USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3824

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula R. V. iz Z., koju zastupa A. Č., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 21. studenoga 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžn-811/04-2 od 3. svibnja 2005. godine i
– presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-8491/99 od 29. siječnja 2004. godine.
III. Predmet se vraća na ponovno odlučivanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžn-811/04-2 od 3. svibnja 2005. godine, kojom je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-8491/99 od 29. siječnja 2004. godine.
Tom je presudom odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je od tuženice K. b. D. iz Z. tražila isplatu naknade štete u iznosu od 16.610,00 kuna sa zateznim kamatama.
2. Podnositeljica smatra da je osporenim presudama došlo do povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2., 19. stavkom 2., 26., 56. stavkom 1., 58., 69. stavcima 1. i 3., te odredbama članka 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Posebno ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je pogrešno interpretiran vještački nalaz iz kojeg proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o vrlo rijetkoj komplikaciji koja se može dogoditi kod punkcije limfnog čvorića. Kako smatra da ima pravo na naknadu štete, predlaže ukidanje osporenih presuda.
Ističe da je prema hrvatskom pravu za zdravstvene djelatnike propisana povećana pažnja pri obavljanju zahvata i to prema pravilima struke i običajima. Prema tako visoko postavljenim mjerilima skrivljeno bi postupao svaki zdravstveni djelatnik koji bi postupao s pažnjom prosječnog stručnjaka.
U konkretnom su slučaju, ističe, sudovi trebali utvrditi jesu li liječnici prije no što su pristupili zahvatu bili dužni upoznati podnositeljicu s vrstom zahvata, pri tome je detaljno upoznati s načinom izvođenja operativnog zahvata, psihički je pripremiti na zahvat, tim više što je bila naručena samo na ultrazvuk, a ne i na operativno postupanje.
Smatra da u postupku uopće nije utvrđeno je li zahvat vršen s pisanim pristankom podnositeljice za vršenje zahvata kojim je povrijeđeno pravo na tjelesni integritet (članak 26. točke 5., 7., 8., 10. i 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine« broj 75/93., 55/96., 1/97., 111/97., 95/00. i 129/00.) i članka 2. točke 3. Kodeksa medicinske etike.
Stoga smatra da se radilo o vrlo rijetkoj komplikaciji, o kojoj uopće nije bila obaviještena, te stoga postoje pretpostavke odštetne odgovornosti bolnice u konkretnom slučaju.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju odredbi članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02.-pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava, a eventualno postojanje povrede ustavnih prava Ustavni sud, u pravilu, ocjenjuje na podlozi činjenica koje su utvrđene u postupku donošenja osporenog akta.
4. Za potrebe postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-9491/99.
Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev podnositeljice uz obrazloženje da je u postupku utvrđeno da kod tuženice nema odgovornosti za spornu štetu koja bi nastala podnositeljici radi »liječničke greške«, a prigodom obavljanja punkcije limfnog čvora u lijevom pazuhu pod kontrolom UZV. Pri obavljanju tog zahvata je mikroskopskom iglom zagrebeno po površini poplučnice te je došlo do tzv. artificijalnog pneumotoraksa, odnosno do ulaza zraka u pluća.
Nakon tog zahvata podnositeljica je prebačena na pulmološki odjel iste bolnice gdje se liječila deset dana, te su ozljede sanirane i nisu ostavile nikakvih trajnih posljedica u vidu smanjenja opće životne i radne sposobnosti.
Taj sud je odbio tužbeni zahtjev uz utvrđenje da tuženica za tzv. »liječničku grešku« odgovara po načelu dokazane krivnje, odnosno po odredbi članka 154. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.), a provedenim dokazima podnositeljica nije dokazala da je tuženica skrivila navedenu štetu.
Iz saslušanja liječnika koji su izvršili zahvat i saslušanja same podnositeljice, te nakon provedenog liječničkog vještačenja, utvrđeno je da je pretraga koju su liječnici tuženice izvršili, izvedena u cijelosti po pravilima struke, te da je ozljeda koju je podnositeljica zadobila uobičajena i poznata komplikacija kod izvođenja takvog zahvata.
5. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu podnositeljice uz obrazloženje da u provedenom postupku nije bilo bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., kao ni onih na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92. i 112/99.). Isto tako, taj je Sud utvrdio da je u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te da je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo.
U odnosu na prigovor koji se ponavlja i u ustavnoj tužbi, odnosno da iz dijela iskaza jednog od svjedoka prema kome navedena ozljeda nije uobičajena kod te pretrage, drugostupanjski sud utvrđuje da taj prigovor nije odlučan za pravilnost i zakonitost odluke jer iz pisanog mišljenja vještaka proizlazi da je ta ozljeda uobičajena kod provođenja punkcije limfnog čvora.
Taj sud ističe: »Pozivanje na odredbe članka 26. stavka 1. točaka 3., 5., 7., 8., 10. i 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na nastanak štetnog događaja je neosnovano, jer odredbe koje žalba citira se ne odnose na predmetni slučaj. Naime, te odredbe govore o pravima pacijenata kao što su odbijanje promatranja od strane studenata, izbor drugog liječnika (...) Odredba stavka 1. točke 3. koja govori o pravu na naknadu štete koja je pacijentu nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene usluge, također u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene upravo zbog toga što se ne radi o takvoj situaciji.«
6. Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe mjerodavne su sljedeće odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti:

Članak 26.

