja stajališta, iznijeta u osporenim presudama, obrazložili. U tom postupku i u osporenim presudama, o pravima podnosite­lja nije odlučivano samovo­ljno.

5. Presudom, osporenom ovom ustavnom tužbom, odbijen je podnosite­lj s tužbenim zahtjevom iz razloga što, po ocjeni suda, pravo na otkup stana, koje pripada stanaru teme­ljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, je osobno pravo stanara te ne prelazi na ­nje­gove nas­ljednike, u smislu odredbe članka 2. Zakona o nas­ljeđiva­nju.

S obzirom da presuda, kojom je M. R., majci podnosite­lja i nosite­ljici stanarskog prava, udovo­ljeno tužbenom zahtjevu i koja je zamje­njivala kupoprodajni ugovor, nije postala pravomoćna iz razloga što je ona nakon izjav­ljiva­nja žalbe umrla, sud se nije upuštao u ocjenu ima li B. R., kao sin i nas­ljednik pokojne, status člana obite­ljskog domaćinstva, u smislu članka 6. Zakona o prodaji stanova.

Županijski sud u Karlovcu donio je presudu kojom je odbijena žalba podnosite­lja kao neosnovana i potvrđena prvostupa­njska presuda te je u potpunosti prihvatio, kao osnovane, razloge prvostupa­njske presude o odbija­nju tužbenog zahtjeva.

6. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi držav­ljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. U konkretnoj pravnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih bi se moglo ocje­njivati da je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno načelo iz članka 26. Ustava Republike Hrvatske.

7. Neosnovano podnosite­lj ističe povredu ustavnog prava, zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava. Tijekom ustavnosudskog postupka, ovaj Sud nije utvrdio postoja­nje či­njenica ili okolnosti koje bi ukazivale na povredu ustavnog prava na pravično suđe­nje. U spornoj pravnoj situaciji presuđivali su zakonom ustanov­ljeni sudovi unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz pribav­ljene dokumentacije o provedenom parničnom postupku, razvidno je da je prvostupa­njski parnični sud proveo dokazni postupak sukladno potrebi utvrđe­nja odlučnih či­njenica, dok je drugostupa­njski sud u cijelosti i meritorno odgovorio na žalbene navode podnosite­lja.

8. Podnosite­lj povrijeđenim smatra pravo vlasništva, zajamčeno odredbom članka 48. stavka 1. Ustava. Ustavni sud, teme­ljem članka 48. Ustava, štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničava­nje ili oduzima­nje tog prava, osim ako je ograničava­nje ili oduzima­nje zasnovano na zakonu.

U slučaju zadira­nja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kada ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ­ljudskih prava i teme­ljnih sloboda zajamčenih Ustavom, uteme­ljena na neprihvat­ljivom pravnom stajalištu ili je tako pogrešna i bez razboritog pravnog obrazlože­nja da ju je moguće ocijeniti samovo­ljnom.

Ustavni sud u slučaju podnosite­lja ustavne tužbe nije utvrdio postoja­nje takvih povreda.

9. Slijedom iznijetog, teme­ljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavi teme­lji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2348/2001
Zagreb, 27. listopada 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

***

Na teme­­lju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03), dajem

 IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz  Odluku, broj: U-III-2348/2001

od 27. listopada 2004.

Protivim se izreci i obrazlože­­nju Odluke, broj: U-III-2348/2001 donesene na Sjednici Ustavnog suda 27. listopada 2004. godine (da­­lje u tekstu: Odluka).

I.

B. R. podnosite­­lj ustavne tužbe podnio je ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj: Gž-1128/01-2 od 17. listopada 2001. godine i presude Općinskog suda u Karlovcu, broj: XVII P-436/01-42 od 24. svib­­nja 2001. godine.

Iz spisa predmeta razvidno je s­­ljedeće:

– u postupku, koji je prethodio osporenim presudama, M. R. iz K. (majka podnosite­­lja ustavne tužbe), kao nosite­­ljica stanarskog prava na stanu u K., K. 3/a, podnijela je 21. ožujka 1994. godine HPT-u, Centar pošta K., zahtjev za kup­­nju tog stana koji ne navodeći razlog, nije htio zak­­ljučiti Ugovor o kupoprodaji stana sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (da­­lje u tekstu: Zakon o prodaji stanova (»Narodne novine«, broj 43/92 – pročišćeni tekst (...) 94/01)).

– Općinski sud u Karlovcu presudom, broj: VI P-1165/98-21 od 14. srp­­nja 1998. godine, uvažio je tužbeni zahtjev M. R. i donio presudu koja nadomješta Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sukladno Zakonu o prodaji stanova.

