USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1947

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac i Jasna Omejec, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. J., kojeg zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 7. svibnja 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine, u točki II. izreke, u dijelu koji se odnosi na produljenje pritvora protiv podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku, te se u tom dijelu predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-159/08-3 od 14. ožujka 2008. godine.
Tim rješenjem, u točki I. izreke, odbijene su žalbe okrivljenih J. M., R. P., I. P., A. P., J. P. i I. G., podnijete protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-I-161/08 od 15. veljače 2008. godine, kao neosnovane.
Točkom II. izreke, u odnosu na koju je ustavna tužba podnesena, Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je prihvatio žalbu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK), te je preinačio prvostupanjsko rješenje, tako da je pritvor protiv okrivljenih J. M., R. P., I. P. i J. P. produljio i po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 111/03. – u daljnjem tekstu: ZKP), a protiv okrivljenog M. J. (podnositelja ustavne tužbe) produljen je pritvor po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem, na temelju članka 107. stavka 1. ZKP-a produljen je pritvor protiv okrivljenih J. M., R. P., I. G., I. P., A. P. i J. P. po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP, a u odnosu na I. G. i po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP-a, u tijeku postupka nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela iz članka 347. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – u daljnjem tekstu: KZ).
Istim rješenjem ukinut je pritvor protiv podnositelja ustavne tužbe, određen i produljivan po osnovi iz članka 102. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a, te nije prihvaćen prijedlog da se pritvor protiv okrivljenih J. M., R. P., I. P., A. P., M. J. i J. P. produži i po osnovi iz članka 102. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a, te protiv I. G. po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 3. ZKP-a.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su mu produljenjem pritvora po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 16., 22. i 23. Ustava Republike Hrvatske.
2.1. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je od trenutka uhićenja, 20. lipnja 2007. godine do 15. veljače 2008. godine bio u pritvoru, a koji je bio ukinut rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-I-161/08. Ističe da je cijelo vrijeme u pritvoru bio na temelju članka 102. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a, da bi USKOK tek prilikom podnošenja optužnice zatražio da se podnositelju pritvor produži zbog pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.
Smatra pogrešnim osporeno rješenje Vrhovnog suda kojim je preinačeno rješenje Županijskog suda, te mu je pritvor određen na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, budući da Vrhovni sud sadržaj i količinu podnositeljeve kriminalne aktivnosti povezuje s funkcijama i zanimanjima drugih osoba. Smatra da se odluka o određivanju i produljenju pritvora treba donijeti na način da se odnosi na njega i njegovu ulogu u poduzimanju kriminalnih aktivnosti, za koje podnositelj smatra da ne predstavljaju osobito teške okolnosti djela zbog kojih bi bilo neophodno da bude u pritvoru po citiranoj pritvorskoj osnovi.
Navodi da nije nikada bio osuđivan, da je po zanimanju reprofotograf, te da je svojoj životnoj partnerici, A. P., koja je odvjetnica i lošeg zdravstvenog stanja, htio pomoći na način da u Fondu obavi određene radnje tehničke prirode, a koje nikako ne predstavljaju kazneno djelo.
Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine pritvor.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li nadležna tijela, odnosno sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. USKOK je 12. veljače 2008. godine podignuo optužnicu broj: UK-84/07, protiv okr. J. M. i drugih, te predložio da se I.-VII.-okrivljenicima produlji pritvor iz pritvorskih osnova iz članka 102. stavka 1. točaka 2., 3. i 4. ZKP-a. Navedeni su u pritvoru, do tada, bili na temelju rješenja o određivanju pritvora od 20. lipnja 2007. godine, iz razloga navedenih u članku 102. stavku 1. točkama 2. i 3. ZKP-a, koji je produljen rješenjem od 14. prosinca 2007. godine iz istih pritvorskih razloga.
5. Odredba članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a propisuje:
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti: (...)
4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanje za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.
6. Razmatrajući navode podnositelja ustavne tužbe, obrazloženja osporenog rješenja, te cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku utvrdio povredu ustavnih prava podnositelja.
Pravo na slobodu temeljno je ljudsko pravo. Ustav Republike Hrvatske sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka. Članak 22. Ustava propisuje:
Čovjekova je sloboda (...) nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti (...) sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.
