USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1930

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo R. P., sada u Okružnom zatvoru Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica M. Đ., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 30. travnja 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja u odnosu na točku II. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na produljenje pritvora protiv podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, te se u tom dijelu navedeno rješenje ukida i vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
II. Ustavna tužba se odbija u odnosu na točku I. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na produljenje pritvora protiv podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
III. Ova odluka će se objaviti u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine. Tim rješenjem, u točki I. izreke odbijene su žalbe okrivljenih J. M., R. P. (podnositelja ustavne tužbe), I. P., A. P., J. P. i I. G., podnijete protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-I-161/08 od 15. veljače 2008. godine, kao neosnovane.
Točkom 2. izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je prihvatio žalbu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK), te je preinačio prvostupanjsko rješenje, tako da je pritvor protiv okrivljenih J. M., R. P., I. P. i J. P. produljio i po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 111/03. – u daljnjem tekstu: ZKP), a protiv okrivljenog M. J. produljen je pritvor po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem, na temelju članka 107. stavka 1. ZKP-a produljen je pritvor protiv okrivljenih J. M., R. P., I. G., I. P., A. P. i J. P. po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP, a u odnosu na I. G. i po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP-a, u tijeku postupka nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela iz članka 347. stavka 1. i dr. Kaznenog postupka (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – u daljnjem tekstu: KZ). Istim rješenjem ukinut je pritvor protiv okrivljenog M. J., određen i produljivan po osnovi iz članka 102. stavka 1. točkama 2. i 3. ZKP-a, te nije prihvaćen prijedlog da se pritvor protiv okrivljenih J. M., R. P., I. P., A. P., M. J. i J. P. produži i po osnovi iz članka 102. stavka 1. točkama 2. i 3. ZKP-a, te protiv I. G. po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 3. ZKP-a.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su mu produljenjem pritvora po osnovama iz članka 102. stavka 1. točkama 2. i 4. ZKP-a i odbijanjem njegove žalbe povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14., 15., 16., 25. i 28. Ustava Republike Hrvatske.
2.1. Podnositelj u ustavnoj tužbi prepričava sadržaj osporenih rješenja, te navodi koje pretpostavke bi, prema njegovom mišljenju, trebale biti ispunjene, a koje bi opravdale mjeru određenog mu pritvora. Smatra da mu je, prema obrazloženju rješenja Vrhovnog suda, a u odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, stavljena na teret odgovornost za »svo dosadašnje poznato upravljanje imovinom od strane dosadašnjih ministara koji su bili u upravnom odboru Fonda i drugih dosadašnjih potpredsjednika koji su obnašali te funkcije do 2003. godine.«
U odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 102. stavka 1. točke 2., a koju je podnositelju Vrhovni sud odredio osporenim rješenjem, uz prethodno, od strane Županijskog suda određene pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, podnositelj navodi da zakon traži postojanje osnovane bojazni da može postojati navedena zlouporaba slobode od strane osumnjičenog, što znači da moraju postojati činjenice iz kojih se ta bojazan izvodi kao vjerojatna. Smatra da je sud imao dovoljno vremena da za devet mjeseci ispita još jednog svjedoka, koji se vezuje za podnositelja, a poglavito jer se radi o pouzdaniku USKOK-a, dakle o štićenoj osobi. Postavlja pitanje kako bi on mogao utjecati na osobu koja je odbila svjedočiti, a koja niti ne tereti podnositelja ustavne tužbe. Podnositelj je mišljenja da je razloge za produljenje pritvora zbog koluzijske opasnosti Vrhovni sud obrazložio općenito, bez navođenja zbog kojeg razloga je bitan pouzdanik USKOK-a konkretno za podnositelja ustavne tužbe, već samo navodi da je bitan za sve osumnjičenike.
Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine oba osporena rješenja.
3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li nadležna tijela, odnosno sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
Ustavna tužba je osnovana u odnosu na točku II. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na produljenje pritvora protiv podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku.
4. Odredbe članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP-a propisuju:
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti: (...)
2) ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,
5. Razmatrajući navode podnositelja ustavne tužbe, obrazloženja osporenih rješenja, te cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnih prava podnositelja u odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 102. stavka 1. točke 2. polazeći od sljedećih stajališta:
5.1. Pravo na slobodu temeljno je ljudsko pravo. Ustav Republike Hrvatske sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka, koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom. Članak 22. Ustava propisuje da je čovjekova sloboda (...) nepovrediva te da se nikomu ne smije oduzeti (...) sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Pravo na slobodu zajamčeno je i člankom 5. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak; u daljnjem tekstu: Europska konvencija) koji propisuje da svatko ima pravo na slobodu (...). Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: (...).
