USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

889

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenule Hrvatske vode, Zagreb, VGO za vodno područje primorsko-istarskih slivova, VGI za slivno područje »Kvarnersko primorje i otoci«, koje zastupa B. K., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 13. veljače 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:
– rješenje Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-537/06-2 od 3. travnja 2006. i
– rješenje Općinskog suda u Krku, broj: Ovr-579/05-2 od 13. srpnja 2005.
II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Krku na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-537/06-2 od 3. travnja 2006., kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Krku, broj: Ovr-579/05-2 od 13. srpnja 2005.
Prvostupanjskim rješenjem Općinski sud u Krku proglasio se nenadležnim i odbacio podnositeljev prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika F. T., vlasnika obrta – ugostiteljskog objekta »Z.« iz K.
2. Podnositelj smatra da mu je osporenim aktima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Obrazlažući povredu ustavnog prava, podnositelj, u bitnom ističe da se osporena rješenja temelje na pogrešnom tumačenju Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (»Narodne novine«, broj 107/95., 19/96., 88/98. i 150/05.) i Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 103/96. – odluka Ustavnog suda, u daljnjem tekstu: ZUP). Podnositelj ističe da se odredba članka 35. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, na koju se sudovi pozivaju, a kojom je propisano da Hrvatske vode obavljaju naplatu slivne vodne naknade, odnosi samo na redovnu naplatu a ne i na prisilnu naplatu. Podnositelj, nadalje ističe da niti članak 37. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ne uređuje naplatu od obveznika koji nisu dobrovoljno podmirili svoje dugovanje. U odnosu na članak 39. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva na koju se pozivaju sudovi, a koji propisuje da se glede utvrđivanja pojedinačnih obveza za plaćanje naknada iz članka 4. stavka 1. točaka 2. do 5. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, redovne i prisilne naplate tih sredstava, primjenjuju odredbe ZUP-a, podnositelj ističe da su sudovi zanemarili sadržaj mjerodavnih odredaba ZUP-a prema kojima se izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza, u pravilu, provodi sudskim putem. Polazeći od navedenog, kao i činjenice da niti jedna odredba Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ne propisuje poseban način provođenja prisilne naplate, podnositelj zaključuje da osim sudskog (ovršnog) postupka ne postoji drugi pravni put kojim bi ovrhovoditelj mogao ostvariti svoje pravo na naplatu neplaćenih slivnih vodnih naknada.
Smatrajući da mu je osporenim rješenjima uskraćena Ustavom zajamčena sudska zaštita te povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih akata i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Ovršni postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku pokrenuo je podnositelj prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika F. T., vlasnika obrta »Z.« u K., radi naplate iznosa od 7.055,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime neplaćene slivne vodne naknade za poslovni prostor.
Osporenim rješenjem prvostupanjski sud se proglasio nenadležnim i odbacio podnositeljev prijedlog za ovrhu pozivajući se na odredbu članka 39. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva kojom je propisano da se glede utvrđivanja pojedinačnih obveza za plaćanje naknade iz članka 4. stavka 1. točaka 2. do 5. tog Zakona, redovne i prisilne naplate tih sredstava, primjenjuju odredbe ZUP-a, ako zakonom nije drugačije određeno. Iz navedene odredbe prvostupanjski sud je zaključio da su Hrvatske vode, a ne sud, isključivo nadležni da rješenjem izvrše obračun i utvrde iznos naknade koju plaća obveznik.
Drugostupanjski sud je odbio podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja prihvaćajući stajališta prvostupanjskog suda. U odnosu na podnositeljev žalbeni navod da je sud trebao donijeti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave jer su ispunjene pretpostavke iz članka 35. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00.,173/03., 194/03., 151/04. i 88/05.), drugostupanjski sud ističe da je na temelju odredaba članaka 35., 37. i 39. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva podnositelj ovlašten donijeti rješenje o naplati slivne vodne naknade, koje predstavlja ovršnu ispravu, te da se radi redovne i prisilne naplate primjenjuju odredbe ZUP-a. Iz navedenog drugostupanjski sud zaključuje da podnositelj ima propisan pravni put radi ostvarenja svoje tražbine, te je ne može ostvarivati podnošenjem ovršnog prijedloga na temelju vjerodostojne isprave.
4. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, na čiju povredu podnositelj ukazuje, propisano je:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Ustavno pravo propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava obuhvaća postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak – sagledavan kao jedinstvena cjelina – bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.
Nakon analize ustavne tužbe, osporenih akata kao i mjerodavnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Razlozi za takvo utvrđenje mogu se svesti na sljedeće:
Člankom 4. stavkom 1. točkom 5. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, mjerodavnog u konkretnom slučaju, propisano je:
Izvori sredstava za financiranje vodnog gospodarstva jesu:
(...)
5. slivna vodna naknada,
(...).
Člankom 35. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, propisano je:
Obračun, pojedinačno utvrđivanje iznosa i naplatu vodne naknade, osim vodne naknade iz članka 37. ovoga Zakona, obavljaju Hrvatske vode.
Iznos naknade koji plaća pojedini obveznik utvrđuje se rješenjem koje se donosi za razdoblje od jedne kalendarske godine.
Protiv rješenja o utvrđivanju iznosa vodne naknade može se podnijeti žalba Državnoj upravi za vode. Žalba se podnosi u roku od osam dana od dana primitka rješenja.
Člankom 39. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva propisano je:
Glede utvrđivanja pojedinačnih obaveza za plaćanje naknada iz članka 4. točke 2. do 5. ovoga Zakona, redovne i prisilne naplate tih sredstava, primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
Iz navedenih odredaba Zakona o financiranju vodnog gospodarstva proizlazi osnovanost zaključka sudova koji su donijeli osporene odluke da su Hrvatske vode ovlaštene i dužne donijeti rješenje kojim se obvezniku utvrđuje iznos vodne naknade, a koje rješenje predstavlja ovršnu ispravu. Stoga Sud prihvaća stajalište izraženo u osporenim aktima da podnositelj u konkretnom slučaju ne može ostvarivati svoju tražbinu prema ovršeniku podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, već na temelju ovršnog rješenja kojim je utvrđena ovršenikova obveza.
Međutim, prema ocjeni ovog Suda, oglašavanje suda nenadležnim, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, nije imalo uporišta u mjerodavnim odredbama zakona.
Temelj za takvu ocjenu Sud nalazi u sljedećem:
Člankom 275. ZUP-a propisano je:
(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem, a u slučajevima predviđenim ovim Zakonom – sudskim putem (sudsko izvršenje).
(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave (...), a sudsko izvršenje – nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.
Člankom 276. ZUP-a propisano je:
(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se administrativnim putem.
(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza provodi se sudskim putem (...).
Člankom 283. stavcima 1. i 2. ZUP-a propisano je:
(1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenoga u upravnom postupku, organ čije se rješenje ima izvršiti stavlja na rješenje potvrdu izvršnosti (...) i dostavlja ga radi izvršenja sudu nadležnom za izvršenje.
(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti jest osnova za sudsko izvršenje.
Člankom 21. točkom 2. Ovršnog zakona propisano je:
Ovršne isprave jesu:
(...)
2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno.
Prema navedenim odredbama ZUP-a i Ovršnog zakona, ovrhu novčanih obveza utvrđenih rješenjima donesenim u upravnom postupku provode nadležni sudovi (ako posebnim zakonom nije drugačije određeno). Kako mjerodavnim Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva nije određen poseban način provođenja ovrhe rješenja kojim se utvrđuje iznos slivne vodne naknade, valja zaključiti da su za provođenje ovrhe nadležni sudovi u postupku propisanom Ovršnim zakonom.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, Sud ocjenjuje da su osporena rješenja (prvostupanjsko rješenje kojim se Općinski sud u Krku proglasio nenadležnim u konkretnom slučaju, kao i rješenje Županijskog suda u Rijeci kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje) utemeljena na pogrešnom tumačenju mjerodavnih propisa, te da je tim rješenjima podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu koje je dio ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
5. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.
6. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1640/2006
Zagreb, 13. veljače 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.