USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2820

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi M. M. iz Z., koju zastupa A. N., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj  26. listopada 2004. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod brojem: Pn-5312/03 (raniji broj: Pn-9753/94) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od jedne (1) godine, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), podnositeljici ustavne tužbe, M. M. iz Z., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst), od 5.500,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu na temelju član­ka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) radi nedonošenja odluke suda u razumnom roku.

U ustavnoj tužbi navodi da je 23. prosinca 1994. godine Općinskom sudu u Zagrebu, podnijela tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete prouzročene miniranjem njezine obiteljske kuće u G. – L. N. /upisana u zk. ul. br. 78 k.o. L. N., kat. čest. 1204, veličine 180 m²/ koju je 13./14. travnja 1993. godine razorio nepoznati počinitelj.

Podnositeljica također navodi da je u povodu njezine tužbe Općinski sud u Zagrebu održao dva ročišta i to 10. travnja 1995. i 11. rujna 1995. godine, nakon čega da je 2. svibnja 1996. godine doneseno rješenje o prekidu postupka.

Od tada pa do podnošenja ustavne tužbe, navodi dalje podnositeljica, Općinski sud nije u konkretnoj pravnoj stvari postupao.

Podnositeljica smatra da se nedonošenjem meritorne odluke u razumnom roku vrijeđaju njezina ustavna prava zajamčena odredbama članka 14. stavka 2., članka 26., članka 29. stavka 1. i članka 48. stavka 1. Ustava, kao i načela utvrđena člankom 3. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga predlaže da Ustavni sud usvoji njezinu ustavnu tužbu, naloži Općinskom sudu u Zagrebu donošenje sudske presude u predmetu broj: Pn-9753/94, u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od godine dana te da joj dosudi primjerenu naknadu u iznosu od 100.0000,00 kn.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku, pokrenutom na temelju članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– 23. prosinca 1994. godine podnositeljica i M. M. pokrenuli su tužbom kod Općinskog suda u Zagrebu postupak za naknadu štete protiv Republike Hrvatske, prouzročene miniranjem njihove obiteljske kuće u L. N. kod G., a sve uslijed terorističkog akta od nepoznatog počinitelja, koji se dogodio s 13. na 14. travnja 1993. godine,

– po tužbi podnositeljice Općinski sud u Zagrebu održao je ročišta 10. travnja 1995. i 11. rujna 1995. godine nakon čega je 2. svibnja 1996. godine donio rješenje o prekidu postupka,

– na ročištu održanom 10. travnja 1995. godine, a nakon što je tužena dostavila pisani odgovor na tužbu, sud je službenim putem zatražio priklop spisa Općinskog državnog odvjetnika Gospić, broj: KTN-63/93,

– na ročištu održanom 11. rujna 1995. godine tužena je isticala da se u konkretnom radi o ratnoj šteti. Na tom ročištu određeno je provođenje dokaza građevinskim vještačenjem, a tužitelji pozvani da dostave svu tehničku dokumentaciju vezanu za sporni objekt, te da uplate predujam za provođenje vješta­čenja što su isti i učinili,

– rješenjem od 2. svibnja 1996. godine sud je odredio prekid postupka primjenom članka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96),

– do dana podnošenja ustavne tužbe, 7. studenoga 2002. godine, postupak je i dalje bio u prekidu,

– provjerom (13. rujna 2004.) kod Općinskog suda u Zagrebu utvrđeno je da je predmet signiran pod novim brojem: Pn-5312/03, te da odluka po tužbi podnositeljice još nije donijeta.

3. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3.1. Podnositeljica je pokrenula postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu 23. prosinca 1994. godine tužbom podnesenom na temelju članka 180. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91 i 3/94), koji je glasio:

»Članak 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.«.

Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996. godine, bilo je propisano:

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91. i 3/94.) članak 180. briše se.

Članak 2.

Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se.

Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.«.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99) koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

»Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.

3.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (»Narodne novine«, broj 117/03), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

»Članak 10.

Sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) nastavit će se po odredbama ovoga Zakona.«.

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete nastale uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odnosno da je navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja od sedam (7) godina, pet (5) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

3.3. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu na temelju član­ka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na dono­šenje sudske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Članak 63. Ustavnog zakona propisuje:

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositeljica ustavne tužbe pokrenula je parnični postupak radi naknade štete 23. prosinca 1994. godine. Ustavna tužba pod­nijeta je 7. studenoga 2002. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo ukupno sedam (7) godina, deset (10) mjeseci i šesnaest (16) dana.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sud­skih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Stoga, računajući od 5. studenoga 1997. do dana podnošenja ustavne tužbe, pravno relevantno razdoblje koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku obuhvaća pet (5) godina i dva (2) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu, pod brojem: Pn-9753/94 nastupio je po sili zakona (ex lege) dana 3. veljače 1996. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješenje o prekidu postupka 2. svibnja 1996. godine, nadležni Općinski sud u Zagrebu postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenog tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

4.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona, te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stav­kom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi pitanja postojanja pretpostavke za postupanje u skladu sa člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stav­kom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.

U svezi pitanja je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja, na temelju članka 180. Zakona o obveznim odnosima, velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene terorističkim aktima, a kojima su potraživani relativ­no značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti, pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prva na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada će se nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskog postupka radi naknade štete prouzročene terorističkim aktima i javnim demonstracijama trajao sedam (7) godina, pet (5) mjeseci i dvadeset pet (25) dana te da je prekid obuhvatio cjelokupno pravno relevantno razdoblje od stupanja na snagu Europske konvencije do podnošenja ustavne tužbe u trajanju od četiri (4) godina i dva (2) dana, Ustavni sud utvrđuje da je takvim zakonom određenim prekidom postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim zakonom određenim prekidom postupka u ovom je slučaju podnositeljici povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.

5. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-2603/2002
Zagreb, 26. listopada 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.