Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-343/2001 od 27. veljače 2008.

NN 33/2008 (21.3.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-343/2001 od 27. veljače 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1091

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula R. B. iz Z., koju zastupa D. V., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1928/1997-2 od 18. listopada 2000. godine, kojom je odbijena revizija podnositeljice (tužiteljice u parničnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odluke o prestanku radnog odnosa), podnesena protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj: Gž-3269/96-2 od 29. travnja 1997. godine. Tom presudom odbijena je žalba podnositeljice i potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-288/94-18 od 11. svibnja 1994. godine.
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice za utvrđenje ništetnosti odluka tuženika, OŠ »N. T.« iz Z., njezinog poslodavca, o prestanku podnositeljičinog radnog odnosa na poslovima učiteljice matematike te o vraćanju podnositeljice na te poslove, uz nadoknadu plaće za proteklo razdoblje.
2. Obrazlažući razloge zbog kojih smatra da su joj povrijeđena ustavna prava, podnositeljica ponavlja razloge iznesene tijekom parničnog postupka. Ističe da joj je radni odnos kod poslodavca prestao s obrazloženjem da ne posjeduje potrebno znanje i sposobnost za izvođenje nastave na hrvatskom jeziku. Smatra da to utvrđenje nije utemeljeno na objektivan način, procjenom njezinih sposobnosti, jer članovi nadležne komisije nikada nisu prisustvovali nastavi koju je ona održavala. Također napominje da »ravnateljica škole izjavila je na raspravi od 11. 5. 1994. da tužiteljičino znanje hrvatskog jezika nije testirano te da članovi komisije nikada nisu bili na satu tužiteljice. Kako su onda mogli zaključiti da tužiteljica nema znanje i sposobnost predavanje MATEMATIKE na hrvatskom jeziku? Tužiteljica je osim nastave iz matematike održavala i dodatne satove iz slobodnih aktivnosti, folklora i bila razrednica jednome razredu, pa ni kod tih aktivnosti nikada nitko nije bio prisutan pa nije mogao ni čuti kako tužiteljica govori. (...) Sporno je i relevantno u ovom postupku da ni na koji način nije utvrđeno da tužiteljica nije predavala matematiku na hrvatskome jeziku, a pogotovo da nema sposobnosti vođenja nastave na tome jeziku. Jedini način bi bio da su članovi komisije prisustvovali satovima te utvrdili da li učitelj ima tu sposobnost. Nitko međutim nije prisustvovao nastavi ni utvrdio govori li tužiteljica hrvatskim, srpskim ili nekim drugim jezikom«.
Sukladno navedenom, podnositeljica smatra da su joj uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja povrijeđena ustavna prava, »i to, pravo jednakosti i nacionalne ravnopravnosti iz čl. 3. Ustava RH i pravo na rad iz čl. 54. stavak 1 i 2 Ustava RH«.
Podnositeljica predlaže da Ustavni sud »ukine osporene presude«.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnesenom na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja/podnositeljice povrijeđeno njegovo/njezino ljudsko pravo i/ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom na koju se u ustavnoj tužbi poziva.
4. Nadležni sud utvrdio je sljedeće činjenice relevantne za ocjenu o eventualnim povredama ustavnih prava na koje se podnositeljica poziva:
– ravnatelj OŠ »N. T.« iz Z. donio je 5. siječnja 1993. godine odluku, klasa: 602-02/92-01-192, ur. broj: 251-196/92-01 o prestanku radnog odnosa podnositeljice, učiteljice matematike, jer je ocijenjeno da nema potrebno znanje i sposobnosti za izvođenje nastave na hrvatskom jeziku, a da nema ni mogućnosti njezina rasporeda na drugo radno mjesto, uz utvrđenje da podnositeljica ispunjava zakonom propisane uvjete za odlazak u prijevremenu mirovinu. Odluka je donesena pozivom na članak 75. stavak 2. točku 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine« broj 34/91.). O pokretanju navedenog postupka obaviješten je sindikalni predstavnik;
– prethodno je podnositeljici već izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, uvjetno na 12 mjeseci, zbog korištenja srpskih izraza u nastavi, protiv koje odluke podnositeljica nije ulagala prigovor;