Pritvor dakle, uvijek predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka koja se, k tome, određuje prije no što je pravomoćnom sudskom presudom osobi utvrđena krivnja, pa u razdoblju pritvora još uvijek u cijelosti važi ustavna predmnijeva nevinosti, zajamčena člankom 28. Ustava. Kako pritvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji, nije kazna niti se za pritvorenika smije pretvoriti u kaznu, dopušteno ga je odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne, to jest u kojem postoji »osnovana sumnja« da je osoba počinila kazneno djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja pokretanja i provođenja kaznenog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje »osnovane sumnje« da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od pritvorskih razloga nabrojanih u članku 102. stavku 1. ZKP-a, u konkretnom slučaju onog iz točke 2. Postojanje tih uvjeta mora se pažljivo utvrđivati i periodički provjeravati, kako to ZKP posebno propisuje nakon podnošenja optužnice, kada nadležno sudsko vijeće ima zakonsku obvezu svaka dva mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o pritvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora, te ga rješenjem produljiti ili ukinuti. Pri tome, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) već je u jednoj ranijoj presudi (predmet W. protiv Švicarske od 26. studenoga 1992. godine) izrazio pravno stajalište prema kojem je opravdanost produljenja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje (okolnosti) moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji okrivljenikove nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
5.2. Uvažavajući rečeno, Ustavni sud naglašava da je u rješenju u kojem se određuje produljenje pritvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima temeljno ljudsko pravo na osobnu slobodu a prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji pritvorenika, nadležni sud dužan navesti i podrobno obrazložiti relevantne i dostatne razloge na temelju kojih se svako daljnje produljenje pritvora može ocijeniti opravdanim i nužnim. Sud je dužan pažljivo ispitati opravdanost produljenja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno u svakom konkretnom slučaju utvrditi i navesti daljnje postojanje zakonske osnove za pritvor, te podrobno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje.
6. Jedno od temeljnih pravila prava o određivanju pritvora jest da pritvor određen zbog osnovane sumnje da će okrivljenik uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, tzv. koluzijska opasnost (članak 102. stavak 1. točka 2.) smije trajati samo do časa kada budu prikupljeni odnosno izvedeni dokazi zbog čijeg je osiguranja pritvor određen (članak 108. stavak 1. ZKP – odnosno najkasnije do završetka glavne rasprave). Iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da se pritvor po ovoj osnovi određuje uz stanoviti »vremenski korektiv«, tj. sukladno postavci da će bojazan koluzije, čije se postojanje može opravdano ustanoviti na početku postupka, tijekom istrage u kojoj su sa dužnom pažnjom rasvijetljena činjenična i pravna pitanja te prikupljeni potrebni dokazi, oslabiti ili potpuno nestati, tako da će nestati i zakonska opstojnost te pritvorske osnove. Ta je postavka naravni izražaj načela razmjernosti u primjeni mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika (članak 87., članak 101. stavci 1. i 3. ZKP), kao glavnog interpretativnog načela koje građane štiti od neprihvatljivog ekstenzivnog tumačenja tih mjera.
6.1. Stoga su tijela kaznenog postupka koja odlučuju o produljenju pritvora dužna s posebnom pozornosti provjeravati opstojnost ove pritvorske osnove. Pri tome, jedino mogućnost da bi između pojedinih sudionika kaznenog djela na slobodi došlo do koluzije u cilju ometanja kaznenog postupka, nakon završetka istrage i podizanja optužnice, nije sama po sebi dostatna za produljenje pritvora po ovoj osnovi (presuda ESLJP od 18. veljače 1997. u predmetu Muller protiv Francuske, §13-14, 40) već ta tijela moraju utvrditi (osobito »pažljivo«; presuda ESLJP od 27. studenoga 1991. u predmetu Clooth protiv Belgije, § 36, 41-46) da i nadalje, čak i nakon započinjanja glavne rasprave, postoji nekoliko činjenica koje u konkretnom predmetu utemeljuju zaključak o značajnom riziku koluzije. To su – u pogledu dokaznog materijala – njegov iznimni opseg ili složenost odnosno veći broj svjedoka ili sudionika koje bi još trebalo saslušati, a u pogledu ličnosti pritvorenika – ponašanje okrivljenika prije i nakon pritvaranja koje jasno ukazuje na njegovu namjeru da sustavno uklanja dokaze ili ometa kazneni postupak utjecajem na svjedoke ili sudionike (presuda ESLJP u cit. predmetu W. protiv Švicarske, § 36).
6.2. Preinačivši prvostupanjsko rješenje i produživši pritvor i po pritvorskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP-a Vrhovni sud je u konkretnom slučaju naveo postojanje koluzijske opasnosti u odnosu na okrivljenike J. M., I. P., (podnositelja) R. P. i J. P., navodeći da svjedok J. K. nije saslušan u dosadašnjem dijelu postupka, da ima neposredna saznanja o odlučnim i važnim činjenicama, a da ga navedeni okrivljenici poznaju i da bi mogli utjecati na njegov iskaz. Kao razlog za ovu pritvorsku osnovu Vrhovni sud navodi i težinu inkriminacije i visinu moguće pribavljene imovinske koristi, što u svojoj ukupnosti, smatra dostatnim za produljenje pritvora i po ovoj pritvorskoj osnovi.
