USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1695

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec, Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ž. G. iz Č., kojeg zastupa P. S., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj 5. ožujka 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– rješenje Županijskog suda u Osijeku broj: Kž-55/08-2 od 21. siječnja 2008. i
– rješenje Općinskog suda u Osijeku broj: Kv-12/08-5 (K-754/06-251) od 9. siječnja 2008. godine.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Županjskog suda u Osijeku broj: Kž-55/08-2 od 21. siječnja 2008. kojim je djelomično prihvaćena žalba podnositelja i preinačeno rješenje Općinskog suda u Osijeku broj: Kv-12/08-5 od 9. siječnja 2008., na način da pritvor protiv podnositelja može trajati najdulje do 4. travnja 2008. godine. Prvostupanjskim rješenjem, na temelju odredbe članka 109. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. – ispravak., 63/03. – pročišćeni tekst i 115/06., u daljnjem tekstu: ZKP), produljen je pritvor protiv podnositelja za tri mjeseca, s naznakom da može trajati do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka.
Člankom 109. stavkom 2. ZKP propisano je:
U predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje pritvora do njezine pravomoćnosti može se produljiti za jednu šestinu u slučajevima iz točke 1. do 3. stavka 1. ovoga članka, odnosno za jednu četvrtinu u slučajevima iz točke 4. i 5. stavka 1. ovoga članka.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22. stavkom 2., 24. stavcima 1. i 3. i člankom 25. Ustava, u svezi s odredbama članaka 5. stavka 1. i 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 3. Opće deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Smatra povrijeđenima i odredbe članaka 3. i 140. Ustava.
Podnositelj ističe da mu je maksimalno trajanje pritvora, sukladno članku 109. stavku 1. točki 3. ZKP, isteklo 4. siječnja 2008., a da je prvostupanjsko rješenje kojim se produljuje ukupno trajanje pritvora donijeto 9. siječnja 2008., dakle, »nepravodobno i retrogradno«. Smatra da mu je u tom razdoblju protupravno oduzeta sloboda bez odluke sudbene vlasti, što se kasnije opravdava, osporenim rješenjima, s 5 dana »zakašnjenja«.
Podnositelj smatra da su rokovi propisani člankom 109. ZKP prekluzivni, te da zakašnjenje u donošenju rješenja o produljenju ukupnog trajanja pritvora »više ne dopušta da se maksimalni prekluzivni rok produžava naknadno«.
Ističe da je u razdoblju od 5. siječnja 2008. do 9. siječnja 2008. započeo izdržavati kaznu zatvora prema rješenjima od Županijskog suda u Osijeku od 21. studenoga 2006. i 6. listopada 2006., a kojima su neplaćene novčane kazne, iz nekih drugih postupaka, pretvorene u kaznu zatvora.
Podnositelj smatra da su takvim postupanjem sudovi počinili bitne povrede kaznenog postupka. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporena rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Podnositelj je presudom Općinskog suda u Osijeku broj: K-754/06-212 od 20. srpnja 2007. oglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 293. stavaka 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.) te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Pravomoćnim rješenjem istog suda broj: K-754/06-214 od 20. srpnja 2007., na temelju odredbe članka 102. stavka 4. ZKP, podnositelju je produljen pritvor do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka.
Člankom 102. stavkom 4. ZKP propisano je:
Pri izricanju presude uvijek će se odrediti pritvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.
Na temelju podneska branitelja podnositelja od 9. siječnja 2008., u kojem ističe da je proteklo vrijeme u kojem, prema članku 109. stavku 1. točki 3. ZKP, podnositelj najdulje može biti u pritvoru i traži da ga se pusti na slobodu, izvanraspravno vijeće Općinskog suda u Osijeku, odlučilo je o produljenju ukupnog trajanja pritvora protiv podnositelja (iako u izreci i obrazloženju pogrešno navodi da se radi o produljenju pritvora), na temelju članka 109. stavka 2. ZKP. Sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju pritvor obligatoran, te da je opravdano produljiti ukupno trajanje pritvora za tri mjeseca to jest do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka.
Drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim produljenje ukupnog trajanja pritvora protiv podnositelja za 1/6 to jest za tri mjeseca, ali budući da prvostupanjski sud u izreci nije naveo kada ističe taj rok, prvostupanjsko rješenje je djelomično preinačio na način da je naznačio da pritvor protiv podnositelja može trajati najdulje do 4. travnja 2008. godine.
4. Razmatrajući navode ustavne tužbe kao i sadržaj u ustavnoj tužbi navedenih ustavnih prava, Ustavni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe članaka 22. stavka 2. i 24. stavka 1. Ustava.
Članak 22. Ustava propisuje:
Čovjekova je sloboda (...) nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.