– u povodu izjavljenog prigovora podnositeljice na odluku o prestanku radnog odnosa od 5. siječnja 1993. godine, ravnatelj osnovne škole je 5. veljače 1993. godine donio rješenje, klasa:602-02/92-01-192, ur. broj: 251-196/92-01, kojim se njezin prigovor odbija te se potvrđuje osporena odluka o prestanku radnog odnosa podnositeljice. Iz rješenja je razvidno da je u povodu prigovora podnositeljice osnovana posebna stručna komisija u skladu s odredbama Pravilnika o izmjenama Pravilnika o radnim odnosima OŠ »N. T.« radi utvrđivanja znanja i sposobnosti za rad podnositeljice na poslovima radnog mjesta na koje je raspoređena. Stručna komisija bila je sastavljena od troje članova (savjetnice za hrvatski jezik u Zavodu za školstvo Republike Hrvatske i dvije nastavnice tužene osnovne škole, od kojih je jedna bila nastavnica hrvatskog jezika, a druga učiteljica matematike i razredne nastave). Nakon provedenog postupka, stručna komisija izradila je pisani nalaz kojim je potvrdila razloge prestanka podnositeljičinog radnog odnosa;
– nadležni prvostupanjski sud odbio je tužbu podnositeljice kojom je zahtijevala utvrđenje ništetnima odluke i rješenja tuženika od 5. siječnja 1993. i 5. veljače 1993. godine, uz opsežno obrazloženje provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja. Zaključak nadležnog prvostupanjskog suda bio je sljedeći: »Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužena postupila u skladu sa člankom 18. ZOPRO-a te Pravilnikom o radnim odnosima i izmjenama navedenog Pravilnika, a da je činjenično stanje glede tužiteljičine sposobnosti za vođenje nastavne na hrvatskom jeziku pravilno utvrđeno. Neosnovan je prigovor tužiteljice da su pobijane odluke donesene putem posrednih dokaza, već je pored uvida u izjave roditelja, disciplinski spis, ravnatelj izvršio i neposrednu opservaciju na nastavnom satu, te razgovor sa tužiteljicom, a Komisija koja je formirana u skladu sa navedenim propisima, te po svojem sastavu kvalificirana da ocjeni tužiteljičino znanje i sposobnost korištenja hrvatskog jezika, izvršila uvid u navedenu dokumentaciju, službene evidencije i obavila razgovor s tužiteljicom, pa i nakon tog razgovora utvrdila da tužiteljica se ne koristi hrvatskim već srpskim jezikom.«;
– u povodu žalbe podnositeljice, nadležni drugostupanjski sud potvrdio je zakonitost presude suda prvog stupnja, utvrđujući u obrazloženju i to, da »suprotno žalbenim navodima, da bi jedini način na koji bi se moglo utvrditi vodi li tužiteljica nastavu na hrvatskom jeziku ili ne, bio taj da Komisija prisustvuje satu matematike, ističe se da je to samo jedan od načina na koji se utvrđuje da li djelatnik ima potrebno znanje i sposobnost za izvršavanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređen Pravilnikom o radnim odnosima tuženice i njegovom izmjenom od 30. rujna 1992. godine«;
– u povodu revizije podnositeljice, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom odbija reviziju kao neosnovanu, s obrazloženjem da su na utvrđeno činjenično stanje »nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan«, a da »svojim revizijskim navodima tužiteljica isključivo pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa se upućuje da takvi revizijski navodi ne mogu biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka«.
5. Podnositeljica u ustavnoj tužbi temelji svoje navode o povredi ustavnih prava također na tvrdnjama da stručna komisija i nadležni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, a time ni podnositeljičinu osposobljenost za vođenje nastave na hrvatskom jeziku (točka 2. obrazloženja ove odluke).
Navedene tvrdnje podnositeljice o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud nije razmatrao u ovom ustavnosudskom postupku, jer je izvođenje dokaza i utvrđivanje činjenica proveo za to nadležni redovni sud u parničnom postupku. Ustavni sud u ustavnosudskom postupku ne utvrđuje činjenično stanje niti se u pravilu upušta u ispitivanje jesu li nadležna javnopravna tijela i sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje te ocijenili dokaze, jer on nije žalbeni sud, niti je bilo kakav viši stupanj redovnog suda (suda opće nadležnosti). Ustavni sud razmatra samo one činjenice i okolnosti konkretnog slučaja koji su relevantni s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, jer o njihovom postojanju ovisi i ocjena o povredi podnositeljičinog ustavnog prava.
6. Ustavni sud ocjenjivao je navode podnositeljice s aspekta članka 12. stavka 1. Ustava, koji glasi:
U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.
Razrađujući članak 12. stavak 1. Ustava, članak 25. stavak 1. Zakona o osnovnom školstvu (»Narodne novine« broj 59/90, 26/93, 27/093, 7/96., 59/01, 114/01, 69/03 – pročišćeni tekst) propisuje:
Nastava u osnovnim školama izvodi se na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.