Pravo na slobodu zajamčeno je i člankom 5. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak; u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Članak 5. stavak 1. Europske konvencije propisuje:
1. Svatko ima pravo na slobodu (...). Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: (...).
Polazeći od navedenih načela pri odlučivanju u ovom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud uvažio je činjenicu da s aspekta zaštite ljudskih prava pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka. Pritvor se, naime, određuje prije no što je pravomoćnom sudskom presudom osobi utvrđena krivnja, pa u razdoblju pritvora još uvijek u cijelosti važi ustavna predmnijeva nevinosti, zajamčena člankom 28. Ustava, koji propisuje:
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
Pritvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji, nije kazna niti se za pritvorenika smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne, to jest u kojem postoji »osnovana sumnja« da je osoba počinila kazneno djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja pokretanja i provođenja kaznenog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje »osnovane sumnje« da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od pritvorskih razloga taksativno nabrojanih u članku 102. stavku 1. ZKP-a.
Zbog navedene legalne svrhe i pravne prirode pritvora, zakonodavac je izrijekom propisao da nakon podnošenja optužnice, optužnog prijedloga ili prijedloga da se optužnica podigne bez istrage nadležno sudsko vijeće ima zakonsku obvezu svaka dva mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o pritvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora, te ga rješenjem produljiti ili ukinuti.
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) u tom je smislu u presudi W. v. Switzerland od 26. studenoga 1992. godine izrazio pravno stajalište prema kojem je opravdanost produljenja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje (okolnosti) moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud utvrđuje da je u rješenju u kojem se određuje produljenje pritvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima temeljno ljudsko pravo na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji pritvorenika, nadležni sud dužan navesti i podrobno obrazložiti relevantne i dostatne razloge na temelju kojih se svako daljnje produljenje pritvora može ocijeniti opravdanim i nužnim. Sud je dužan pažljivo ispitati opravdanost produljenja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno u svakom konkretnom slučaju utvrditi i navesti daljnje postojanje zakonske osnove za pritvor, te podrobno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje.
7. Ukidajući pritvor podnositelju ustavne tužbe Županijski sud je obrazložio:
»VI.-okrivljeni M. J. tereti se pod točkom 4. za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela, pod točkom 5. za poticanje za zlouporabu položaja i ovlasti i za poticanje na izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne. Međutim, iz činjeničnog opisa terećenih kaznenih djela ne proizlazi da je uloga ovog okrivljenika u poduzimanju kriminalne aktivnosti predstavljala one posebno teške okolnosti djela zbog kojih je produljenje pritvora protiv VI. okrivljenika neophodno iz razloga u članku 102. st. 1. t. 4. ZKP-a. Njegove aktivnosti za koje je osnovano sumnjiv o kakvoći i količini nisu tolikog stupnja da bi predstavljale posebno teške okolnosti djela.«
7.1. U osporenom rješenju Vrhovni sud je preinačio takvo rješenje Županijskog suda i podnositelju je produljio pritvor po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.
Smatrajući pogrešnim navedene argumente Županijskog suda, Vrhovni sud smatra da Županijski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu inkriminirane djelatnosti podnositelja za postojanje navedene pritvorske osnove.
Vrhovni sud kao argumente za produljenje pritvora podnositelju navodi osnovanu sumnju da je podnositelj kriv za počinjenje kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ, a pod točkom 5. poticanje na zloupotrebu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u svezi članka 37. KZ i poticanje za izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne iz članka 295. u svezi članka 37. KZ.
Vrhovni sud je ocijenio da inkriminirana djelatnost podnositelja, koja je povezana s inkriminiranom djelatnosti okr. I. P. u svezi njegove funkcije voditelja Službe prodaje nekretnina i poduzetničkog upravljanja u Fondu i okr. A. P., kao odvjetnice, koja je organizirala i povezala njih u zajedničko djelovanje unutar Fonda, s ciljem pribavljanja nepripadne materijalne dobiti, ima znatno širi opis nego li je sama pravna oznaka njegovog nedopuštenog postupanja. Sud smatra da sam opis u sebi sadrži dva oblika sudioništva: poticanje, za koje je podnositelj optužen i pomaganje, koje je kao blaži oblik sadržano u optuženom poticanju. Za tu aktivnost, Vrhovni sud navodi, da je bila trajnije naravi i pomno planirana. Stoga se, zaključak je Vrhovnog suda, inkriminirana djela podnositelja ustavne tužbe, za koja je osnovano sumnjiv, odnose također na ugroženost pravilnosti i zakonitosti funkcioniranja Fonda u postupku provođenja privatizacije. Vrhovni sud ističe da sadržaj i količina podnositeljeve kriminalne aktivnosti, u povezanosti s radnjama A. P. i I. P., grubo narušava zakonitost rada Fonda, te time istodobno u znatnoj mjeri umanjuju povjerenje šire javnosti u pravilan i zakonit rad Fonda. Sve navedeno, za Vrhovni sud, predstavlja posebno teške okolnosti i kaznenih djela podnositelja, kao sudionika, radi kojih je i u odnosu na njega, bilo neophodno produljiti pritvor po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.
