USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3030

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­čivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom R. M. iz V., koje zastupa Lj. K.-S., odvjetnica u V., na sjednici održanoj 29. studenoga 2004. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-885/03-2 od 9. listopada 2003. godine i

– presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-619/02-8 od 3. srpnja 2003. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Virovitici na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je 18. studenoga 2003. godine protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-885/03-2 od 9. listopada 2003. godine. Tom je presudom odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-619/02-8 od 3. srpnja 2003. godine.

2. U spornoj pravnoj situaciji, 21. kolovoza 1995. godine, A. D. je sklopio sa Z. š.-k. z. V. ugovor o kreditu na iznos od 10.000,00 kuna s godišnjim kamatama u visini od 84%, te u slučaju nevraćanja kredita u ugovorenom roku, zatezne kamate po stopi od 360% godišnje. U navedenom ugovoru u svojstvu solidarnih jamaca bili su navedeni podnositelj ustavne tužbe, te M. Š., S. F. i I. V.

S obzirom na činjenicu da solidarni dužnik nije ispunjavao preuzete obveze po ugovoru o kreditu, vjerovnik je u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Virovitici pod brojem: P-596/96, ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu. Na temelju ovršne isprave ovrhovoditelj (Z. š.-k. z. iz V.) pokrenuo je ovršni postupak pred Općinskom sudom u Virovitici, pod brojem: Ovr-179/02.

Solidarni jamci, odnosno podnositelj ustavne tužbe, pokrenuli su pred Općinskim sudom u Virovitici parnični postupak, broj: P-41/02 radi utvrđivanja ništavosti odredbi tako zaključenog ugovora o kreditu, a koje se odnose na visinu ugovorenih zateznih kamata. Odlukom prvostupanjskog suda utvrđeno je da su te odredbe spornog ugovora u cijelosti ništave uz utvrđenje da se na njega treba primjenjivati kamata po stopi koju banke ugovaraju za slične poslove u iznosu 24% godišnje.

3. S obzirom na izreku deklaratorne presude u predmetu, broj: P-41/02 podnositelj je u ovršnom predmetu, broj: Ovr-179/02 podnio žalbu iz razloga navedenih u članku 46. stavku 2. točki 9. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00. – odluka Ustavnog suda i 173/03., u daljnjem tekstu: OZ).

U tijeku ovršnog postupka, podnositelj je upućen na parnicu, te je presudom Općinskog suda u Virovitici, broj: P-619/02-8 od 3. srpnja 2003. godine, podnositelj odbijen s tužbenim zahtjevom koji je glasio:

»Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Virovitici, broj: O-179/02, pokrenuta po ovršnom prijedlogu tužene Z. š. k. z. V., Masarykova 19, protiv tužitelja R. M. iz V., S. Radića 78, nije dopuštena, a što je tužena dužna priznati, te tužitelju nadoknaditi trošak ovog postupka, a sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.«.

4. U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnome iznosi osporava­juće razloge iznesene u žalbenom postupku. Ističe da su osporavanom presudom, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene postupovnog i materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava sadržana u člancima 19. stavku 1. i 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj ističe da su osporene presude donesene uz nepravilnu primjenu odredbi članka 46. stavaka 9. i 10. OZ-a, jer smatra da je sudska odluka na temelju koje je ovrha pokrenuta naknadnom sudskom odlukom djelomično izmijenjena, budući da je utvrđeno između istih stranaka da je ugovor o kreditu u odnosu na odredbe o ugovornim i zateznim kamatama djelomično ništav, odnosno da nisu ništave kamate od 24% godišnje na pozajmljenu glavnicu od 10.000,00 kuna. Ističe da je druga sudska odluka donesena 3. lipnja 2002. godine, odnosno u vrijeme kada više nije mogao zaustaviti ovrhu koja je pokrenuta na temelju ovršne isprave (odnosno presude Općinskog suda u Virovitici, broj: P-596/96 od 30. siječnja 1997. godine).