Članak 69. stavak 1. Zakona o osnovnom školstvu propisuje:
Nastavni rad u osnovnoj školi obavljaju učitelji i stručni suradnici koji pored općih uvjeta:
1. imaju odgovarajuću stručnu i pedagošku spremu prema odred­bama ovoga Zakona i drugih propisa,
2. mogu izvoditi nastavu na hrvatskom jeziku (...).
Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredaba, a imajući osobito u vidu zakonsku pretpostavku da učitelji mogu obavljati nastavni rad u osnovnoj školi samo ako su osposobljeni izvoditi nastavu na hrvatskom jeziku, Ustavni sud u provedenom ustavnosudskom postupku nije utvrdio postojanje bilo kojih činjenica ili okolnosti koji bi mogli dovesti u sumnju neovisnost ili nepristranost nadležnih sudova pri odlučivanju o podnositeljičinom tužbenom zahtjevu u provedenom parničnom postupku, niti bilo koji podatak u spisu predmeta upućuje na zaključak da su nadležni redovni sudovi u konkretnom slučaju postupali arbitrarno.
Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, nadležni sudovi podrobno su obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, a Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao je u granicama svoje nadležnosti kad u revizijskom postupku nije razmatrao činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.
7. Podnositeljica smatra da joj je osporenim pojedinačnim aktima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 54. stavkom 1. Ustava, koji glasi:
Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.
Iako u ustavnoj tužbi podnositeljica nije obrazložila razloge zbog kojih smatra povrijeđenim navedeno ustavno pravo, razvidno je da podnositeljica zapravo nije zadovoljna ishodom samog parničnog postupka. Ustavni sud u tom smislu ističe da ishod konkretnog parničnog postupka (odbijanje tužbenog zahtjeva podnositeljice za utvrđenjem ništetnosti akata o prestanku njezina radnog odnosa) sam po sebi ne znači da je podnositeljici povrijeđeno i ustavno pravo na rad, odnosno slobodu rada.
Pravo na rad zajamčeno člankom 54. stavkom 1. Ustava nije apsolutno, a u negativnom određenju podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan mjerodavnom zakonu. Budući da u konkretnom slučaju Ustavni sud nije utvrdio nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala na to da prestanak radnog odnosa podnositeljice nije bio zasnovan na zakonu, Ustavni sud utvrđuje da podnositeljici nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
8. Podnositeljica također smatra povrijeđenima i »pravo jednakosti i nacionalne ravnopravnosti iz čl. 3. Ustava RH«.
Budući da su u članku 3. Ustava sadržane najviše vrednote objektivnog ustavnog poretka Republike Hrvatske koje služe za tumačenje Ustava, a ne ljudska prava i slobode koja Ustav štiti u individualnim pravnim situacijama, Ustavni sud je navedeni prigovor podnositeljice razmotrio s aspekta članka 14. Ustava koji propisuje:

Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o (...) nacionalnom (...) podrijetlu, (...) ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.
Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo zabrane diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi, uključujući nacionalno podrijetlo.
Osim dijela rečenice u kojem navodi da smatra povrijeđenim pravo »nacionalne ravnopravnosti iz čl. 3. Ustava RH«, u ustavnoj tužbi podnositeljica ni na jednom mjestu nije istaknula svoju nacionalnu pripadnost, niti je na bilo koji način obrazložila razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom postupku vezanom uz prestanak njezina radnog odnosa bila diskriminirana po osnovi svoga nacionalnog podrijetla. Ustavni sud, s druge strane, ne vidi na koji bi način odlukama podnositeljičinog poslodavca i presudama sudova u provedenom parničnom postupku bilo povrijeđeno pravo podnositeljice na nacionalnu ravnopravnost, niti postoje bilo kakve činjenice ili okolnosti koje bi upućivale da je u konkretnom slučaju prekršena ustavna zabrana diskriminacije podnositeljice po osnovi njezina nacionalnog podrijetla.
Nesposobnost za obavljanje nastave na hrvatskom jeziku predstavlja zakonsku (objektivnu) smetnju za obnašanje učiteljskih poslova u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj. U tom su smislu učitelj/ica, pripadnik/ca nacionalne manjine, kao i učitelj/ica pripadnik/ca većinskog naroda u jednakom pravnom (ustavnom i zakonskom) položaju, a činjenica različite nacionalne pripadnosti učitelja/ice od one kojoj pripada službeni jezik u osnovnim školama nije ni ustavna ni zakonska smetnja za obavljanje učiteljskih poslova u Republici Hrvatskoj. Bitna je samo osposobljenost osobe, hrvatskog državljanina/državljanke, za vođenje osnovnoškolske nastave na hrvatskom jeziku – neovisno o njezinoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, društvenom položaju ili drugim osobinama – jer se radi o jednoj od najvažnijih javnih službi koja po naravi stvari postavlja pred sve koji je obavljaju jednake (posebne) zahtjeve.