6.3. Međutim, takvi navodi Vrhovnog suda o postojanju koluzijske opasnosti jesu neodređenog i općenitog karaktera, odnose se generalizirano na sve okrivljenike i nisu konkretizirani uz svakoga od njih pa tako niti uz podnositelja ustavne tužbe. Štoviše, Vrhovni sud pritvorsku osnovu koluzijske opasnosti potkrepljuje argumentima o težini inkriminacije i visini moguće pribavljene imovinske koristi, koji se samostalno ne mogu primijeniti kao razlozi za određivanje pritvora po toj pritvorskoj osnovi.
6.4. Nasuprot tome, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, ocijenio kako ne postoji sumnja da bi podnositelj utjecao na svjedoka K. Naime, prvostupanjski sud u konkretnom postupku utvrdio je da je navedeni svjedok pouzdanik USKOK-a, a time i štićena osoba. Na ročištu na kojem je trebao dati iskaz, taj svjedok je rekao da, zbog svog fizičkog i psihičkog stanja, nije u mogućnosti svjedočiti. Ocjenjujući te činjenice prvostupanjski sud je naveo da je za određivanje pritvora po odredbi članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP potrebno da postoji osnovana sumnja da će okrivljenik na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Pod tim se misli na takvo utjecanje koje ima za svrhu da svjedoci dadu lažan iskaz ili učine neke druge nedopuštene radnje, a čime se ometa utvrđivanje istine. U konkretnoj situaciji, smatrao je prvostupanjski sud, optužba, osim što navodi ime svjedoka J. K., ne konkretizira i ne navodi činjenice iz kojih bi proizlazila opasnost koluzije. Puka pretpostavka o opasnosti koluzije, posebno kad se ima na umu da je svjedok K. do sada već surađivao s nadležnim pravosudnim tijelima, prema stajalištu prvostupanjskog suda, nije dovoljna za primjenu mjere pritvora po citiranoj pritvorskoj osnovi. Međutim, Vrhovni sud je, neprihvaćajući takvu ocjenu suda prvog stupnja o postojanju pritvorske osnove u odnosu na podnositelja, propustio iznijeti svoje razloge za neprihvaćanje stajališta u odluci suda prvog stupnja.
7. Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba članka 29. stavka 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje osnovanom ustavnu tužbu u odnosu na točku II. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na produljenje pritvora protiv podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP, te u tom dijelu ukida osporena rješenja.
Ustavna tužba nije osnovana u odnosu na točku I. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na produljenje pritvora protiv podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
8. USKOK je 12. veljače 2008. godine podignuo optužnicu broj: UK-84/07, protiv okr. J. M. i drugih, te predložio da se I.-VII.-okrivljenicima produlji pritvor iz pritvorskih osnova iz članka 102. stavka 1. točaka 2., 3. i 4. ZKP-a. Navedeni su u pritvoru, do tada, bili na temelju rješenja o određivanju pritvora od 20. lipnja 2007. godine, koji je produljen rješenjem od 14. prosinca 2007. godine.
8.1. Prema pravomoćnom rješenju o provođenju istrage i njezinom proširenju, te prema navodima podignute optužnice USKOK-a, proizlazi da su okrivljenici osnovano sumnjivi za počinjenje kaznenih djela i to okr. J. M. iz članka 347. stavka 1., 348. stavka 1., 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ, R. P. iz članka 347. stavka 1. i članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ, podnositelj ustavne tužbe iz članka 347. stavka 1. i 337. stavka 4., u svezi članka 33. KZ, I. P. iz članka 347. stavka 1., 333. stavka 3. i 337. stavka 1. KZ, te članka 295. stavka 1. i 337. stavka 4. KZ, A. P. iz članka 333. stavka 1., 337. stavka 1., u svezi članka 37. i 295. stavka 1., u svezi članka 37. KZ, te okr. J. P. iz članka 347. stavka 1. u svezi članka 38. i članka 337. stavka 4., u svezi članka 37. KZ. Prvostupanjski sud je ocijenio da je time, u smislu članka 102. stavka 1. ZKP-a ispunjen opći zakonski uvjet da se pritvor protiv navedenih okrivljenika, u ovom stupnju, kaznenog postupka, može produljiti.