U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaki građanin ima pravo na:
1. jednakost u cjelokupnom tretmanu prilikom ostvarivanja zdravstvene zaštite,
2. slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije u skladu s odredbama ovoga Zakona i pravilima osiguranja,
3. zdravstvenu uslugu standardizirane kakvoće i jednakog sadržaja kao i pravo na naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene usluge,
5. slobodan izbor između više mogućih oblika medicinskih intervencija koje mu ponudi doktor medicine, odnosno doktor stomatologije, osim u slučaju neodgodive intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje građanina ili izazvalo trajna oštećenja. (...)
6. točno obavješćivanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegova zdravlja,
11. odbijanje kirurške i druge medicinske intervencije na tijelu ako je pri svijesti i sposoban je za rasuđivanje. Za osobe koje nisu pri svijesti ili nisu sposobne za rasuđivanje ovu suglasnost daju članovi njihove uže obitelji ili drugi bliži srodnici, odnosno skrbnik, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije. (...)
7. Bitna pretpostavka valjanosti pristanka na medicinski zahvat je da pacijent bude dovoljno obaviješten o vrsti, tijeku, rizicima i svrsi zahvata da bi se mogao odlučiti prihvatiti ga ili odbiti. Po naravi stvari obveza pružanja obavijesti pada na davatelja zdravstvene usluge u ovom slučaju tuženicu. U najvažnije obavijesti spadaju one koje se odnose na veće i učestalije rizike i opasnosti povezane s medicinskim zahvatom. Iscrpnije su obavijesti potrebne kod primjene novih metoda liječenja i kod dijagnostičkih zahvata.
Oblik obavijesti nije propisan, ali da bi liječnici imali dokaz o danim obavijestima, uobičajilo se da pacijent prije medicinskog zahvata potpiše izjavu o obaviještenosti.
8. U konkretnom slučaju podnositeljica je došla kod tuženice radi obavljanja ultrazvučnog dijagnostičkog postupka, te je zadržana radi punkcije kvržice. Tijekom tog dijagnostičkog zahvata došlo je do pneumatoraksa. Prije poduzimanja tog zahvata prema tvrdnjama podnositeljice, ona nije upozorena na opasnosti ili eventualne moguće rizike koji mogu nastati tijekom ili nakon tog dijagnostičkog postupka.
Iako je na tu odlučnu okolnost upozorila drugostupanjski sud, on je bez valjanog obrazloženja prešao preko te bitne okolnosti o kojoj ovisi odštetna odgovornost tuženice u ovom postupku.
Isto tako prvostupanjski sud netočno navodi da se o odgovornosti medicinske ustanove za liječničku grešku odlučuje temeljem načela dokazane krivnje (»nije dokazala krivnju liječnika«), jer se o toj odgovornosti odlučuje prema načelu presumirane krivnje (na liječniku/medicinskoj ustanovi je teret dokaza da je u svemu postupao po pravilima liječničke struke).
Bolnica za liječničku grešku odgovara po načelu presumirane krivnje, što znači da ona mora dokazati da je u svemu postupila na način koji je propisan pravilima liječničke struke, te da do štete nije došlo ni zbog obične nepažnje liječnika koji je provodio zahvat. Pri tome je od odlučnog značaja i okolnost je li podnositeljica bila obaviještena o mogućim rizicima punkcije koja je nad njom provedena. Valjan je samo onaj pristanak na dijagnostički postupak koji je pacijent dao nakon što je obaviješten o mogućim rizicima tog postupka. Samo u tom slučaju nema odštetne odgovornosti bolnice za nastalu neimovinsku štetu.
9. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim presudama podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova ne zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava, jer su sudovi propustili primijeniti navedene mjerodavne odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti koje podnositeljici jamče pravo na jednakost u tretmanu zdravstvenim ustanovama, te pravo na naknadu štete uslijed liječenja koje nije provedeno u skladu s pravilima struke.
Kako se drugostupanjski sud nije osvrnuo na navedene bitne žalbene navode u odnosu na obaviještenosti podnositeljice o rizicima spornog dijagnostičkog postupka, time je došlo i do povrede prava na pravilno suđenje, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak, sagledan kao cjelina, bio vođen na način koji je podnositeljici osiguravao pravično suđenje.
10. Člankom 19. stavkom 2. Ustava jamči se kontrola zakonitosti upravnih akata. Kako je u konkretnom slučaju proveden parnični postupka, navedena odredba nije mjerodavna.
11. Odredbe članka 19. stavka 1. Ustava, čije povrede podnositeljica također ističe, ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
12. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, »Narodne novine« broj 2/05.).
13. Povrede ostalih istaknutih ustavnih prava Ustavni sud nije razmatrao jer je usvojio ustavnu tužbu zbog povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.
14. Na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci (točke I. do III.).
Točka IV. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3002/2005
Zagreb, 21. studenoga 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.