8. Nakon analize osporenog rješenja Vrhovnog suda, koji je preinačio rješenje Županijskog suda, te ponovno odredio pritvor podnositelju ustavne tužbe, te uzimajući u obzir i prethodno navedene razloge Županijskog suda, koji je cijeneći činjenični opis kaznenih djela za koja se podnositelj tereti ocijenio da uloga podnositelja u poduzimanju kriminalne aktivnosti ne predstavlja one posebno teške okolnosti djela zbog kojih je neophodno produljenje pritvora po pritvorskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, ocjena je Ustavnog suda da Vrhovni sud nije naveo razloge koji mogu opravdati produljenje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi, te da je propustio valjano obrazložiti zašto ne stoje razlozi suda prvog stupnja.
Naime, Vrhovni sud je u odluci broj: II Kž-265/99 od 5. svibnja 1999. godine postavio jasne kriterije za određivanje pritvora po pritvorskoj osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a. U toj odluci Vrhovni sud je naveo:
»Sud koji nađe opravdanom mjeru pritvora iz članka 102. st. 1. t. 4. ZKP dužan je u svakom konkretnom slučaju utvrditi način izvršenja djela ili druge posebno teške okolnosti djela koje bitno odstupaju od uobičajenog načina izvršenja tih kaznenih djela, odnosno od uobičajene i zakonom propisane posljedice svakog takvog kaznenog djela, te ih jasno naznačiti u svojoj odluci.«
Produživši pritvor podnositelju ustavne tužbe, Vrhovni sud nije postupio u skladu s vlastitim kriterijima i nije dao razloge koji bi opravdali produljenje pritvora po citiranoj pritvorskoj osnovi. Konstatacija iz osporenog rješenja da »...inkriminirana djelatnost (podnositelja)... ima znatno širi opis nego li je sama pravna oznaka njegovog nedopuštenog ponašanja« po tome što bi u sebi sadržavala dva oblika sudioništva – poticanje, za koje je podnositelj optužen i pomaganje, koje bi kao blaži oblik bilo sadržano u optuženom poticanju, što bi onda opravdalo zaključak da podnositeljev način izvršenja djela bitno odstupa od uobičajenog načina izvršenja odnosno uobičajene zakonom propisane posljedice – predstavlja pogrešku u zaključivanju jer se ne može unaprijed smatrati dokazanom pretpostavka čiju točnost tek treba dokazati. Takva ocjena Vrhovnog suda je neprihvatljiva posebice s obzirom na načelnu zabranu dvostrukog vrednovanja inkriminirajućih okolnosti na štetu počinitelja kaznenog djela kojim bi se jedna te ista okolnost vrednovala jednom radi ocjene postojanja općih uvjeta za pritvor, a drugi put radi utvrđenja »posebno teških okolnosti počinjenja djela« kao posebnog uvjeta za pritvor iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP. Za to bi, naime, bilo potrebno pokazati da postoji osnovana sumnja na stjecaj pomagateljevog »pomaganja« (kod određenih kaznenih djela) s kaznenim djelom iz članka 333. stavka 3. KZ, a ne samo na stjecaj njegova poticanja (na kaznena djela iz članaka 337. stavka 1. i 295. KZ) s tim kaznenim djelom. To međutim, ni u optužnom aktu niti u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda nije učinjeno, a nije ni bilo prihvaćeno od strane prvostupanjskog suda koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, činjenično i pravno ispravno ocijenio opstojnost navedene pritvorske osnove i podnositelju ukinuo pritvor.
Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba članka 29. stavka 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje osnovanom ustavnu tužbu.
9. Slijedom navedenoga, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke.
10. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1683/2008
Zagreb, 7. svibnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.