– Županijski sud u Karlovcu, rješe­­njem broj: Gž-127/99 od 17. ve­­ljače 1999. godine, ukida navedenu prvostupa­­njsku presudu i vraća na ponovni postupak. U obrazlože­­nju tog rješe­­nja navodi se: »(...) Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik iz svih razloga navedenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (...). Tuženik je podnio i dopunu žalbe nakon isteka zakonskog roka od 15 dana, no sud je tu dopunu prihvatio kao pravovremenu, jer dopuna žalbe i žalba čine jednu cjelinu, sadrže žalbene navode protiv prvostupa­­njske presude, pa je potrebno ocje­­njivati sve navode, pa i navode dopune žalbe. (...) Tuženik u dopuni žalbe navodi da je tužite­­ljica umrla 8. ve­­ljače 1999. godine, prije no što je pravomoćno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužite­­ljice da sud u smislu članka 9. Zakona o prodaji stanova (...) donese presudu koja će zamijeniti ugovor o prodaji stana (...). U postupku je utvrđeno da je tužite­­ljica nosite­­ljica stanarskog prava na predmetnom stanu, da je 21. ožujka 1994. godine podnijela tuženiku zahtjev za zak­­ljuče­­nje Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, a tuženik je odbio zak­­ljučiti ugovor ne navodeći razloge (...). Pobijanom presudom prvostupa­­njski sud je udovo­­ljio tužbenom zahtjevu tužite­­ljice, no kako je tuženik blagovremeno uložio žalbu, protiv te presude, ona nije postala pravomoćna. O žalbi nije odlučeno sve do smrti tužite­­ljice, 8. ve­­ljače 1999. godine, nije zak­­ljučen Ugovor o kupoprodaji stana, niti donešena pravomoćna presuda koja nadomješta taj ugovor. Pravo na otkup stana (...) osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nas­­ljednike, a vezano je na stanarsko pravo koje se također ne nas­­ljeđuje (...). U konkretnom slučaju to pravo im ne pripada, jer prema člancima 2., 128. i 135. Zakona o nas­­ljeđiva­­nju (...), imovina ostavite­­lja prelazi na ­­nje­gove nas­­ljednike u času smrti ostavite­­lja. U konkretnom slučaju u času smrti ostavite­­ljice, 8. ve­­ljače 1999. godine, predmetni stan nije ­­njeno vlasništvo (...). Kako je u dopuni žalbe tuženika iznijeta odlučna či­­njenica o smrti tužite­­ljice, o kojoj ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužite­­ljice, koja nije bila poznata prvostupa­­njskom sudu prije donoše­­nja prvostupa­­njske presude, nije mogla ni biti jer je ona umrla nakon donoše­­nja presuda, to je či­­njenično sta­­nje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pa nije moguće niti ispitati pravilnu primjenu materijalnog prava. Ne ulazeći u ostale žalbene razloge, va­­ljalo je stoga uvažiti žalbu (...)«.

Uvidom u spis utvrđeno je kao neosporno, da je žalba tuženika podnesena 14. prosinca 1998. godine, a tužite­­ljica M. R. podnijela je odgovor na tu žalbu 26. siječ­­nja 1999. godine. Tuženici nakon proteka roka na žalbu i odgovora na žalbu dana 11. ve­­ljače 1999. godine dostav­­ljaju sudu podnesak da je tužite­­ljica M. R. 8. ve­­ljače 1999. umrla. Ovaj podnesak sud uzima kao pravodobno podnesenu dopunu žalbe.

II.

Podnosite­­lj ustavne tužbe B. R. osporava presudu, broj P-436/01-42 Općinskog suda u Karlovcu, kojom je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim traži da se naloži tuženiku HT, Telekomunikacije centar K. da s ­­njim sklopi Ugovor o kupoprodaji stana K. 3/a, na kojem je ­­nje­gova majka do smrti (8. ve­­ljače 1999. godine) bila nosite­­ljica stanarskog prava.