I nadalje smatra da bi provođenjem ovrhe uz utvrđene kamate od 360% godišnje, koje su utvrđene zabranjenima i nezakonitima, bila grubo povrijeđena ustavna prava koja su naprijed navedena. Ističe da kada bi se ovrha nastavila po prvotnoj presudi, njegova bi obiteljska kuća bila prodana po znatno nižoj cijeni od stvarne vrijednosti, te bi ostao bez svoje cjelokupne imovine. Ističe da se to već dogodilo brojnim obiteljima na području P. i V.

Zaključno, cijeneći osporavanu odluku, kao i njoj prethodeću prvostupanjsku presudu nezakonitima, podnositelj predlaže Ustavnom sudu podnesenu ustavnu tužbu usvojiti i osporene presude ukinuti.

5. Povodom prijedloga podnositelja, Ustavni sud je rješe­njem, broj: U-III-3739/03 od 30. lipnja 2004. godine, privremeno odgodio ovrhu u ovršnom predmetu Općinskog suda u Virovitici, broj: Ovr-179/02 do donošenja konačne odluke.

Ustavna tužba je osnovana.

6. Analizom osporavanih presuda, navoda ustavne tužbe i spisa predmeta, utvrđeno je da je presuđujući u spornoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud utvrdio kao nesporne činjenice postojanja ugovora o kreditu, zatim postojanja pravomoćne i ovršne presude kojom se nalaže, između ostalih i podnositelju kao solidarnom dužniku, izvršenje dospjele, a neispunjene obveze, te postojanja pravomoćne presude kojom se utvrđuju ništavim odredbe spornog ugovora o kreditu, preko godišnje kamate u visini od 24%, jer je sud utvrdio da su više kamate zelenaške.

Glede dopuštenosti ovrhe u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je izrazio stajalište prema kojemu ovršna isprava na temelju koje je tražena ovrha nije stavljena izvan snage. Taj sud je istaknuo da je činjenica utvrđenja ništavosti odredaba spornog ugovora o kreditu valjana pravna osnova za podnošenje zahtjeva za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka iz kojega je proizašla ovršna isprava, međutim da deklaratorna presuda donesena u konkretnom slučaju ne može mijenjati obvezu utvrđenu kondemnatornom ovršnom ispravom. Zaključno, prvostupanjski sud je utvrdio da se sadržaj pravomoćne i ovršne isprave može mijenjati samo u parničnom postupku pod uvjetima utvrđenim u Zakonu o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.), a nikako u ovrš­nom postupku, pogotovo imajući u vidu razloge za žalbu sadržane u odredbi članka 46. OZ-a.

Protiv prvostupanjske presude podnositelj je izjavio žalbu, koja je osporenom presudom Županijskog suda u Virovitici u cijelosti odbijena kao neosnovana.

7. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

8. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, koje glase:

»(2) Ovršenik može izjaviti žalbu osobito: (...)

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sud­ske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, (...)«

i odredbi članka 109. stavka 1. i članka 110. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), koje glase:

»Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.«.

9. Na temelju ustavnog jamstva propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kaž­njivog djela.

Ustavni sud utvrđuje da je u provedenom postupku podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, pogrešno je pravno stajalište nadležnih sudova u vezi s primjenom odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a u svezi s člancima 109. stavkom 1. i 110. ZOO-a, izneseno u osporenim presudama (točka 6. obrazloženja).

Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoji kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorna presuda donesena naknadno između istih stranaka kojom se utvrđuje da je dio obveze koja je utvrđena kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u cijelosti, već samo u dijelu koji nije obuhvaćen ništavošću.

Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer u konkretnom slučaju treba smatrati da je tražbina djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kome je nastala kondemnatorna – ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava dijelom ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde da je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću, te da dopuste ovrhu u preostalom – valjanom dijelu.

Iz navedenoga proizlazi da je postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na podonositelja bio nepravičan, što je posljedica pogrešnog pravnog stajališta u svezi primjene odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a. Stoga je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

10. U ustavnoj tužbi podnositelj isitiče i povrede odredbi članaka 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava, koje ne mogu biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite jer ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom svega iznijetog, utvrdivši da je podnositelju osporavanim presudama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava, odlučeno je kao u izreci.

Ova odluka utemeljena je na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, a objava iste temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3739/2003
Zagreb, 29. studenoga 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.