USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2028

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula J. Đ. iz V., na sjednici održanoj 30. travnja 2008. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-2596/04-2 od 3. prosinca 2004. godine i
– presuda Općinskog suda u Vukovaru, broj: P-38/02 od 22. srpnja 2004. godine.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Vukovaru na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«,

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-2596/04-2 od 3. prosinca 2004. godine, kojom je odbijena žalba podnositeljice, izjavljena protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, broj: P-38/02 od 22. srpnja 2004.
Navedenom presudom Općinskog suda u Vukovaru održano je na snazi rješenje o ovrsi tog suda, broj: Ovr-1493/01 od 5. listopada 2001. godine, kojim je naloženo podnositeljici (ovršenici) da ovrhovoditelju s naslova plaćanja naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade isplati iznos od 3.287,12 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Podnositeljica ustavne tužbe smatra da je Županijski sud u Vukovaru, u konkretnom slučaju, nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio propise materijalnog i procesnog prava, što ima za posljedicu povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 14. stavkom 2., člankom 19. stavkom 2. i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Predlaže Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude Županijskog suda u Vukovaru.
3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Vukovaru broj: P-38/02.

Ustavna tužba je osnovana.

4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositeljice ocjenjivao s aspekta članka 14. stavka 2. Ustava, kao mjerodavne odredbe.
Iz spisa predmeta je razvidno da je povodom ovršnog prijedloga, na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelja, T. d.o.o. V., radi naplate naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, Općinski sud u Vukovaru donio rješenje o ovrsi, broj: Ovr-1493/01 od 5. listopada 2001. godine, kojim se podnositeljici ustavne tužbe nalaže da namiri potraživanje ovrhovoditelja. Povodom prigovora podnositeljice, rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage, ukinute su sve provedene radnje te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.
Prvostupanjski sud usvojio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja T. d.o.o. V. navodeći da je uvidom u Zaključak o određivanju upravitelja svih zgrada na području Grada Vukovara sud utvrdio da je tužitelj, kao upravitelj svih višestambenih zgrada, kako obnovljenih, tako i neobnovljenih, dužan za svaku zgradu posebno utvrditi troškove upravljanja, rasporediti troškove na stanare prema korisnoj površini stana, utvrditi naknadu stanarima te osigurati naplatu redovitim, odnosno ovršnim putem. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, suglasno naznačenom Zaključku, podnositeljica ustavne tužbe je, kao korisnica stana, dužna plaćati naknadu (pričuvu) za stan u kojemu stanuje. Prvostupanjski sud ističe da nije u pravu podnositeljica ustavne tužbe kada tvrdi da nije obvezna plaćati pričuvu, jer nije vlasnik stana niti je u najmu istog po ugovoru o najmu već samo korisnik navedenog stana i da se na nju ne može primjenjivati navedeni Zaključak Grada Vukovara. Neosnovanim je utvrđen i prigovor podnositeljice o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja i prigovor promašene pasivne legitimacije na strani podnositeljice.
Županijski sud u Vukovaru ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbenom postupku, u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno stajalište suda u prvom stupnju. Odbivši žalbu podnositeljice, drugostupanjski sud je ocijenio da je Općinski sud u Vukovaru potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo uz obrazloženje da koncesijsko pravo tužitelja proizlazi iz navedenog Zaključka Gradskog poglavarstva Grada Vukovara.
5.1. Člankom 89. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvar­nim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96. i 39/99.) propisano je da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima. Stavkom 2. te zakonske odredbe propisano je da doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšanja nekretnine snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima.
Člankom 375. istoga Zakona uređeno je izvršavanje ovlasti glede cijele nekretnine (u etažnom suvlasništvu) u prijelaznom razdoblju, te je propisana obveza suvlasnika na sklapanje međuvlasničkog ugovora i to do 1. siječnja 1998. godine. Taj ugovor, između ostaloga, mora sadržavati uvjete i način prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke pričuve.
U konkretnom slučaju radi se o stanu koji nije prodan u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a podnositeljica je ranija nositeljica stanarskog prava. S ustavnopravnog gledišta temeljna odrednica plaćanja i formiranja zajedničke pričuve jest postojanje prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade (stanovima i poslovnim prostorima) i suvlasništva na zgradi.
U slučajevima kada posebni dijelovi zgrade nisu u vlasništvu fizičkih osoba jer još nije izvršena prodaja prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno kada je dio stanova i nadalje na korištenju ranijih nositelja stanarskog prava, ne postoji zakonsko utemeljenje za naplatu troškova koji inače ulaze u sastav zajedničke pričuve (sredstva za pokrivanje troškova održavanja i poboljšavanja zajedničkih dijelova zgrade – stubišta, fasade, krova, podruma, dizala i sl.). U takvoj situaciji zajedničku pričuvu treba plaćati vlasnik stana, odnosno pravna osoba koja je sljednik davatelja stana na korištenje podnositelju (u slučaju podnositeljice Grad Vukovar).
5.2. Županijski sud u Vukovaru svoje stajalište obrazlaže činjenicom da Zaključak Grada Vukovara o određivanju upravitelja svih zgrada na području Grada Vukovara od 25. lipnja 1998. (koji je citiran u točki 5. obrazloženja ove Odluke) čini mjerodavno pravo za odlučivanje u ovom sporu »Imajući u vidu da je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom prijedloga za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti navedenih zaključaka, odbacio prijedlog odlukom od 6. rujna 2000.«
Ustavni sud je rješenjem broj: U-II-475/2004 od 27. listopada 2004. godine odbacio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedenog zaključka od 25. lipnja 1998. godine i to stoga jer je ocijenjeno da taj Zaključak po svojim pravnim značajkama nije drugi propis u smislu odredbe članka 128. točke 2. Ustava koji bi mogao biti predmetom ocjene ustavnosti i zakonitosti pred Ustavnim sudom.
Međutim, okolnost da je odbačen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedenog Zaključka ne znači da se on ne može razmatrati u okviru postupka koji se pokreće prema članku 62. Ustavnog zakona, odnosno ustavnom tužbom.
Ustavni sud utvrđuje da je u članku 3. tog Zaključka od 25. lipnja 1998. godine navedeno da troškove treba rasporediti na stanare. Međutim, uzevši u obzir da je zaključak donesen u prijelaznom razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu 1. siječnja 1997. godine, te da je pojam stanar preuzet iz ranijeg pravnog sustava kada je postojalo stanarsko pravo, valja uzeti da se taj Zaključak odnosi isključivo na vlasnike stanova. U konkretnom slučaju, dakle, vlasnici stanova su osobe koje su dužne plaćati troškove zajedničke pričuve.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je osporenom drugostupanjskom presudom, kao i presudom Općinskog suda u Vukovaru, podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, jer je u konkretnom slučaju bez valjanog zakonskog utemeljenja podnositeljici naloženo platiti troškove koji predstavljaju zajedničku pričuvu.
Pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova ne zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, nepravilno obrazložili svoja stajališta, za koja se može utvrditi da su posljedica proizvoljnog tumačenja mjerodavnog materijalnog prava.
Ovo stajalište Ustavni sud već je izrazio u odluci broj: U-III-2691/2007 od 20. veljače 2008. godine (»Narodne novine«, broj 31/08.).
6. Utvrdivši povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao postojanje povrede ostalih ustavnih prava koje ističe podnositeljica.
7. Na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci (točke I. do III.). Točka IV. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-619/2005
Zagreb, 30. travnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.