OBJAVA

2835

Uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-669/2003 od 27. listopada 2004. objav­ljenoj u »Narodnim novinama« broj 157 od 12. studenoga 2004. greškom nije objav­ljeno Izdvojeno miš­lje­nje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske Marija Kosa, te se naknadno objav­ljuje

IZDVOJENO MIŠLJENJE

UZ ODLUKU USTAVNOG SUDA, BROJ: U-III-669/2003 OD 27. LISTOPADA 2004. GODINE

»Na teme­lju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dana 2. studenoga 2004. godine, prilažem s­ljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku Ustavnog suda, broj: U-III-669/2003 od 27. listopada 2004. godine

I. Navedenom Odlukom usvojena je ustavna tužba i ukinut je Zak­ljučak Arbitražnog suda Stalnoga izbranog sudišta pri Hrvat­skoj gospodarskoj komori u Zagrebu, broj: IS-P-2002/16 od 20. studenoga 2002. godine, te se predmet vraća tom Sudu na ponov­ni postupak.

Protivim se izreci i obrazlože­nju navedene Odluke i smatram da podnosite­lju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava na koja se u ustavnoj tužbi poziva te da nisu postojali razlozi za ukida­nje navedenog Zak­ljučka.

II. Citiranom Odlukom mije­nja se dosadaš­nja praksa Ustavnog suda iako okolnosti ovog predmeta nisu takve da opravdavaju takvu promjenu.

Naime, rješe­njem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-410/1995 od 17. studenoga 1999. godine, odbacuje se ustav­na tužba koju je tužite­lj podnio protiv Pravorijeka Stalnoga izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

U obrazlože­nju Ustavnog suda navodi se: »Izbrano sudište nije tijelo državne vlasti – sudbeno tijelo, već organizacija kojoj je država prenijela dio svojih prerogativa iz oblasti sudova­nja. Stoga Izbrano sudište nije niti tijelo s javnim ovlastima, budući da odluku donosi samo spram onih koji su mu povjerili da razriješi određeni spor, koji proizlazi iz zak­ljučenog ugovora, i to samo u odnosu na taj ugovor. Iz rečenog proizlazi da je pravorijek Izbranog sudišta… donijelo tijelo u odnosu na čije odluke se… ne može podnijeti ustavna tužba.«.

Treba posebno naglasiti da je navedenoj odluci Ustavnog suda prethodila Savjetodavna rasprava u svezi pita­nja koja su se jav­ljala povodom osporenog akta i to s nespornim znanstvenim autoritetima: prof. dr. Siniša Triva, prof. dr. Mihajlo Dika i dr. Alan Uzelac.

Respektirajući i rezultate Savjetodavne rasprave koja je održana 16. ožujka 1999. godine, Ustavni sud je donio gore citirano rješe­nje.

III. Zakon o arbitraži u članku 2. stavku 1. točki 3. izričito navodi da je Arbitražni sud nedržavni sud koji svoja ovlašte­nja crpi iz sporazuma stranaka.

Kako to naglašava prof. dr. S. Triva: »Ugovorom o arbitraži derogira se nadležnost državnog pravosuđa… Arbitraži treba osigurati prednost pred redovnim sudskim parničnim postupkom.«.

Sporni Zak­ljučak Arbitražnog suda je procesna odluka i ne može se smatrati pojedinačnim pravnim aktom ovlaštenog tijela protiv koje­g bi bila dopuštena žalba. Zakon o arbitraži, a isto tako i međunarodni propisi koji se primje­njuju u Hrvatskoj ne predviđaju mogućnost žalbe.

Arbitražu treba smatrati privatnim, a ne državnim tijelom.

U obrazlože­nju svog Zak­ljučka kojim se arbitražni sud proglasio nenadležnim dao je jasne razloge za ovakvu svoju odluku. Napose u predzad­njem stavku zad­nje stranice svog obrazlože­nja, kad govori o ugovorenoj arbitražnoj klauzuli iz članka 13. ugovora stranaka.

IV. Ugovorne strane su u članku 13. svog ugovora jasno izrazile vo­lju da svoje eventualne sporove rješavaju arbitražom, te su tako isk­ljučile nadležnost nacionalnog suda.

Va­ljanost klauzule prosuđuje se po pravilima obveznog prava, pa njezinim ugovara­njem stranke nisu prešle granice stranačke autonomije propisane u članku 10. Zakona o obveznim odnosima. Trgovački sud u Zagrebu je u predmetu, broj: P-1519/00 to i potvrdio i donio pravomoćno rješe­nje kojim se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu tužite­lja jer je za predmet nadležan Arbitražni sud.