Pravo na slobodu temeljno je ljudsko pravo. Ustav Republike Hrvatske sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka (članak 22. stavak 1. Ustava), koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom. Člankom 22. stavkom 2. Ustava zajamčeno ustavno pravo ima značenje opće zabrane oduzimanja ili ograničavanja slobode pojedinca, osim iznimno, u zakonom propisanom slučaju i na temelju odluke nadležnog suda donijete u skladu s mjerodavnim odredbama ZKP-a. To je ustavno pravo na slobodu u značenju općeg prava čovjeka da ne smije biti lišen slobode protivno zakonu (stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske, izraženo u odluci broj: U-III-441/1994 i dr. od 27. ožujka 2000., »Narodne novine«, broj 41/00.).
Članak 24. stavak 1. Ustava glasi:
Nitko ne može biti (...) pritvoren bez pisanog sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. (...)
5. Zakonom o kaznenom postupku precizno su određeni rokovi za trajanje pritvora tijekom pojedinih stadija kaznenog postupka (članci 106. do 108. ZKP) i za ukupno trajanje pritvora za cijeli kazneni postupak (članak 109. ZKP). Rokovi propisani u članku 109. ZKP odnose se na pritvor određen po bilo kojoj osnovi i neprekoračivi su. Ako nakon njihovog isteka kazneni postupak još nije okončan, pritvorenik se odmah mora pustiti na slobodu bez obzira na stadij u kojemu se postupak nalazi i bez obzira na eventualnu kaznu koja mu je u međuvremenu (nepravomoćno) izrečena, a koja bi možda, sama za sebe iziskivala pritvor (članak 102. stavak 4. ZKP).
Stajalište je Ustavnog suda da odredbe članka 109. ZKP sudovi moraju tumačiti i primjenjivati restriktivno, polazeći od načela nepovredivosti osobne slobode čovjeka, propisanog člankom 22. Ustava i člankom 5. stavkom 1. Europske konvencije, te sa zahtjevom da se kazneni postupak protiv pritvorenika mora voditi osobito žurno, u smislu članka 25. stavka 2. Ustava, članka 5. stavka 3. Europske konvencije i članka 101. stavka 4. ZKP (odluka Ustavnog suda broj: U-III-3698/03 od 28. rujna 2004., »Narodne novine«, broj 141/04.).
Naime, ukupno trajanje pritvora, propisano člankom 109. ZKP, unaprijed je poznato, stoga su sudovi dužni poduzeti sve nužne radnje u postupku na vrijeme, kako dopušteni maksimalni rok trajanja pritvora ne bi bio prekoračen.
Izvanraspravno vijeće prvostupanjskog suda može dakle donijeti rješenje o produljenju ukupnog trajanja pritvora u predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda (kao što je konkretan slučaj), u kojima se ukupno trajanje pritvora može produljiti za jednu šestinu odnosno jednu četvrtinu, ovisno o kojem se slučaju iz članka 109. stavka 1. ZKP radi. No, pravilnim tumačenjem u točki 4. obrazloženja navedenih ustavnih odredbi i mjerodavnih odredbi ZKP, ono to mora učiniti prije isteka tog roka ili barem na dan isteka roka. Naime, donošenje rješenja o produljenju ukupnog trajanja pritvora nakon proteka roka u kojem prema zakonu pritvorenik može biti u pritvoru, dovodi do situacije da je u razdoblju od proteka roka najduljeg mogućeg trajanja pritvora do donošenja rješenja o produljenju ukupnog trajanja pritvora, pritvorenik lišen slobode bez valjane odluke sudbene vlasti.
6. U konkretnom slučaju podnositelj je nepravomoćnom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. S obzirom da je u takvoj situaciji pritvor obvezan, prilikom izricanja presude pritvor mu je produljen do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka na temelju odredbe članka 102. stavka 4. ZKP.
Budući da je maksimalni rok trajanja pritvora protiv podnositelja isticao nakon donošenja prvostupanjske presude a prije njezine pravomoćnosti, odnosno tijekom žalbenog postupka, osporenim rješenjem prvostupanjski sud je produljio ukupno trajanje pritvora protiv podnositelja. To rješenje donio je pet dana nakon proteka razdoblja u kojem je podnositelj, sukladno članku 109. stavku 1. točki 3. ZKP mogao najdulje biti u pritvoru. Tih pet dana podnositelj je izdržavao kaznu zatvora na temelju rješenja Županijskog suda u Osijeku, donijetih u nekim drugim predmetima.
Polazeći od sadržaja ustavnih prava navedenih u točki 4. obrazloženja i stajališta Suda izraženim u točki 5. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da su time što je u konkretnom slučaju rješenje o produljenju ukupnog trajanja pritvora protiv podnositelja donijeto pet dana nakon proteka roka u kojem je podnositelj po sili zakona najdulje mogao biti u pritvoru, unatoč tome što je podnositelj tih 5 dana bio na izdržavanju kazne određene u drugom postupku, podnositelju povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 22. stavkom 2. i člankom 24. stavkom 1. Ustava.
7. Iz navedenih razloga, Ustavni sud je, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučio kao u izreci pod točkama I. i II.
Odluka o objavi u »Narodnim novinama«, temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-433/2008
Zagreb, 5. ožujka 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.