8.2. Ocjenjujući prvostupanjsko rješenje, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da postoje razlozi za daljnju primjenu mjere pritvora protiv okrivljenih J. M., R. P., I. G., I. P., A. P. i J. P. iz osnove propisane u članku 102. stavku 1. točki 4. ZKP-a. Ispravnim Vrhovni sud smatra navode suda prvog stupnja da je, prema odredbama Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju (»Narodne novine«, broj 84/92., 70/93., 76/93., 19/94., 52/94. i 87/96.), djelatnost Fonda, između ostalog i transformacija društvenih poduzeća u trgovačka društva, privatizacija udjela imovine i prava, te transfer udjela bez naplate, kada za to postoje odluke nadležnih tijela upravljanja društvima u kojima državne institucije imaju udjele, kao i ostale aktivnosti koje su određene zakonom i statutom Fonda i upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, kada je to određeno zakonom ili odlukom Vlade. Te zadaće Fond mora ostvarivati uz pružanje mogućim i potencijalnim investitorima jasnih garancija za ravnopravan i transparentan proces sklapanja poslova. Institucija Fonda od izuzetne je važnosti i značaja u uvjetima promjene društveno-ekonomske funkcije te u gospodarstvu Republike Hrvatske. Svojim postupcima, ocjena je sudova, podnositelj je, kao i ostali okrivljenici, motiviran osobnom korišću, postupao kroz koruptivnu aktivnost suprotno zadaći funkcije koju je obavljao u procesu privatizacije, a time i suprotno svrsi postojanja Fonda. Time su, prema stajalištu sudova, okrivljeni, tako i podnositelj, osim što su sebi pribavili značajnu imovinsku korist, u javnosti, svojim postupcima, oživljavali sliku devijantnog načina pretvorbe vlasništva, te su time ugrozili i ugled temeljnih institucija države.
8.3. Županijski sud ističe, a to potvrđuje i Vrhovni sud u osporenom rješenju, da su okrivljenici J. M., R. P. i I. G., koji su obnašali funkcije potpredsjednika Fonda, te okr. I. P., koji je bio voditelj Službe prodaje nekretnina i poduzetničkog upravljanja nekretninama Fonda, bili dužni štititi imovinske interese Fonda, odnosno Republike Hrvatske, kao nositelja vlasničkih prava na nekretninama koje su predmet inkriminacije. Sudovi smatraju da su navedeni okrivljenici, tako i podnositelj ustavne tužbe, u uvjetima tržišnog gospodarstva, bili dužni ostvariti preduvjete poštene tržišne utakmice, omogućiti svim ponuditeljima sudjelovanje i ravnopravan položaj u javnom nadmetanju i predložiti Vladi Republike Hrvatske odabir najpovoljnije ponude, isključivo u interesu prodavatelja, Fonda odnosno Republike Hrvatske i samih društava koja su bila predmet prodaje, a sve radi postizanja cilja određenog u Zakonu o privatizaciji (»Narodne novine«, broj 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.). Sudovi su ocijenili da su navedeni okrivljenici, činjenicom da su obnašali visoke funkcije u Fondu, svojim postupcima u znatnoj mjeri smanjili ugled Fonda u postupku provođenja i dovršenja postupka privatizacije i upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, a to je imalo za posljedicu sumnje šire javnosti u zakonitost i pravilnost cjelokupnog rada Fonda. Te okolnosti sudovi u njihovoj ukupnosti vide kao sadržaje koji u znatnoj mjeri nadilaze radnju i popratne okolnosti koje se ustanovljuju kod izvršenja takvog kaznenog djela za koje su navedeni okrivljeni. Stoga, one predstavljaju posebno teške okolnosti kaznenog djela radi kojih su sudovi ocijenili opravdanim produljenje pritvora protiv okrivljenih J. M., R. P., I. G. i I. P., po pritvorskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.
8.4. Ustavni sud ocjenjuje u konkretnom slučaju da su nadležna tijela sudbene vlasti u propisanom postupku utvrdila da postoje uvjeti propisani člankom 102. stavkom 1. točkom 4. ZKP-a, te pravilno produljila pritvor protiv podnositelja ustavne tužbe po toj pritvorskoj osnovi.
Sudovi su argumentirano obrazložili da okolnosti u konkretnom slučaju predstavljaju sadržaje koji u znatnoj mjeri nadilaze radnju i popratne okolnosti koje se utvrđuju kod izvršenja kaznenog djela za koje se podnositelja ustavne tužbe tereti, te da time one predstavljaju posebno teške okolnosti kaznenog djela radi kojih je protiv podnositelja i drugih okrivljenih, neophodno produljenje pritvora po osnovi iz članka 102. stavka 1. točki 4. ZKP.
Stoga podnositelju nisu povrijeđena u ustavnoj tužbi navedena ustavna prava, a u odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, pa u tom dijelu ustavna tužba nije osnovana.
9. Slijedom navedenoga, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke a na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona kao u točki II. izreke ove odluke.
10. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1669/2008
Zagreb, 30. travnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.