Ustavni sud nema razloga sumnjati u podnositeljičine tvrdnje da ona poznaje hrvatski jezik. Ta činjenica, međutim, u konkretnom slučaju nije ni bila predmet spora u postupcima pred nadležnim sudovima. Činjenica koja proizlazi iz utvrđenja redovnih sudova sva tri stupnja, uključujući Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u zemlji, jest da se podnositeljica tijekom izvođenja osnovnoškolske nastave iz svog nastavnog predmeta njime nije služila.
Ustavni sud ne ulazi u razloge zbog kojih je podnositeljica odlučila da u izvođenju nastave postupa na takav način. Za Ustavni sud relevantno je samo to, da ne postoji sumnja u istinitost te činjenice, pri čemu ni u provedenom ustavnosudskom postupku nisu nađene činjenice ili okolnosti koje bi takvo sudsko utvrđenje dovele u pitanje.
Sažeto, isticanje podnositeljice da nije pripadnica većinskog naroda i da poznaje hrvatski jezik nije i ne može biti isprika za njezinu nedostatnu osposobljenost koju je iskazala u praktičnom izvođenju osnovnoškolske nastave tijekom koje se njime nije služila. Ta činjenica potvrđena je i u postupku pred nadležnim sudovima u kojima je podnositeljica imala osigurana Ustavom i mjerodavnim zakonima zajamčena jamstva, pa time ni njezino pozivanje na diskriminaciju po osnovi nacionalnog podrijetla u konkretnom slučaju nije osnovano.
9. Uvažavajući važnost predmeta za podnositeljicu ustavne tužbe (radnopravni spor), Ustavni sud je neovisno o ustavnim pravima istaknutim u ustavnoj tužbi posebno ispitao razloge za prestanak podnositeljičinog radnog odnosa i s aspekta postupovnih ustavnih prava zajamčenih člankom 29. stavkom 1. Ustava, koji glasi:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Pravo na pravično suđenje propisano je i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koja na temelju članka 140. Ustava čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj je snazi iznad zakona.
Jamstvo pravičnog suđenja, zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije, zahtijeva da se cijeli parnični postupak promatra kao jedinstvena cjelina, odnosno da se pred Ustavnim sudom sagledava kao jedinstveni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu, Županijskim sudom u Gradu Zagrebu, a u posljednjem stupnju i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, koji kao najviši sud u zemlji osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.
Ustavni sud je u provedenom ustavnosudskom postupku ispitao je li sudski postupak – sagledavajući ga kao jedinstvenu cjelinu – vođen na način koji je podnositeljici ustavne tužbe osigurao pravično suđenje.
Nadležni sudovi sva tri stupnja proveli su postupke unutar svoje nadležnosti, omogućujući podnositeljici da sudjeluje u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, prati tijek tog postupka, ulaže pravni lijek i poduzima druge zakonom dopuštene postupovne radnje. Ispitujući u tom smislu osporene presude, Ustavni sud je utvrdio da su donesene u postupcima provedenim na temelju i u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.), u kojima su podnositeljici bila osigurana sva temeljna procesna jamstva.
Konačno, ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu (i) ustavnog jamstva ravnopravnosti podnositeljice kao građanina Republike Hrvatske proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u skladu s nadležnostima propisanim Ustavom i Zakonom o sudovima (»Narodne novine« broj 150/05.), čije mjerodavne odredbe glase:
Članak 118. stavak 1. Ustava
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.
Članak 24. točka 1. Zakona o sudovima
Vrhovni sud Republike Hrvatske:
1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom.
Zakonske odredbe istovjetnog sadržaja bile su na snazi i u vrijeme provedbe revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u pravnoj stvari podnositeljice.
Ustavni sud je u provedenom ustavnosudskom postupku utvrdio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u konkretnom slučaju ostvario svoju ustavnu zadaću. Pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali i nadležnih sudova prvog i drugog stupnja, podrobno obrazložena u osporenim presudama, temelje se na pravilnoj primjeni mjerodavnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.
Osporenim presudama stoga nisu povrijeđena ustavna prava podnositeljice na koja upućuje u ustavnoj tužbi, a ni pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, s aspekta kojeg je Ustavni sud također ispitao slučaj podnositeljice.
10. Odluka Ustavnog suda (točka I. izreke) temelji se na člancima 73. i 75. Ustavnog zakona.
11. Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-343/2001
Zagreb, 27. veljače 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.