U obrazlože­­nju te presude navodi se s­­ljedeće: (...) »Budući da presuda ovog suda posl. broj: P-1165/98-21 kojom se nadomješta Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između tuženika kao prodavate­­lja i tužite­­ljice kao kupca nije postala pravomoćna jer je tuženik pravodobno uložio žalbu, a nakon isteka zakonskog roka od 15 dana i dopunu žalbe, ali koju dopunu također va­­lja ocijeniti kao pravodobnu jer predstav­­lja cjelinu sa žalbom time da o žalbi nije odlučeno sve do smrti tužite­­ljice, dana 8. ve­­ljače 1999. godine, sud je utvrdio da nije sklop­­ljen Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana niti je donesena pravomoćna presuda koja bi nadomjestila navedeni ugovor. (...) Nada­­lje pravo na otkup stana koje pripada stanaru teme­­ljem odredaba Zakona o prodaji stanova je osobno pravo stanara koje ne prelazi na ­­nje­gove nas­­ljednike u smislu članka 2. Zakona o nas­­ljeđiva­­nju (...) time da je isto vezano uz stanarsko pravo koje se također ne nas­­ljeđuje. (...) Ne upuštajući se uopće u ocjenu da li tužite­­lj ima status člana obite­­ljskog domaćinstva, sud je utvrdio da tužite­­lj nema i ne može imati suglasnost stanara M. R. kad je u postupku utvrđeno da je sama M. R. istakla zahtjev za kup­­nju predmetnog stana te da je umrla u tijeku postupka po žalbi tuženika protiv presude ovoga suda kojom je udovo­­ljeno ­­njenoj tužbi i tužbenom zahtjevu. Prema odredbi članka 6. Zakona o prodaji stanova stan ima pravo kupiti član obite­­ljskog domaćinstva uz suglasnost stanara pa utvrdivši da tužite­­lj nema ovu suglasnost, sud nije našao potrebnim utvrđivati ­­nje­gov status člana obite­­ljskog domaćinstva jer ova dva uvjeta moraju biti kumulativno ispu­­njena (...)«.

Županijski sud u Karlovcu presudom, broj: Gž-1128/01-2 (osporena ustavnom tužbom) odbio je žalbu podnosite­­lja kao neosnovanu i potvrdio prvostupa­­njsku presudu, broj: P-436/01-42.

– Podnosite­­lj u ustavnoj tužbi izlaže slijed donoše­­nja svih prethodno izloženih presuda i ističe či­­njenicu da je Županijski sud u Karlovcu u rješe­­nju, broj: Gž-127/99 od 17. ve­­ljače 1999. godine uzeo žalbu kao pravovremenu, iako u obrazlože­­nju konstatira da je ista podnijeta izvan zakonskog roka. Smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Nada­­lje podnosite­­lj u bitnom ističe, prema članku 2. Zakona o nas­­ljeđiva­­nju mogu se nas­­ljeđivati stvari i prava koja pripadaju pojedincima, stoga po miš­­lje­­nju podnosite­­lja nema razloga da poslije smrti majke ne nastavi parnicu i utvrdi pravo na otkup stana. Sudovi nisu utvrđivali ­­nje­gov položaj člana obite­­ljskog domaćinstva, ni pravo na kup­­nju stana.

III.

Ustavni sud u konkretnom slučaju bio je dužan razmotriti primjenu mjerodavnoga materijalnog prava za utvrđiva­­nje pravnog položaja člana obite­­ljskog domaćinstva, a zatim i za sklapa­­nje Ugovora o kup­­nji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, a u vezi prethodećih presuda i mjerodavnog postupovnog prava čiji učinak se prote­gnuo i na presude osporene ustavnom tužbom.

Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva podnosite­­lja ustavne tužbe, u ovom slučaju, mjerodavne su odredbe članaka 4., 9. i 26. Zakona o prodaji stanova, odredbe članka 12. i dr. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85 (...) 91/96).

Prema odredbama članka 4. Zakona o prodaji stanova zahtjev za kup­­nju stana na kojemu postoji stanarsko pravo može podnijeti nosite­­lj stanarskog prava, a uz ­­nje­govu suglasnost i članovi ­­nje­govog obite­­ljskog domaćinstva.

Prema članku 9. Zakona o prodaji stanova prodavate­­lj je dužan sklopiti ugovor s kupcem najkasnije u roku 60 dana od dana podnoše­­nja zahtjeva za sklapa­­nje ugovora (stavak 1.). Ako prodavate­­lj na zahtjev kupca ne sklopi ugovor u roku od 60 dana, kupac ima pravo pokrenuti postupak i zatražiti od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor (stavak 2.).

Prema članku 26. stavku 1. Zakona o prodaji stanova danom sklapa­­nja Ugovora o kupoprodaji stana u kojem stanuje, stanaru prestaje stanarsko pravo.

Odredbom članka 12. Zakona o stambenim odnosima određen je krug osoba koje se smatraju članovima obite­­ljskog domaćinstva stanara, a među kojima su i srodnici po krvi u pravoj liniji, pod uvjetom da stanuju sa stanarom pos­­ljed­­nje dvije godine.

Polazeći od navedenih zakonskih odredaba, a imajući u vidu či­­njenicu da podnosite­­lj kao pretpostav­­ljeni član obite­­ljskog domaćinstva nije imao suglasnost majke, koja je bila nosite­­ljica stanarskog prava, za podnoše­­nje zahtjeva za kup­­nju stana u konkretnom slučaju, trebalo je utvrditi je li podnosite­­lj nakon majčine smrti stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. S obzirom na či­­njenicu da je podnosite­­lj tijekom parničnog postupka isticao da je on, nakon smrti majke, kao član obite­­ljskog domaćinstva, stekao stanarsko pravo na stanu u kojemu je s majkom stanovao, u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, trebalo je to utvrditi.