V. Arbitražnom klauzulom stranke su izričito ugovorile da će ­njihov spor rješavati »Arbitražni sud sa sjedištem u Zagrebu – Hrvatska, a koji se sastoji od tri arbitražna suca koji su imenovani prema propisima Međunarodne trgovačke komore uz primjenu materijalnog hrvatskog prava.«.

Iz te klauzule nedvosmisleno proizlazi da ugovorne strane žele da sjedište Arbitražnog vijeća bude u Zagrebu i da se na spor primje­njuje hrvatsko materijalno pravo.

Posebno treba naglasiti da či­njenica da su arbitražnom klauzulom stranke ugovorile da će se tri arbitra imenovati po propisima Međunarodne trgovačke komore jasno upućuje na nadležnost institucionalne arbitraže i to Međunarodnoga arbitražnog suda Međunarodne trgovačke komore u Parizu. Poznato je da nije moguće imenovati arbitre po propisima spomenute komore ako to nisu Arbitražna pravila Međunarodne trgovačke komore.

U klauzuli o nadležnosti arbitraže ne spomi­nje se nijedna arbitraža, ali se jasno ugovara imenova­nje arbitra na način koji je moguć samo ako je nadležna arbitraža pri Međunarodnoj trgovačkoj komori u Parizu.

Sve gore istaknuto upućuje na vo­lju ugovornih strana da rješava­nje sporova podvrgnu navedenoj institucionalnoj arbitraži.

Pravo na suđe­nje, dakle zagarantirano je navedenom arbitražnom klauzulom i to pred Arbitražom Međunarodne trgovačke komore u Parizu uz primjenu materijalnoga hrvatskog prava.

Treba zak­ljučiti da nijednoj ugovornoj strani nije povri­jeđeno nijedno od ustavnih prava koja se spomi­nju u ustavnoj tužbi.

VI. U točki II. moje­ga izdvojenog miš­lje­nja podsjetio sam da je u predmetu Ustavnog suda, broj: U-III-410/1995 od 17. studenoga 1999. godine, kojim je odbačena ustavna tužba protiv pravorijeka Izbranog sudišta provedena savjetodavna rasprava sa znanstvenicima, koja je očito dala teme­lj da Ustavni sud donese citiranu odluku.

Podsjećam, da je i u ovom predmetu zatraženo stručno miš­lje­nje prof. dr. Krešimira Sajka koji je u svom miš­lje­nju od 2. lip­nja 2004. godine na str. 6 bio sasvim izričit: »Iz svih navedenih razloga ne nalazim argumente za usvaja­nje zahtjeva podnosite­lja da Ustavni sud ukine navedeni Zak­ljučak i da potom Arbitražni sud ponovno odlučuje o svojoj nadležnosti – nenadležnosti.«

Kada se usprkos gore istaknutih či­njenica u ovom predmetu usvaja ustavna tužba, tada je za takvu odluku trebalo dati vrlo čvrste i nedvojbene argumente.

Navedeno tim više, jer svaku odluku Ustavnog suda treba sagledati i u širem kontekstu, napose voditi računa o pos­ljedicama ne samo za stranke u konkretnom postupku, ne­go i koje su šire konsekvence takve odluke.

Naime, sporna je odluka donesena u vrijeme evidentne krize i velikih problema u kojem se nalazi hrvatsko državno pravosuđe, pa takva odluka sigurno neće pomoći da arbitražno sudova­nje postane privlačnije od državnih sudova, pa da tako arbitražni sudo­vi pomognu u rastereće­nju državnih sudova.

VII. Iz sve­ga gore istaknutog smatram da nije bilo osnove za usvaja­nje ustavne tužbe, te bitne promjene dosadaš­nje prakse Ustavnog suda, pa se protivim kako izreci tako i obrazlože­nju Odluke, jer smatram da su postojali svi či­njenični, pravni, napose ustavnopravni razlozi da se navedena tužba odbaci.

Smatrao sam stoga svojom obvezom da se sasvim eksplicitno suprotstavim takvoj odluci i da sačinim svoje izdvojeno miš­lje­nje.

Sudac
Ustavnog suda Republike Hrvatske
Mario Kos, v. r.«.

Urbroj: 50501-04-1228
Zagreb, 17. studenoga 2004.

Glavna urednica
Slavica Banić, v. r.