Sudovi u osporenim presudama nisu iznijeli razloge na kojima teme­­lje svoje stajalište da podnosite­­lj nema pravo na kup­­nju stana, unatoč či­­njenici da je ­­nje­gova majka uspjela nepravomoćno sa svojim zahtjevom za kup­­nju stana, niti su utvrđene či­­njenice u pogledu ­­nje­govog položaja člana obite­­ljskog domaćinstva. Sud nije utvrđivao ni či­­njenice vezane za pravo ostavite­­ljice na kup­­nju stana, odnosno na osnovanost prigovora tuženih u pogledu prava na kup­­nju stana, već smatra da podnosite­­lj nije kao nas­­ljednik ovlašten zahtijevati nakon smrti majke kup­­nju tog stana.

Iz sve­ga navedenog proizlazi da odbija­­nje podnosite­­ljevoga tužbenog zahtjeva sudovi teme­­lje na stajalištu da on nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, ne navodeći razloge za takvo stajalište.

Umjesto tumače­­nja i primjene mjerodavnoga materijalnog prava u konkretnom slučaju, sudovi tumače odredbu članka 2. Zakona o nas­­ljeđiva­­nju i zauzima­­nju stajalište »pravo na otkup stana koje pripada stanaru teme­­ljem Zakona o prodaji stanova je osobno pravo stanara koje ne prelazi na ­­nje­gove nas­­ljednike u smislu članka 2. Zakona o nas­­ljeđiva­­nju (...) time da je isto vezano uz stanarsko pravo koje se također ne nas­­ljeđuje«. Predmet spora je pravo na otkup stana s obzirom na či­­njenicu da je drugostupa­­njski sud uvažio dopunu žalbe nakon proteka zakonskog roka ne upuštajući se u ocjenu navoda žalbe već samo na či­­njenicu smrti iznesenu u dopuni žalbe podnesene nakon proteka zakonskog roka.

Budući da se pravo na otkup stana stječe pod pretpostavkama propisanim prethodno navedenim Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o prodaji stanova, stajalište prema kojem stanarsko pravo nije nas­­ljedno nije pravno logično ni na zakonu uteme­­ljeno. Tumače­­nje i primjena Zakona o nas­­ljeđiva­­nju mogla je uslijediti samo nakon utvrđenog pravnog položaja člana obite­­ljskog domaćinstva podnosite­­lja ustavne tužbe.

Sukladno naprijed iznesenom, smatram da je podnosite­­lju ustavne tužbe osporenim presudama povrijeđeno ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava i pravo na pravično suđe­­nje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, te je osporene presude trebalo ukinuti.

IV.

Odredba članka 74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske propisuje: »Ako utvrdi da je ustavno pravo podnosite­­lja ustavne tužbe povrijeđeno ne samo osporenim ne­go i nekim drugim aktom donesenim u tom predmetu, Ustavni sud će odlukom ukinuti u cijelosti ili djelomično, i taj akt.«.

Ustavni sud u točki 5. odje­­ljak 2. Odluke navodi: »S obzirom da presuda, kojom je M. R., majci podnosite­­lja i nosite­­ljici stanarskog prava, udovo­­ljeno tužbenom zahtjevu i koja je zamje­­njivala kupoprodajni ugovor, nije postala pravomoćna iz razloga što je ona nakon proteka roka za izjav­­ljiva­­nje žalbe umrla, sud se nije upuštao u ocjenu ima li B. R., kao sin i nas­­ljednik pokojne, status člana obite­­ljskog domaćinstva, u smislu članka 6. Zakona o prodaji stanova.«. U tom utvrđe­­nju Ustavni sud zanemario je obrazlože­­nje presude, broj: Gž-127/99 u kojem sud konstatira da je dopuna žalbe podnesena izvan zakonskog roka ali je uzima kao pravodobnu, a što podnosite­­lj ističe u ustavnoj tužbi. Pri tome se sud u obrazlože­­nju te presude ne poziva niti na jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 (...)). Budući da sud svoje stajalište u presudi, broj: Gž-127/99 ne teme­­lji na zakonskim odredbama te či­­njenice da se učinak te presude prote­gnuo i na presude osporene ustavnom tužbom smatram da je istu trebalo ukinuti pozivom na odredbu članka 74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Zagreb, 4. studenoga 2004.

Sutki­­nja
Agata Račan, v. r.